semper contra
subota, 03.07.2010.
Kako sam ispao ovca…
U raportu s kratkotrajnog boravka na moru nagovijestio sam „postić“ vezan uz prelazak emitiranja TV emisija u digitalnoj tehnici (nekada smo imali „snijeg i duplu sliku“, sada imamo „zaleđene“ slike – napredak jednak nuli 
).
Pa krenimo…
Bilo je to jaaaako davno, u vremena kada sam još derao osnovnoškolske drvene klupe, pisao zadaće na pločici (s jedne strane ispisanoj široko-uskim crtovljem namijenjenim pisanju slova po pravilu „tanko-debelo“, a s druge kvadratićima za „račun“) o čiji je okvir bila privezana spužvica (prava, morska), dok je kao pribor za pisanje služila pisaljka koju smo u žargonu zvali „kamenčić“. Imali smo mi i bilježnice u koje smo pisali perom (ipak ne guščjim ) i tintom, ali to je služilo samo za pisanje školskih zadaća u učionici (u to vrijeme sastavci su pisani naizmjenično: jedan latinicom, drugi ćirilicom).
E u takvom ozračju jednog dana dođe majka kući i svečano nam objavi:
„Uskoro nam dolazi bratić Rundfung iz Njemačke!“
Znao sam da imam bratića u Njemačkoj, ali njegovo je ime Erwin, pa sam bio pomalo zatečen. Kako mi u obitelji i nismo puno pričali o rodbini i rodbinskim vezama, pomislio sam: dobro, vidjet ću i njega.
Nestrpljivo smo brat i ja očekivali trenutak kada će se na vratima pojaviti Rundfung i stalno ispitivali majku gdje je već.
Ona je govorila:
„Za koji dan, daleko je Njemačka“ i pri tome se lukavo smiješila.
Konačno je jednog dana ušla u stan noseći poveću kutiju umotanu u pakpapir.
„Evo stigao je Rundfung!“ uz smijeh reče majka i stavi Rundfunga na stol. Bio je to rabljeni radio-prijamnik kojeg nam je poslala teta iz Njemačke. Ako se ne računa stari „Orion“, instaliran u sobi „nađmame“, očuhove majke, na kojem je samo ona slušala emisije na mađarskom jeziku, ovaj „Rundfung“ nam je bio prvi radioprijamnik za „sveopću“ uporabu. Žao mi je što nemam njegovu fotografiju, ali izgledao je otprilike kao ovaj na slici, samo što mu je oplošje bilo od crnog bakelita. Nadasve nas je fasciniralo njegovo zeleno „magično oko“.
Bio je to jedan od meni najsretnijih dana u životu. Da bi prijam bio što bolji (SDK-val) između dva stabla u parku ispred stana (stanovali smo u polovici stana koji je nekada bio namijenjen za direktora Učiteljske škole u Čakovcu - majka je u to vrijeme bila direktorica - pa nam je kupaonica, kuhinja i WC školjka bila u istoj prostoriji) razvukao bakrenu žicu kao antenu s obvezatnim porculanskim izolatorima na krajevima. Spojio je na prijamnik preko rastavljačke sklopke učvršćene na prozorski okvir, kojom sam antenu odvajao od prijamnika u slučaju nevremena ili pak dulje odsutnosti iz stana.
Služio nas je „Rundfung“ godinama, a onda je došao nasljednik: „RIZ 604 UKV“ s četiri zvučnika i tipkama za „govor“, „muzika“, „jazz“ i potenciometrima za bas i sopran. Eno ga još u vikendici. Poslije su se množili tranzistori, kazetofoni, magnetofoni, TV aparati crno bijeli, pa u boji.
No nikada me više nitko nije pokušao „dići“ na štos kakav nam je priredila majka s prvim prijamnikom - „Rundfungom“.
Nikada do eto sada, kada su na scenu stupili LCD prijamnici u digitalnoj tehnologiji prijama. Kako smo u djedovoj kući u Biogradu imali stariji model TV prijamnika „Toshiba“ (zovem ga „Tošiba Domžale“ po slovenskoj tvornici sanitetskog materijala „Tosama“ iz Domžala) kupio sam digitalni prijamnik - adapter kako bi na „Tošibi“ mogao primati digitalno emitirane programe. Pogled na stražnju stranu prijamnika i šok 
: „Tošiba Domžale“ nema scart priključak, a ni ona, s tri boje označena, konektorska priključka.
Zavladala je panika: svjetsko nogometno prvenstvo (ja) i „Dolina sunca“, tv-novela (supruga). Potraga za digitalnim TV prijamnikom u Biogradu prvi dan prošla je bez rezultata. Sav očajan razmišljajući što činiti, sjetih se da bratić, koji koristi gornji dio kuće, ima TV prijamnik sa scart priključkom pa ga nazvah. Ne samo da ima, nego ima tri! Super problem, je riješen . S kata sam uzeo najmanji, obavio potrebne radnje i unatoč tome što sam to radio prvi puta sve je bilo OK, uz naravno povremeno zamrzavanje slike. Da se to događa i drugima saznao sam koji dan kasnije.
No time stvar nije završila. Došao bratić, njegov sin i unuka pa se ispostavilo da jedan od njihovih TV prijamnika ipak nema priključak, a unuka bi gledala crtiće s DVD-a. Posljedično: prijamnik se vratio vlasniku 
, a ja ponovo u potragu. Slučajno sam pogledao kroz zatvorena vrata jedine prodavaonice bijele tehnike i vidim dva LCD prijamnika. Bio je praznik i dućan zatvoren. Odmah drugi dan, u cik zore, potjerala me supruga u kupovinu.
Bila su izložena dva prijamnika. Kasnije se ispostavilo da su to ujedno jedina. Tijekom čekanja da druge mušterije budu poslužene gledam u njih i razmišljam. Jednaki oblik, jednaka veličina, jednaka cijena. Jedan „Grundig“ drugi „Phililps“. Koji kupiti?
„Koji je bolji?“ pitam prodavača.
„Zažmirite i pokažite prstom pa ću vam taj dati.“ 
„Imam kod kuće „Grundig“-ov kolutni magnetofon iz 1972. godine i radi bez greške. Jednako tako i video rekorder iste tvrtke, dobro je radio i još radi, no ima posebnu vrstu trake koju više nisam mogao nabaviti u normalnoj prodaji ni kada sam ga kao polovnog kupio - uzeti ću grundingovca“ odgovorih.
Kako ne primaju kreditne kartice 
, morao sam po kešovinu na bankomat, pa ponovo natrag u prodavaonicu, prijamnik smo skinuli s police, strpali u kutiju, stavio sam ga na kolica za tržnicu s koja sam prethodno, još kod kuće skinuo torbu, svezao ga i put pod noge. Bio sam već na rubu živčanog sloma. J… te televizore!
Došavši kući, spojio sam prijamnik na antenu uključio u utičnicu a on – ni da bekne. Mrak, muk. Nikakva signalna lampica, nikakvog zvuka. Na prednjoj strani tipka s oznakom prekidača (pri vrhu otvoren krug s okomitom crtom u otvoru), pritišćem – opet ništa. Pritišćem daljinski - opet ništa. Para mi počinje izlaziti na uši. Jedva sam se suzdržavao da ga ne tresnem u zid.
Natrag u kutiju, na kolica pa u trgovinu. „J… onoga tko izmisli tv!“ mislim dok se po vrućini ponovo spuštam u grad. Ulazim u prodavaonicu, nema prodavača, otišao servisirati neku perilicu, samo njegova pomoćnica.
„Ma ne može biti da ne radi. Mi smo ga isprobali!“ kaže pomoćnica. No ona ne zna ništa oko TV aparata. Na trenutak je izašla i došla u društvu čovjeka u zaštitarskoj odori. Ispostavilo se da u slobodno vrijeme servisira tv prijamnike.
Objasnih mu što sam sve radio i ništa. On izvadi prijamnik iz kutije, postavi ga na pult i pita:
„Je ste li ga uključivali daljinskim?“
„Jesam, ali ni to nije pomoglo!“
U međuvremenu čovjek izvadi priključni kabel, utakne ga u prijamnik i priključnicu i kaže:
„Probajte sada!“
Odmah sam vidio da se pojavila plavkasta okomita, svjetla traka uz donji okvir ekrana. Meni se nije pojavljivala. Uzmem daljinski uključim i – sve je OK.
Gledam poput ovce! 
Što je to iskemijao? Jer nisam vidio da je išta radio što nisam i sam.
„Evo, morate uključiti i ovaj prekidač!“ i pokaže mi ga (kojeg je diskretno uključio a da ja to nisam ni primijetio) uz bočni rub ekrana.
Tog trenutka sam se sjetio „Rundfunga“, počeh nešto govoriti, no učinilo mi se da čujem – blejanje. 
