Vidim, Vukovar je ponovo na hrvatskoj dalekovidnici. U slučaju tog grada povod za to može biti ili skup političara uz proslavu neke godišnjice vezana uz Domovinski rat ili pak prosvjedni skup branitelja zbog, po njihovom mišljenju, njima nanesene neke nepravde. I onda uobičajena ikonografija i uobičajeni vokabular: do neba vapijuća nepravda.
Neću elaborirati je li neposredni povod ovih posljednjih okupljanja, branitelj Tihomir Purda, kriv ili nevin. To zaista treba ustanovi istraga i sud. I to hrvatski jer se sve dogodila na hrvatskom teritoriju, za vrijeme rata koji se vodio u Hrvatskoj i jer je za to optužen hrvatski građanin. A naša se vlast ponaša po onoj „brigo moja pređi na drugoga.“ Na žalost sviju nas u tom nesretnom i nepotrebnom ratu zaista se događalo svašta. S obje strane. Tko je poubijao više nevinih to za one ubijene zaista nije važno. Tako je bilo i u ratu prije ovog. Jedino što je ondašnja vlast svoje zločine dulje vrijeme uspješno skrivala. Danas su ipak druga neka vremena, i kod nas i u svijetu, pa „šporke“ stvari prije izlaze na vidjelo. Bilo bi bolje da su izašle mnogo prije. Lakše bi sada disali i bez „bronhi bombona“.
No ovo ne pišem radi toga da bi žalovao što bi bilo da je bilo. Želim zabilježiti kontrapunkt dva događaja, dva simbola, koji su se u Lijepoj našoj dogodila u ovih posljednjih mjesec dana. U sučeljavanju ta dva događaja zrcali se sva bijeda i nesreća naše povijesti posljednjih dvadeset godina.
Na početku rata Tihomir Purda, kao dvadesetjednogodišnjak, priključuje se obrani Vukovara. O strahotama koje je mogao vidjeti svojim očima neću govoriti jer ih sâm nisam doživio, a iz pričâ teško da ih mogu doživjeti kako ih je on proživljavao u svojoj duši. Što je doživio i preživio u srpskom logoru mogu samo nagađati. O okolnostima u kojima je on, navodno, ubio dvojicu ranjenih pripadnika bivše JNA također ne želim lamentirati.
Ipak ako je naš vrli potpredsjednik Nj.V. Vladimir na Ex pisanjem nekih novinara o njemu mogao toliko „puknuti“ da ih je, u svom „opravdanom“ gnjevu, nazvao piranama, zlotvorima, psima, hijenama i kilerima, ne bi se trebalo čuditi ako je mlad čovjek u vukovarskom paklu ispalio hice u ranjene vojnike koji su netom prije toga napadali njega i njegove drugove. Nisam sasvim siguran da bih se i ja u takvim trenutcima sjetio što piše u knjigama međunarodnog ratnog prava.
Rat je završio, Tihomir je živeći sa svojom savješću osnovao obitelj, dobio troje djece (četvrto na putu) i nastavio živjeti skromno kao što je vjerojatno živio i prije. Pri tome vjerojatno nije pomišljao da bi mu zbog tog njegovog čina, ako ga je počinio, netko mogao nakon dvadeset godina suditi. Nije mislio ili nije vjerovao. A možda nije ni shvaćao da je tada počinio zločin koji se u „civiliziranim“ zemljama kažnjava. Pogotovo ako si pripadnik male nacije koja nema bogata nalazišta nafte. Hrvatska ipak nije Kuvajt pa da pola „civiliziranog“ svijeta pod komandom „svjetskog policajca“ SAD krene u njegovo „oslobađanje“ od agresora, „moćnog“ Iraka, koji kao ima sredstva da uništi pola svijeta.
Sve je relativno, rekao bi Einstein.
I zato što to nije shvaćao ili nije znao našao se u zeničkom zatvoru očekujući „mudru“ odluku „velikih“ o tome što će s njim biti.
Vjerojatno nekako u isto vrijeme kada je Tihomir krenuo u obranu Vukovara jedan od budućih „velikih“, sadašnji ministar Domagoj Milošević, krenuo je u jednu drugu borbu. U borbu kojom je odlučio obogatiti se na račun takvih kakav je bio Tihomir. Za to mu nije trebalo ni oružje, ni municija ni jaki živci da bi podnio svu težinu i strahote borbe. U njegovoj borbi se nije ginulo, nisu ubijani ranjeni neprijateljski vojnici, žene, djeca i starci. U njegovim bitkama i pobjedama mali su ljudi ostajali bez posla, bez plaće, bez gole egzistencije. To su ljudi za koje ovih dana „Veliki“, kao spasonosno rješenje, pripremaju zakon o „osobnom stečaju“ namjenjujući im da se riješe svojih dugova tako što će svoju imovinu prodavati „Velikima“. Pod patronatom tutora, se razme, zanimanje koje bi u Hrvatskoj uskoro moglo postati vrlo atraktivno. I unosno!
I kako je rastao broj nezaposlenih tako je rastao imetak „Velikog domoljuba“. I dok bi se Tihomir trebao zadovoljiti zatvorskom ćelijom u zeničkom zatvoru, za zadovoljenje svojih želja g. Miloševiću treba, kako je to naveo u svojoj imovinskoj kartici, citiram J.L. 29.01.2011.:
- suvlasništvo u „Pastor“ grupi
- 14 stanova i poslovni prostor u Zagrebu
- 12 garaža
- četiri pokretnine (u njima su navodno i četiri automobila)
- 1,2 milijuna kuna udjel u „Pastor“ grupi
- 7,4 milijuna kuna udjela u Sigma stanu
- dva kredita od 250.000 eura i 195.000 švicaraca
G. Milošević je sve ovo stekao: „zaduživanjem kod banke, sredstvima od kapitala i na neki drugi način“ i plaćom od 9166 kuna koju je do sada imao u „Pastoru“. Sada će kao potpredsjednik Vlade imati 18.000 kuna. Prihvatio li se on te funkcije da bi „lakše“ otplaćivao navedene kredite, ne znam. Ali sam dosta siguran da se u onom „od kapitala“ krije kapital otuđen od radnika na način kako se to kod nas već radi: malim ili nikakvim plaćama i neplaćanjem državi. A što se tiče onog dijela „na drugi način“ prepuštam čitateljima da sami zaključe koji bi to načini mogli biti.
U cijeloj ovoj priči i Tihomir i Domagoj su međutim samo simboli jada i bijede kroz koju Hrvatska prolazi svih ovih godina od proglašenja neovisnosti do današnjih dana. Simboli velike tragedije koju proživljavaju borci s prve crte bojišnica i gramzljivosti onih koji su iza njihovih leđa i preko njihovih leševa opljačkali ovaj narod.
Na kraju, što mislite: koliko je zločin kojeg je možebitno Tihomir počinio veći od zločina kojeg jeste počinio Domagoj? I treba li suditi samo Tihomiru, a Domagoja nagraditi ministarsko-potpredsjedničkom plaćom?
Post je objavljen 31.01.2011. u 14:52 sati.