Marketing
Reminiscencije na protekle praznike (1)
Posljednji dan prosinca ljeta gospodnjeg MMX. Počinje iščekivanje dolaska nove MMXI godine. O dočeku izvan stana nismo ni pomišljali. Godine pritisle, entuzijastički doček nestao poput dima. Sve je to za nas dvoje déjŕ vu. Ostaje samo dalekovidnica i milost da nam kakva dobra emisija odagna misao kako smo još jednu godinu stariji i još jedan korak bliže odlasku.
Ne očekujemo mnogo. Dugogodišnje iskustvo naučilo nas je kako se od nje i ne može očekivati nešto naročito. Ni prošle godine nije bilo nešto posebno, rekli smo tada da gore ne može ni biti. No ponovo se pokazalo da sam u pravu kada kažem: vrag nije crn kako se riše, on je crnji. Pa tako ni jedan novogodišnji program na našoj javnoj dalekovidnici ne može biti toliko loš da slijedeći ne bi bio još lošiji.
Ne znam je li tko od štovanih čitatelja proveo cijela tri četiri sata na kanalu HRT1, mi nismo. „Nabacivali“ smo se povremeno na kanal i brzo prelazili na „rezervni“ koji u stvari već dugi niz godina pomalo preuzima glavnu ulogu.
Na kanalu javne TV počeo je u 18 sati prijenos prvog dijela operete „Šišmiš“, da bi se nakon središnjeg dnevnika, zbrljanog po onoj: ajde da to odtaljigamo pa na doček nove, nastavio njegov drugi dio i onda konačno u 21.15 počeo „pravi“ novogodišnji program.
„Johann Strauss i Šišmiš“, kako to stoji u osvrtu na najnoviju izvedbu u HNK, „većinu ljudi asocira na veselje, slavlje i svečane balove koji nemaju kraja.“ No ova izvedba to sigurno ne čini. Odbila nas je od gledanja svojom mračnom inscenacijom, puna grotesknih likova, nekakvih kaveza, rešetaka, što li. Možda je to neko novo viđenje redatelja Dolenčića (koji navodno i nije projekt doveo do kraja zbog nekog unosnijeg posla u nekoj arapskoj zemlji), ali onda to nije trebalo prikazivati uoči nove godine, na silvestrovo. Ovakva kakva je prikazana mogla je ona sve samo ne da nas relaksira i skrene misli od svakodnevnog crnila što nas već godinama obavija.
Dok je trajala, ta „vesela, puna slavlja i balova“, izvedba operete mi smo gledali „rezervni“ kanal u očekivanju početka „udarnog programa“. I kada je počeo bilo je i to po onom: obećanje, ludom radovanje. Od silnih priča sve se svelo na tri stvari.
Javljanje tv voditelja, i to po dvoje, s trgova u gradovima Zagreb, Rijeka, Split i Osijek koje se sastojalo od reda nategnutih razgovora s „poznatim“ i poznatim osobama i reda nastupa promrzlih pjevača i svirača u šalovima, kaputima i rukavicama koji svojom svirkom pokušavaju zagrijati jednako tako promrzle gledatelje koji zbog krize nisu mogli u neki od restorana. I opet u mračnoj atmosferi. Vjerojatno štednje radi na rasvjeti i struji.
Onda je došao red sastavljen od „krpica“ iz novogodišnjih programa iz vremena kada ih je režirao Anton Marti i kada su oni imali svoju draž novog i zanimljivog makar realizirani u daleko nepovoljnijim uvjetima nego što ih naša dalekovidnica ima danas. Od šezdesetih godina prošlog stoljeća, ma što stoljeća, milenija pa do našijeh dana. I što bliže sadašnjosti to su sadržajno prilozi bivali sve lošiji.
A između ta dva događaja – neizostavne reklame. Zar ta naša televizija ni novogodišnji program ne može bez reklama? Sada mi je jasno zašto su se lomila koplja oko novog Zakona o TV i vodio nesmiljeni rat između javne i komercijalnih televizija oko toga hoće li javna televizija imati pravo emitirati 4, 6 ili 10 minuta reklama po satu emitiranja. Očigledno TV emitira program jedino kako bi mogla emitirati reklame. No problem je u tome što ona, za razliku od komercijalnih televizija, još ubire i harač u obliku tv pristojbe.
Šaka jada!
„Nabacivali“ smo i Novu. Pa iako je opet na repertoaru bila emisija tipa „Jel´ me tko tražio?“ odnosno „Nad Lipom 35“ sa svim svojim jeftinim štosovima i gegovima (posebno me „oduševio“ standardni štos s muhom i palcem u juhi) ipak je to bilo za red veličine bolje od javne televizije. Barem za nas.
Ipak smo najviše vremena proveli na „rezervnom“ kanalu. Radi se o drugom programu ORF-a na kojem godinama pratimo njihov program za silvestrovo. Znam, mnogi će reći da je to kič. Slažem se, ali to je vrhunski kič u vrhunskoj izvedbi, sniman u živo. S vrsnim izvođačima, vrhunskim voditeljem i odličnom logističkom podrškom. Znam što mogu očekivati i čemu se nadati i nikada me ne iznevjere. Nema tu eksperimentiranja, nekih velikih novotarija, ali je sve odrađeno na visoko profesionalnom nivou sve u želji da u tih nekoliko sati gledatelji zaborave što ih sutra čeka.
Pa makar to bilo i uz pljusak konfeta i austrijskog nacionalnog gibanja na takvim priredbama – njihanje lijevo desno s rukama prebačenim preko ramena susjeda.
Pitanje je sad: za što to mi plaćamo tv pristojbu?
Post je objavljen 01.01.2011. u 21:07 sati.