Pregled posta

Kako sam se na trenutak osjećao kao „ministar“

Jučer u jutro imah osjećaj da sam se vratio na kraj kolovoza 2009. godine, u jedan od radnih dana.
Dizanje u „šest manje kvarat“, jutarnja higijena, doručak, a onda odlazak „na posao“. S jednom malom razlikom. Po prvi puta u takvoj prilici bio sam u situaciji u kojoj su svakodnevno tijekom svog mandata kojekakvi državni dužnosnici (a neki kao DrIvo i Predsjednik „Građanin“i nakon toga): po mene je došao šofer sa „službenim autom“ kako bi me odvezao na „posao“. Dvadeset godina sam to radio sam.
Eto, da bi se na trenutak osjećao kao „ministar“ morao sam „fasovati rakić“ i dobiti, ne mjesto u Vladi, već trideset sedam doza zračenja .



moj „službeni auto“ an fas

Još jedna mala razlika u odnosu na prave ministre. Njih šofer s automobilom čeka ispred njihove rezidencije; ja sam trebao čekati njega jer je kasnio nešto manje od sata u odnosu na dogovoreno vrijeme: „sedam manje kvarat“. Naime, uz moju „visost“ istim se „službenim“ automobilom na „posao“ vozi još troje „sretnika“ koji su zahvaljujući „rakićima“ (prostata, dojka, mozak) imala tu privilegiju da jedno vrijeme „vide kako se postupa s ministrima“.

Vrijeme, koje sam čekao dok šofer pokupi sve „članove vlade“ po lijepom našem Međimurju, proveo sam u ugodnom ćaskanju sa susjedom iz susjednog solitera, koji se, zahvaljujući pravim državnim dužnosnicima, od VKV elektroinstalatera prekvalificirao u čuvara svog kućnog ljubimca – dalmatinera. Razgovarajući o svemu i svačemu (možete misliti koje su teme bile glavne ) vrijeme je brzo prošlo, i kada je njegov pas počeo pokazivati očigledne znakove „čuj stari daj prestani klafrati“ pojavio se „službeni auto“ pa smo se dobrosusjedski rastali.

Šofer mi je ljubazno otvorio vrata (bočna klizajuća) i ja sam ušao u moj novi „radni prostor“ u kojem ću provesti jedan dio „radnog“ dana od slijedećih trideset i sedam.



novi „radni prostor“

Na dvije stolice već su sjedili „članovi vlade“ (treći je bio u kabini s šoferom), a za mene je bila namijenjena treća stolica okrenuta suprotno smjeru vožnje. To se kasnije pokazalo dosta dramatičnim.



stolica namijenjena meni

Našao se tu i krevet za slučaj „da se umorimo od posla“ pa da možemo tijekom puta malo „ubiti oko“ . Uz vrata, sklopljena, nalazila su se i invalidska kolica zlu ne trebalo, ako nam se od silnog „posla“ ukoče noge. Uslijedio je pozdrav s prisutnim „ministrima“, zatvaranje vrata od strane šofera i – pokret. Ubrzo smo se našli na autoputu na kojem je naš šofer, sukladno položaju i važnosti putnika, vozio brzinom i do 150 km/sat, uglavnom se držeći lijeve trake autoputa.
Vani je pržilo, ali „kaj nam vrućina more“ mi imamo klimu !

Vozio bi on vjerojatno i brže, no obzirom na stanje autoputa koji se gradio po principu: „brzo, kvalitetno i jeftino“ i činjenice da „službeni auto“ ima amortizere kao da služi za transport vreća s krumpirima a ne „vip“ osoba (još jedna razlika u odnosu na prava službena kojima se voze pravi ministri) to mu je ipak praktički bila maksimalna brzina.

Nije bilo straha da bi nas zaustavila policija: koja će policija zaustaviti „službeni auto“ s plavim svjetlima, sirenom i posebnim oznakama. A osim toga i onako su bili zauzeti trpanjem u svoje „marice“ mirnih prosvjednika u Varšavskoj o čemu sam, kao što sam jučer napisao, saznao došavši kući sa „službenog puta“.



auto komplet

I sve je bilo dobro dok nismo napustili autoban. Od tog trenutka na svjetlo dana izašla je temeljna osobina stolice na kojoj sam sjedio. Zbog njenog položaja (suprotnog smjeru kretanja) i pola litre vode koju sam trebao popiti zbog postupka „ubijanja rakića“, sve sam više imao potrebu zapjevati „ariju Rigoletta iz istoimene opere“ slavnog G. Verdi-a.

Kako smo se približavali strogom centru „lepega beloga Zagreb - grada“ ta potreba je bivala sve intenzivnija, uzrokovana čestim zastajkivanjem, kretanjem i skretanjem lijevo – desno. Naročito je bila intenzivna kada smo vozili ulicama u kojima se asfalt pretvorio u makadam i tursku kaldrmu ili po razrovanim dijelovima ulica uz tramvajsku prugu. Kada smo konačno stigli na „radno mjesto“ prvog od „ministara“ u Vinogradskoj ulici, izjurio sam iz auta, sjurio se u grmlje, ali sam ipak bio toliko „kulturan“ da sam se suzdržao da ovako na javnom mjestu zapjevam spomenutu ariju.
Ulazeći natrag u auto, zamolih šofera da mi dâ, ako ima, plastičnu vrećicu za specijalnu namjenu u koju bi mogao, u slučaju potrebe, otpjevati ariju, kao što je davno neki pastir u iskopanu rupu otpjevao: „u cara Trajana kozje uši!“

Konačno je i nas preostalo troje „ministara“ stiglo na svoja „radna“ mjesta, obavili smo to (o tome neću, nije za javnost kako bi rekli pravi ministri nakon održane sjednice „iza zatvorenih vrata“), pričekali dok se šofer vratio iz Zaprešića s nekakvim „medicinskim provijantom“ i krenuli kući. Put je prošao slično, iako nešto lakše. Prvo nije bilo vode u polupraznom želucu i drugo glavni maltretman (vožnja po ulicama već spomenutog „belog Zagreb-grada) pao je na početku puta. Autoban i njegove udarne rupe sam već lakše podnio.

Šofer me dovezao do stana, otvorio vrata, ja sam izašao, pozdravio se sa svima i ravno u krevet na liječenje.

Danas je bilo super u odnosu na jučer. Šofer mi je osigurao mjesto na stolici koja je okrenuta u pravcu vožnje pa potrebe „za pjevanjem“ nije bilo, posao smo u „uredu“ obavili u nepunih pola sata, malo popričali s ostalim „tajnicima“ i „članovima vlade“ iz drugih županija s kojima se nakon „sjednica“ sastajemo na kavici u „restoranu“ ispod jedne breze kraj „ureda“, šofer je došao i – evo me doma gdje dovršavam ovaj raport.

Nastavak ne očekujte prije početka kolovoza. Onda će uslijediti konačni raport (ako to sve uspješno prebacim preko mojih onemoćalih leđa) jer „posao“ ovakvih „ministara“ kakvi smo mi ipak nije za javnost.


Post je objavljen 16.07.2010. u 21:18 sati.