semper contra
petak, 09.07.2010.
Eutanazija – da ili ne pitanje je sad?
Kakav je vaš stav glede eutanazije? Šokirani pitanjem?
Vjerojatno, no ja o tome razmišljam već odavno, a naročito sada u vrijeme očekivanja "Godota" – poziva za zračenje.
Prije nepunih dvije godine testovi su pokazali da nešto nije u redu s mojom prostatom. Onda su gospon doktor početkom ove godine ustanovili da mi se u nju uselio mali „rakić“ kojeg bi trebalo zračenjem „ubiti“ i tako spasiti „moj“ život.
Nešto slično mi se događalo 1996. nakon što je ergometrija pokazala da su mi začepljene srčane krvne žile. I tada su od dana kada sam saznao da mi srce „šteka“, pa do dana kada sam položen na operacijski stol da bi mi „učinili tri premosnice“, prošlo dvije godine. No dobro, tada sam bio mlađi četrnaest godina, trebalo je još „odslužiti“ državi, dočekati ženidbe sinova, vidjeti unuke i otići u mirovinu. Iz te perspektive bilo je opravdano podvrći se „piljenju, rezanju i šivanju“ e da bi mi se omogućilo još sve to doživjeti.
Zahvaljujući toj operaciji neki dan sam doživio i to da mi je mlađi sin postao doktor medicinskih znanosti, a za godinu dana i stariji će vjerojatno završiti fakultet koji je prekinuo u mladosti (iako je bio odličan student dvije godine) jer kako se to kaže u mom kraju „došel je k paméti“.
Sada je sve to prošlost, pluskvamperfekt. I postavlja se opravdano pitanje razloga zbog kojeg bi se još trebao vucarati po ovom svijetu. Po tom „vrlom novom svijetu“.
U svijetu gdje se puk na čelu s „moralnom vertikalom“ Crkvom potpomognutom konzervativno nastrojenim političarima bori protiv pobačaja, kao to je zločin, to je ubojstvo. No svima njima ipak ne smeta slati u rat (smrt) mladiće od dvadesetak godina u punoj životnoj snazi, blagosloviti oružje kojim će ubijati za obranu „domovine i nacije“, a u stvari za ispunjavane materijalnih interesa ljudi koji su veliki protivnici Marxa, jer je on „materijalist“ i koji su ih upravo iz tog, materijalističkog, razloga poslali u rat.
U svijetu gdje ista ta „moralna vertikala“ u liku „ministar zdravstva" Svete Stolice, monsinjora Javier Lozano Barragan tvrdi da "pravo na smrt ne postoji" i žestoko osuđuje odluku talijanskog suda kojom se dopušta prekid umjetnog hranjenja žene koja je u komi od 1992., pa dodaje:
"Ne postoji pravo na smrt, život je svetinja". I to tvrdi pripadnik „organizacije“ kojoj nije smetalo spaljivati žive ljude samo zato što su drugačije mislili od njih.
U svijetu gdje ljudi sintagmu „ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“ prihvaćaju prvenstveno u onom drugom dijelu.
U svijetu koji se kune u Boga, a vjeruje samo Zlatnom teletu.
U svijetu gdje se nad obitelji svaki čas nadvije tamni oblak, iako sve religije, vjere i demokratske države tvrde da je „obitelj temelj društva“, a zamjeraju socijalizmu jer je tvrdio da je to kolektiv.
U državi gdje su najveći kriminalci i lopovi oni koji obnašaju „demokratsku“ vlast, izabrani „demokratskim“putem od neobrazovanog puka, kojemu su „demokratskim putem“ utuvili u glavu da treba biti sretan što ima svoju „demokratsku“ i „neovisnu“ državu (imali je ili do kada će je imati?) pa makar „pasli travu“ (što sigurno hoćemo!) i koje ne može smijeniti nitko osim dragog Boga kada odluči da ih pozove sebi da polože račune. No što od tog polaganja računa ima puk u ovoj opljačkanoj i osiromašenoj zemlji?
U državi u kojoj su glavne vijesti u medijima tko je koga ubio, tko je s kim spavao, tko se s kim vjenčao i onda razišao prije nego se osušila tinta u tisku koji je tu vijest obznanio. I to unatoč činjenici da su se vjenčali pred Bogom i zakleli se da će biti zajedno „dok nas smrt ne razdvoji!“
U državi gdje svoju sliku na naslovnici možeš vidjeti jedino ako te sprovode u Remetinec ili ako si „mala od kužine“ koja se ponovo vratila svojoj krumpir salati, što znači da je “učila i učila od srijede do petka, al se nije maknula dalje od početka“.
U državi u kojoj političari „nikada ne lažu samo ponekad ne govore istinu“.
U državi gdje glavni svjedok u procesu za ratne zločine toliko laže u obranu optuženog da mu ni sto dobrih vila ne bi moglo skratiti nos kada bi mu slučajno počeo rasti kao Pinokiju. I takav je još glavni „ustavotvorac“!
I na kraju što činiti, ako si sam takav da nisi u stanju prekinuti to vrzino kolo? Na primjer da si prosviraš glavu, oko vrata stegneš kravatu od podebelog užeta ili popiješ neki „lagani koktel“ raznih aromatičnih otrova. Pitaš se, i na kraju zaželiš da se legalizira eutanazija.
Ne znam koliko se sjećate, ali u onoj bivšoj državi „mraka, terora i neslobode“ uz zatvorsku kaznu za tzv „verbalni delikt“ i „pokušaj rušenja samoupravnog socijalističkog poretka“ jedna od težih kazni (naročito za intelektualce) bilo je oduzimanje putovnice (tada pasoša). Sjećam se jednog prijatelja koji je zbog toga iz dna duše mrzio onu državu. Drugo mu i nije smetalo koliko to. Jednom sam ga upitao:
„Pa dobro, što toliko galamiš oko te putovnice kada sam siguran da ti nikada nećeš otići preko granice, u inozemstvo!“
„Pa naravno da neću,“ odgovorio je „ali želim imati mogućnost otputovati i mrzim svakog koji mi to onemogućava!“
E tako ja mislim i o eutanaziji.
Zaista ne vidim ni jedan razlog što mi se ne daje mogućnost izabrati eutanaziju ako dođem do zaključka da više ne želim biti učesnik ovog ludog svijeta, ili kada više neću biti u stanju „obrisati vlastitu guzicu“, pa makar tu mogućnost nikada ne iskoristio.
Da takva mogućnost postoji manje bi se nervirao „čekajući Godota“. Možda ne bi ni mario za njega! Pogotovo ne u ovim godinama. Kada bi došlo najgore otišao bih u bolnicu, ispunio formulare i potpisao ih, legao u krevet pa uz lijepu muziku (Arsen Dedić i neka njegova adekvatna pjesma, na primjer) jednostavno zaspao.
Imali li ljepši način na putu prema Vječnosti?
