semper contra
četvrtak, 15.07.2010.
Počelo je…
U nedjelju na ponedjeljak stigao je „Godot“. Bilo je 00.58 minuta. Oko vikendice, gdje smo nakon dugo vremena odlučili prespavati, vladala je tišina. Čuo se samo po koji udaljeni lavež pasa i „piljenje drva“ supruge i mene. Taman sam nešto lijepo snivao kada me probudi „bib-i bib“. U prvi trenutak nisam bio svjestan kakav je to zvuk, a onda mi kroz pospane moždane vijuge bljesne: moj mobitel koji se punio u prizemlju signalizira da sam dobio poruku.
Tko mi to u ovo doba noći šalje poruku? Razmišljam da li da odgodim čitanje za u jutro ili da se ipak spustim u prizemlje iz potkrovlja gdje spavam. Crv znatiželje bio je veći. Siđoh, uzeh mobitel i vratih se u krevet. Poruku je poslala snaha koja ljetuje s unučicama u Biograda, u kojoj mi javlja da mi je poslala e-mail s porukom od poznanika koji radi na Klinici za tumore. Začudio sam se zašto mi to šalje sada jedan sat iza ponoći pa sam joj napisao odgovor s pitanjem. No više se nije javljala.
Da previše ne duljim tijekom drugog jutra bilo je sve razjašnjeno. Iz klinike su me tražili na kućni telefon (izgleda da sam im zaboravio dati i mobilni) pa kako nas nisu dobili poznanik joj je javio e-mailom i poslao svoj telefonski broj da mu se javim da se dogovorimo oko početka zračenja.
I dogovorili smo se: danas prije podne.
Kasnije sam sa suprugom razglabao o sudbini, slučaju ili kako se povijest ponavlja.
Eto čekam već mjesec dana da me pozovu, nosim svuda mobitel (čak i u WC) a onda me zovu na kućni telefon jednog popodneva kada smo odlučili prespavati u vikendici. Oboje smo se sjetili sličnog događaja od prije četrnaest godina.
Tada sam jednako tako čekao poziv za operaciju srca. Čekao sam ga iz jedne bolnice („Dubrava“, Zagreb) dvije godine i iz druge („Magdalena“ u Krapinskim Toplicama) nekoliko mjeseci. I tada smo bili u vikendici (još smo i tamo imali fiksnu liniju) kada je u razmaku od 15 minuta došao poziv najprije iz „Magdalene“, a potom iz „Dubrave“ da se javim radi dogovora pristupa operaciji. Odabrao sam „Magdalenu“. Zašto?, to je već poznata priča.
Još s brijega nazvao sam hitnu i dogovorio prijevoz za četvrtak u 7.45 u jutro. Bio sam iznenađen kako je sve bilo profesionalno odrađeno. U utorak u jutro otišao sam na krvne pretrage, pretragu mokraće i marker PSA kako bi imao stanje kakvo je sada prije zračenja pa da ga mogu usporediti s onim nakon „cijelog cirkusa“. Opet da ne zamaram s detaljima, uvid u rezultate testova pokazao je davno poznatu činjenicu da se kod mene iz takvih nalaza ne može zaključiti na neku bolest. Jednostavnije rečeno kod mene je s nalazima OK. Po onoj: operacija uspjela, pacijent umro 
.
Navečer sam se konzultirao s urologom, objasnivši mu svoje dileme zbog takvih nalaza (pogotovo malog markera PSA), no odgovor je bio da je to normalno obzirom da sam tretiran terapijom i neka samo obavim zračenje.
I tako, dragi moji i vjerni čitatelji, počelo je…
Kako mi je bilo „prvi put “ u drugom postu.
P.S.
Vrativši se kući žena mi je već na vratima referirala o "događanju naroda u Varšavskoj" i intervenciji "demo(n)kratske" mi(po)licije. Odabrani naslov posta mogao bi se staviti i iznad posta na tu temu 
.
Za sada je moj komentar na aktualne događaje: nema baš nikakve razlike između "demokracije" i "totalitarizma", naročito kada se netko usudi dirnuti u njihove svetinje: jednoj u ideologija, drugoj u novac, a za obje u VLAST.
No sjetio sam ga se za ovaj post još u kolima hitne pomoći na povratku kući, pa post naslovih tim imenom.
