Marketing
Žetvene svečanosti
Počelo je!
Kombajni su izašli na žitna polja, žanju zlatno klasje (u nešto manjim količinama nego na primjer prošle godine – Bog nije dao, poslao kiše i poplave), a proizvođači pšenice (namjerno ne govori o seljacima) počeli sa svojim talambasanjem o otkupnoj cijeni pšenice. Deja vu!
Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv njih, a pogotovo ne protiv seljaka, dakle svih onih koji se bave proizvodnjom hrane (ipak je to uz proizvodnju energenata najvažnija djelatnost), ali mi se ne sviđa da se upravo ta skupina, dakle proizvođači žitarica, iz godine u godinu javljaju u vrijeme žetve sa svojim prosvjedima i talambasanjem oko otkupne cijene pšenice.
Opće je poznata činjenica da je proizvodnja žitarica relativno najlakša aktivnost u proizvodnji hrane. Daleko lakša od na primjer proizvodnje voća, da ne govorim o povrću. Pa jesu li ikada ti proizvođači izašli traktorima na ceste, jesu li ikada ti proizvođači štrajkali glađu za ostvarenje svojih zahtjeva, zar su ikada ti proizvođači ucjenjivali uoči berbe svojih proizvoda državu cijenom roda. Koliko ja znam nisu.
Opće je poznata činjenica da proizvođači žitarica dobivaju potpore ne po toni proizvedenog žita već po površini koju su kao zasijali. I što ih onda briga koliko će dobiti roda po hektaru.
Opće je poznata činjenica da, ovog puta ću malo šire, većina seljaka glasa za stranku koja je ukupno na vlasti 17 godina (zajedno s prirodno seljačkom strankom HSS, koja će se, ako ovako nastavi stopiti sa „Zna se“) i koja nas je svojom politikom podilaženja glasačima, e da bi ostala na vlasti, i dovela tu gdje je smo. I sada se bune protiv njene politike.
Opće je poznata činjenica da je proizvodna cijena žitarica veća nego u inozemstvu zbog razno raznih razloga, ali jedan od njih je svakako usitnjenost posjeda. Davno sam čitao kako u američkim žitnicama kombajni u južnim državama ulaze u polja dok u sjevernim još pšenica nije ni sazrela do kraja. I da onda dan i noć, samo se smjenjuju kombajneri, žanju u jednom smjeru. A naši potroše više vremena okrećući se na polju nego što aktivno žanju.
A sada da okrenem ploču.
Da bi ušli u EU moramo ukinuti subvencije brodogradnji (i time je uništiti). Strojarsku industriju smo gotovo uništili niti ne pokušavajući joj dati subvencije. Automobile ne proizvodimo jer bi nam proizvodnja, obzirom na tržište, bila preskupa. Tekstilna industrija je na koljenima jer Kinezi proizvode jeftinije. Industrija obuće stagnira ili radi lohn poslove jer su talijanske cipele ljepše.
I?
Znači li to da bi svi ti radnici koji su zbog takvih svjetskih uvjeta dobili otkaze trebali izaći na ceste sa svojim tokarilicama, karuselima, dizalicama, tkalačkim stanovima i tražiti da im država pomogne subvencijama ili zabranom uvoza, na primjer automobila (kako je to bilo u socijalizmu), omogući proizvodnju duplo skupljeg proizvoda. E nebu išlo, kako bi rekao Lesar.
Gospodo „pšeničari“ ako niste u stanju proizvoditi krušarice po svjetskim cijenama počnite proizvoditi ono što ćete moći prodati po svjetskim cijenama pa ćemo onda moći uvesti jeftinu pšenicu. Uostalom zar nismo svi mi glasovali za „neovisnu“, „demokratsku“ i na „kapitalističkim“ načelima ustrojenu državu, vjerujući kako će nam, uz – to se razme - način rada iz „mračnih“ vremena (ne možeš ti mene tako malo platiti koliko ja mogu malo raditi) odmah poteći „med i mlijeko“.
Dobili ste što ste htjeli i što se onda stalno bunite?
Post je objavljen 10.07.2010. u 00:01 sati.