semper contra
ponedjeljak, 23.08.2010.
In memoriam
Uploaded with ImageShack.us
Zadnju laticu
sa trešnjinog cvijeta
odnio vjetar.
subota, 21.08.2010.
"Kratka stanka"
Sve sam se nadao da ću usprkos situaciji uspjeti objaviti svoj 250. post. I evo ga, no ne onako kako sam zamišljao da će biti.
Naime moj se organizam počeo buniti (nadam se da neće dići i revoluciju) zbog načina na koji su cijenjeni "doturi" odlučili ubiti onu nezgodnu životinjicu u mom tijelu. Izgleda da baš nije oduševljeno "radioaktivnom zračnom kupkom".
Posljedica je da mi je onemogućena uporaba "sicflajša" tijekom šest do osam sati dnevno. Kako baš nisam vičan pisati u ležećem položaju, a i bolovi me sprečavaju u oblikovanju misli, prisiljen sam objaviti "kratku stanku" u mojim javljanjima, bilo s postovima, bilo s komentarima.
Nadam se da me nećete zaboraviti. 
Pozdrav
ponedjeljak, 09.08.2010.
Rasipništvo i „rasipništvo“!
Uploaded with ImageShack.us
Današnji „Jutarnji list“ u stilu „ljetnog žutila“ i „kiselih krastavaca“ na čitave dvije stranice donosi članak „Obama vs. Kosor“ iz kojeg izdvajam podatke koji bi kao trebali pokazati kako je supruga Predsjednika Obame u ova „teška“ vremena na godišnjem odmoru rasipna, dok je naša Premijerka skromna.
Da bi to potkrijepio „JL“ piše:
„Michelle Obama ljetuje s devetogodišnjom Sachom na jugu Španjolske u regiji Costa del Sol, i dok je ukazivanje američke prve dame oduševilo Španjolce, te ponajviše domaće medije, američka je javnost zgrožena.“
Javnost i štampa smatraju da se u jeku krize Michelle ponaša bahato i rastrošno u vrijeme kada narod gladuje“ (što je ruku na srce ipak pretjerivanje)“. Prema „J.L.“ ljetovanje M. Obame koštat će porezne obveznike, navodno, 1,2 milijuna kuna.
U nastavku pak stoji:
„Suprotno tome naša je najvažnija žena u državi, premijerka Jadranka Kosor, odlučila kao i svake godine, ljetovati u Bolu na Braču. Sa sobom je povela sina. Iako je njezin odmor neusporedivo jeftiniji od onog američke prve dame (prema „J.L.“ 10.500 kuna) nažalost većina si Hrvata ne može priuštiti ni trodnevni odmor u „Elašhusi“ s polupansionom.“
Prema istom izvoru M. Obama „je španjolskoj obali donijela milijardu dolara zarede, a Bol će se i dalje reklamirati Zlatnim ratom.“ Dobro je da je kod nas ipak nešto „zlatno“!
Naglašavanje „neusporedivo jeftinije“, a kako sam ja „semper contra“, s izvjesnom me zluradošću potaklo na jedno „malo istraživanje“, pa cijenjenim štiocima ovog „uglednog“ blogera podastirem dobivene rezultate.
Prema Wikipediji bruto društveni proizvod (BDP) SAD iznosio je prije koje godine 14.000.000 miliona $, a iste godine po istom izvoru hrvatski BDP iznosio je 63.000 miliona $. Podijelimo li ta dva iznosa međusobno dobijemo da je BDP Amerike 222 puta veći od BDP Hrvatske.
Istovremeno po podacima koje iznosi list omjer potrošenih sredstava dviju dama je 114 u korist Prve dame Amerike. Odakle proizlazi da, u odnosu na veličinu BDP, boravak naše Premijerke na godišnjem odmoru stoji naše porezne obveznike (ili J.K. ako je sve sama platila) gotovo dva puta više nego američke (ili M.O.) boravak njihove Prve dame u Španjolskoj.
Ako se tome doda da je, navodno, korist za španjolsku obalu (čitaj turizam) od tog posjeta opipljivih milijardu dolara, a da u slučaju naše Premijerke od njezine „promocije“ turizma ostaje samo simbolični „zlatni rat“ onda se može postaviti zlurado pitanje: čije je ljetovanje neusporedivo jeftinije?
Kako bi rekao para(ne)normalni: pametnom dosta!
četvrtak, 05.08.2010.
Zašto su se borili i ginuli?
Uploaded with ImageShack.us
Opet nas dalekovidnice (javne i komercijalne), radijski i tiskovni mediji bombardiraju vijestima, reportažama i slikama skupova (parada licemjerja i kiča) na kojima se odaje „počast Braniteljima za žrtve i živote koje su dali u borbi za neovisnu i slobodnu Hrvatsku“. Opet naša „mala od kužine“ u pratnji svojih „podanika“ obilazi mjesta boli i patnje Branitelja, pali svjećice, ubada zastavice i poravnava trake na već položenim vijencima. Opet slušamo o svađama među Udrugama branitelja (toliko ih je da me asocira na onu „podijeli pa vladaj“) tko ima pravo a tko nema govoriti na takvim skupovima, kao da će govornici uopće nešto pametno reći. Daleko su oni od nadahnutog govora Vlade Gotovca kao Nebo od Zemlje.
Ja sam pak odlučio na jedan drugi način, „semper contra“ način, obilježiti Dan Pobjede i domovinske zahvalnosti i što sve ide uz taj dan, a što su naredali oni koji se ratu nisu približili ni do vratiju a kamoli da su kroz njih prošli, i odati počast ljudima koji su za svoje Ideale položili svoje Živote.
Postavit ću jedno jednostavno pitanje: „Zašto su se oni uopće borili i ginuli ?“
Da, zašto?
Kada korumpirani političari i nesposobna Vlada, nakon što su zahvaljujući njihovoj borbi i žrtvama došli na vlast, rasprodaju sve što se u ovoj zemlji prodati može!
Kada ministar financija rješenje u pribavljanje potrebnog novca za funkcioniranje države nalazi samo u neprestanom dizanju kredita, koji će morati otplaćivati njihova djeca, unučad i praunučad robovskim radom za strane vlasnike.
Kada Predsjednik države izmjenjuje srdačnosti s Predsjednikom susjedne države koji na današnji dan izjavljuje da je Oluja bila zločinačka akcija (pa makar to bilo samo za unutrašnje političko tržište susjedne zemlje).
Kada hrvatski vojnici u službi NATO-a ratuju u stranim državama za interese Velikih Moćnika koji istovremeno sude Našim Generalima za „nedjela“ počinjenih na našem tlu, dok generali tih Moćnika čine nedjela u tuđim zemljama za interese svojih Moćnika po cijelom Svijetu.
Kada vlast njihove suborce deložira iz stanova zajedno s obiteljima.
Kada Veliki Graditelj Horvatinčić cinički postavlja mamutski transparent na kojem zahvaljuje Braniteljima, kao da su se oni borili za Njega a ne za Hrvatsku.
Kada hrvatski tajkuni, koji rat nisu ni „primirisali“, kupuju tvrtke oduzete od „radničke klase“, kojoj su ne tako davno i sami pripadali zajedno s Braniteljima, i kako u ime „efikasnosti“ (svog profita) otpuštaju sugrađane, rodbinu i djecu ovih potonjih.
Kada u ime razvitka gospodarstva (čitaj osobnog profita) šire svoja carstva po zemljama za koje smo još do jučer govorili da su „četničke“ pričajući nam bajke o tome kako „novac nema nacionalnost“, istovremeno tvrdeći da se kod nas „ne isplati investirati“.
Kada sklapamo sporazume o suradnji s vojskom koju smo ne tako davno nazivali „srbo-četničkom“.
Kada sportaši, profita radi, ponovo igraju u zajedničkim ligama sličnim onima u kojima su hrvatski klubovi, barem po tvrdnjama iz ne tako davnih vremena, uvijek izvlačili kraći kraj.
Kada se snimaju i emitiraju (emituju) zajedničke TV serije po ugledu na nekadašnju osovinu Beograd-Zagreb (Villa Marija, Ljubav u zaleđu, Ponos Ratkajevih).
Kada se sprema osnivanje zajedničke željezničke tvrtke pod nazivom SHS (ne podsjeća li vas taj naziv na Kraljevinu SHS, preteču Kraljevine Jugoslavije i njezine slijednice SFRJ?) sve opet radi profita: čijeg i kome namijenjenog?
Kada se priprema spajanje Adria Airwaysa i Croatia Airlinesa uz veliku vjerojatnost da će im se priključiti i srpski JAT, jer nesposobna uprava nije u stanju nacionalnu kompaniju voditi bez gubitaka.
Kada su u tijeku pripreme za osnivanje YU-lota opet radi profita kojeg će koristiti samo „odabrani“.
Kada nas naši „veliki domoljubi“ guraju u EU samo da bi sebi priskrbili dobre sinekure, želeći time valjda dokazati kako Hrvatima treba Gospodar, žrtvujući pri tome ZERP zbog Italije i njezinih „strugača“ morskog dna, dio Piranskog zaljeva zbog Slovenije i njezine fiks ideje zvane „izlaz na otvoreno more“, industriju i brodogradnju globalistima kako bi im omogućili da proizvode tih grana prodaju nama umjesto da ih mi prodajemo njima, INA-u MOL-u zbog Mađarske koja bi se mogla poslužiti „receptom“ Slovenije, pa će na kraju, ako treba, žrtvovati i Rohatinskog samo da nam Ljubljana zbog NLB opet ne blokira ulazak u EU.
Kada sve to demo(n)kratski zapad pozdravlja, nazivajući pobrojane procese stvaranjem „Jugosfere“ (novinar Tim Judah u „Ekonomistu“ u članku „Enering The Yugosphere“ štampan 2009.), e da ne bi ispalo da se stvara „Nova Jugoslavija“ (uzor i metode vidjeti u metamorfozi „Ljubljanske banke“ u „Novu Ljubljansku Banku“).
Vjerujem da bi, kada bi mogli, i Branitelji sebi postavili takvo pitanje!
Kao što vjerujem da ni moj otac (i drugi sličnih sudbina), koji se protivio da partizanski komandanti imaju veće privilegije od običnih boraca i zbog toga bio (najvjerojatnije) osuđen i strijeljan jer je „kršio partijsku stegu“ i rušio „ugled komandanata“, ne bi bio sretan da je vidio što je ostalo od Njegovih Ideala, Ideja i Nadanja u državi zbog čijeg je stvaranja krenuo u borbu (da nije stradao u ratu možda bi stradao na Golom otoku).
A danas mnogi tvrde da se Branitelji i Partizani nisu borili za istu Stvar. Oni s velikim početnim slovima je su. Za Slobodu i Pravdu.
Tvrde to takvi koji ne vide da ni Jedni ni Drugi ne bi bili sretni gledajući, da su živi, u što su se pretvorili njihovi Ideali, Ideje i Ufanja.
Nažalost povijest nas uči da od borbe Takvih i Njihovih smrti imaju koristi samo oni koji su ih u borbu i u smrt poslali – Njihove Velike Vođe.
Pa zar onda, povodom Dana pobjede, nije na mjestu pitanje iz naslova?
srijeda, 04.08.2010.
Uspomene
Nedjelja 25. srpnja.
Supruga (rođena Varaždinka) i ja odvezli smo se opet jednom u Varaždin (upozoravam čitatelje da je pravi naglasak na drugo „a“, da „nebu zabune“) ne bi li udahnuli „zrak kulture i baroka“. Supruga je negdje načula ili možebitno vidjela na TV da će se na taj dan održati i smotra „starih automobila“ u organizaciji „Oldtimer kluba Varaždin 2“, pa nam je to bio dodatni motiv da odemo u taj prelijepi grad „po mjeri čovjeka“, kako mu s pravom njegovi građani (pa i drugi) tepaju…
Šetajući poznatim ulicama, a uvijek novim po nekom detalju koji do tada nismo primijetili, tražili smo mjesto gdje bi se mogla održati smotra. Iako je već prošlo vrijeme kada je manifestacija trebala početi, nigdje nismo vidjeli ni jednog „starca“. Na kraju smo odustali od „potrage“ i uputili se Starom gradu, obišli ga po bedemu i Kranjčevićevom krenuli prema Trgu Kralja Tomislava.
Šetajući tako s noge na nogu Kranjčevićevom, došli smo i do kuće u čijem je jednom od stanova u prizemlju živjela obitelj mog strica, tatinog brata. I svaki puta, pa tako i ovog, gledajući zgradu naviru mi mnoge uspomene iz djetinjstva.
Uploaded with ImageShack.us
Stric, ili kako sam ga zvao „barba“ po dalmatinski, bio je vojni liječnik u Varaždinskoj kasarni. Zašto je bio baš „vojni liječnik“ je možda tema za mali esej jednom drugom zgodom. U ta davna, poslijeratna vremena imati liječnika za strica i to još u takvoj zdravstvenoj ustanovi bila je relativno velika privilegija. Spomenut ću tek jednu „korist“ što sam imao od toga.
On me, kada sam imao jaku upalu grla i trebao dobivati injekcije penicilina svaka četiri sata (bile su dostupne doze slabije snage) poštedio toga, nabavivši ampule koje su se davale samo jednom dnevno. Dolazio je svakog dana u Čakovec da mi „fpiči“ injekciju. I dok su mi prije morala držati četvorica dok je peti ubadao iglu, a ja se derao kao da mi živom skidaju kožu, on je svojim pristupom postigao da se otada ne bojim primati injekcije, vaditi krv ili slično. Dapače u stanju sam to gledati bez da „padnem u nesvijest“.
Sjećam se i njegovih dolazaka iz kasarne, mog skrivanja iza vrata kako bi ga iznenadio kad uđe u kuhinju. On se uvijek kao prestrašio iako je, naravno, znao da sam došao u posjet. Njegovog umivanja na „starinski način“ iz lavora na stalku, u koji se vrčem nalijevala voda i ručnika obješenog na prečku stalka, te pomalo ljutitih komentara o događajima u bolnici vezanih uz javašluk i neodgovornost ljudi. Tada još nisam znao na koji je način moj otac, njegov brat, poginuo u partizanima. Danas, kada znam najvjerojatniji razlog, uviđam koliko su oni bili slični.
Iz daleke prošlosti naviru sjećanja na moj prvi sladoled kojim me on počastio. Majka mi nije dozvoljavala jesti, govorila je „to je zečje govno“. U ono vrijeme upitne higijene procesa spravljanja i držanja te slastice, to i nije bio loš način odvraćanja od navike lizanja sladoleda. Naravno teta, njegova supruga, podržavala je majku, ako ni zbog čega drugog onda zbog „majku treba slušati“.
Kako je bilo vrijeme ručku, barba me požurivao da ga pojedem da ne zakasnimo, jer teta nije voljela da se „kasni za stol“. Ja sam žustro gutao hladnu smjesu i došavši kući, želuca nenaviknutog na takvo jelo, osjetio neodoljivu potrebu da to sve izbacim iz sebe. Teta me zgrabila i ponijela u kupaonicu predosjećajući što će se desiti, ja se nažalost više nisam mogao suzdržati i sav taj rastopljeni sladoled našao se u tetinoj kosi. O reakciji ne moram govoriti, no spomenut ću samo da je barba dobio više „jezikove juhe“ nego ja. Ipak sam ja bio još malen i ….
Nije sa sladoledom ipak bilo sve tako strašno. Kada su mi u sedmoj godini vadili krajnike (zbog učestale pojave angine i zapaljenja grla zbog koje sam iskusio prve svoje injekcije) operacija nije prošla baš glatko. Iako je doktor bio poznat kao vrsni kirurg (posebno za operaciju „mandula“) ipak mu se desilo da mu je pukla omča kojom je trebao odrezati krajnik, tako da sam se probudio i jedno vrijeme gledao u njega i jedan krajnik koji je već bio izvađen. Zbog toga je zacjeljivanje išlo sporije, pa sam više od tjedan dana proveo kod barbe (soba s prvim prozorom, uz lanternu, u prizemlju na slici). Kako bi se smanjila temperatura rane dobivao sam umjerene količine sladoleda koju sam polagano „konzumirao“ pa više nije bilo „incidenta“. To je ujedno bilo prvo „legalno“ jedenje sladoleda.
Letimični pogled na toranj Franjevačke crkve, ponukan malim anđelčićima što vise nad balkonom zgrade ispred tornja, podsjetio me na to kako sam ga često promatrao iz tetine kuhinje kroz prozor slušajući zvonjavu njegovog zvona. Tada je bi više zapušten, a evo kako izgleda danas.
Uploaded with ImageShack.us
Vjerojatno bi tako razmišljajuću proveo ispred zgrade i tornja još neko vrijeme (mnogo je bilo događaja vezanih uz taj stan, pa čak i „misterija“) no iz sanjarenja me probudio zvuk starog automobila. Bacio sam pogled niz ulicu i vidio „starca“ u prolazu.
„Ipak će biti izložba oldtimera“, rekoh supruzi i mi krenusmo prema glavnom trgu. I zaista, ulica i trg ispred Franjevačke crkve uskoro je bio ispunjen starim vozilima na dva, tri i četiri kotača i dvama automobilima (?): „spačekom“ i „rolls royce“-om. Da, da, bez čuđenja i upitnika molim! Za mene postoje samo dva automobila na svijetu, upravo ta dva, a sve su ostalo prometala na četiri kotača .
Došla je aktivistkinja kluba i dala nam listić da glasamo za nama najljepši automobil i motorkotač. Dileme oko automobila nije bilo – „spaček“. Kod motorkotača je odlučilo to što ja volim trokolice i njih smatram jedino prihvatljivim vozilom bez kabine.
Pa evo automobila i trotočkaša po našem izboru, a za vaše uživanje.
Uploaded with ImageShack.us
Uploaded with ImageShack.us
Uploaded with ImageShack.us
