semper contra
ponedjeljak, 07.02.2011.
Odlasci…
Apsurdnost ljudskog bivstva je u činjenici da ako je ono ružno čovjek ne želi živjeti, a ako je lijepo ne želi umrijeti. I tako se njegovo bivstvo svodi na ono što ne želi.
Odlazak prvi
Odlazeći dvojici prijatelja uvijek idem ulicom koja prolazi pokraj kuće stolara K. On mi je svojevremeno izradio sve prozore i unutrašnju stolariju u vikendici. Kako sam veliki ljubitelj i poštovatelj drvodjeljskog zanata i majstorstva još od malih nogu, a bio sam i vrlo zadovoljan njegovim uratkom, nastavili smo kontakte. Kad god mi se ukazala prilika, otišao sam mu u posjet kako bih čuo „priče iz davnine“ i njegovo tumačenje „bespuća naše zbiljnosti“.
Ugodni su bili ti razgovori sa starim majstorom uz veliki, prekrasni stol od crvenog bora kojeg je on osobno izradio i na kojem se svaki put našla boca vina iz njegovih gorica i mineralna voda, a onda je stigao i poneki kolač kojeg je donijela njegova samozatajna žena. Pozdravio bih je, ona je odzdravila, ja bih zahvalio na kolaču a ona se povukla u kuhinju. Nikada nije sudjelovala u razgovoru. Vjerovao sam da je to zbog starinskog ozračja u kući – samo glava kuće razgovara s muškom osobom.
Sticajem okolnosti prošao je jedan dulji period kako nisam prolazio ulicom. Kada sam se ponovo našao u njoj krajičkom oka primijetio sam, već pomalo smežuranu, osmrtnicu pribijeno na stablo. Bacio sam nesvjesno pogled na ime i prezime i tek kada sam već prošao nekoliko koraka dalje, postadoh svjestan pročitanog, a prema prezimenu K. pomislih da je to možda supruga mog stolara.
Kako nisam znao ime gospođe nisam bio potpuno siguran da je to baš ona, te sam isti dan nazvao majstorovog sina i ispričavajući se, upitao je li to umrla njegova majka. Dobih potvrdan odgovor. Njemu sam odmah izrazio sućut, a majstoru sam navratio sutradan.
Opet smo sjeli za stol od crvene borovine a na stolu se kao i uvijek do sada našla boca vina i mineralne vode. Jedino nije bilo kolača. Prva bol je minula, majstor je prihvatio činjenicu da mu nema supruge, pa nije bilo teško čuti priču kako je umrla.
„Bilo je vrijeme ručku“ započeo je priču majstor „stavila je podgrijati juhu na štednjak juhu i rekla kako će u sobi slušati vijesti. Bila je malo nagluha, pa je vijesti slušala slušalicama kako drugima ne bi smetala preglasnim zvukom!“
Sada mi je bilo jasno zašto nikada nije sudjelovala u našim razgovorima.
„Kad juha ugrije, ugasi plin pa me zovni, rekla je i otišla u sobu“, nastavi majstor. „Listao sam novine čekajući da juha ugrije i kada je bilo gotovo ugasih plin i pozvah je glasno neka dođe.“
Još koju minutu je majstor listao novine, a onda je, vidjevši da mu žene nema a juha se hladi, ustao i pošao u sobu. Roleta na prozoru bila je napola spuštena, supruga je sa slušalicama na ušima ležala u krevetu na leđima, prekriženih ruku, smirenog lica.
Bila je mrtva.
Odlazak drugi
Često sam se u jutro budio prije alarma sata. Ponekad spontano, ponekad bi me probudio zvuk automobilâ ili pak lupa kašeta u kojima pekari, rano ranioci, dovoze svježi kruh. A ne tako rijetko probudio bi me i zvuk tranzistora moje susjede. Zvuk ne baš „haj-fi“ radio prijamnika, pomalo metalno obojenog tona. Moje uzglavlje nalazi se uz zid kojemu je s druge strane uzglavlje njezina kreveta. Radio se nalazi na noćnom ormariću odmah u kutu između dva zida.
Ako ne zaspim ponovo, nakon nekog vremena čujem njezin razgovor preko telefona. Dugo nisam znao s kim to gotovo svakog jutra razgovara tako rano dok nisam saznao da zove lokalnu radiopostaju, koja u okviru svog jutarnjeg programa emitira dnevni horoskop, ne bi li saznala što je danas čeka.
Jednostavna je ta moja susjeda. I vedre naravi. Uvijek nasmijana, pomalo brbljava ali nikada dosadna. Njezin stan je uvije bio čist, uredan i odisao onim posebnim mirisom kojeg odaju stanovi u kojem gotovo da nema ni trunka prašine.
Nismo se baš često posjećivali iako su nam vrata stana nasuprotna. Najčešće posjete su bile povodom praznika: Božić, Nova godina, Uskrs. Razgovor uz čašicu rakije ili kavicu, obvezne kolače, pa onda: znate moramo ići, idemo na vikendicu, djeci u posjete u Zagreb. Kako to već biva u slučaju rijetkih posjeta, uvijek smo ponijeli neku sitnicu, paketić kave, bocu rakije, grožđe, jabuke ili kruške upravo pobranih s naših trsa ili voćaka. Tek onako da ne dođemo praznih ruku.
No susjeda nikome nikada nije željela ostati dužna. Netom nakon što bi otišli, ili pak čim bi se vratili kući ako smo odmah po odlasku od nje otišli iz stana, eto nje. I nosi punu zdjelu rezanaca koje je pravila poput pravog umjetnika. Žutih, tankih, dugih. Ponekad već osušenih, a ponekad još svježih. U tom slučaju svaki puta bi supruzi davala upute kako da ih osuši ispričavajući se pri tome kako, eto, rezance nije stigla osušiti. Ako pak nije bilo rezanaca uvijek su se tu našli kolači, suhi, kremasti, sočni. Gurala nam je to s osmjehom na licu, pa nije to ništa, pa uzmite samo. Nije željela ostati dužna i darivala je od srca, ne kupovno, nego ono što je svojim rukama uradila i u što je unijela svoje znanje, svoju dušu, svoju ljubav.
Jedne subote opet je bio red za odlazak našoj djeci u posjete. Kao i mnogo puta i ovog puta me probudio zvuk njezinog radioprijamnika i malo poslije toga čuh njezin razgovor na telefonu. Bilo je vrijeme za ustajanje pa se nimalo ne naljutih zbog toga, iako je subota. Dapače. Spakirali smo se i otišli.
U nedjelju popodne vratismo se i na ulaznim vratima našeg nebodera već izdaleka ugledasmo prilijepljenu osmrtnicu. Obje smo pomislili: pa tko je opet umro. Ta tek je nedavno skinuta osmrtnica jednog stanara iz našeg nebodera. Približivši se ostali smo bez daha: na osmrtnici je bilo ispisano ime naše susjede. Umrla je te nedjelje u jutro, iznenada. Nakon što se probudila, uključila tranzistor, obavila telefonski razgovor saznavši što je čeka taj dan, vratila se u krevet smirena što horoskop ne predviđa ništa loše, zatvorila oči i više ih nije otvorila.
Ispričao nam je to njezin suprug kad smo mu navratili izraziti sućut.
Odlazak treći
Predstavnica našeg solitera, gospođa K., živi sama u prizemlju zgrade.
Bio je Uskršnji je dan prošle godine. Sprema se na misu u mjesnu franjevačku Crkvu Sv. Nikole. Za nju je to važan događaj pa su pripreme pažljive. Tuširanje, oblačenje svečane odjeće i obuće, uređivanje frizure, malo crvenila na obraze i šminke na usne i odlazak.
Vraća se najčešće u društvu neke od starijih stanarki koje također odlaze u Crkvu kao na malu svečanost. Tako je bilo i ovog puta.
„Hoćeš li doći na kavu?“ pita gospođa K. svoju pratilju koja živi na četvrtom katu.
„Može, samo da odem u stan i ostavim ove stvarčice“, prihvaća poziv pratilja i odlazi prema dizalu.
„Dobro, ja ću za to vrijeme skuhati kavu. Vrata ću samo pritvoriti tako da ne moraš zvoniti a ja se dizati iz fotelje“, kaže gospođa K. i odlazi prema vratima stana.
Nakon petnaestak minuta dolazi susjeda. Nalazi pritvorena vrata i ulazi zovnuvši gospođu K kako je red kada se ulazi u kuću pri otvorenim vratima. Nitko ne odgovara. Susjeda ulazi u sobu. Vidi gospođu K. s leđa kako sjedi u fotelji. Ispred nje dvije šalice kave, iz kojih još jedva zamjetno leluja para.
„Evo stigla sam“, kaže i prilazi gospođi K. zaobišavši fotelju. Zagleda se u njezino lice, mirno, spokojno.
Gospođa K. otišla je onom čiji je dan Uskrsnuća upravo proslavila.
Bilo im je dano umrijeti nenadano, bez bolova i mukâ.
Takva smrt, uz trenutak dolaska na svijet, je nešto najljepše, kada je već neminovno, što se čovjeku može dogoditi u tom apsurdnom bivstvu.
