petak, 16.07.2010.
Kako sam se na trenutak osjećao kao „ministar“
Jučer u jutro imah osjećaj da sam se vratio na kraj kolovoza 2009. godine, u jedan od radnih dana.
Dizanje u „šest manje kvarat“, jutarnja higijena, doručak, a onda odlazak „na posao“. S jednom malom razlikom. Po prvi puta u takvoj prilici bio sam u situaciji u kojoj su svakodnevno tijekom svog mandata kojekakvi državni dužnosnici (a neki kao DrIvo i Predsjednik „Građanin“i nakon toga): po mene je došao šofer sa „službenim autom“ kako bi me odvezao na „posao“. Dvadeset godina sam to radio sam.
Eto, da bi se na trenutak osjećao kao „ministar“ morao sam „fasovati rakić“ i dobiti, ne mjesto u Vladi, već trideset sedam doza zračenja 
.
moj „službeni auto“ an fas
Još jedna mala razlika u odnosu na prave ministre. Njih šofer s automobilom čeka ispred njihove rezidencije; ja sam trebao čekati njega jer je kasnio nešto manje od sata u odnosu na dogovoreno vrijeme: „sedam manje kvarat“. Naime, uz moju „visost“ istim se „službenim“ automobilom na „posao“ vozi još troje „sretnika“ koji su zahvaljujući „rakićima“ (prostata, dojka, mozak) imala tu privilegiju da jedno vrijeme „vide kako se postupa s ministrima“.
Vrijeme, koje sam čekao dok šofer pokupi sve „članove vlade“ po lijepom našem Međimurju, proveo sam u ugodnom ćaskanju sa susjedom iz susjednog solitera, koji se, zahvaljujući pravim državnim dužnosnicima, od VKV elektroinstalatera prekvalificirao u čuvara svog kućnog ljubimca – dalmatinera. Razgovarajući o svemu i svačemu (možete misliti koje su teme bile glavne 
) vrijeme je brzo prošlo, i kada je njegov pas počeo pokazivati očigledne znakove „čuj stari daj prestani klafrati“ pojavio se „službeni auto“ pa smo se dobrosusjedski rastali.
Šofer mi je ljubazno otvorio vrata (bočna klizajuća) i ja sam ušao u moj novi „radni prostor“ u kojem ću provesti jedan dio „radnog“ dana od slijedećih trideset i sedam.
novi „radni prostor“
Na dvije stolice već su sjedili „članovi vlade“ (treći je bio u kabini s šoferom), a za mene je bila namijenjena treća stolica okrenuta suprotno smjeru vožnje. To se kasnije pokazalo dosta dramatičnim.
stolica namijenjena meni
Našao se tu i krevet za slučaj „da se umorimo od posla“ pa da možemo tijekom puta malo „ubiti oko“ . Uz vrata, sklopljena, nalazila su se i invalidska kolica zlu ne trebalo, ako nam se od silnog „posla“ ukoče noge. Uslijedio je pozdrav s prisutnim „ministrima“, zatvaranje vrata od strane šofera i – pokret. Ubrzo smo se našli na autoputu na kojem je naš šofer, sukladno položaju i važnosti putnika, vozio brzinom i do 150 km/sat, uglavnom se držeći lijeve trake autoputa.
Vani je pržilo, ali „kaj nam vrućina more“ mi imamo klimu 
!
Vozio bi on vjerojatno i brže, no obzirom na stanje autoputa koji se gradio po principu: „brzo, kvalitetno i jeftino“ i činjenice da „službeni auto“ ima amortizere kao da služi za transport vreća s krumpirima a ne „vip“ osoba (još jedna razlika u odnosu na prava službena kojima se voze pravi ministri) to mu je ipak praktički bila maksimalna brzina.
Nije bilo straha da bi nas zaustavila policija: koja će policija zaustaviti „službeni auto“ s plavim svjetlima, sirenom i posebnim oznakama. A osim toga i onako su bili zauzeti trpanjem u svoje „marice“ mirnih prosvjednika u Varšavskoj o čemu sam, kao što sam jučer napisao, saznao došavši kući sa „službenog puta“.
auto komplet
I sve je bilo dobro dok nismo napustili autoban. Od tog trenutka na svjetlo dana izašla je temeljna osobina stolice na kojoj sam sjedio. Zbog njenog položaja (suprotnog smjeru kretanja) i pola litre vode koju sam trebao popiti zbog postupka „ubijanja rakića“, sve sam više imao potrebu zapjevati „ariju Rigoletta iz istoimene opere“ slavnog G. Verdi-a.
Kako smo se približavali strogom centru „lepega beloga Zagreb - grada“ ta potreba je bivala sve intenzivnija, uzrokovana čestim zastajkivanjem, kretanjem i skretanjem lijevo – desno. Naročito je bila intenzivna kada smo vozili ulicama u kojima se asfalt pretvorio u makadam i tursku kaldrmu ili po razrovanim dijelovima ulica uz tramvajsku prugu. Kada smo konačno stigli na „radno mjesto“ prvog od „ministara“ u Vinogradskoj ulici, izjurio sam iz auta, sjurio se u grmlje, ali sam ipak bio toliko „kulturan“ da sam se suzdržao da ovako na javnom mjestu zapjevam spomenutu ariju.
Ulazeći natrag u auto, zamolih šofera da mi dâ, ako ima, plastičnu vrećicu za specijalnu namjenu u koju bi mogao, u slučaju potrebe, otpjevati ariju, kao što je davno neki pastir u iskopanu rupu otpjevao: „u cara Trajana kozje uši!“
Konačno je i nas preostalo troje „ministara“ stiglo na svoja „radna“ mjesta, obavili smo to (o tome neću, nije za javnost kako bi rekli pravi ministri nakon održane sjednice „iza zatvorenih vrata“), pričekali dok se šofer vratio iz Zaprešića s nekakvim „medicinskim provijantom“ i krenuli kući. Put je prošao slično, iako nešto lakše. Prvo nije bilo vode u polupraznom želucu i drugo glavni maltretman (vožnja po ulicama već spomenutog „belog Zagreb-grada) pao je na početku puta. Autoban i njegove udarne rupe sam već lakše podnio.
Šofer me dovezao do stana, otvorio vrata, ja sam izašao, pozdravio se sa svima i ravno u krevet na liječenje.
Danas je bilo super u odnosu na jučer. Šofer mi je osigurao mjesto na stolici koja je okrenuta u pravcu vožnje pa potrebe „za pjevanjem“ nije bilo, posao smo u „uredu“ obavili u nepunih pola sata, malo popričali s ostalim „tajnicima“ i „članovima vlade“ iz drugih županija s kojima se nakon „sjednica“ sastajemo na kavici u „restoranu“ ispod jedne breze kraj „ureda“, šofer je došao i – evo me doma gdje dovršavam ovaj raport.
Nastavak ne očekujte prije početka kolovoza. Onda će uslijediti konačni raport (ako to sve uspješno prebacim preko mojih onemoćalih leđa) jer „posao“ ovakvih „ministara“ kakvi smo mi ipak nije za javnost.
16.07.2010. u 21:18 •
17 Komentara •
Print •
#
Srpanj 2020 (1)
Travanj 2020 (10)
Ožujak 2020 (12)
Veljača 2020 (6)
Siječanj 2020 (8)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (1)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (3)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (8)
Ožujak 2019 (3)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (2)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (2)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (8)
Srpanj 2018 (14)
Lipanj 2018 (6)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (7)
Siječanj 2018 (8)
Prosinac 2017 (14)
Studeni 2017 (12)
Listopad 2017 (5)
Rujan 2017 (15)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (7)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (12)
Ožujak 2017 (9)
Veljača 2017 (7)
Siječanj 2017 (6)
Prosinac 2016 (12)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (6)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (11)
Lipanj 2016 (9)
Svibanj 2016 (9)
Travanj 2016 (8)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
opće teme protiv ljudske gluposti i još ponešto
prvi post objavljen 11.12.2007.
e-mail: semper_contra@net.hr
Ceterum censeo EU esse delendam!
"MUDROSLOVI" SEMPER CONTRE
(nađu li se slični to samo znači da nisam jedini "semper contra" na svijetu)
* * *
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ga nitko silom nema pravo nametati drugom!
Sve je dobro kad se pomiriš da ništa nije dobro.
Glupo je biti živ a ne moći živjeti.
S osobama kojima je Religija iznad Razuma ne raspravljam o religiji. Jednako tako s osobama kojima je Nacija iznad Čovjeka ne raspravljam o Naciji.
Čovjek je nekad živio među ljudima, danas živi među strojevima, sutra će među robotima.
Narod koji sustavno briše prošlost pišući novu povijest, nikada neće imati budućnost.
Hrvatska je lijepa zemlja, ali ružna država.
Socijalizam/komunizam me naučio da ne vjerujem u ništa kao apsolutnu Istinu.
Najvrednije što je čovjek kao živo biće stvorio su: Umjetnost i Matematika. Bez njega njih ne bi bilo.
Smisao postojanja je stvaranje života. Svrha je naučiti potomke da prežive i naprave isto. I to je sve!
Hrvatska je mala zemlja velikog kriminala.
Zdravog ljudi posjećuju rijetko, bolesnog često, a na pogrebu se skupe svi znani i neznani.
Bolje je biti mrtav nego živ a ne moći živjeti.
Bethoven je svoju glazbu slušao, ali je nije mogao čuti.
Spomenici čovjeku lako se ruše, ali njegova djela ostaju.
Kapitalizam je savršen poredak za nesavršen ljudski rod.
Ateist/agnostik treba biti bolji čovjek od vjernika. Njemu nema tko oprostiti grijehove, dok će vjerniku oprostiti Bog.
Misliti je za mnoge ljude najteža aktivnost.
Kakav je ispao, možda je Bog čovjeka stvorio samo na svoju sliku.
Lako je djecu praviti ali ih je teško odgajati.
Među glupanima i pametan postane glup. Obrat ne vrijedi.
Vlast daje manje prava dajući veće obaveze. Puk traži veća prava tražeći manje obaveza.
Apsurd čovjekovog života: ako mu nije lijep ne želi živjeti, ako mu je lijep ne želi umrijeti.
Svi naši političari mora da su izučili molerski zanat. Farbaju nas već četvrt stoljeća.
Ratovi su dokaz da svijetom vladaju budale.
I u mraku totalitarizma kao i u bljesku demokracije narod ne vidi što radi vlast.
Svaki rat protiv budala je unaprijed izgubljen!
Pravi domoljub živi u inozemstvu, Hrvatsku nosi u srcu a euro ili dolare u džepu.
Ljudski rod evolucijski je vrhunac s kojeg će se survati u ponor kojeg je sam stvorio.
Pravi borci za ideale spremni su dati svoje živote. Je su li današnji borci za očuvanje okoliša spremni učiniti isto?
Da li je dilema tanjur - tanjir važnija od dileme je li on pun ili prazan?
Princip djelovanja političkih garnitura: „Prije njih nije bilo ničega, poslije njih neće ostati ništa."
Da ne proizvodimo komunjare i ustaše proizvodili bi automobile.
Na ono što je važno mali čovjek ne može utjecati, na ono što može nije važno.
Štuje Boga, al ga psuje, jer ga ne poštuje!
Revolucije pokreću idealisti, plodove beru karijeristi.
Nikako ne mogu shvatiti mentalni sklop mnogih religioznih ljudi: klanjaju se bogovima, poklanjaju mrtvima cvijeće i ubijaju žive. Sve u ime istih bogova.
U očekivanju da mu prođe ružan trenutak u životu prošao mu je neprimjetno cijeli život.
Vjera, religija i Crkva nisu jednoznačnice. Mnogi to ne znaju ili ne shvaćaju.
Vjenčanja sve glamuroznija, trajanje brakova sve kraće.
Nije sve u novcu, ali u svemu je novac.
U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.
Naporno je biti s ljudima, ružno je biti sam, ali najteže je među ljudima biti sam.
Čovjek treba biti ili Einstein ili čobanin na Vlašiću.
Hrvati gledaju u prošlost jer ne vide budućnost.
Lažući, lašci na kraju prevare samo sebe.
Teist u Kristu traži Čovjeka, ateist/agnostik u Čovjeku traži Krista.
Strah da će nuklearna bomba uništiti svijet je neopravdan. Svijet će uništiti – smeće.
I politika i religija obećavaju raj a donose pakao.
Mlade treba liječiti. Starima omogućiti da umru dostojanstveno.
Poznanstvo, prijateljstvo, ljubav, brak, dosada.
Čovjek je čovjeku – čovjek. Ono drugo je uvreda za vuka.
Nedostaju mi Ljudi. A tako ih je malo.
Čovjek ne dolazi svojom voljom na svijet niti mu je dozvoljeno da ga svojom voljom napusti.
Nikad nisam sâm. Uz mene je uvijek moje drugo ja. Ponekad mi je teško s njime.
Dok hrvatska se srca slože i pluto potonut može.
Nedostaje mi ljubavi jer je ne znam ni davati ni primati.
Lojalnost i poltronstvo dijeli tek tanka linija.
Glup čovjek nije opasan, ali postaje ako toga nije svjestan.
Umjetnost je dar Boga, politika Sotone.
Da bi čovjek gledao trebaju mu oči, a da bi vidio treba mu vizija.
Čovjek snuje, Bog određuje...a žena naređuje!
Nije li neobično da se oni koji vjeruju u vječni život boje smrti?
Da je zemlja od zlata ljudi bi se tukli za šaku blata.
Domoljubi Domovinu brane i izgrađuju a ne prodaju i potkradaju.
Domoljublje se čuva u srcu, a ne na srce položenom rukom.
Istina je da jabuka ne pada daleko od stabla ali se ipak može daleko otkotrljati.
Mnogi će lakše pokrenuti planinu nego usne i reći: oprosti!
Tražeći djetelinu s četiri lista izgubio je sreću.
Pravilo spokojnog življenja.
Prigušeno govoriti, prigušeno raditi, prigušeno slušati radio, prigušeno misliti, prigušeno živjeti!
Komunisti su zakonom oduzeli imovinu pojedincu, demokrati narodu.
Vrag nije crn kako se riše, crnji je.
Čovjek odlazi, samo njegova djela ostaju. Dobra ili loša.
Vojnici su školovani ljudi s diplomom za ubijanje.
Nuklearna bomba može uništiti čovjeka, komunikacijska bomba njegovu privatnost. Obje njegovu slobodu.
Pojedini roditelji svoju djecu doživljavaju kao kućne ljubimce. Kad im dosade prepuste ih ulici.
Država ne daje ništa. Samo uz proviziju prebacuje iz džepova jednih u džepove drugih.
Borac protiv tiranije istovremeno je i heroj i terorist.
Golemo materijalno bogatstvo može se steći samo pljačkom banke ili pljačkom naroda.
Samo ljubav može probuditi Čovjeka u čovjeku, ali ona je tako rijetka kao biser u školjci, dijamant u tamnim njedrima zemlje ili zrnce zlata u rijeci.
Ništa se ne mora osim umrijeti i sve se može osim izbjeći smrt!
Kao što jedno zrno tvori hrpu, tako i jedan čovjek tvori čovječanstvo!
Umjetnost je jedino što čovjeka razlikuje od životinje!
Ubiješ li čovjeka ubio si jedan od milijardi svjetova.
