Marketing
„Tigar Teo“
Dolazak
„Dedaaa, veliku bušilicu!“
Kroz otvorena ulazna vrata stana mali „tigar Teo“, naš dvoipogodišnji unuk imenom Teo, ulijeće u hodnik uz citirani uzvik. Odmah se sjuri, bez pozdrava, u dedinu sobu, „brlog“, i ponavlja:
„Dedaaa, bušilica!“
„Uzmi sâm“ kaže deda, a Teo odmah pada na koljena i zavlači ruku ispod kreveta gdje deda drži dva kovčega s alatom. U jednom je alat „opće namjene“ a u drugom električni alat.
Teo nepogrešivo izvlači kovčeg u kojem se nalazi električni ručni alat iako su oba kovčega jednaka. Prstićima odmah otvara patentnu bravicu, rukom podiže poklopac.
„Iiiiiiii! Bušilica!“ pocikuje Teo i odmah vadi redom: veliku bušilicu, ubodnu pilu, baterijski izvijač (on ga zove „baterija bušilica“), malu bušilicu koja služi za graviranje.
„Baterija, baterija?“ pita Teo uzimajući baterijski izvijač. Dedi nije jasno što želi a onda sin objašnjava da je to pitanje je li baterija izvijača napunjena.
„Da, puna je“, kaže deda.
„Puna, puna!“ odgovara Teo a oči se cakle od zadovoljstva. „Bušiti rupu!“
Ubrzo zamjenjuje izvijač velikom bušilicom. Treba bušiti veliku rupu u zidu. Sâm stavlja svrdlo, priteže glavu, traži gdje će uključiti u struju (samo kao igra), gurne utikač ispod stola i govori: „U pravu struju!“
„U pravu struju“ za razliku od baterijske.
Penje se na krevet i počinje „bušiti“ veeeeliku rupu u zidu. Kod toga ispušta zvuk kao da bušilica zaista radi. U početku zvuk postepeno raste od tišeg i dubljeg tona, prelazi u visoki kontinuirani ton da bi na kraju opet postajao sve tiši i na kraju nestao. Nekoliko puta sam sâm sebe zatekao kako se pitam odakle zvuk kada znam da bušilica nije uključena.
Alat, električni i ručni iz druge kovčega, raznosi po čitavoj sobi: turpije, pile, čekiće, kliješta. Zna naziv svakom alatu: kombinirke, pila, papagajke, francuski ključ, turpija, čekić. Deda mu daje daščicu i on čekićem lupa po njoj, turpija, pili, buši.
Uzima obični izvijač i šulja se po sobi tražeći što će popraviti. Zaviruje u svaki kut, ispod stola, oko sobnog bicikla i sve govori: „Treba popraviti, sve treba popraviti!“ Ne misli ni na jelo, ni na mamu ni na tatu. Deda i baka ne postoje.
A onda odjednom: „Hoću mamu!“
Vrijeme je za spavanje! Alat više nije zanimljiv, sada su na redu mama i tata. Prije večere puštamo crtiće s DVD rekordera. Uz dopuštenje roditelja samo „pedagoške“! Tom i Đeri i slični s koncentratom nasilja njemu nisu dozvoljeni. Kao u skandinavskim zemljama. Baka se baš ne slaže, deda odobrava, a na kraju je kako žele roditelji.
Usredotočeno gleda u ekran i pomalo se smiruje. Još večera, malo igranja s roditeljima u krevetu i – laku noć.
Deda odlazi u „brlog“. Skuplja alat i sprema ga u kovčege, gura ih ispod kreveta. On i baka su umorni. I oni će uskoro na spavanje. Unuci znaju biti naporni.
Idemo ispočetka
Drugog jutra baka ustaje prva. Deda još malo u krevetu, u polusnu, s čepićima protiv buke u ušima. Ali ne zadugo.
„Deda, diži se, bušilica!“ čuje deda Tea i osjeti kako ga svojim ručicama udara po pokrivaču. Ne traje to dugo.
Prestaje buditi dedu, izvlači kovčeg ispod kreveta i tad sve počinje ispočetka. Opet je cijela soba prekrivena alatom, svrdlima, vijcima. Nakon dva tri bezuspješna pokušaja da stvari dovede u red za vrijeme „pauze“, deda odustaje od spremanja. Nogama razmakne poneki alat da ne stoji na putu. Navečer samo gurne pod krevet. Drugo jutro će Teo i onako sve razvući po sobi.
Ne pada iver daleko od klade. Teo nastavlja tradiciju svojih predaka (osim pradjeda): i njegov pra-pradjed, i njegov djed i njegov otac vole „delati z rukami“, pa eto i njemu je alat najljepša igračka.
Nakon četiri dana mlada obitelj kasno popodne odlazi u Zagreb. Malo plača i „neću od bake“, tek toliko da ne bude po maminom i tatinom. No kada sjedne u svoju sjedalicu u autu sve je opet OK.
Deda ulazi u svoj „brlog“ i započne spremanje. Skuplja stvari po sobi i sâm sebi mrmlja u bradu: „Moram dobro pregledati cijelu prostoriju da ne bih morao višekratno otvarati kovčege ako nađem gdje koji zatureni alat!“
Zna deda da i kada sprema nakon što sâm nešto radi uvijek ostane barem jedna stvar nespremljena. Zato je i odlučio detaljno pregledati cijelu sobu. Čak je i baterijom pogledao ispod pisaćih stolova, kreveta, ormara. Nema više ničega, sve je u kovčezima. Deda je zadovoljan. Eto po prvi puta će se desiti da su sve stvari spremljene!
Završni čin
Prije spavanja razmiče deda zavjese da bi otvorio prozor provjetravanja sobe radi.Pri tome treba prebaciti volan sobnog bicikla iz jednog položaja u drugi. Pokuša, ali ne ide. Pogleda i – ipak nije spremio sav alat. Turpija kojom je Teo „popravljao“ bicikl ostala je zaglavljena u njemu.
Nadmudrio unuk dedu! Ne, ne može deda sve spremiti od prve! Nema teorije! 
Post je objavljen 11.02.2011. u 21:11 sati.