Pregled posta

Reminiscencije na protekle praznike (3)

Uoči proteklih blagdana čitajući kolumnu Zlatka Šimića u „J.L.“ nađoh pod naslovom „Mraz i Božičnjak: tko trguje djedovima?“ podatak da „je lani direktorica 24 sarajevska vrtića Azrija M. nakon uvođenja muslimanskog vjeronauka preporučila da se Djed Mraz u vrtiće zove samo na zahtjev njihovih roditelja. (…) Na kraju se cijeli slučaj ispolitizirao, pa je direktorica Azrija dobila otkaz. Uz preporuku da dogodine piše Djedu Hidžri da joj ispuni želju o novom radnom mjestu. - Hidžri?

Da, Djedu Hidžri koji je uskoro posprdno izmišljen kao muslimanski nadomjestak (…). No, on nema bradu i umjesto crvenog ima prihvatljiviji plašt u zelenoj boji.(…)…i ne vozi se na sanjkama nego leti na ćilimu.“

U tom tekstu, osim sprdanja s pokušajem uvođenja, nakon socijalističkog Djeda Mraza i hrvatskog Djeda Božičnjaka, muslimanskog Djeda Hidžria kao zamjene za prvobitnog Sv. Nikolu, uočih tvrdnju kako „se cijeli slučaj ispolitizirao.“ Taj pak je podatak bio, kako se to u bivšoj vojsci govorilo „inicijalna kapisla“, koja je pokrenula tijek razmišljanja o jednom svecu, Sv. Nikoli, vjerojatno jedinom koji je doživio tolike metamorfoze tijekom mog života. Barem s moje točke gledišta.

Prvi sam se puta sreo sa Sv. Nikolom u drugoj polovici davnih četrdesetih godina prošlog stoljeća. Bila su to u neku ruku dva različita susreta.

Prvi, koji mi se duboko usjekao u pamćenje, bio je iz jedne priče. Majka mi je uvijek govorila da čovjek vrijedi onoliko koliko jezika govori. Shodno tome pokušavala me privoljeti, nažalost bezuspješno, da učim francuski (ona ga je, uz njemački, govorila perfektno). Učeći me, e da bi me više zainteresirala, dala mi je čitati jednu francusku knjigu s pričama za djecu. Od svih priča sjećam se samo jedne. One o Sv. Nikoli koji je ponovo oživio od vraga pobijenu djecu i kao usoljeno meso spremljenu u bačve. Koliko me sjećanje služi početak priče bio je ilustriran crtežom velike bačve iz koje vire dječje glavice, pokraj nje vrag a iza njega stoji s podignutom rukom Sv. Nikola.


…u ovoj kući sam živio dok mi je još Sv. Nikola donosio darove. Čizmica je u posljednjem prozoru .

Drugi susret je naravno bio onaj vezan uz darivanje. Sjećam se kako sam s bratom čistio gumene čizmice pa ih stavljao u prozor (za tu noć rolete se nisu spuštale do kraja) kako bi nam Sv. Nikola u njih ostavio darove. Bili su to darovi primjereni onom vremenu: bomboni, jabuka, orasi i eventualno kakva praktična igračka (na primjer pilica za rezbarenje šper-ploče, lopta i slično) pa je to moglo stati u čizmice. Danas, kada bi djeca tako radila, trebala bi stavljati „čizme od sedam milja“! Naravno da smo svaki puta tijekom te večeri nastojali ostati budni sve čekajući kada će stići Sv. Nikola. Kako smo bili mali san nas je ipak vrlo brzo svladao pa je majka mogla ostaviti darove i sama poći na spavanje.

To je potrajalo negdje do prvih godina mog školovanja. Jedne godine nikako nismo htjeli zaspati. Majka je, vjerojatno te večeri izrazito umorna i u želji da što prije ode na spavanje, možda pak je pomislila kako mi već pomalo sumnjamo da darove donosi Sv. Nikola, nakon što je nekoliko puta provjeravala jesmo li zaspali, otvorila vrata i rekla:
„Hoćete li već jednom zaspati da vam ostavim darove!“
I slijedećih nekoliko godina dobivali smo darove na taj način no one prave čarolije je nestalo.

Uskoro je „pooštren“ odnos vlasti prema takvim tradicionalnim svetkovinama naročito u slučaju prosvjetnih radnika. Kako je majka bila profesorica, a i sama nije bila vjernik, darivanje i Sv. Nikola su se sve više pomicali k Novoj godini, da bi uvođenjem „po direktivi“ Djeda Mraza taj svetac potpuno nestao iz moje obitelji. „Direktivu“ je s vremenom učvrstila i Coca-Cola koja je tog simpatičnog djedicu, koji meni više sliči na ruskog baćušku nego na sveca, uzela kao svoj „trade markt“. Za razliku od naziva Djed Mraz, u zapadnom svijetu on nosi ime Santa Claus, naziv koji je proizašao iz krivog izgovora nizozemske riječi Sinterklass nastale spajanjem riječi Sint Nicolaas.

Tu je negdje počela i komercijalizacija tog sveca/djedice, ali to je tema za jednu drugu priču.

Trajala je epoha Djeda Mraza sve dok smo brat i ja bili u godinama kada je bilo oportuno darivanje na taj način. Zamijenili su nas naša djeca s tim da su darove dobivala na sam Božić, pa su se Djed Mraz i mali Isus stopili u jednog darovatelja.

No ni ta varijanta, Djed Mraz/mali Isus, nije preživjela političke turbulencije. Nakon osamostaljenja Djed Mraz je protjeran, uveden je Djed Božičnjak iako sam osobno mislio da će se vratiti Sv. Nikola. Vjerojatno iz sentimentalnih razloga. A evo u Sarajevu je propao, barem za sada, pokušaj da se protjera Djed Božičnjak/Djed Mraz i za djecu druge vjeroispovijedi uvede Djed Hidžria po onom „svakom svoj“!

Ako tome dodamo činjenicu da je 1969.g. Papa Pavao VI naredio da se Sv. Nikola izbriše iz rimo-katoličkog kalendara kao svetac kojeg bi kršćani trebali slaviti, iako je svetac ostao, neka mi onda nitko ne kaže da Sv. Nikola nije najispolitiziraniji svetac na svijetu.

Kako danas u našim obiteljima vlada „raznoliko jedinstvo“ po pitanju vjere, mi darove dijelimo na zajedničkom druženju 26. prosinca, na Štefanje, na imendan moje supruge. Odrasli se raduju susretu, unuci darovima kao što sam im se u neka davna vremena i sâm radovao, ne obazirući se pritom previše na to tko ih donosi: Sv Nikola, Djed Mraz, Djed Božičnjak, mali Isus, za sada službeno nepriznati, Djed Hidžria ili pak njihovi djed i baka.

I eto stigoh do kraja mini serije postova na temu božićnih i novogodišnjih blagdana. Još jednom sve najbolje u Novoj godine u nadi da će mi i iduće proraditi „inicijalna kapisla“ za nešto slično !



Post je objavljen 09.01.2011. u 16:50 sati.