semper contra

srijeda, 28.07.2010.

Koja sam ja Buda-leti-na!

Možda i veća od ovog dolje !



Uploaded with ImageShack.us

Pišem ove postove ko mutav !
Hoću oboriti rekord svih vremena: tijekom jednog mjeseca svaki dan jedan post ! Malo me muči ona nesretna nedjelja 5.07. kada sam uzeo kratki predah, jer nije baš lako svaki dan originalni post, pa rekoh nedjeljom „čik pauza“. Ali ne! Izmislim „laganičak“ za nedjelje samo da se u nizu za ovaj mjesec ne pojavi još jedna rupa (pa mi odmah izvjesni @turimti to uzima za zlo ).

Sve mi „znoj curio“ niz ove moje „umno“ lice od silnog truda dok sam „drljao“ i „lupao po tastaturi“ a vani je sunce pržilo i marljivo „proizvodilo“ nesnosnu vrućinu. Mozak se usijao tako da mi uopće nije trebalo svjetlo da osvijetlim tipkovnicu (da, još uvijek ne znam pisati na slijepo premda lupam s deset prstiju).

„Fabrikujem“ ja tako tekstove (ako i nisu za pet nije ni čudno, velikoserijska proizvodnja nije baš kvalitetna, najbolji je dokaz naš autoban i kineska roba ), muči me inspiracija, izmišljam teme od kojih bi se moglo i „popiz….“, ponekad zaglibim u teška depresivna stanja i napišem „horor“ pa ga, kada dođem k sebi, izbrišem da vas, dragi štioci, poštedim svog „sipinog crnila“ . Samo bi ga trebao objaviti pa da me proglasite ne samo „semper contra“ nego i „pomalo ćaknutim“.

Pišem tako i očekujem veeeelike reakcije, siiiiilne komentare, divljeeeeenja (istini za volju bili je ovog potonjeg od nekolicine i na njima iz sveg srca zahvaljujem ), o ono mršava berba. Suša!
I to u vrijeme kada nam je pšenica podbacila zbog – kiše!

Tješim se kako su ljudi na godišnjem pa ne čitaju. Radije „točaju“ noge u moru nego da u ovaj zvizdan čitaju „mudroslovije“ tamo nekog u kojem rovari neki „rakić“ (mani ti „rakiće“, idemo mi na jastoge , kažu), pa im se ni ne čita, a nekmoli piše komentare na „veleumna pisanija“.

I tako sve izmišljajući utjehu za sebe (ne nije to Matoševa „Utjeha kose“), i dalje: „den deri“, pišem, zanemarujem čitanje knjiga, razgovor sa ženom, šetnje su mi postale čisti gubitak vremena, o umivanju, pranju zuba, odlasku na WC da ne govorim, spavanje sam sveo na minimum, ne odlazim prijatelju (kao vrućine su, drugi je srećom na moru: upravo me zvao na mobitel) .

Tijekom vožnje „Martin v Zagreb, Martin z Zagreba“ „dumam“ što ću i hoću li stići napisati do pola noći samo da se ne pojavi još jedna rupa u „kalendaru“. A kada sjednem za „lapetope“ sve ono što „dumah“ isparilo! Roza! E da mi je neki snimač moždanih valova pa da poslije reproduciram svoje misli direktno u „lapetope“! Kaj velite na ideju, ha?
Na povratku samo jedna pivica da smirim živce, sjedam za „lapetope“ i lupaj ko maksim po diviziji.

A onda mi se upalila žaruljica, pogledah popis tzv „almost cool blogovi“ (jednom sam to preveo gledajući riječ po riječ u rječniku ali sam već zaboravio što mu to dođe; za čistoću sam hrvatskog jezika) i shvatih da sam Buda-leti-na (Mars). Čim ja objavim novi post, gospoda „operateri“ skinu stari kojeg još najmanje polovica eventualno zainteresiranih čitatelja nije ni registrirala da postoji, a kamoli da klikne na njega. Budaletina mislila: stari tekstovi ispadaju kada dođu na kraj popisa! Brus! Uđe novi, izleti stari.
Sva sreća da mi nije palo na pamet pisati više od jednog posta dnevno!

E dragi moji, „nebu išlo tak dale“.
Prije objave novog, bacit ćemo pogled na „barometar“, pa ako je „tlak“ nizak tek onda slijedi „anticiklona“. Do tada se posvećujem nekim drugim zanimacijama.

Na primjer: odoh na četiri dana u Samobor u posjet unučicama (starija će na jesen dobiti titulu „prvačić“), na „tomislavca“ u caffe Arabija i u posjet unuku koji se sa svojim roditeljima upravo vratio s turneje po Njemačkoj i Finskoj. Pravi „globetrotter“ ili po naški „svjetski putnik“, a još mu nisu dvije godine.

Društvo, stojte mi dobro!

P.S.
Uvidom u stanje potrošenih bajtova na internetu ustanovih da sam se približio na prsomet granici od jednog gigabajta plaćene količine pa i stog razloga trebam malo zakočiti do kraja mjeseca.
Ipak sam penzioner i nemam baš love na bacanje!

utorak, 27.07.2010.

Upoznaj bolnice da bi ih više volio

U organizaciji svjetski poznatog „Tours-operatora“ „Martin v Zagreb, Martin z Zagreba“ prije tjedan dana bio sam u turističkom posjetu našem glavnom gradu. Glavni cilj ovog turističkog putovanja, pod nazivom „Upoznajte vaše čuvare zdravlja“ bio je obilazak naših zdravstvenih ustanova, narodski rečeno bolnica. Prijevoz nam je osiguralo prijevozničko poduzeće „Hitna pomoć“ sa svojim vrhunsko udobnim kombijima u kojima bi se krumpiri u vrećama, da su kojim slučajem u kombiju bili umjesto nas, vjerojatno pretvorili u – pire. Usprkos i unatoč vožnji po autobanu koji je izgrađen u skladu s aksiomom: „brzo, kvalitetno i jeftino“.

Obilazak smo počeli u turističko-rekreacijsko-lječilišnom kompleksu „Dubrava“ gdje nas je jedna „turistkinja“ napustila odlučivši provesti nekoliko sati tu, oduševljena na prvi pogled divotama kojima je bila dočekana.



Uploaded with ImageShack.us

Nakon vožnje po zavojitim pitoresknim ulicama Gornjeg grada dovezli smo do drugog zdravstveno-turističkog centra na Rebru, gdje nas je, na našu žalost, opet napustio jedan od „turista“ koji je, vidjevši svu tu ljepotu, potpuno izgubio glas, pa je tu ostao da mu ga „turistički“ djelatnici pokušaju vratiti.



Uploaded with ImageShack.us

Na kraju smo nas preostala dvojica stigla u treći zdravstveni Centar s „radioaktivnom zračnom kupkom“ gdje smo se odlučili izložiti blagotvornom djelovanju tretmana u svrhu eliminacije nekih, za nas, nepoželjnih životinjica u našim tijelima. Kako sam sliku spomenutog Centra već objavio u mojim ranijim postovima, ovog puta donosim sliku skulpture postavljene ispred Centra. Svaki put kada stanem pred nju ostajem u dilemi: izvlače li ova dvojica mrežu s ribama ili pak možda s „rakovima“?



Uploaded with ImageShack.us

Malo nas je začudilo da se nismo sreli s ostalim „turistima“ koji su trebali doći drugim kombijem istog prijevoznika, no misterij je ubrzo razjašnjen. Na vratima „kupke“ stajala je obavijest u kojoj Uprava Centra sa žaljenjem obavještava drage goste kako je uređaj „radioaktivne kupke“ u kvaru, te da od današnjeg tretmana ništa biti neće. Uskoro se na vratima pojavila i simpatična sestra koja nam je potvrdila napisano, još jednom nas je zamolila za razumijevanje i preporučila da danas poslije 16 sati nazovemo taj i taj broj radi informacije možemo li eventualno sutra doći na tretman.

Mi smo, razumljivo, prihvatili njezino obrazloženje, izašli iz Centra i skupili se svi u našem omiljenom „kafiću“ (klupa sa stolom ispod breze) pokraj Centra. Tu smo veselo popričali o događajima, sačekali dolazak kombija i krenuli, ponovo ljupkim uličicama Gornjeg grada, do čuvenog Centra za reprodukciju u Petrovoj.



Uploaded with ImageShack.us

Dok smo mi uživali u prekrasnom zdanju spomenutog Centra, djelatnici su izvukli iz našeg kombija uređaj za koji se ispostavilo da je „pokretni inkubator“. Nakon poduljeg vremena, inkubator je vraćen s dva dečkića: 1,2kg i 1,7kg, ukupno 2,9 kg netto..



Uploaded with ImageShack.us

Sretnu majka je sjela u šofersku kabinu i mi smo krenuli prema našim domovima u nadi da ćemo sutra obaviti što nismo danas.

Prije dolaska kući, navratili smo u selo do sretnog djeda i bake spomenutih dječačića (oni će još neko vrijeme provesti u našoj bolnici), nazočili dirljivom izljevu oduševljenja kada ih je djed vidio i velikog razočaranje što nismo svratili na gemišt da nazdravimo prinovi. Bit će još prilika, rekli smo!

Što se pak tiče „uređaja“ pokazalo se da su naše nade bile uzaludne, jer smo na telefonski poziv dobili informaciju da je uređaj još u kvaru, pa neka ne dolazimo ni sutra.

* * *

Jučer gledam na našoj dalekovidnici kako ministar zdravstva, Milinović zvani mali Putin, pjeva u društvu jedne od, za takve prilike osnovanih klapa, domoljubnu pjesmu "Croatio, iz duše te ljubim“ (iako je svim srcem za Hrvatsku).

A evo što piše „Slobodna Dalmacija“ tim povodom.
„Na taj način su se nakon skoro godinu i pol dana izbivanja i „privremenog rada“ u zamjenskim objektima, djelatnice i djelatnici riječke podružnice HZZO-a i HZMO-a napokon vratili u novouređenu matičnu zgradu u Slogin kuli, među Riječanima poznatu jednostavno kao „socijalno“.

U obnovu i opremanje uloženo je 28 milijuna kuna, od čega HZZO participira s 20 milijuna, s čime je ovo postalo najveća investicija u povijesti te institucije. Mirovinsko i zdravstveno osiguranje dijelit će prostor od oko 3500 četvornih metara, koji je sada u potpunosti prilagođen za osobe s invaliditetom.“
To je cca 800€ po metru kvadratnom po koliko inače, znam, građevinari grade nove stambene zgrade.

Tom prilikom ministar je, prema „Slobodnoj“, između ostalog izjavio:
„Da nije bilo Rijeke i ove županije, ne bi ni bilo Hrvatske“ i naravno pobrao pljesak „dupelizaca hrabrih (zaboravivši pri tome ulogu „komunjara“ u pripojenju Rijeke Hrvatskoj). Usput je citiravši pjesmu koju je nešto ranije pjevao - „Croatio, umorna si, samo mi ne plači“ – najavio “teške reforme koje ćemo, uz zajednički trud, izgurati kako bi postigli viši cilj, napredak Hrvatske“ (pokazujući da se nikako ne može odlučiti živi li u Croatiji ili Hrvatskoj, nap. blogera).

* * *

Mi „turistički“ posjetitelji ustanova koje su pod patronatom dotičnog ministra pak ćemo i dalje putovati na turneje tipa „Martin v Zagreb, Martin z Zagreba“.

P.S. 1
Sada je 14.30. 27. srpnja AD 2010.
Prije nepuna tri sata vratio sam se iz Centra za „radioaktivnu zračnu kupku“ iz kojeg su me upravo obavijestili da je stroj opet „crko“ i da sutra ne dolazimo, a kada će proraditi (ne zna se) neka se raspitamo sutra popodne.
A ja naivac računao kako će liječenje završiti 5. rujna i da ću onda sa suprugom malo na more.
Čovjek snuje, a Ministar određuje!

P.S. 2
Onako „en passant“, danas je po starom Dan ustanka naroda Hrvatske 27. srpnja. Pa onima kojima je „titovka lijepa kapa“ čestitam. Meni osobno je SVIH takvih i sličnih kapa pun kufer!

ponedjeljak, 26.07.2010.

EU kao Savez državica – regija?

Ne nisam zlopamtilo (iako bi nekada bilo dobro da jesam), nisam od onih koji će se radovati „kada susjedu crkne krava“, ali ipak…

Odluka Međunarodnog suda pravde u Haagu, ma kakav on bio i ma čije i kakve interese zastupao, kojom se potvrđuje da „proglašenje nezavisnosti Kosova nije u suprotnosti s međunarodnim pravom“ na neki način nama Hrvatima, i inim, koji smo bili žrtve Miloševićeve velikosrpske politike, ipak predstavlja stanovitu satisfakciju, pa makar bila neobavezujuća za Srbiju.

Naravno da je odluka u Srbiji izazvala „potištenost“, i „nevjericu“ (a koliko vidim danas i žustre rasprave u njihovom Parlamentu; bit će opet političkih ubojstava, to je kod njih u tradiciji), jer je još do jučer ministar vanjskih poslova Srbije Vuk Jevremović (kao i većina srpskih političara) bio uvjeren da će pravorijek biti u korist Srbije. No pustimo da srpski političari kusaju „supu koju su sami zakuvali“ (mi imamo našu „krumpir salatu“ već pomalo „bajatu“ kako bi rekli s onu stranu Drine ) i neka pokušavaju sada intervencijom u UN spasiti ako se što da spasiti (premda bi im bilo najbolje da ne potežu vraga za rep!).

Nije im se za čuditi! Jer ako se „ustali“ samostalno Kosovo, moglo bi se desiti da u drugoj, sjevernoj, pokrajini nekima dođe, pogotovo nakon ovakve odluke suda, iz guze u glavu da bi i oni mogli biti samostalna država. A u tom slučaju Srbija bi se svela na „beogradski pašaluk“.
Što bi rekao narod: tko s vragom tikve sadi, o glavu će mu se razbiti.

Međutim cijelu tu fertutmu navodim iz drugog razloga. Ako se tko od, tada malobrojnih, štioca mog bloga još sjeća, ja sam u veljači 2008. godine u povodu proglašenja nezavisnosti Kosova napisao post u kojem sam izrazio bojazan da je tim činom otvorena Pandorina kutija u koju su bile zatvorene težnje niza političkih čimbenika koji će možda temeljem tog čina početi razmišljati o sličnoj ideji. A kako se vidi iz donje slike ima ih dosta.



Uploaded with ImageShack.us

Doduše po mojem tu nedostaju još Belgija i Herceg-Bosna (zašto ne?). Barem što se Europe tiče.

Politolog dr Damir Grubiša (kojeg inače vrlo cijenim) u J.L. od 2010-07-24 kaže: „Mnogi će se pozivati na odluku Suda da se pravo na samoopredjeljenje ne može osporiti, mada ona ne omogućava i ne potvrđuje da se i ostali mogu pozivati na pravo na samoopredjeljenje.“ Uz sve dužno poštovanje prema dr Grubiši to mi izgleda kao želja „poštene dame“ koja bi, ali ne bi da uđe.

Siguran sam da Republika Srpska, premda nije do sada priznala Kosovo, samo iz prikrajka vreba trenutak da temeljem te odluke provede referendum za odvajanje iz BiH i pripojenje Srbiji (pa da se na taj način Srbiji „kompenzira“ gubitak Kosova). Kakve bi to posljedice imalo na „Balkansko bure baruta“ neću ni zamišljati.

Zato mi se čini ako je proglašenje Kosova samostalnim političkim subjektom i priznanje toga čina od gotovo svih zemalja EU plus SAD bilo otvaranje Pandorine kutije, onda će ova odluka Suda definitivno onemogućiti da se ta kutija ikada više zatvori.

I na kraju da se malo poigram Nostradamusa.

Ako se ovako nastavi „usitnjavanje“ pojedinih država lako bi se moglo dogoditi da kroz izvjesni broj godina ili desetljeća Europa opet bude napučena s mnogo malih državica-regija, kao što je u srednjem vijeku bila napučena mnogim kneževinama, koje su veliki ljudi poput Bismarcka „ognjem i mačem ujedinili“ u moćna Carstva, e da bi danas zahvaljujući „demokraciji“ i „pravu na samoodređenje“ neki mali „Bismarcki“ željni vlasti i samodokazivanja stvarali svoja mala Carstva.

Povijest se ponavlja!

nedjelja, 25.07.2010.

„Mudroslov“

G. Lesar nije imao inspiracije, možda je prezaposlen ili pak je „odišel“ na godišnji. U svakom slučaju „nikaj novega“ na njegovom blogu što bih mogao iskoristiti da se „pravim važan“ komentirajući njegov post. Razmišljajući o nekoj „laganoj“ temi za nedjelji postić, sjetih se svojih „radničkih dnevnika“.

Naime od 18. svibnja 1973. godine pa do 1. rujna 2009. godine, punih trideset šest godina kada odoh u zasluženu mirovinu, SVAKI radni dan sam zapisivao što sam taj dan radio u firmi uz poneke komentare ovisno o poslu, problemima, vremenima. Kako je do toga došlo da sam počeo voditi evidenciju rada možda ću opisati u jednom od svojih postova s citatima iz tih davnih vremena.

Mislio sam da sam u jednom od njih pohranio zidni kalendar časopisa „Priroda“ iz 2000. godine. U središtu tog kalendara formata dva A4 nalazila se slika „policijskog oklopnika“ kako podbočenih ruku na bokovima s plastičnim štitom u jednoj ruci i pendrekom u drugoj, raskrečenih nogu stoji iznad dugokosog prosvjednika koji ležeći potrbuške na zemlji, ruku vezanih na leđima lisicama uznevjereno gleda u nebo kao da će mu otuda doći spas (kaj god!).

Htio sam tu sliku objaviti uz sličnu sliku „hrvatskog policijskog oklopnika“ koji uklanjaju „prosvjedno smeće“ iz Varšavske i trpa ih u adekvatna vozila za odvoz takvog „smeća“. Nažalost sliku nisam našao, ali mi je iz jednog bloka ispao papirić s rukom napisanim tekstom za koji mi se čini da je primjeren i u današnja vremena. Unaprijed se ispričavam svima onima koji su to već čitali ili čuli pa su uzalud otvarali blog !

Država bi da plaćam porez,
a ne omogućuje mi raditi.

Firma bi da radim,
a nema za plaću.

Komunalne tvrtke traže svoje,
a ja nema novaca.

Žena bi da sam s njom,
ali da imamo brdo para.

I da čovjek ne pije!

subota, 24.07.2010.

Vuk sit, a koze na broju (kako je to moguće?)

Jedna od udarnih vijesti u današnjim tiskovinama: nakon 12 (slovima: dvanaest) godina „pravničke trakavice“ izvjesni SN Holding, izvjesnog Darka Ostoje (jedan od PIF-ova kojemu je krajem devedesetih godina HFP dijelio bezvrijedne dionice tvrtki na „samrti“ pod firmom kvalitetnih dionica) dobio sudski spor s Državom, i to na način da je: „Vlada odlučila 54,83 posto dionica Liburnia Rivijera Hotela iz portfelja HFP prenijeti na spomenuti SN Holding Darka Ostoje.“ (J.L. 2010-07-24)

Temeljni kapital nekretnina (15 hotela, 6 vila, ukupno 1969 soba) koje je SN Holding tom odlukom Vlade dobio, iznosi gotovo milijardu kuna. Uz to što je Vlada (na čelu s „malom od kužine“ koja je, usput budi rečeno, danas na naplatnim kućicama dijelila promidžbeni turistički materijal uz svoj čuveni osmjeh; valjda njezin recept za krumpir salatu) tom odlukom „olakšala“ HFP za 531 milijun kuna, morat će „dobitniku“ vratiti (preko HFP) i 162 miliona kuna, koliko je Ostoja uplatio.

Nakon završetka posla u stilu Pontije Pilata, „mala od kužine“ izjavljuje da bi: „U protivnom, štete za proračun mogle doseći i 1,85 milijardi kuna.“

Na istoj stranici izvjesni Mladen Pleše u komentaru naslovljenim „Odluka koja je za sve časno rješenje“ između ostalog piše: „Odluka Vlade (…) svim je sudionicima omogućila častan izlaz iz spora. Dogovorena je nagodba zbog koje nitko nije izgubio, a svi su dobili.“

Kaj god!
Pitam se (naivno):
Tko će nadoknaditi gubitke što ih je taj hotelski kompleks imao kroz ovih 12 godina kada se nije znao vlasnik pa nije bilo ni intenzivnog poslovanja ni novih ulaganja?

Tko će odgovarati što su se mnogi turistički radnici mogli zaposliti, a nisu, da su hoteli radili „punom parom“?

Tko će platiti dodatne investicije zbog devastiranih objekata kojih ne bi bilo da se Država nije parničila 12 godina, iako su svi koji se u takve stvari razumiju govorili da nema šanse dobiti spor?

Tko će platiti sve troškove parničenja (odvjetnici, vještaci, ekspertize, putovanja, dnevnice) koji su se nagomilali tijekom suđenja?

Tko će odgovarati za sve izgubljene sate i dane sudaca i inog pravosudnog osoblja, a koji su se mogli iskoristiti za rješavanje nekog drugog, ne već unaprijed izgubljenog, spora?

Kako nisam upoznat (a je li uopće tko?) sa svim detaljima scenarija ove trakavice, ne želim se upuštati u ocjenu ispravnosti navedene odluke Vlade (naravno ni Suda). Međutim ne mogu ne primijetiti da NI JEDAN AKTER cijelog tog skandala koji se rasteže od 1997. do eto 2010. godine po svemu sudeći neće snositi nikakve KONZEKVENCE. Od tadašnjih vodećih ljudi HFP, preko preminulog Ivice Račana i pobjeglog Sanadera, njihovih suradnika i savjetnika nikome neće pasti ni vlas s glave. A po mojem bi trebali svi (osim naravno I.R.) na Goli otok, negve oko nogu, tucaj kamenje uz kilo kruha i litru vode dnevno, pa dok traje traje!
Unatoč mišljenu gospodina Pleše u njegovom komentaru u stilu: „Vuk sit, a koze na broju“.

Ipak Pleše je možda u pravu!
Vuk je sit jer je pojeo – pastira, to jest nas porezne obveznike. Nama će dijeliti otkaze, smanjivati plaće i mirovine i onda izjavljivati kako bi u protivnom, štete za proračun mogle doseći i 1,85 milijardi kuna.

P.S.1
Čitajući zbirku kolumni M.Grčića u knjizi „Riječi, riječi, riječi“, u kolumni „Smrt Prvog maja 2003.“čitam:
„Istodobno s agencijskim vijestima o svjetskom širenju sarsa, malu Hrvatsku je prenerazila vijest o otkriću da je, za Tuđmanove vladavine, na području tzv. Republike Herceg-Bosne prebačeno više od 20 milijardi kuna, koje su, sumnja se, najvećim dijelom završile u privatnim džepovima onih koji su se vrlo brzo potrudili da s ukidanjem tradicionalnih radničkih prava ušutkaju bilo kakav glas prosvjeda zbog toga i mnogih drugih financijskih skandala…“

P.S.2
Današnji Dnevnik hrvatske dalekovidnice donosi da je izvjesni poduzetnik Bušić prilikom „obrade“ od strane USKOK-a, u svezi HEP-afere izjavio, navodno, da je plaćao reket HDZ-u iznosu od 600.000 kuna da bi dobio posao kod HEP-a. Novac je HDZ „transparentno“ (kako to kaže A.H. - č.k.n.n.l.s.p.n.g.i.) koristio za financiranje svoje izborne kampanje. Je li to početak stampeda međusobnog optuživanja na „najvišem nivou“?

Ništa novo pod kapom nebeskom (hrvatskom)!

petak, 23.07.2010.

Religioznost i „religioznost“

„J.L.“ je u svom broju od 21. svibnja objavio rezultate istraživanja Gordana Crpića iz Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve u suradnji sa Sinišom Zrinščakom sa zagrebačkog Pravnog fakulteta koja, prema njima, „pokazuju sve više religioznih među mlađim generacijama, sve više naših ljudi odbacuje pobačaj, sve smo restriktivniji u području spolnog morala, sve smo konzervativniji po pitanju bračne nevjere i razvoda.“

Uz taj članak prikazano je nekoliko dijagrama od kojih je za moj post zanimljiv dijagram koji bi kao trebao pokazati neku vrstu „mjere“ morala po pitanju ponašanja građana u svakodnevnom životu. Za izradu spomenutog grafikona ispitanike se pitalo može li se određena praksa opravdati.

„1“ označava da se praksa nikako ne može opravdati, a „10“ da se uvijek može opravdati. Izračunata je aritmetička sredina temeljem dobivenih odgovora.

Zanimljivo je uočiti kako u kategoriji „da se praksa nikako ne može opravdati“ na prvo mjesto dolazi uzeti tuđi auto i voziti, s koeficijentom 1,38/1,16 (2008./1999. godine), a u kategoriji „da se uvijek može opravdati“ dominantno mjesto zauzima razvod s koeficijentom 4,42/4,29. Ostale moralne kategorije smještene su između tih dviju krajnjih vrijednosti (vidjeti grafikon).



Kako onda shvatiti rezultate spomenute dvojice istraživače koji pak zaključuju nešto sasvim drugo. Možebitno su oni vodili istraživanja koja u stvari nisu prikazana na dijagramima uz ovaj tekst (što je onda greška urednika koji miješa kruške i jabuke), već je to rezultat nekih drugih anketa. U tom slučaju jedna od tvrdnji je kriva. No da li je?

Naime na istoj stranici nalazim i jedan manji članak pod naslovom „Zbog mladih imamo porast religioznosti“. U njemu spomenuti istraživači između ostalog kažu:
„U svim teorijama sekularizacije naglašava se kako su mlađe generacije manje religiozne od starijih. Kod nas imate obrnuti trend – mlađi naraštaji su upravo oni koji stabiliziraju stanje, kod njih se bilježi porast religioznosti.“

Dodamo li ovome i nedavno objavljen podatak kako je J.Kosor (zvana „mala od kužine“ što se ne smije nikada smetnuti s uma J!) nedavno svečano podijelila partijske, pardon, članske knjižice HDZ-a novom naraštaju „pravovjernih“, i s njih 1500 povećala broj „pravovjernih“ na 10.000, pa pokušajmo iz svega ovog izvući neki „heretički“ zaključak.

On bi mogao pokazati da prezentirani dijagram ipak pokazuje točne rezultate, a da su cijenjeni autori iz Centa, iz podataka da se sve više, naročito mladih, izjašnjavaju kao vjernici (što naravno ne znači da i jesu vjernici), izvukli krive zaključke: naime da su Hrvati sve religiozniji.

Naime s jedne strane tvrdnja da smo sve religiozniji (dakle cijenimo duhovnost), s druge strane podatak da ćemo najviše osuđivati krađu automobila (dakle otuđenje materijalnog dobra), a najmanje razvod (pa razvod i nije nešto strašno, iako je brak jedna od temeljnih kršćanskih vrednota), te činjenica da su mlađe generacije više religiozne i masovno ulaze u HDZ (što predstavlja značajni broj poena u dobivanju određenih sinekura u vlasti u kojoj je i Crkva jedna od bitnih aktera u kreiranju politike), nameće „heretičku“ misao o razlozima naglog porasta religioznosti mlađe generacije. Nisu oni baš blesavi, znaju gdje treba biti, uz koju stranku, i u što vjerovati da bi se što lakše ostvarili osobni materijalni interesi!

Koliko vas to, barem one starije kao što sam ja, podsjeća na praksu primanja u Savez komunista, naročito mladih. A za one koji to ne znaju, u tadašnju Partiju mogli su ući samo ateisti ili kako se to danas sa zloćom kaže „bezvjernici“ (iako ti isti mogu i te kako vjerovati u pravdu, poštenje i razumijevanje među ljudima) pa je u ta „mračna“ vremena broj tih „bezvjernika“ bio mnogo veći nego danas (5% ako gledamo samo „bezvjernike“ ili 15% ako gledamo nereligiozni dio pučanstva).
I?

četvrtak, 22.07.2010.

„Zlatni kran“

Predvečer prvog dana prošlog mjeseca sjedio sam po običaju za stolom i lupetao po tipkovnici. Pišući, slušao sam melodični šum kiše povremeno prekidan bučnim zvukovima prolazećih automobila, čije se gume na mokrom asfaltu posebno glasno čuju.

U jednom trenutku pozvala me supruga koja je, po svom običaju, nešto prtljala oko cvijeća na balkonu.
„Dođi, vidi kako je ovo lijepo!“

Okrenuo sam se prema prozoru koji gleda na istu stranu kao i balkon zaboravivši da mi je do pola spuštena roleta, pa sam da vidim „tu ljepotu“, izašao na balkon. Prizor koji sam ugledao zaista je bio lijep.

Na tamnoj pozadini istočnog neba zlatio se kran obasjan zalazećim suncem pružajući fantastičnu sliku u kojoj se istovremeno spajala ljepota prirode i gracioznost krana. Požurio sam po digitalni aparat da ovjekovječim prizor. Pa iako slika nije ni izdaleka kvalitetna kao što su na primjer slike majstora „galeba“ odlučih, eto nakon gotovo dva mjeseca, da je prikažem i mojim štovanim čitateljima, unatoč tome što sam svjestan da je fotografija samo blijeda slika prizora koji sam sa suprugom promatrao.



Uskoro se na nebu pojavila dga koja kao da je popila svu svjetlost s krana i on je odjednom postao sasvim običan kran.

srijeda, 21.07.2010.

Smrad ili „smrad“

Već dva tri dana mediji donose vijesti o požaru koji se „rasplamsao“ na odlagalištu otpada oliti smetlištu iznad Biograda, nedaleko od prirodnog rezervata Vranskog jezera. Posebnu pozornost tom događaju posvetila je jučer u svojem Dnevniku komercijalna TV-Nova. Tijekom cijelog trajanja emisije pojavljivao se u dnu slike tekst o požaru, koji je očigledno za urednika bio u rangu važnosti terorističkih napada, nesreća i ubojstava (ah da i „zujanju“ Jace kao muhe bez glave, kako je to slikovito rekao S. Linić).



Čak tri puta, ako me sjećanje dobro služi, tijekom emisije javljali su se reporteri s terena javljajući o nepodnošljivom smradu, dimu koji nagriza oči i dišne putove i koji tjera jadne turiste u panični bijeg ne samo iz okoline Vranskog jezera, nego i s Biogradske rivijere.
Jednom riječju: turistička katastrofa.

Slušajući reportere i gledajući vatrogasce kako vodom zalijevaju smeće koje prevrću bageri da bi ugasili požar, a zatim kamione koji dovoze zemlju kako bi zatrpavanjem zemljom u potpunosti sanirali požarište, sjetili smo se kako se to ponavlja već nekoliko godina, uvijek u jeku turističke sezone i da je postupak „sanacije“ uvijek isti, gašenje i dovoženje zemlje. Još prije dvije godine su mještani Biograda, s kojima sam o tome razgovarao, odmahivali rukom i uz rezignaciju govorili kako se tu nešto kuha, kako su to namjerna potpaljivanja i kako se to o trošku grada sanira deponij kako bi se na tom terenu sagradilo golf igralište. Ja im baš nisam vjerovao. Tko će na tom „zvizdanu“ graditi golf igralište?

A onda smo tijekom kratkotrajnog boravka u Biogradu krajem lipnja sve češće slušali o tom „misterioznom“ igralištu, da bi jučer na toj istoj TV Novoj, onako usput uz môre informacija o požaru, bila pročitana vijest da je izdana dozvola za gradnju golf igrališta na toj lokaciji izvjesnoj osobi koja je u osobnoj vezi s ministrom Jandrokovićem. Ako je to točno, onda se ta cijela operacija pokazuje u drugom svjetlu.

Da bi Netko dobio pod što povoljnijim uvjetima koncesiju za teren, sustavno se pali smeće, pravi se o tome spektakl, angažira se grad u sanaciji dovozom zemlje, govori se o posljedicama tog požara za razvoj turizma u Biogradu, o paničnom bijegu turista itd. itd.
I što je spas? Izgradnja golf igrališta!

Naravno da treba sanirati taj depo. Također je sasvim jasno da ovakav kakav je, deponij ne može biti trajno rješenje za odlaganja smeća na najprimitivniji način. No postavlja se pitanje zašto se to u tišini ne sanira tijekom godine, zašto se problem požarišta pojavljuje unatrag nekoliko godina u jeku turističke sezone i, gle, baš kada je njena špica: sredina srpnja?

* * *

A sada mala digresija. Trenutačno se u našoj kući u gradu nalazi naša nećakinja u očekivanju dolaska sinovljevih prijatelja obzirom da mi nismo u prilici biti tamo zbog mojeg liječenja. Dok smo supruga i ja gledali TV, javi se mobitel sa SMS porukom nećakinje. Evo kao se razvila izmjena poruka ponukana upravo ovim vijestima:

A kada dolaze gosti?

Gosti mi se još nisu javili kada će doći, jedino ako ne odustanu zbog smrada o kojem javlja TV.

Kojeg smrada? Tu ništ ne smrdi i ja nemam pojma o čemu svi vi pričate?

TV javlja o smradu u Biogradu i da turisti bježe, a donosi se odluka da na smetlištu bude golf igralište.

E da bar turisti bježe! Imala bi se di kupati i ne bi pila tablete za spavanje (zbog noćne buke, op.blogera)! Gebels je živ!

A kaj ima turista? Vijesti su alarmantne pa možda neki odustanu. Već je 17 turista otišlo po vijestima.

Pa sve je krcato. Nema mjesta ni za prdnut! Velim ti da je Gebels živ! Nit dim vidim nit dim mirišem.To ti je EPP iz nečijih interesa.

Pa normalno da je to nečiji interes jer je danas donesena odluka da se na deponiju gradi golf igralište. Idi si kupi golf opremu prije nego rasprodaju.

Idem si ja kupiti čepiće za uši i tablete za živce jer je buka prejebena. Ne mogu spavati.

* * *

I da se vratim na temu.
Ako netko tko o svemu tomu nema pojma iz ovih nekoliko poruka zaključuje „Gebels je živ!“ onda tu ipak nešto „smrdi“ ali to očigledno nije dim deponije.



I na kraju jedno pitanje: što mislite odakle velike količine vode za natapanje golf igrališta, e da bi trava na tom „zvizdanu“ uvijek bila fina, meka, podatna i zelena? Gdje u blizini ima dovoljno vode?

utorak, 20.07.2010.

Predah

Vidim da sam vas zamorio teškim temama, politika, bolest, košnja trave, pa sam eto odlučio malo smanjiti obim postova. Jučer malo humora, a danas, uz dopuštenje vlasnika bloga kamenivan, prenosim s njegovog bloga ova dva uratka koji su mi se učinili aktualna za današnje vrijeme.

NEOKAPITALISTI

Neokapitalisti,
držeći ruke u džepovima,
velikim, nemilosrdnim i snažnim strojevima
ruše suvozide,
zatrpavaju pojate,
uništavaju gajeve,
betoniraju svit oko sebe i u sebi...

I zabranjuju ti prolaz putem
(koji su probili na tvom zemljištu)
jer su u njega "uložili kapital"
i prite:"Ode ću te satrat!"

Varaju svoje žene
i časte kurbetine
Glume virnike,
daju crkvama milodare
i nažderavaju se po datumima.

Neokapitalist su neonacisti,
ujedinjeni oko svega
što ne odgovara normalnom Božjem čoviku.

Jure Gospodinov

* * *

TVRDNJA

Nema zemlje na ovome Svitu koja se može pofaliti da njena vlast (nametnuta silom ili izabrana demokratskim putem) radi za vlastiti narod, da je nesebična, samozatajna, nenasilna, nesamoljubiva... te da voli svoj narod "sve do neba" i da živi za njegovu sriću i boljitak.

Jure Gospodinov

Osobno sam oduševljen njegovim blogom, na koji možete doći i tako da u mom „izboru“ kliknete na „pjesma, maslina i loza“.

ponedjeljak, 19.07.2010.

Nađite 10 razlika!

Od mog „lijepog princa“ iz posta Trnoruzica neki dan sam dobio zadatak da na ovim slikama, koje prezentiram cijenjenim štiocima, pronađem 10 (deset) razlika između dviju donjih slika. Možda ste taj enigmatski zadatak već vidjeli, možda i niste ali meni se čini zanimljiv za rješavanje pa sam ga odlučio objaviti sa željom da u njegovom rješavanju provedete nekoliko ugodnih minuta.

nedjelja, 18.07.2010.

Tako piše Lesar! (2)

Nastavljam s započetom praksom prenošenja, meni zanimljivih, postova zastupnika Lesara. Uvodnu napomenu iz prvog posta u takvom izdanju neću citirati. Zainteresiranog štioca upućujem na post Lesar .

Zastupnik Lesar, za kojeg se neki, a među njima i ja, nadamo da bi EVENTUALNO on i njegova stranka mogli donijeti malo čiste vode u ovu našu političku žabokrečinu (ipak oprez, ne brzajmo u zaključcima!) u svom postu od 16. srpnja pod naslovom „Država (ne) nadzire“ prenosi članak iz „Novog lista“ u kojem između ostalog stoji:

„Nadzorni odbor HFP-a konačno se sastao jučer, ali samo kako bi se izabralo novo vodstvo – za predsjednika je izabran Goran Marić (HDZ), a za potpredsjednika Slavko Linić (SDP).
Nadzorni odbor Hrvatskog fonda za privatizaciju, kojeg imenuje Sabor i preko kojeg parlament nadzire privatizaciju, u sedam se godina sastao samo dva puta, a oba puta samo zato da bi se održale konstituirajući sjednice i izabralo vodstvo. Takva je sjednica održana i jučer gdje je za predsjednika izabran HDZ-ovac Goran Marić, a za potpredsjednika SDP-ovac Slavko Linić, čime je 2,5 godine nakon isteka mandata starom nadzornom odboru Sabor uspio konačno formirati novo tijelo koje će u ime parlamenta nadzirati HFP i o tome obavještavati zastupnike.

Iako je Saboru trebalo više od polovice mandata da imenuje nove članove nadzornog odbora HFP-a, za nadati se je da će oni u svome radu biti uspješniji od prethodnika koji su se u četiri godine uspjeli sastati tek jednom, i to da bi izabrali vodstvo, a izabrani predsjednik Šime Prtenjača nije bio ni na toj sjednici. (I onda se čudimo na uspješno provedenoj privatizaciji/drpizaciji! op.blogera)

Prije tjedan dana Sabor je konačno imenovao nove članove, i to na dopis predsjednika HFP-a Vedrana Duvnjaka od 14. svibnja u kojem ih poziva da imenuje nadzorni odbor. (Pazi: onaj kojeg treba kontrolirati vlasnik, poziva vlasnika da osnuje odbor koji će ga kontrolirati, jer se vlasnik toga nije sjetio, vidi dalje!) No, priču je zapravo pokrenuo predsjednik Hrvatskih laburista Dragutin Lesar koji je prije toga premijerki Jadranki Kosor uputio pisano zastupničko pitanje zašto ne postoji NO HFP, ali službeni odgovor još nije dobio (i takav naivac, molit ću vas lijepo, koji očekuje pisani odgovor od „male od kužine“ želi uspješno voditi stranku i sudjelovati u budućoj vladi !).

„Mislim da su nakon tog pitanja, kao i moje press konferencije početkom svibnja na kojoj sam govorio o ovom problemu, shvatili da nemaju NO. Zaboravili su, eto, da država upravlja svojim resursima“ – komentirao je Lesar.

Marić, pak, najavljuje da će odsad biti drukčije (kaj god) i da će već početkom rujna Nadzorni odbor imati prvu sjednicu (do tada HFP može nastaviti praksu prodaje još nešto od nacionalnog srebra, ako ipak nije još preostao samo bakar, a da ga baš nitko ne nadzire od strane vlasnika, tj vlade), ali ne želi komentirati zašto se to tijelo nije konstituiralo polovicu mandata jer to, kako kaže, nije pitanje za njega (tu se slažem s njim, to je pitanje za babu vračaru da vidi odgovor iz staklene kugle).

Na isto pitanje predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a Andrija Hebrang odgovara da su u Saboru reagirali „čim su iz HFP-a dobili zahtjev da izaberu NO“. (sic!)

„Mi smo promptno reagirali. Nismo ranije znali (to je ono upozorenje „vidi dalje“ iz moje opaske) da je prošlom nadzornom odboru istekao mandat, ne možemo mi sve pratiti“ – kaže Hebrang koji n.n.l.s.p.n.g.i. i koji je očito zaboravio da Poslovnik Sabora kaže da s „danom konstituiranja Sabora prestaje mandat zastupnicima prethodnog saziva Sabora, te njihovo članstvo u tijelima i organizacijama izvan Sabora, na koje ih je imenovao Sabor iz reda zastupnika“.

I naravno g.koji n.n.l.s.p.n.g.i. nema pojma da prošli „Nadzorni odbor nikada nije razriješen, (pa) mogao bi netko tumačiti da im mandat još traje bez obzira na činjenicu da Miroslav Rožić više nije zastupnik, da je Josip Sudec pokojan, a da Gordan Jandroković, Šime Prtenjača i Ante Markov više nisu predsjednici saborskih odbora.“ što Lesar zna i piše u svom postu od 17. svibnja tekuće godine. Ali ne zna predsjednik Kluba zastupnika HDZ.

Inače sastav novog Nadzornog odbora je „reprezentativan“:

Iz HDZ-ovih redova među članovima Nadzornog odbora su Vesna Buterin i Milivoj Škvorc, a iz SDP-a Slavko Linić i Ivo Jelušić. Po položaju su u NO ušli Dragan Kovačević (HDZ), predsjednik Odbora za gospodarstvo, Goran Marić (HDZ) predsjednik Odbora za financije i Marin Brkarić (IDS), predsjednik Odbora za turizam. Iz redova uglednih financijskih stručnjaka imenovani su Ivan Jelenčić i Tihomir Domazet.

Sastav garantira da će se u budućnosti (bližoj ili dalekoj, tko to zna?) raditi mnoooogo bolje i da će prodaja ovo sirotinje što nam je još ostalo za prodati raditi transparentno kako se to popularno kaže u našoj netransparentnoj politici. Nadam se samo da će „čuveni trgovački div HFP“ kada odluči prodavati šume, rijeke, otoke, morske uvale ipak raspisati referendum o tome da bi izabrani Nadzorni odbor imao uvida u to što „raja“ misli.

Ili sam i ja jednaki naivac kao i Lesar kada je postavljanjem pitanja „maloj od kužine“ očekivao odgovor?

subota, 17.07.2010.

Konačno su se otkrile karte!

Današnji „J.L.“ donosi članak za koji bi se bez ikakve dileme mogao upotrijebiti i naslov mog posta.
Već dugo govorim i pišem da je ISKLJUČIVI razlog zbog kojeg naši političari žele u EU priskrbiti za se vrhunske sinekure.

I eto, sada počinje bespoštedni rat dviju najvećih stranaka HDZ-a i SDP-a (koje se sve više pretvaraju u stranke Hrvatska Drp Zajednica i Samo Daj Pare) za podjelu fotelja u EU birokraciji i sprečavanje bilo koga tko nije u njihovim torovima da i pomisli na EU birokraciju a kamoli da u nju uđe.

Evo nekih korisnih informacija iz navedenog članka:

- broj predstavnika bi trebao biti oko dvanaest. Kako je kandidata u te dvije stranke sigurno znatno više predstoji bitka do istrebljenja.

- dok se narod zabavljao prosvjedima i Karamarkom „Sabor je u četvrtak u zadnjim satima prije ljetne stanke, po hitnom postupku, izglasao Zakon o izborima članova u EU parlament“. Prema tom Zakonu (kako bi bilo sve u skladu s Zakonom kao što su to radile i „komunjare“ nakon što su donijele „svoj“ Zakon) „prvu postavu parlamentaraca od iduće godine pa do redovitih izbora 2014., umjesto građana, izabrat će Sabor, i to (pazi sad!) iz vlastitih zastupničkih redova.“

I recite vi meni tko će ih, kada se jednom uvale u EU fotelje, otuda istisnuti osim dragog Boga kada ih pozove k sebi. Uostalom sjeća li se netko da se iz sjedišta EU ikada javio drugi reporter osim Željka Korpara koji je na toj dužnosti već i ostario i prosjedio.
U zadržavanju fotelja su se svi oni izvještili kroz ovih dvadeset godina „demo(n)kracije“ do vrhunskih specijalista.

- dok nas ne prihvate sve zemlje EU naši će zastupnici imati „status promatrača“ i moći će do mile volje brbljati, sastajati se po kafićima i na „marginama“ plenarnih sjednica, ali o ničemu neće odlučivati, tj. za ništa neće odgovarati. Ali naravno to ih neće priječiti „primati punu plaću kao i ostali zastupnici EU parlamenta“.

- upravo doneseni Zakon o izboru „nedodirljivih“ „kaže da će se oni birati srazmjerno zastupljenosti političkih stranaka u Saboru“. Obzirom na naš način izbora zastupnika u Saboru (liste) vrlo lako možete zaključiti: prvo da osim HDZ-ovih i SDP-ovih zastupnika zastupnik ni jedne druge stranke nema nikakve šanse da se dokopa statusa „nedodirljivih“ i drugo, ako se jednom netko dokopa tog statusa mjesto neće napustiti do svoje smrti. Iz prostog razloga što bi njegov povratak automatski prouzročio izbacivanje jednog iz njegove stranke koji se „uhljebio“ u Saboru pa će onda zastupnici u Saboru glasovati za iste ljude, u tihoj nadi da će ga baš oni zamijeniti kada odapne. Do tada će uživati u sinekurama Sabora, doduše nešto manjim, ali jednako slatkim.

- naravno s time se nije složila Vesna Pusić koja je sebe već vidjela kao zastupnicu u EU pa je podnijela amandman po kojem bi i HNS (to jest ona) i HSS (to jest Friščić) dobili po jedno zastupničko mjesto. „Međutim, njezin amandman je odbijen jer dvije najveće stranke ne žele dijeliti europarlamentarni kolač s manjim strankama.“ A jedan od razloga, ako ne i glavni takvom rezonu, je u činjenica „što će hrvatski zastupnici u EU parlamentu biti najbolje plaćeni hrvatski dužnosti.“ Kako će zbog njihove malobrojnost njihov utjecaj na odluke u parlamentu biti minoran (da ne kažem nikakav) evidentno je da u politici vlada pravilo: „što si na višem hijerarhijskom stupnju to manje radiš a imaš veću plaću!“

Konačno su karte na stolu s licima prema gore! Hej, haj uživaj!

P.S.1
Ispod iznosa eura stoji
5700 eura svaki mjesec sjedat će na račun hrvatskih predstavnika u EP-u
17.500 eura iznos je budžeta s kojim će moći plaćati svoje asistente (najmanje tri, najviše osam)
230 eura iznos je koji će dobiti da bi podmirili dnevne troškove

P.S.2
Ne mogu odoljeti a da ne spomenem i ključnu izjavu ministra Karamarka (poznatijeg kao ministar „Provodim zakon“) u intervjuu istom listu i istom broju. Naš je vrli ministar, koji se zakona drži kao pijan plota da ga netko ne bi optužio da je simpatizer JeBeTe – i njegove čuvene poruke sucima: „pa ne morate se držati zakona ko pijan plota“, izjavio: „Ne štitimo krupni kapital, samo radimo svoj posao“ na što bih se ja nadovezao „štiteći interese krupnog kapitala.“
Amen!

petak, 16.07.2010.

Kako sam se na trenutak osjećao kao „ministar“

Jučer u jutro imah osjećaj da sam se vratio na kraj kolovoza 2009. godine, u jedan od radnih dana.
Dizanje u „šest manje kvarat“, jutarnja higijena, doručak, a onda odlazak „na posao“. S jednom malom razlikom. Po prvi puta u takvoj prilici bio sam u situaciji u kojoj su svakodnevno tijekom svog mandata kojekakvi državni dužnosnici (a neki kao DrIvo i Predsjednik „Građanin“i nakon toga): po mene je došao šofer sa „službenim autom“ kako bi me odvezao na „posao“. Dvadeset godina sam to radio sam.
Eto, da bi se na trenutak osjećao kao „ministar“ morao sam „fasovati rakić“ i dobiti, ne mjesto u Vladi, već trideset sedam doza zračenja .



moj „službeni auto“ an fas

Još jedna mala razlika u odnosu na prave ministre. Njih šofer s automobilom čeka ispred njihove rezidencije; ja sam trebao čekati njega jer je kasnio nešto manje od sata u odnosu na dogovoreno vrijeme: „sedam manje kvarat“. Naime, uz moju „visost“ istim se „službenim“ automobilom na „posao“ vozi još troje „sretnika“ koji su zahvaljujući „rakićima“ (prostata, dojka, mozak) imala tu privilegiju da jedno vrijeme „vide kako se postupa s ministrima“.

Vrijeme, koje sam čekao dok šofer pokupi sve „članove vlade“ po lijepom našem Međimurju, proveo sam u ugodnom ćaskanju sa susjedom iz susjednog solitera, koji se, zahvaljujući pravim državnim dužnosnicima, od VKV elektroinstalatera prekvalificirao u čuvara svog kućnog ljubimca – dalmatinera. Razgovarajući o svemu i svačemu (možete misliti koje su teme bile glavne ) vrijeme je brzo prošlo, i kada je njegov pas počeo pokazivati očigledne znakove „čuj stari daj prestani klafrati“ pojavio se „službeni auto“ pa smo se dobrosusjedski rastali.

Šofer mi je ljubazno otvorio vrata (bočna klizajuća) i ja sam ušao u moj novi „radni prostor“ u kojem ću provesti jedan dio „radnog“ dana od slijedećih trideset i sedam.



novi „radni prostor“

Na dvije stolice već su sjedili „članovi vlade“ (treći je bio u kabini s šoferom), a za mene je bila namijenjena treća stolica okrenuta suprotno smjeru vožnje. To se kasnije pokazalo dosta dramatičnim.



stolica namijenjena meni

Našao se tu i krevet za slučaj „da se umorimo od posla“ pa da možemo tijekom puta malo „ubiti oko“ . Uz vrata, sklopljena, nalazila su se i invalidska kolica zlu ne trebalo, ako nam se od silnog „posla“ ukoče noge. Uslijedio je pozdrav s prisutnim „ministrima“, zatvaranje vrata od strane šofera i – pokret. Ubrzo smo se našli na autoputu na kojem je naš šofer, sukladno položaju i važnosti putnika, vozio brzinom i do 150 km/sat, uglavnom se držeći lijeve trake autoputa.
Vani je pržilo, ali „kaj nam vrućina more“ mi imamo klimu !

Vozio bi on vjerojatno i brže, no obzirom na stanje autoputa koji se gradio po principu: „brzo, kvalitetno i jeftino“ i činjenice da „službeni auto“ ima amortizere kao da služi za transport vreća s krumpirima a ne „vip“ osoba (još jedna razlika u odnosu na prava službena kojima se voze pravi ministri) to mu je ipak praktički bila maksimalna brzina.

Nije bilo straha da bi nas zaustavila policija: koja će policija zaustaviti „službeni auto“ s plavim svjetlima, sirenom i posebnim oznakama. A osim toga i onako su bili zauzeti trpanjem u svoje „marice“ mirnih prosvjednika u Varšavskoj o čemu sam, kao što sam jučer napisao, saznao došavši kući sa „službenog puta“.



auto komplet

I sve je bilo dobro dok nismo napustili autoban. Od tog trenutka na svjetlo dana izašla je temeljna osobina stolice na kojoj sam sjedio. Zbog njenog položaja (suprotnog smjeru kretanja) i pola litre vode koju sam trebao popiti zbog postupka „ubijanja rakića“, sve sam više imao potrebu zapjevati „ariju Rigoletta iz istoimene opere“ slavnog G. Verdi-a.

Kako smo se približavali strogom centru „lepega beloga Zagreb - grada“ ta potreba je bivala sve intenzivnija, uzrokovana čestim zastajkivanjem, kretanjem i skretanjem lijevo – desno. Naročito je bila intenzivna kada smo vozili ulicama u kojima se asfalt pretvorio u makadam i tursku kaldrmu ili po razrovanim dijelovima ulica uz tramvajsku prugu. Kada smo konačno stigli na „radno mjesto“ prvog od „ministara“ u Vinogradskoj ulici, izjurio sam iz auta, sjurio se u grmlje, ali sam ipak bio toliko „kulturan“ da sam se suzdržao da ovako na javnom mjestu zapjevam spomenutu ariju.
Ulazeći natrag u auto, zamolih šofera da mi dâ, ako ima, plastičnu vrećicu za specijalnu namjenu u koju bi mogao, u slučaju potrebe, otpjevati ariju, kao što je davno neki pastir u iskopanu rupu otpjevao: „u cara Trajana kozje uši!“

Konačno je i nas preostalo troje „ministara“ stiglo na svoja „radna“ mjesta, obavili smo to (o tome neću, nije za javnost kako bi rekli pravi ministri nakon održane sjednice „iza zatvorenih vrata“), pričekali dok se šofer vratio iz Zaprešića s nekakvim „medicinskim provijantom“ i krenuli kući. Put je prošao slično, iako nešto lakše. Prvo nije bilo vode u polupraznom želucu i drugo glavni maltretman (vožnja po ulicama već spomenutog „belog Zagreb-grada) pao je na početku puta. Autoban i njegove udarne rupe sam već lakše podnio.

Šofer me dovezao do stana, otvorio vrata, ja sam izašao, pozdravio se sa svima i ravno u krevet na liječenje.

Danas je bilo super u odnosu na jučer. Šofer mi je osigurao mjesto na stolici koja je okrenuta u pravcu vožnje pa potrebe „za pjevanjem“ nije bilo, posao smo u „uredu“ obavili u nepunih pola sata, malo popričali s ostalim „tajnicima“ i „članovima vlade“ iz drugih županija s kojima se nakon „sjednica“ sastajemo na kavici u „restoranu“ ispod jedne breze kraj „ureda“, šofer je došao i – evo me doma gdje dovršavam ovaj raport.

Nastavak ne očekujte prije početka kolovoza. Onda će uslijediti konačni raport (ako to sve uspješno prebacim preko mojih onemoćalih leđa) jer „posao“ ovakvih „ministara“ kakvi smo mi ipak nije za javnost.

četvrtak, 15.07.2010.

Počelo je…

U nedjelju na ponedjeljak stigao je „Godot“. Bilo je 00.58 minuta. Oko vikendice, gdje smo nakon dugo vremena odlučili prespavati, vladala je tišina. Čuo se samo po koji udaljeni lavež pasa i „piljenje drva“ supruge i mene. Taman sam nešto lijepo snivao kada me probudi „bib-i bib“. U prvi trenutak nisam bio svjestan kakav je to zvuk, a onda mi kroz pospane moždane vijuge bljesne: moj mobitel koji se punio u prizemlju signalizira da sam dobio poruku.

Tko mi to u ovo doba noći šalje poruku? Razmišljam da li da odgodim čitanje za u jutro ili da se ipak spustim u prizemlje iz potkrovlja gdje spavam. Crv znatiželje bio je veći. Siđoh, uzeh mobitel i vratih se u krevet. Poruku je poslala snaha koja ljetuje s unučicama u Biograda, u kojoj mi javlja da mi je poslala e-mail s porukom od poznanika koji radi na Klinici za tumore. Začudio sam se zašto mi to šalje sada jedan sat iza ponoći pa sam joj napisao odgovor s pitanjem. No više se nije javljala.

Da previše ne duljim tijekom drugog jutra bilo je sve razjašnjeno. Iz klinike su me tražili na kućni telefon (izgleda da sam im zaboravio dati i mobilni) pa kako nas nisu dobili poznanik joj je javio e-mailom i poslao svoj telefonski broj da mu se javim da se dogovorimo oko početka zračenja.
I dogovorili smo se: danas prije podne.

Kasnije sam sa suprugom razglabao o sudbini, slučaju ili kako se povijest ponavlja.
Eto čekam već mjesec dana da me pozovu, nosim svuda mobitel (čak i u WC) a onda me zovu na kućni telefon jednog popodneva kada smo odlučili prespavati u vikendici. Oboje smo se sjetili sličnog događaja od prije četrnaest godina.

Tada sam jednako tako čekao poziv za operaciju srca. Čekao sam ga iz jedne bolnice („Dubrava“, Zagreb) dvije godine i iz druge („Magdalena“ u Krapinskim Toplicama) nekoliko mjeseci. I tada smo bili u vikendici (još smo i tamo imali fiksnu liniju) kada je u razmaku od 15 minuta došao poziv najprije iz „Magdalene“, a potom iz „Dubrave“ da se javim radi dogovora pristupa operaciji. Odabrao sam „Magdalenu“. Zašto?, to je već poznata priča.

Još s brijega nazvao sam hitnu i dogovorio prijevoz za četvrtak u 7.45 u jutro. Bio sam iznenađen kako je sve bilo profesionalno odrađeno. U utorak u jutro otišao sam na krvne pretrage, pretragu mokraće i marker PSA kako bi imao stanje kakvo je sada prije zračenja pa da ga mogu usporediti s onim nakon „cijelog cirkusa“. Opet da ne zamaram s detaljima, uvid u rezultate testova pokazao je davno poznatu činjenicu da se kod mene iz takvih nalaza ne može zaključiti na neku bolest. Jednostavnije rečeno kod mene je s nalazima OK. Po onoj: operacija uspjela, pacijent umro .

Navečer sam se konzultirao s urologom, objasnivši mu svoje dileme zbog takvih nalaza (pogotovo malog markera PSA), no odgovor je bio da je to normalno obzirom da sam tretiran terapijom i neka samo obavim zračenje.

I tako, dragi moji i vjerni čitatelji, počelo je…

Kako mi je bilo „prvi put “ u drugom postu.


P.S.
Vrativši se kući žena mi je već na vratima referirala o "događanju naroda u Varšavskoj" i intervenciji "demo(n)kratske" mi(po)licije. Odabrani naslov posta mogao bi se staviti i iznad posta na tu temu .
Za sada je moj komentar na aktualne događaje: nema baš nikakve razlike između "demokracije" i "totalitarizma", naročito kada se netko usudi dirnuti u njihove svetinje: jednoj u ideologija, drugoj u novac, a za obje u VLAST.
No sjetio sam ga se za ovaj post još u kolima hitne pomoći na povratku kući, pa post naslovih tim imenom.

srijeda, 14.07.2010.

Quod licet Jovi, non licet bovi

Sjetih se, tko zna po koji put, te latinske sentencije (najbolji slobodni prijevod po mojem: „ni je vsaki cipeliš za vsaku nogu“), čitajući „J.L.“ od 13. srpnja AD 2010. u kojem se spominje izvjesni Srđan Mladinić.

Da se razumijemo: ne plačem ja nad “sudbom kletom“ „Tajkuna koji je u aferi Spice ostao bez svega“ kako to u najavi članka piše „J.L.“ o splitskom tajkun(čić)u spomenutog imena. Jednako tako nije mi prvi put da se susrećem s imenom tog čovjeka i njegovom tvrtkom „SMS“. Nije mi ni do toga da istražujem je li on kriv za propast tvrtke, koji su tome razlozi i koliko mu zbog toga treba „odrezati“ godina boravka „iza rešetaka“. O tome neka odlučuju „mjerodavne službe države“, prema tako popularnoj poštapalici naših političara na koje bi se ona, po mom mišljenju, najprije trebala odnositi.

Osobno se sjećam početka te tvrtke, njenog prodora na tržište, njezinog loga i oblika ambalaže (kojeg je prema meni dostupnim informacijama kreirao naš vrhunski, i zato neprihvaćeni, dizajner Boris Ljubičić) i o kojoj sam imao uglavnom pozitivno mišljenje. Kupovao sam njezine proizvode iako su znali biti skuplji od uvoznih (španjolskih, talijanskih, grčkih). Slušao sam o njegovom ulaganju u maslinike, proizvodnju, o zadovoljnim radnicima i ponekad pomislio: pa nije vrag da se i u ovoj j…noj državi može uspjeti proizvodnjom. Nažalost moje su se sumnje u nemogućnost takvog scenarija obistinile. Tvrtka je „kaput“, Mladinić se vucara po sobama Remetinca.
Jednom riječju poznati scenarij.

Jedina razlika, ako je vjerovati „J.L.“-u je što on ipak nije tipični hrvatski tajkun.

Prema izjavi Juroslava Buljubašića, najpoznatijeg umirovljenog splitskog poduzetnika: “Većina nas poduzetnika su morski psi, a Srđan Mladinić je dupin. (…) Volio je radnika i čovjeka i zato je propao“.

A Hrvoje Marušić, predsjednik HUP-a Dalmacije kaže: „Mladinića niste mogli vidjeti u poznatim splitskim restoranima, u modnim okupljalištima (…), niti na skijalištima zimi. (…) Nije kupovao jahte ni avione (na koje ne bi plaćao porez, op.blogera), nije spadao u one koji su nekoga htjeli prevariti, na kraju i njegovi proizvodi bili su kvalitetni.“

Mimo „J.L.“ tragajući po internetu našao sam i neke komentare na objavljene članke od kojih jedan prenosim u originalu:

„Ovaj čovik je zadnji kojem u ovom ogavnom društvu triba sudit. Ne znan ga osobno, no znam o mnogo čemu oko njega. Njegovi radnici su dušom i srcem za njega. On ne šverca, on proizvodi a ta djelatnost se kod nas ne isplati. Tija je uć u veliki sustav, Podravka, kako bi se moga nosit sa okrutnim tržištem. U tom silnom glibu on nije moga znat da ovom transakcijom čini kriminalno djelo. Ne znan, možda griješim no on mi je uvijek parija ko uzorak pravog poslovnog čovika sa moralnom crtom u životu.
Ako san falija bit će mi strašno žao no ufam se da će izići iz ove zavrzlame i nastaviti na našem dalmatinskom brendu.
Ako i to nestane onda zaista nismo sposobni ništa proizvesti te nam ne ostaje ništa drugo već da sve pretvorimo u šoping centre sa kineskom robom.
Meni je potreban samo moj dućan u kvartu.“
lile555 @ 22. listopad 2009

Kopajući dalje po internetu, čitajući razne članke i člančiće, komentare i ostale novinarske „mudroslovije“ pomalo mi se iskristaliziralo:
Mladinić je u početku dizao legalne kredite da bi ulagao u proizvodnju, a onda se ispostavilo da su mu predviđanja (njemu ili njegovim „stručnjacima“) bila kriva, pa je počeo dizati sumnjive (ilegalne) kredite od većih „majstora“ (kojima je možda čak i smetao svojim proizvodima i svojim načinom rada; uostalom i „Irokez“ je na „tapeti“ jer se ne uklapa u tipičnu hrvatsku sliku bavljenja poljoprivredom) i zbog toga konačno zaglavio.

Ponukan time i najnovijim vijestima o „djelatnosti“ našeg računovođe Šukera (o čemu današnji „Jutarnji“ na naslovnici donosi veliki naslov „Dokad?") razmišljam:

Gospodin Srđan Mladinić dizao je kredite, ulagao u proizvodnju, zbog krivih pretpostavki propao i završio u Remetincu.

Temeljem toga pitam: hoće li i naš vrli ministar (saldakontist) Šuker, koji jednako tako nekontrolirano diže kredite (a ne ulaže ih u proizvodnju već u potrošnu) završiti u Remetincu, kada se ustanovi kako je svoju kreditnu politiku, poput Srđana, bazirao na krivim premisama.

Kladim se da neće!

P.S. Danas u Dnevniku hrvatske dalekovidnice potvrda mojeg predviđanja iz posta od 11. srpnja: Čehok izašao iz HSLS-a, kobajagi postao nezavisni zastupnik a za stvarno potpisao podaništvo „maloj od kužine“! Hej, haj uživaj. Vlast je slast.

utorak, 13.07.2010.

„Trnoružica“ ili „Kako to izgleda kada je srce slabo“

Nekada daaavno (sve lijepe stvari događale su se davno kada smo pjevali „bolje biti pijan nego star“, a danas si star i nebreš piti ) okruženje naše vikendice je bilo uzor okolnim vikendicama, da ne spominjem dvorišta starosjedilaca. Sa susjedom (također vikendašicom) takmičio sam se tko će češće kositi travu.

Onda su oni vikendicu prodali (i njima, mislim susjedima, godine idu), ja odoh na operaciju i bez obzira na uvjeravanje „dotura“ da „bu ve se OK“ srce je sve manje dozvoljavalo „maltretiranje“. A kako ga ja i dalje nisam baš zarezivao, odlučilo me počastiti aritmijom pa fibrilacijom i sada ja njega ipak moram slušati .

Posljedice su vidljive slijedom fotografija prostora oko kuće koji se nekada „cvjetnjak“ zvao.



…ako se dobro pogleda može se uočiti da tu negdje u pozadini „razvijene“ trave ima i trsova, loze, grožđa ili kako se već sve ne zove plemenito voće od kojeg se dobiva božanstvena tekućina..



…uvjeravam vas da je tu popločani puteljak. Ako ga ne vidite? moj savjet – posjetite okulistu!



…u davna vremena (tako počinju bajke za malu djecu) tu je nekada bio cvjetnjak. Kreatorka moja bolja polovica…



…u neka bolja vremena od rascvjetale ruže ni kuća se vidjela nije, a sada? U pozadini dva od tri trupca (ona svjetlije boje) iz posta „Transcendentalna meditacija“.

Tko ovo potonje nije pročitao neka klikne na Meditacija , pročita post ako nema pametnijeg posla i sve će mu biti kristalno jasno.

A onda se pojavio „lijepi princ“ u liku kolege iz bivše firme, zvani „Hašišar“ (jer jede samo travu - vegetarijanac) na bijelom konju (karavan Volkswagen) s mačem (jakom fleksericom) i krenuo probuditi usnulu „Trnoružicu“…



…i dok si rekao „čiri bu čiri ba“ trave više nije bilo. „Trnoružica „ se opet probudila premda još pomalo mamurna od sna, pa ću joj morati počešljati „lasi“ tj. pograbljati pokošenu travu. To bu već nekak išlo, mali po mali.



...gdje „princ“ prođe trava ne raste! Tako kaže moja suđena, ali je trava ne sluša, opet će narasti!
Nema veze, pozvat ću "lijepog princa" pa bu opet sve OK.

ponedjeljak, 12.07.2010.

„Koliko vam dajemo svake godine?“

U broju od 10. srpnja 2010. godine „J.L“ je pod gornjim naslovom donio niz zanimljivih podataka koliko po zaposlenom dolazi sati rada (i sukladno tome iznos u kunama) za pojedina "mjesta troška" koja se financiraju iz državnog proračuna. Naravno da lista nije konačna. Ima ih još mnogo koji žive na državnim jaslama. Tabela je sastavljena temeljem podataka da Hrvatska ima 4,443.000 stanovnika, 1,519.529 zaposlenika i da je prosječna satnica 30,01 kn (neto).
Ne tvrdim da su prezentirani podaci apsolutno točni, no kako narod kaže :"pošto kupih, po toliko prodah!“

Koliko god ona bila točna ili manjkava, ova tabela, koju pred vas podastirem, povlači neka razmišljanja:

Što se čudimo da smo gdje smo, ako je ovaj popis korisnika državnog novca samo kap u moru?

Ako vam se dâ po ovoj vrućini uopće naprezati um, pokušajte samo u ovom popisu, naći „mjesta troška“ koje bi po vašem mišljenju s popisa trebalo izbaciti jer i onako ne daju rezultate.

I na kraju: šteta da autor(i) navedenog članka nisu pokušali naći neki kriterij i temeljem njega ustanoviti koliki je doprinos navedenih korisnika državnog proračuna općem dobru onih koji ih financiraju svojim radom. Drugim riječima: isplati li se koristiti njihove usluge?

nedjelja, 11.07.2010.

Tako piše Lesar!

Odlučih nedjeljom, kao pravi ateist, ne pisati vlastiti post! Da moji cijenjeni čitatelji ipak ne bi ostali prikraćeni mojeg mudroslova, odlučih povremeno nedjeljom objavljivati pod gornjim naslovom neke naglaske iz postova Dragutina Lesara koji mi ZA SADA izgleda kao političar koji bi EVENTUALNO mogao promijeniti moju percepciju o njima. Naglašavam da od njega ni od Hrvatskih laburista – Stranke rada za ovo ne primam niti ću primati bilo kakvu naknadu. U slučaju ponude s gnušanjem ću je odbiti!

Naravno, da baš ne bi sve bilo jednako onom što piše Lesar, ja ću pridodati male komentare ili pak naglasiti pojedine riječi. To onako više kao hoby posao tijekom neradnog dana.

Pa evo što spomenuti zastupnik između ostalog piše u postu pod naslovom „Luda srijeda“:

Nakon toga guverner HNB-a Rohatinski u Saboru je rekao da je deficit konsolidirane države 21 milijarda kuna, ako se dodaju ranije preuzete obaveze u državnoj blagajni nedostaje 47 milijardi kuna, da će ove godine BDP biti -1.5% a porezni prihodi manji za 4%. Ovako više neće ići! Ali u sabornici nije bilo ni gospođe Kosor ni ministra Šukera.

Normalno: Kosorica je pripremala novu krumpir salatu (Lesar se boji da će je previše zakiseliti) a g. Šuker se sprema na put u Ameriku po novi kredit.

Nakon Rohatinskog zvali su nas da izglasamo povjerenje novom ministru pravosuđa, gospodinu Bošnjakoviću. Iako je u dvorani bio kvorum, odgodili su glasovanje. Nisu imali 77 glasova ZA. A u dvorani su bili i Jambo i Čehok, što je rijetka pojava.

Opet će nam pravo krojiti Bošnjaci! I pri tome koristiti Bosnu kao azil za naše osuđene kriminalce! A misterij Čehok je razjašnjen jučer navečer u Dnevniku kada je javljeno da je jedini bio protiv izlaska HSLS iz koalicije, pa je za pretpostaviti da će preći u HDZ. Jer vlast je slast!

I ponovno u 16 sati konačno glasovanje. Bošnjaković dobio 80 glasova! Računajući i četiri glasa zastupnika HNS-a. Bez njih ne bi imali ministra pravosuđa jer je Šimonović već bio razriješen.

Naravno da je pravo svakog zastupnika da glasa po vlastitoj savjesti (vidi, vidi to je nešto novo, do sada neviđeno u našem Kokošinjcu) ali ne razumijem dvije stvari.
Prvo, HNS je samo dva dana prije toga tražio ostavku Vlade i prijevremene izbore. Dva dana poslije daje 4 odlučujuća glasa za novog ministra! Jesu li za prijevremene izbore ili ne?
Drugo, pozivajući se na 813.000 potpisa za referendum o izmjenama ZOR-a ustvrdili su da ova vlada nema legitimitet. A javno su bili protiv referenduma i podržavali izmjene ZOR-a obrazlažući to potrebom fleksibilizacije (čitaj: lakšeg otpuštanja radnika) tržišta rada.

Onda čuh da je Hloverka Novak Sržić imenovana za direktoricu programa HTV-a ! I to od strane onih koji su je prije par mjeseci smijenili s uredničkog mjesta informativnog programa. Oštro su krenuli, skinuli rukavice i demonstrirali svoju moć. Sada samo za urednika informativnog programa treba dovesti Đuretka iz „Vjesnika“. I mogu mirno na izbore.

Tu nema kaj za dodati. Možda samo: kratica HNS (Hloverka Novak Srzić) slična je HNS (Hrvatska Narodna Stranka) a oboje bi se moglo zvati – HK (hrvatski kameleoni).

Kao da sve to zajedno nije bilo dovoljno, oglasila se i predsjednica Ustavnog suda, gospođa Omejec koja je naciji objasnila da se referendum o ZOR-u može održati i po novom ali i po starom Ustavu Samo se Sabor mora odlučiti što hoće. Da ne bude zabune, gospođa Omejec je u pravu. Ustav je promijenjen ali nije donijet ustavni zakon o provođenju ustavnih promjena. Što vladajućima omogućava da sami odluče po kojim pravnim pravilima će održati referendum. A suglasnost na to da se donošenje ustavnog zakona odgodi na 6 mjeseci dali su im i oporbeni lideri!

Pa onda netko, to jest ja, kaže da je samo naš Pravopis neodređen: može neću, a može i ne ću!

I onda Nijemci izgube od Španjolaca! Ludilo!

subota, 10.07.2010.

Žetvene svečanosti

Počelo je!
Kombajni su izašli na žitna polja, žanju zlatno klasje (u nešto manjim količinama nego na primjer prošle godine – Bog nije dao, poslao kiše i poplave), a proizvođači pšenice (namjerno ne govori o seljacima) počeli sa svojim talambasanjem o otkupnoj cijeni pšenice. Deja vu!

Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv njih, a pogotovo ne protiv seljaka, dakle svih onih koji se bave proizvodnjom hrane (ipak je to uz proizvodnju energenata najvažnija djelatnost), ali mi se ne sviđa da se upravo ta skupina, dakle proizvođači žitarica, iz godine u godinu javljaju u vrijeme žetve sa svojim prosvjedima i talambasanjem oko otkupne cijene pšenice.

Opće je poznata činjenica da je proizvodnja žitarica relativno najlakša aktivnost u proizvodnji hrane. Daleko lakša od na primjer proizvodnje voća, da ne govorim o povrću. Pa jesu li ikada ti proizvođači izašli traktorima na ceste, jesu li ikada ti proizvođači štrajkali glađu za ostvarenje svojih zahtjeva, zar su ikada ti proizvođači ucjenjivali uoči berbe svojih proizvoda državu cijenom roda. Koliko ja znam nisu.

Opće je poznata činjenica da proizvođači žitarica dobivaju potpore ne po toni proizvedenog žita već po površini koju su kao zasijali. I što ih onda briga koliko će dobiti roda po hektaru.

Opće je poznata činjenica da, ovog puta ću malo šire, većina seljaka glasa za stranku koja je ukupno na vlasti 17 godina (zajedno s prirodno seljačkom strankom HSS, koja će se, ako ovako nastavi stopiti sa „Zna se“) i koja nas je svojom politikom podilaženja glasačima, e da bi ostala na vlasti, i dovela tu gdje je smo. I sada se bune protiv njene politike.

Opće je poznata činjenica da je proizvodna cijena žitarica veća nego u inozemstvu zbog razno raznih razloga, ali jedan od njih je svakako usitnjenost posjeda. Davno sam čitao kako u američkim žitnicama kombajni u južnim državama ulaze u polja dok u sjevernim još pšenica nije ni sazrela do kraja. I da onda dan i noć, samo se smjenjuju kombajneri, žanju u jednom smjeru. A naši potroše više vremena okrećući se na polju nego što aktivno žanju.

A sada da okrenem ploču.
Da bi ušli u EU moramo ukinuti subvencije brodogradnji (i time je uništiti). Strojarsku industriju smo gotovo uništili niti ne pokušavajući joj dati subvencije. Automobile ne proizvodimo jer bi nam proizvodnja, obzirom na tržište, bila preskupa. Tekstilna industrija je na koljenima jer Kinezi proizvode jeftinije. Industrija obuće stagnira ili radi lohn poslove jer su talijanske cipele ljepše.

I?

Znači li to da bi svi ti radnici koji su zbog takvih svjetskih uvjeta dobili otkaze trebali izaći na ceste sa svojim tokarilicama, karuselima, dizalicama, tkalačkim stanovima i tražiti da im država pomogne subvencijama ili zabranom uvoza, na primjer automobila (kako je to bilo u socijalizmu), omogući proizvodnju duplo skupljeg proizvoda. E nebu išlo, kako bi rekao Lesar.

Gospodo „pšeničari“ ako niste u stanju proizvoditi krušarice po svjetskim cijenama počnite proizvoditi ono što ćete moći prodati po svjetskim cijenama pa ćemo onda moći uvesti jeftinu pšenicu. Uostalom zar nismo svi mi glasovali za „neovisnu“, „demokratsku“ i na „kapitalističkim“ načelima ustrojenu državu, vjerujući kako će nam, uz – to se razme - način rada iz „mračnih“ vremena (ne možeš ti mene tako malo platiti koliko ja mogu malo raditi) odmah poteći „med i mlijeko“.

Dobili ste što ste htjeli i što se onda stalno bunite?

petak, 09.07.2010.

Eutanazija – da ili ne pitanje je sad?

Kakav je vaš stav glede eutanazije? Šokirani pitanjem?
Vjerojatno, no ja o tome razmišljam već odavno, a naročito sada u vrijeme očekivanja "Godota" – poziva za zračenje.

Prije nepunih dvije godine testovi su pokazali da nešto nije u redu s mojom prostatom. Onda su gospon doktor početkom ove godine ustanovili da mi se u nju uselio mali „rakić“ kojeg bi trebalo zračenjem „ubiti“ i tako spasiti „moj“ život.

Nešto slično mi se događalo 1996. nakon što je ergometrija pokazala da su mi začepljene srčane krvne žile. I tada su od dana kada sam saznao da mi srce „šteka“, pa do dana kada sam položen na operacijski stol da bi mi „učinili tri premosnice“, prošlo dvije godine. No dobro, tada sam bio mlađi četrnaest godina, trebalo je još „odslužiti“ državi, dočekati ženidbe sinova, vidjeti unuke i otići u mirovinu. Iz te perspektive bilo je opravdano podvrći se „piljenju, rezanju i šivanju“ e da bi mi se omogućilo još sve to doživjeti.

Zahvaljujući toj operaciji neki dan sam doživio i to da mi je mlađi sin postao doktor medicinskih znanosti, a za godinu dana i stariji će vjerojatno završiti fakultet koji je prekinuo u mladosti (iako je bio odličan student dvije godine) jer kako se to kaže u mom kraju „došel je k paméti“.

Sada je sve to prošlost, pluskvamperfekt. I postavlja se opravdano pitanje razloga zbog kojeg bi se još trebao vucarati po ovom svijetu. Po tom „vrlom novom svijetu“.

U svijetu gdje se puk na čelu s „moralnom vertikalom“ Crkvom potpomognutom konzervativno nastrojenim političarima bori protiv pobačaja, kao to je zločin, to je ubojstvo. No svima njima ipak ne smeta slati u rat (smrt) mladiće od dvadesetak godina u punoj životnoj snazi, blagosloviti oružje kojim će ubijati za obranu „domovine i nacije“, a u stvari za ispunjavane materijalnih interesa ljudi koji su veliki protivnici Marxa, jer je on „materijalist“ i koji su ih upravo iz tog, materijalističkog, razloga poslali u rat.

U svijetu gdje ista ta „moralna vertikala“ u liku „ministar zdravstva" Svete Stolice, monsinjora Javier Lozano Barragan tvrdi da "pravo na smrt ne postoji" i žestoko osuđuje odluku talijanskog suda kojom se dopušta prekid umjetnog hranjenja žene koja je u komi od 1992., pa dodaje:
"Ne postoji pravo na smrt, život je svetinja". I to tvrdi pripadnik „organizacije“ kojoj nije smetalo spaljivati žive ljude samo zato što su drugačije mislili od njih.

U svijetu gdje ljudi sintagmu „ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“ prihvaćaju prvenstveno u onom drugom dijelu.

U svijetu koji se kune u Boga, a vjeruje samo Zlatnom teletu.

U svijetu gdje se nad obitelji svaki čas nadvije tamni oblak, iako sve religije, vjere i demokratske države tvrde da je „obitelj temelj društva“, a zamjeraju socijalizmu jer je tvrdio da je to kolektiv.

U državi gdje su najveći kriminalci i lopovi oni koji obnašaju „demokratsku“ vlast, izabrani „demokratskim“putem od neobrazovanog puka, kojemu su „demokratskim putem“ utuvili u glavu da treba biti sretan što ima svoju „demokratsku“ i „neovisnu“ državu (imali je ili do kada će je imati?) pa makar „pasli travu“ (što sigurno hoćemo!) i koje ne može smijeniti nitko osim dragog Boga kada odluči da ih pozove sebi da polože račune. No što od tog polaganja računa ima puk u ovoj opljačkanoj i osiromašenoj zemlji?

U državi u kojoj su glavne vijesti u medijima tko je koga ubio, tko je s kim spavao, tko se s kim vjenčao i onda razišao prije nego se osušila tinta u tisku koji je tu vijest obznanio. I to unatoč činjenici da su se vjenčali pred Bogom i zakleli se da će biti zajedno „dok nas smrt ne razdvoji!“

U državi gdje svoju sliku na naslovnici možeš vidjeti jedino ako te sprovode u Remetinec ili ako si „mala od kužine“ koja se ponovo vratila svojoj krumpir salati, što znači da je “učila i učila od srijede do petka, al se nije maknula dalje od početka“.

U državi u kojoj političari „nikada ne lažu samo ponekad ne govore istinu“.

U državi gdje glavni svjedok u procesu za ratne zločine toliko laže u obranu optuženog da mu ni sto dobrih vila ne bi moglo skratiti nos kada bi mu slučajno počeo rasti kao Pinokiju. I takav je još glavni „ustavotvorac“!

I na kraju što činiti, ako si sam takav da nisi u stanju prekinuti to vrzino kolo? Na primjer da si prosviraš glavu, oko vrata stegneš kravatu od podebelog užeta ili popiješ neki „lagani koktel“ raznih aromatičnih otrova. Pitaš se, i na kraju zaželiš da se legalizira eutanazija.

Ne znam koliko se sjećate, ali u onoj bivšoj državi „mraka, terora i neslobode“ uz zatvorsku kaznu za tzv „verbalni delikt“ i „pokušaj rušenja samoupravnog socijalističkog poretka“ jedna od težih kazni (naročito za intelektualce) bilo je oduzimanje putovnice (tada pasoša). Sjećam se jednog prijatelja koji je zbog toga iz dna duše mrzio onu državu. Drugo mu i nije smetalo koliko to. Jednom sam ga upitao:
„Pa dobro, što toliko galamiš oko te putovnice kada sam siguran da ti nikada nećeš otići preko granice, u inozemstvo!“
„Pa naravno da neću,“ odgovorio je „ali želim imati mogućnost otputovati i mrzim svakog koji mi to onemogućava!“

E tako ja mislim i o eutanaziji.
Zaista ne vidim ni jedan razlog što mi se ne daje mogućnost izabrati eutanaziju ako dođem do zaključka da više ne želim biti učesnik ovog ludog svijeta, ili kada više neću biti u stanju „obrisati vlastitu guzicu“, pa makar tu mogućnost nikada ne iskoristio.

Da takva mogućnost postoji manje bi se nervirao „čekajući Godota“. Možda ne bi ni mario za njega! Pogotovo ne u ovim godinama. Kada bi došlo najgore otišao bih u bolnicu, ispunio formulare i potpisao ih, legao u krevet pa uz lijepu muziku (Arsen Dedić i neka njegova adekvatna pjesma, na primjer) jednostavno zaspao.
Imali li ljepši način na putu prema Vječnosti?

četvrtak, 08.07.2010.

A da se vratimo poštanskim kočijama?

18. stoljeće je dovelo do burnih promjena u društvu, države su već završile proces okrupnjavanja i konsolidacije, a mlada buržoazija širi poslovanje. Ponovno se pojavila potreba za brzim i nadasve sigurnim prijenosom informacija. Klasične su diližanse bile teške i spore pa nisu osiguravale traženi servis. Stoga su krajem 18. stoljeća uvedene poštanske kočije, lagane kočije s 2-3 putnička mjesta koje su vukla 1-2 para konja. Dobro organizirana mreža postaja gdje su se mijenjali konji osiguravala je zavidnu brzinu od 15-ak km/sat što je najveća brzina kretanja koju je Homo sapiens ikad u povijesti postigao.



Onda su se pojavio parni stroj i prvo prometalo s tim novim izumom u masovnijoj uporabi bila je lokomotiva. Te prve lokomotive mogle su postići brzine oko tridesetak kilometara na sat.



Ostalo je, kako se to kaže povijest. A ta povijest je na primjer kod Kineza izgledala ovako:

1990. - prosječna brzina vlakova 48 km/sat
1997. - 160 km/sat
1998. - otvaraju se linije s vlakovima 200 km/sat
2010. - počinje testiranje vlakova brzina 550 km/sat s konačnim ciljem 600 km/sat.



A kako stoje stvari kod nas?
Od kraja Domovinskog rata, primjerice, HŽ nije nabavio ni jednu novu lokomotivu (ne računamo li preplaćene, nekomforne i nesigurne nagibne vlakove). U svom voznom parku HŽ ima ukupno 270 lokomotiva za koje se samo može pretpostaviti u kakvom su stanju budući da ni jedna nije mlađa od deset godina.
Svi ostali pompozno najavljivani projekti, među kojima su bili i gradnja željezničkog tunela kroz Učku i gradnja nizinske pruge do Rijeke, neslavno su propali. Prema stručnim procjenama, danas vlakovi Hrvatskom putuju prosječnom brzinom od 40 kilometara na sat, otprilike isto koliko se vozilo i prije 200 godina, kada je izgrađena pruga od Rijeke do Budimpešte, koja je i danas u prometu.



Predlažem da se vratimo na poštanske kočije! Možda će postizati i veće brzine od onih povijesnih obzirom da imamo izgrađene autoputove!

Ne zaboravimo: Božidar Kalmeta je još uvijek ministar resora u koji spada i razvoj željeznice!

srijeda, 07.07.2010.

„Graner“ – MTČ d.d.– The Ende

Povijest MTČ d.d. počinje davne 1923. godine kada su braća Graner u Čakovcu osnovala tekstilnu industriju. Osnovni proizvodi su pamučni i sintetički keper, rips traka, elastične i neelastične vrpce i vezice, čipke, gurtne za rolete, uzice, trake za patent zatvarače, žakardne trake i etikete, tapetarske trake, gumene trake različitih širina i boja.



Tvornica je uspjela prebroditi veliku ekonomsku krizu tridesetih godina prošlog stoljeća…



…nije uništena ni tijekom drugog svjetskog rata iako su osnivači bili Židovi…



…dolaskom komunista oduzeta je vlasnicima i nacionalizirana (sve sukladno zakonima donesenim od strane poslanika narodne, nedemokratski izabrane, kazali bi današnji demokrati, skupštine tadašnje države) i nastavlja radom preimenovana u „MTČ“ (Međimurska trikotaža Čakovec) postavši jedna od najvećih, ako ne i najveća, tekstilna tvornica u bivšoj Jugoslaviji, da bi uvođenjem radničkog samoupravljanja bila predana radnicima na upravljanje (ma kakvo ono bilo)…



…a onda uspostavom neovisne demokratske Hrvatske nova demokratski izabrana vlast, sukladno demokratski izglasanim zakonom o pretvorbi (čitaj otimačini) od strane demokratski izabranih zastupnika, oduzima radnicima njihovu tvornicu, razbija je u niz manjih „de-o-o-ova kako bi ih lakše „prodala“ tajkunima/zaslužnim članovima „Zna se“ stranke, što ima za posljedicu da se „čakovečki tekstilni div i nekadašnji ponos toga kraja, MTČ, gasi nakon 86 godina rada. Prije mjesec dana proglašen je stečaj, a prve detaljnije analize financijskih stručnjaka i stečajne upraviteljice, unatoč nekim nadama i idejama, pokazale su da ne postoji slamka spasa za koju bi se uhvatili“, prenosi HRT.



The Ende

utorak, 06.07.2010.

Hrvatski naš svagdašnji

Ponedjeljkom Radio Sljeme u 13.30 (ili kako bi Dalmatinci rekli u uru i po) emitira emisiju pod gornjim naslovom. Vjerojatno i sami naslućujete o sadržaju emisije pa vam je neću detaljnije opisivati. U svakom slučaju, ako ima nekog kome je zanimljivo čuti i nešto naučiti o uporabi hrvatskog jezika, toplo mu je preporučujem.

Međutim sasvim sam siguran da tu emisiju NE sluša najmanje tri kategorije javnih osoba: najavljivačice nekih vrlo popularnih emisija na našim dalekovidnicama, glasnogovornici policijskih uprava i čitači medicinskih reklama uz reklamirani proizvod na TV-u

*
Vjerojatno ste čuli, a neki možda i vidjeli u živo ako su posjetili varaždinski „Špancir-fest“, „instrument“ – vergl ili ti po kajkavskom „verglec“. Instrument koji monotono ponavlja uvijek jednu te istu melodiju.



Uvijek pomislim na „verglec“ kad slučajno u društvu sa suprugom gledam najavljivačice priloga u emisijama „Exploziv“ i „Exkluziv“ na našim komercijalnim dalekovidnicama. Nasmijane face s bijelim idealno posloženim zubima i vitkim strukom monotonim glasom najavljuju prilog ne mijenjajući izraz lica, osmijeh i intonaciju glasa bez obzira je li najavljuju nečije vjenčanje, rođenje, aferu, katastrofu ili pak smrt. Red najave, red priloga (s istim načinom govora), pa opet red najave i red priloga. I onda: „Doviđenja dragi gledatelji!“ osmijeh, a iznad glave oblačić s tekstom „fala Bogu što sam vas se riješila!“



Tada se s nostalgijom sjećam Helge Vlahović (bez čijeg komentara novogodišnji koncert Bečke filharmonije ne bi bio to što je) i ostalih spikerica i voditeljica koje su bile svjesne što čitaju i to im se u glasu osjećalo a na licu vidjelo.

*

Druga grupu čine tzv „glasnogovornici“. Ne shvaćam zbog čega se oni nazivaju tako obzirom da uglavnom ne govore glasno. Radije bi ih nazvao „krivogovornici“.



Evo „bisera“ koji pred nas bacaju tzv „glasnogovornici“ (posebno iz policijskih uprava):

„…došlo je do tučnjave…“
„…vrši se uviđaj…“
„…kako se još uvijek vode razgovori s oštećenicima i osobljem kluba…“
„…vrši se obrada…
„…pucnjava se dogodila u Petrinjskoj (policajac je propucao jednu ženu u nogu)…“
„…nakon čega je MUP u Petrinjskoj postao poprište očevida policije…“
„…zbog nestručnog rukovanja službenim pištoljem marke HS 2000 (jako bitno za događaj, nap.p.!) ispalio streljivo. Zrno je u svojoj putanji pogodilo stranku u predjelu desne potkoljenice…“
„…dogodila se prometna nesreća u kojoj je sudjelovao automobil i motocikl. Očevid je u tijeku (vjerojatno ga „vrši“ oko!)

Prepuštam čitateljima za vježbu da iste rečenice „prevedu“ na naš lijepi hrvatski jezik!

*

I konačno treća grupa.
Vjerojatno zbog zakonskih odredbi proizvođači raznih preparata, koji bi u slučaju nestručne uporabe mogli izazvati i neželjene posljedice a ne samo dobre efekte kako se to reklamira, moraju objaviti i ovaj tekst upozorenja:

„PRIJE UPOTREBE PAŽLJIVO PROČITATI UPUTE O LIJEKU. ZA OBAVIJESTI O INDIKACIJAMA, MJERAMA OPREZA I NUSPOJAVAMA UPITAJTE SVOG LIJEČNIKA ILI LJEKARNIKA!“

Nemojte se truditi i u ovom tekstu naći neke pravopisne greške, osim što bih ja umjesto „pročitati“ stavio „pročitajte“ kada nas već upućuju „upitajte“ svog liječnika.
Obzirom da se na radiju i tv plaća minutaža, a ovaj tekst je naravno za proizvođača nepotreban, njega treba izgovoriti što je moguće brže.
Dakle, ako uspijete taj tekst pročitati bez greške za 5,88 sekundi (koliko sam ja izmjerio prilikom slušanja spikera koji je to čitao, iako vjerujem da ima i bržih čitača) onda će te i sami zaključiti ima li smisla čitanje tog upozorenja, pogotovo na radiju.


Jezični čistunci koji čitaju moj blog vjerojatno će i u ovom mom tekstu pa i dosadašnjim tekstovima naći niz grešaka i krivo upotrijebljenih riječi. O sintaksi rečenica, kompoziciji teksta i inim finesama o kojima treba voditi računa, ako se želi napisati pristojni tekst, da ne govorim.

Nisam profesionalac (a možemo se osvjedočiti kako to „pravi“ profesionalci rade ne samo gledajući TV nego i slušajući radio,čitajući naše tiskovine i sudska rješenja), ja se barem maksimalno trudim da tekst oblikujem što bolje znam i umijem pa mi zbog toga uz laptop uvijek leže „Rječnik stranih riječi“, „Rječnik hrvatskog jezika“ i „Pravopis hrvatskog jezika“ (iako ovaj potonji u mojim očima i nije baš na cijeni obzirom da se naši vrli „jezikoslovci“ nikako ne mogu dogovoriti koji bi trebao biti onaj „pravi“).

nedjelja, 04.07.2010.

Ispunjenje sna jedne bake

Možda jeste, a možda niste gledali današnje (4.07.2010.) dnevnike HRT i NOVE. I jedna i druga prikazale su kratku reportažu promocije novih doktora znanosti Sveučilišta u Zagrebu.



Održana je u HNK uz prisutnost svih koji u takvim slučajevima trebaju prisutni biti. S jednom malom razlikom: ovog puta smo tu bili i supruga i ja.



Negdje između ovih 189 novih doktora znanosti, u četvrtom redu sjedi i moj mlađi sin, dr.sc. medicinskih znanosti. Veliki je to dan. I za njega (iako se on pravi da nije) i za nas.

Majka je bila u suzama, otac ponosan, a sinovljeva supruga samozatajna. U tom trenutku sam se sjetio osobe koja bi možda od svih nas bila najsretnija i najponosnija, njegova baka, moja majka. Ostvario bi se njezin veliki san: kada joj već sin nije postao doktor znanosti, učinio je to umjesto njega njezin unuk.
Da nije umrla, danas bi imala 95 godina.

subota, 03.07.2010.

Kako sam ispao ovca…

U raportu s kratkotrajnog boravka na moru nagovijestio sam „postić“ vezan uz prelazak emitiranja TV emisija u digitalnoj tehnici (nekada smo imali „snijeg i duplu sliku“, sada imamo „zaleđene“ slike – napredak jednak nuli ).

Pa krenimo…

Bilo je to jaaaako davno, u vremena kada sam još derao osnovnoškolske drvene klupe, pisao zadaće na pločici (s jedne strane ispisanoj široko-uskim crtovljem namijenjenim pisanju slova po pravilu „tanko-debelo“, a s druge kvadratićima za „račun“) o čiji je okvir bila privezana spužvica (prava, morska), dok je kao pribor za pisanje služila pisaljka koju smo u žargonu zvali „kamenčić“. Imali smo mi i bilježnice u koje smo pisali perom (ipak ne guščjim ) i tintom, ali to je služilo samo za pisanje školskih zadaća u učionici (u to vrijeme sastavci su pisani naizmjenično: jedan latinicom, drugi ćirilicom).

E u takvom ozračju jednog dana dođe majka kući i svečano nam objavi:
„Uskoro nam dolazi bratić Rundfung iz Njemačke!“
Znao sam da imam bratića u Njemačkoj, ali njegovo je ime Erwin, pa sam bio pomalo zatečen. Kako mi u obitelji i nismo puno pričali o rodbini i rodbinskim vezama, pomislio sam: dobro, vidjet ću i njega.

Nestrpljivo smo brat i ja očekivali trenutak kada će se na vratima pojaviti Rundfung i stalno ispitivali majku gdje je već.
Ona je govorila:
„Za koji dan, daleko je Njemačka“ i pri tome se lukavo smiješila.

Konačno je jednog dana ušla u stan noseći poveću kutiju umotanu u pakpapir.
„Evo stigao je Rundfung!“ uz smijeh reče majka i stavi Rundfunga na stol. Bio je to rabljeni radio-prijamnik kojeg nam je poslala teta iz Njemačke. Ako se ne računa stari „Orion“, instaliran u sobi „nađmame“, očuhove majke, na kojem je samo ona slušala emisije na mađarskom jeziku, ovaj „Rundfung“ nam je bio prvi radioprijamnik za „sveopću“ uporabu. Žao mi je što nemam njegovu fotografiju, ali izgledao je otprilike kao ovaj na slici, samo što mu je oplošje bilo od crnog bakelita. Nadasve nas je fasciniralo njegovo zeleno „magično oko“.



Bio je to jedan od meni najsretnijih dana u životu. Da bi prijam bio što bolji (SDK-val) između dva stabla u parku ispred stana (stanovali smo u polovici stana koji je nekada bio namijenjen za direktora Učiteljske škole u Čakovcu - majka je u to vrijeme bila direktorica - pa nam je kupaonica, kuhinja i WC školjka bila u istoj prostoriji) razvukao bakrenu žicu kao antenu s obvezatnim porculanskim izolatorima na krajevima. Spojio je na prijamnik preko rastavljačke sklopke učvršćene na prozorski okvir, kojom sam antenu odvajao od prijamnika u slučaju nevremena ili pak dulje odsutnosti iz stana.

Služio nas je „Rundfung“ godinama, a onda je došao nasljednik: „RIZ 604 UKV“ s četiri zvučnika i tipkama za „govor“, „muzika“, „jazz“ i potenciometrima za bas i sopran. Eno ga još u vikendici. Poslije su se množili tranzistori, kazetofoni, magnetofoni, TV aparati crno bijeli, pa u boji.
No nikada me više nitko nije pokušao „dići“ na štos kakav nam je priredila majka s prvim prijamnikom - „Rundfungom“.

Nikada do eto sada, kada su na scenu stupili LCD prijamnici u digitalnoj tehnologiji prijama. Kako smo u djedovoj kući u Biogradu imali stariji model TV prijamnika „Toshiba“ (zovem ga „Tošiba Domžale“ po slovenskoj tvornici sanitetskog materijala „Tosama“ iz Domžala) kupio sam digitalni prijamnik - adapter kako bi na „Tošibi“ mogao primati digitalno emitirane programe. Pogled na stražnju stranu prijamnika i šok : „Tošiba Domžale“ nema scart priključak, a ni ona, s tri boje označena, konektorska priključka.

Zavladala je panika: svjetsko nogometno prvenstvo (ja) i „Dolina sunca“, tv-novela (supruga). Potraga za digitalnim TV prijamnikom u Biogradu prvi dan prošla je bez rezultata. Sav očajan razmišljajući što činiti, sjetih se da bratić, koji koristi gornji dio kuće, ima TV prijamnik sa scart priključkom pa ga nazvah. Ne samo da ima, nego ima tri! Super problem, je riješen . S kata sam uzeo najmanji, obavio potrebne radnje i unatoč tome što sam to radio prvi puta sve je bilo OK, uz naravno povremeno zamrzavanje slike. Da se to događa i drugima saznao sam koji dan kasnije.

No time stvar nije završila. Došao bratić, njegov sin i unuka pa se ispostavilo da jedan od njihovih TV prijamnika ipak nema priključak, a unuka bi gledala crtiće s DVD-a. Posljedično: prijamnik se vratio vlasniku , a ja ponovo u potragu. Slučajno sam pogledao kroz zatvorena vrata jedine prodavaonice bijele tehnike i vidim dva LCD prijamnika. Bio je praznik i dućan zatvoren. Odmah drugi dan, u cik zore, potjerala me supruga u kupovinu.

Bila su izložena dva prijamnika. Kasnije se ispostavilo da su to ujedno jedina. Tijekom čekanja da druge mušterije budu poslužene gledam u njih i razmišljam. Jednaki oblik, jednaka veličina, jednaka cijena. Jedan „Grundig“ drugi „Phililps“. Koji kupiti?



„Koji je bolji?“ pitam prodavača.
„Zažmirite i pokažite prstom pa ću vam taj dati.“
„Imam kod kuće „Grundig“-ov kolutni magnetofon iz 1972. godine i radi bez greške. Jednako tako i video rekorder iste tvrtke, dobro je radio i još radi, no ima posebnu vrstu trake koju više nisam mogao nabaviti u normalnoj prodaji ni kada sam ga kao polovnog kupio - uzeti ću grundingovca“ odgovorih.

Kako ne primaju kreditne kartice , morao sam po kešovinu na bankomat, pa ponovo natrag u prodavaonicu, prijamnik smo skinuli s police, strpali u kutiju, stavio sam ga na kolica za tržnicu s koja sam prethodno, još kod kuće skinuo torbu, svezao ga i put pod noge. Bio sam već na rubu živčanog sloma. J… te televizore!

Došavši kući, spojio sam prijamnik na antenu uključio u utičnicu a on – ni da bekne. Mrak, muk. Nikakva signalna lampica, nikakvog zvuka. Na prednjoj strani tipka s oznakom prekidača (pri vrhu otvoren krug s okomitom crtom u otvoru), pritišćem – opet ništa. Pritišćem daljinski - opet ništa. Para mi počinje izlaziti na uši. Jedva sam se suzdržavao da ga ne tresnem u zid.

Natrag u kutiju, na kolica pa u trgovinu. „J… onoga tko izmisli tv!“ mislim dok se po vrućini ponovo spuštam u grad. Ulazim u prodavaonicu, nema prodavača, otišao servisirati neku perilicu, samo njegova pomoćnica.

„Ma ne može biti da ne radi. Mi smo ga isprobali!“ kaže pomoćnica. No ona ne zna ništa oko TV aparata. Na trenutak je izašla i došla u društvu čovjeka u zaštitarskoj odori. Ispostavilo se da u slobodno vrijeme servisira tv prijamnike.

Objasnih mu što sam sve radio i ništa. On izvadi prijamnik iz kutije, postavi ga na pult i pita:
„Je ste li ga uključivali daljinskim?“
„Jesam, ali ni to nije pomoglo!“
U međuvremenu čovjek izvadi priključni kabel, utakne ga u prijamnik i priključnicu i kaže:
„Probajte sada!“
Odmah sam vidio da se pojavila plavkasta okomita, svjetla traka uz donji okvir ekrana. Meni se nije pojavljivala. Uzmem daljinski uključim i – sve je OK.

Gledam poput ovce! Što je to iskemijao? Jer nisam vidio da je išta radio što nisam i sam.
„Evo, morate uključiti i ovaj prekidač!“ i pokaže mi ga (kojeg je diskretno uključio a da ja to nisam ni primijetio) uz bočni rub ekrana.



Tog trenutka sam se sjetio „Rundfunga“, počeh nešto govoriti, no učinilo mi se da čujem – blejanje.

petak, 02.07.2010.

Emil i „detektivi“

Jučer na elektronskim medijima, danas u tiskovnim, velika vijest: „Atlantic“ grupa, vlasništvo tajkuna mlađe generacije Emila Tedeschi-a (bio je 1992. i u Nadzornom odboru tiskare „Zrinski“ iz mog grada) kupila je slovensku tvrtku „Droga-Kolinska“ sa svim njezinim brendovima od kojih su meni poznata „bar-caffe“ (iako godinama kupujem „Franck“-ovu ciglicu), „Cocta“ (piće „moje i tvoje mladosti“) i „Donat Mg“ (mineralna voda bogata magnezijem koju pijem zbog lakše probave).

Evo kako je to na naslovnoj stranici obznanio današnji „J.L.“ (veći prostor, i to 2,6 puta, ipak je „zaslužio“ izvjesni Cvetko Simić, navodno druker hrvatske tajne službe koji je likvidiran, kao upozorenje, od srpske mafije):



Meni je u trenutku gledanja slike, čitanja teksta i uspoređivanja njezine veličine s veličinom slike C.Simića pala na um jedna knjiga iz djetinjstva čije korice jednog od mnogih izdanja izgledaju ovako:




Pitam se gledajući obje slike: hoće li jednom i Emil Tedeschi na naslovnoj stranici jednog dnevnika imati veći prostor od nekog budućeg mladog tajkuna koji će kupiti neku drugu tvrtku, kada (ako) mu u posjet dođu „detektivi“? Na ovim prostorima to ne bi bilo nešto čudno.

Iskreno želim da tako ne bude. Da već jednom krenemo raditi pošteno!

četvrtak, 01.07.2010.

dr Ivo Sanader : dr Ognjen Šimić – 0 : 9

Povodom, a u svezi, godišnjice odlaska (bijega) DrIve „J.L.“ u današnjem broju navodi (po mišljenju lista) osam razloga zbog kojih je „kapetan“ zbrisao s broda koji tone i kormilo stavio u ruke „male od kužine“ da ona dovrši što je on započeo ili pak joj je pustio da opeče prste vadeći kestenje iz vatre koju je on potpalio. Evo ih sasvim ukratko:

6% - obitelj. Kao obitelj ga je nagovorila na povlačenje jer su supruga i dvije kćeri „bile nezadovoljne činjenicom da je on bio proglašavan krivim za sve loše što se događa u državi.“
Iako se načelno slažem s tvrdnjom rodbine (on sam to nikada ne bi mogao napraviti a da mu HDZ-eovi rasovi i poltroni nisu držali svijeću) ipak je malo vjerojatno da bi jedna tako autoritarna osoba slušala što mu kažu tri žene (no nikad se ne zna?)

2% - zdravlje. To je međutim sam Sanader odlučno demantirao, a uz činjenicu da je još uvijek živ (zdrav) ipak mu treba vjerovati (unatoč i usprkos svim muljažama kojima nas je častio, uključivo i čuvenu „Jamstvenu karticu“).

65% - Angela Merkel koja je „poručila tadašnjem premijeru Sanaderu da mora otići s premijerske dužnosti jer će inače protiv njega biti pokrenuta istraga u slučaju bavarske državne Bayerische Landesbank koju su istraživali njemački istražitelji.“ Na ovo ću se još vratiti.

5% - Slovenija. „Bliskim prijateljima Sanader je govorio kako je svjestan da je on prepreka dogovora sa Slovenijom.“ Još jedna, vjerojatno, točna Sanaderova, tvrdnja, ali nevažan razlog. Osim toga ovaj se razlog može mirno dodati stavu EU.

5% - reforme. „Sanader je svojim bliskim suradnicima navodio da u društvu nema svijesti kako je potrebno pokrenuti radikalne promjene u gospodarskoj i financijskoj politici.“ U ovu tvrdnju ne vjerujem ni „koliko je crno pod noktom“.
Prvo, jer je on sam bio kreator politike koja nas je dovela do krize, korupcije i kriminala, i drugo, jer su isti ti njegovi suradnici okrenuli ploču čim je otišao i pod kuhačom „male od kužine“ krenuli u promjene. No kako se takve stvari ne rješavaju kuhačom nego mačem (satarom, sabljom, giljotinom) od tih reformi biti ništa neće.

2% - HDZ, kao „desna stranačka struja prijetila je Sanaderu da će morati otići ako ne zaštiti stranku.“ Kaj god! Događaji nakon njegovog odlaska pokazali su da se može lupiti i po „visokopozicioniranim stranačkim dužnosnicima“, naravno ako se primijeni princip „žrtvenog janjeta“ ili „neka visi Pedro!“ Sada samo ovisi o Pedru hoće li biti još odstrela „visoke divljači“.
Stoka „sitnog zuba“ je i onako već dobila po zubima!

5% - SDP, kao „s najvećim političkim suparnikom nije nalazio zajednički jezik.“ Opet kaj god.
Zar Bandić nije izvisio nepunu godinu dana nakon što je njegov mentor demisionirao. Da ta tvrdnja ne drži vodu pokazuje i trenutačni nam vođa glavne oporbene stranke, Milanović. Sjedi u zapećku na Iblerovom trgu i prati krivulju dijagrama porasta i pada popularnosti dviju glavnih stranaka, sam sebi govoreći u bradu: dobro je, ne trebam ništa raditi, popularnost moje stranke raste, njihove pada.

10% - korupcija. Toga se on nije trebao bojati sve dok je bio na vlasti, pa je taj razlog još jedan „kaj god“.

Rezime:
Po mom osobnom mišljenju jedini i pravi razlog je: EU zajedno s Njemačkom i A.Merkel jednostavno nisu željeli ulazak Hrvatske u EU dok je glavni mafiozo u državi na vlasti. Ne žele u svojem društvu većeg od sebe!!!
I to je sve!

* * *

A sada jedna mala digresija.
Sjećate li se izvjesnog dr Ognjena Šimića, kirurga, Sarajlije, svojevremeno zaposlenog u riječkom kardiološkom centru, osuđenog na devet (9) godina zatvora zbog primanja mita (da bi obavio operacije – uspješno!), koji je uhvatio maglu, i odmaglio u BiH koristeći imbecilni, blesavi i nelogičan zakon koji je bio na snazi u obje demo(n)kratke države po kojem nema izručenja državljana jedne države drugoj unatoč i usprkos dokazanoj kriminalnoj radnji.



Slika „dotura“ s međunarodne tjeralice

Sada bi taj „dotur“ mogao ipak biti izručen Hrvatskoj ili bi pak kaznu odslužiti u Zenici (pjevajući poznati „Zenica blues“ „Zabranjenog pušenja“:…okružni sudija rekao 12 (9) godina / 12(9) godina strogog zatvora!…) obzirom na izmijenjen zakona o ekstradiciji.
Naravno onima koji su donijeli prethodni zakon neće pasti ni dlaka s glave (!), ipak smo mi demo(n)kratska zemlja.

A znate koliki je, dotični „dotur“, primio mito: slovima i brojkama - 210.000 kuna.

Ne želim ulaziti u meritum njegove kazne, ali postavljam jedno, logično pitanje. Ako je kazna za primanje mita od 210.000 kuna za uspješno obavljen posao kolika bi onda trebala biti kazna za primanje mita za neuspješno vođenje gospodarske i financijske politike jedne države. Postavimo li realni odnos „grijeha“ mislim da ništa manje od smrtne kazne za predsjednika ne dolazi u obzir.

No mi imamo demo(n)kraciju, mi smo pravna država, mi smo humanisti i kod nas ne dolazi u obzir kažnjavati nekoga koji je svojim postupcima osiromašio mnogo, mnogo više nego osamnaest ljudi koji su na ime mita uspješnom doktoru podarili 210.000 kuna.

<	srpanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Srpanj 2020 (1)
Travanj 2020 (10)
Ožujak 2020 (12)
Veljača 2020 (6)
Siječanj 2020 (8)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (1)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (3)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (8)
Ožujak 2019 (3)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (2)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (2)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (8)
Srpanj 2018 (14)
Lipanj 2018 (6)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (7)
Siječanj 2018 (8)
Prosinac 2017 (14)
Studeni 2017 (12)
Listopad 2017 (5)
Rujan 2017 (15)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (7)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (12)
Ožujak 2017 (9)
Veljača 2017 (7)
Siječanj 2017 (6)
Prosinac 2016 (12)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (6)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (11)
Lipanj 2016 (9)
Svibanj 2016 (9)
Travanj 2016 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv