Predvečer prvog dana prošlog mjeseca sjedio sam po običaju za stolom i lupetao po tipkovnici. Pišući, slušao sam melodični šum kiše povremeno prekidan bučnim zvukovima prolazećih automobila, čije se gume na mokrom asfaltu posebno glasno čuju.
U jednom trenutku pozvala me supruga koja je, po svom običaju, nešto prtljala oko cvijeća na balkonu.
„Dođi, vidi kako je ovo lijepo!“
Okrenuo sam se prema prozoru koji gleda na istu stranu kao i balkon zaboravivši da mi je do pola spuštena roleta, pa sam da vidim „tu ljepotu“, izašao na balkon. Prizor koji sam ugledao zaista je bio lijep.
Na tamnoj pozadini istočnog neba zlatio se kran obasjan zalazećim suncem pružajući fantastičnu sliku u kojoj se istovremeno spajala ljepota prirode i gracioznost krana. Požurio sam po digitalni aparat da ovjekovječim prizor. Pa iako slika nije ni izdaleka kvalitetna kao što su na primjer slike majstora „galeba“ odlučih, eto nakon gotovo dva mjeseca, da je prikažem i mojim štovanim čitateljima, unatoč tome što sam svjestan da je fotografija samo blijeda slika prizora koji sam sa suprugom promatrao.
Uskoro se na nebu pojavila dga koja kao da je popila svu svjetlost s krana i on je odjednom postao sasvim običan kran.
Post je objavljen 22.07.2010. u 20:34 sati.