Marketing
Uspomene
Nedjelja 25. srpnja.
Supruga (rođena Varaždinka) i ja odvezli smo se opet jednom u Varaždin (upozoravam čitatelje da je pravi naglasak na drugo „a“, da „nebu zabune“) ne bi li udahnuli „zrak kulture i baroka“. Supruga je negdje načula ili možebitno vidjela na TV da će se na taj dan održati i smotra „starih automobila“ u organizaciji „Oldtimer kluba Varaždin 2“, pa nam je to bio dodatni motiv da odemo u taj prelijepi grad „po mjeri čovjeka“, kako mu s pravom njegovi građani (pa i drugi) tepaju…
Šetajući poznatim ulicama, a uvijek novim po nekom detalju koji do tada nismo primijetili, tražili smo mjesto gdje bi se mogla održati smotra. Iako je već prošlo vrijeme kada je manifestacija trebala početi, nigdje nismo vidjeli ni jednog „starca“. Na kraju smo odustali od „potrage“ i uputili se Starom gradu, obišli ga po bedemu i Kranjčevićevom krenuli prema Trgu Kralja Tomislava.
Šetajući tako s noge na nogu Kranjčevićevom, došli smo i do kuće u čijem je jednom od stanova u prizemlju živjela obitelj mog strica, tatinog brata. I svaki puta, pa tako i ovog, gledajući zgradu naviru mi mnoge uspomene iz djetinjstva.
Uploaded with ImageShack.us
Stric, ili kako sam ga zvao „barba“ po dalmatinski, bio je vojni liječnik u Varaždinskoj kasarni. Zašto je bio baš „vojni liječnik“ je možda tema za mali esej jednom drugom zgodom. U ta davna, poslijeratna vremena imati liječnika za strica i to još u takvoj zdravstvenoj ustanovi bila je relativno velika privilegija. Spomenut ću tek jednu „korist“ što sam imao od toga.
On me, kada sam imao jaku upalu grla i trebao dobivati injekcije penicilina svaka četiri sata (bile su dostupne doze slabije snage) poštedio toga, nabavivši ampule koje su se davale samo jednom dnevno. Dolazio je svakog dana u Čakovec da mi „fpiči“ injekciju. I dok su mi prije morala držati četvorica dok je peti ubadao iglu, a ja se derao kao da mi živom skidaju kožu, on je svojim pristupom postigao da se otada ne bojim primati injekcije, vaditi krv ili slično. Dapače u stanju sam to gledati bez da „padnem u nesvijest“.
Sjećam se i njegovih dolazaka iz kasarne, mog skrivanja iza vrata kako bi ga iznenadio kad uđe u kuhinju. On se uvijek kao prestrašio iako je, naravno, znao da sam došao u posjet. Njegovog umivanja na „starinski način“ iz lavora na stalku, u koji se vrčem nalijevala voda i ručnika obješenog na prečku stalka, te pomalo ljutitih komentara o događajima u bolnici vezanih uz javašluk i neodgovornost ljudi. Tada još nisam znao na koji je način moj otac, njegov brat, poginuo u partizanima. Danas, kada znam najvjerojatniji razlog, uviđam koliko su oni bili slični.
Iz daleke prošlosti naviru sjećanja na moj prvi sladoled kojim me on počastio. Majka mi nije dozvoljavala jesti, govorila je „to je zečje govno“. U ono vrijeme upitne higijene procesa spravljanja i držanja te slastice, to i nije bio loš način odvraćanja od navike lizanja sladoleda. Naravno teta, njegova supruga, podržavala je majku, ako ni zbog čega drugog onda zbog „majku treba slušati“.
Kako je bilo vrijeme ručku, barba me požurivao da ga pojedem da ne zakasnimo, jer teta nije voljela da se „kasni za stol“. Ja sam žustro gutao hladnu smjesu i došavši kući, želuca nenaviknutog na takvo jelo, osjetio neodoljivu potrebu da to sve izbacim iz sebe. Teta me zgrabila i ponijela u kupaonicu predosjećajući što će se desiti, ja se nažalost više nisam mogao suzdržati i sav taj rastopljeni sladoled našao se u tetinoj kosi. O reakciji ne moram govoriti, no spomenut ću samo da je barba dobio više „jezikove juhe“ nego ja. Ipak sam ja bio još malen i ….
Nije sa sladoledom ipak bilo sve tako strašno. Kada su mi u sedmoj godini vadili krajnike (zbog učestale pojave angine i zapaljenja grla zbog koje sam iskusio prve svoje injekcije) operacija nije prošla baš glatko. Iako je doktor bio poznat kao vrsni kirurg (posebno za operaciju „mandula“) ipak mu se desilo da mu je pukla omča kojom je trebao odrezati krajnik, tako da sam se probudio i jedno vrijeme gledao u njega i jedan krajnik koji je već bio izvađen. Zbog toga je zacjeljivanje išlo sporije, pa sam više od tjedan dana proveo kod barbe (soba s prvim prozorom, uz lanternu, u prizemlju na slici). Kako bi se smanjila temperatura rane dobivao sam umjerene količine sladoleda koju sam polagano „konzumirao“ pa više nije bilo „incidenta“. To je ujedno bilo prvo „legalno“ jedenje sladoleda.
Letimični pogled na toranj Franjevačke crkve, ponukan malim anđelčićima što vise nad balkonom zgrade ispred tornja, podsjetio me na to kako sam ga često promatrao iz tetine kuhinje kroz prozor slušajući zvonjavu njegovog zvona. Tada je bi više zapušten, a evo kako izgleda danas.
Uploaded with ImageShack.us
Vjerojatno bi tako razmišljajuću proveo ispred zgrade i tornja još neko vrijeme (mnogo je bilo događaja vezanih uz taj stan, pa čak i „misterija“) no iz sanjarenja me probudio zvuk starog automobila. Bacio sam pogled niz ulicu i vidio „starca“ u prolazu.
„Ipak će biti izložba oldtimera“, rekoh supruzi i mi krenusmo prema glavnom trgu. I zaista, ulica i trg ispred Franjevačke crkve uskoro je bio ispunjen starim vozilima na dva, tri i četiri kotača i dvama automobilima (?): „spačekom“ i „rolls royce“-om. Da, da, bez čuđenja i upitnika molim! Za mene postoje samo dva automobila na svijetu, upravo ta dva, a sve su ostalo prometala na četiri kotača 
.
Došla je aktivistkinja kluba i dala nam listić da glasamo za nama najljepši automobil i motorkotač. Dileme oko automobila nije bilo – „spaček“. Kod motorkotača je odlučilo to što ja volim trokolice i njih smatram jedino prihvatljivim vozilom bez kabine.
Pa evo automobila i trotočkaša po našem izboru, a za vaše uživanje.
Uploaded with ImageShack.us
Uploaded with ImageShack.us
Uploaded with ImageShack.us
Post je objavljen 04.08.2010. u 16:10 sati.