semper contra
četvrtak, 23.04.2009.
Priča iz ciklusa Bolnički dani
Dolazak
Opet pritisak u prsima!
Osjećao je to još u vrijeme godišnjeg odmora. U početku je to bilo povremeno tijekom dana, nikada po noći. Od godišnjeg odmora prošla su već tri tjedna. Osjećaj pritiska traje sve dulje, gotovo od jutra kada se probudi i postane svjestan svijeta koji ga okružuje pa navečer dok ne zaspi.
Doktorica, uputnica. Sutra opet čekanje u hodniku pred kardiološkom ambulantom s otvorenom knjigom u ruci u pokušaju da čita. Ne ide. Ne uspijeva se koncentrirati, hodnik je ispunjen glasovima ljudi koji kao i on čekaju, ali za razliku od njega vrijeme krate pričama o svojim i tuđim bolestima, liječnicima koji ne razumiju koliko je njima teško, prigovaranja zbog „padobranaca“. Na kraju će i on doći na red i najvjerojatnije saznati ono što već zna. I otići možda samo malo mirniji, jer nije ništa alarmantno.
Deset sati navečer je, istog dana. Da ipak smirenje potraži i primjenom moderne tehnike: telemetrijski EKG i tako sutra izbjegne „hodničku terapiju“. Možda će mu reći kako nije ništa posebno: popijte nešto za smirenje, možda još jednu tabletu nekog od lijekova koje već pijete. Treba pokušati.
Skida se do pasa, mokrom maramicom vlaži kožu prsišta na koje će malo kasnije staviti aparaturu s elektrodama. Uzima slušalicu prijenosnog telefona i poziva CALL centar svoje bolnice gdje su mu prije osam godina „učinili“ tri premosnice na srčanim žilama.
Javlja mu se profesionalno ljubazan ženski glas i nakon izmjene uobičajenih kurtoaznih riječi on pojašnjava zašto je zvao: ne nije uobičajena kontrola, ne zna kad je posljednji puta zvao, znat će ona sve je registrirano u računalu; bilo je to davno odgovara nakon što joj kaže pretplatnički broj, trebali bi se javljati barem svaka tri mjeseca (da li se ona to brine zbog njegovog zdravlja ili želi povećati iznos kuna na kontu bolnice jer se svaki poziv naplaćuje dvadeset kuna, prolazi mu kroz glavu). Ipak stavlja slušalicu na aparat i pritišće na aparatu prvo zelenu tipku, a zatim crvenu. Iz aparata krene neko zvrčanje, zavijanje, pištanje i nakon minutu, dvije utihnu.
On je malo uzbuđen, čeka presudu.
Imate jaku aritmiju i fibrilaciju. Stotinu dvadeset na minutu. Ono o aritmiji znao je i sam, već dulje od mjesec dana može je očitati na tlakomjeru kad kontrolira tlak (koji je, tlak, inače uvijek u optimalnim granicama, godinama), ali što je sada to fibrilacija. Ženski glas govori nešto o titranju, ubrzanom radu srca kroz kraći period, pa tako sto dvadeset puta u minuti. Zašto se niste javili ranije. Nije mislio da je to nešto važno. I što sada, pita. Javite se odmah na hitnu.
U svakom zlu neko dobro, ne treba proći onu proceduru u hodniku kardiološke ambulante.
Uzima svoju torbicu u kojoj su svi potrebni (i nepotrebni) dokumenti, fascikl sa svim nalazima od 1996. godine, pozdravlja se sa ženom (ne, ne trebaš ići sa mnom, mogu sam nije to daleko) i ode, da bi se vratio nakon deset dana.
„Dobra večer!“
„Izvolite!“
„Upravo su mi iz moje bolnice gdje su mi svojevremeno ugradili premosnice, nakon izmjerenog EKG, rekli da se javim na hitnu zbog jake fibrilacije!“
„Dobro, pričekajte, zvat ću dežurnu doktoricu.“
Dolazi doktorica, on ponavlja priču.
„A gdje vam je EKG?“
„Nema, obavljen je telemetrijski!“ odgovara on. Izraz čuđenja na licu doktorice pokazuje mu da ona baš ne shvaća o čemu se radi. S nekoliko rečenica objašnjavanja izgleda da je ipak shvatila o čemu se radi, no kao nije baš uvjerena da se tim putem može postaviti točna dijagnoza. A ne radi se o vremešnoj osobi.
„Dobro, dođite u ambulantu!“
U ambulanti uobičajen postupak, ime prezime, kratki opis dosadašnjeg tijeka bolesti i onda na krevet, elektrode i „klasičan“ EKG potvrdio je dijagnozu „naprednog“.
„Dat ću Vam uputnicu, pa se javite na interni, znate kuda trebate ići?“
„Znam, tamo sam često viđen gost!“ okreće on na šalu, kao uvijek kada se nađe u takvim situacijama. Sada mu je već lakše, predao se u ruke doktora, odgovornost je na njima i on je na neki perverzni način smiren.
„Dobra večer!“
„Dobra večer,“ kaže dežurna doktorica na internom i gleda u dijagram EKG-a i uputnicu. „O čemu se radi?“
On ponavlja priču, već ju ponavlja poput magnetofona. Odavno mu je na um pala ideja da povijest svoje bolesti snimi na vrpcu i u ovakvim slučajevima samo pusti kazetofon, neka priča umjesto njega. I sada je pomislio na to, bilo bi zanimljivo vidjeti reakciju na to!
I ovdje ponovni EKG potvrđuje da je moderna tehnologija bila u pravu.
„Pa gdje ste do sada bili?“ čuje doktoričin glas s već uobičajenim pitanjem; kad malo zagusti: gdje ste do sada bili; ako dođe prije i prijavi se za pregled: možete doći na red tek za četrdeset dana. Onda je ipak ovako bolje, ne mora čekati, a prije i onako ne bi došao na red.
„Trebali bi ostati na odjelu!“
„Nema problema“ odgovara on, već pripremljen na takav nastavak.
„Da li ćete otići kući, po stvari?“
„Ne, pribor za osobnu higijenu imam, ostalo će mi supruga donijeti sutra.“
„Onda smo to riješili, samo da vidim u kojoj sobi ima slobodni krevet.“
„Pa ako se ne nađe na internoj, mogli bi me smjestiti na psihijatriju. I onako mislim da mi je tamo primjerenije mjesto, sve ovo s mojim srcem ionako je na psihičkoj bazi.“
Nasmijala se.
„Malo neuobičajen način reagiranja,“ kaže i zove dežurnu sestru. Dobro je, ipak ga ne smatra ludim, pomisli on, vjerojatno bi ga u tom slučaju ipak sigurnosti radi poslala tamo gdje misli da spada.
„Imate li svoju pidžamu, ručnik i toalet papir?“ pita sestra vodeći ga u sobu na prvom katu dvokatnog objekta zgrade iz sredine dvadesetog stoljeća, u kojoj je smješten interni odjel. S prozora sobe vidi se novo sagrađeni paviljon, neosvijetljen u mraku, u koji se, između ostalih odjela, treba preseliti i interna.
Pratio je on radove na izgradnji, to mu je i profesija, projektant je elektroinstalacija u tvrtki u susjednom gradu i znao je da je jedan njen dio predviđen za preseljenje internog odjela iz ove zgrade u kojoj se sada nalazi, pri tome često razgovarajući sam sa sobom:
„Nadam se da neću morati na stacionarno liječenje na internu (bio je svjestan da to obzirom na prirodu svoje bolesti kad-tad neće moći izbjeći) dok se ne završi gradnja novog paviljona.
Paviljon koji je izgrađen, unatoč i usprkos mnogim skepticima u prvom redu zaslugom pokrajinskog sindikalnog aktiviste, koji trenutačno tu pokrajinu zastupa u državnom parlamentu, u ugovorenom roku. Nažalost političke igre oko nabave opreme koja bi omogućila puštanje paviljona u pogon traju još uvijek, već previše dugo nakon što je paviljon sagrađen. Na državnom vrhu su ljudi iz stranke koja u pokrajini nikako ne može doći na vlast, a ona bi tako rado da baš njeni ljudi iz pokrajine otvore paviljon i predaju ga funkciji.
I tako ga sestra zbog političkih „igrica“ vodi u peterokrevetnu sobu, na katu na kojem se za pet takvih soba nalazi jedan muški i ženski WC i jedna kupaonica u kojoj kada izgleda kao leopard. Otpao emajl na puno mjesta pa je šarena.
„Ne, nemam,“ odgovara on. Nije mislio da će ostati u bolnici. Sada je barem dobio potvrdu priča koje su ljudi koji su boravili u bolnici pričali: trebaš svoju pidžamu, svoj ručnik, svoj toaletni papir, za sapun i pastu za zube se podrazumijeva da su tvoji. Naravno i lijekove koji se ne dobivaju na recept trebaš imati za cijelo vrijeme boravka u bolnici. A nije zgorega ponijeti za nekoliko dana i ostale. To će biti prihvaćeno sa zahvalnošću, ipak će deficit bolnice biti za koju kunu manji.
„Dobro, za večeras ćemo se nekako snaći,“ kaže ljubazno sestra, navikla vjerojatno na takve razgovore. Donosi mu gornji i donji dio pidžame, kako se to u ovim krajevima kaže „raspariš“, a umjesto ručnika dobiva jastučnicu. „Županijska bolnica“ piše na njoj ispranim plavim slovima.
Osvrće se po sobi tražeći prazan krevet. S desne strane vratiju, užom stranicom paralelno sa zidom smještena su tri kreveta, zauzeta. Poredana od prozora do umivaonika. Između srednjeg i onog lijevo i desno od njega postavljeni su noćni ormarići. Treći sasvim desno, naslonjen je na umivaonik, pa noćni ormarić ne može biti uz uzglavlje bolesniku. Kasnije je shvatio da umivaonik služi bolesniku koji leži u tom krevetu kao stolić na koji stavlja tacu s jelom. Drugi bolesnici uglavnom umivaonik ne koriste, pa čak i „vlasnik“ koji je neposredno uz njega upotrebljava ga samo ako želi napuniti čašu vodom. Na drugoj strani, lijevo od vratiju, s duljim stranicama uz zid preostala dva kreveta. Jedan od njih, onaj s uzglavljem uz prozor je prazan. Očigledno predviđen za njega. Od ostalog inventara još samo jedna stolica. Na prvi pogled vidi da je svaki krevet drugačiji, izgledaju kao da su iz ratne rezerve, kako se to nekad davno govorilo u kasarni u kojoj je prije četrdeset godina „služio“ vojsku (da bi se vratio iz Armije). Kasnije je vidio da su i madraci iz „ratnih“ rezervi. Svaki krevet ima tri madraca, svaki različit, a između njih i plahte navučena najlonska folija; djelomično da se ne smoče ako nekome od pacijenata popusti mjehur (ipak su tu uglavnom vremešni ljudi sklonih inkontinenciji), ali i zbog toga da se spriječi osipavanje unutrašnjosti madraca ispod plahte, obzirom da im je platno toliko izlizano da puca na mnogo mjesta.
Pod, kao i ona kada u kupaonici, pomalo asocira na leoparda, manjkaju pojedine ploče linuleuma. Prema rasporedu zidnih svjetiljaka i pozivnih tipkala, vidljivo je da je soba bila predviđena za smještaj tri kreveta. Može ipak i pet, u ovakve se sobe ne dolaze liječiti političari i uvaženi zastupnici. Oni idu u inozemstvo.
Ipak, sve je čisto, podovi obrisani, vrata bez prljavština oko kvaka, posteljina, iako izraubana, čista, čak miriše na omekšivač, i najnedostupniji dijelovi namještaja bez prašine. Zna on kako se to kontrolira, naučila ga majka kontrolirajući prstom da li je obrisao prašinu s gornjeg ruba vratiju ili u cijevima kaljave peći. Prozori čisti, vidi se kroz njih drveće i svjetiljke u parku koji se gubi u mraku ispred paviljona. Najveća vrijednost ove bolnice. Zahvaljujući lijepom vremenu i činjenici da bolest nije takva da se ne bi mogao šetati (dapače, kaže doktor), uvjerit će se i sam u to narednih dana šetajući parkom.
„Dobra večer,“ kaže on „starosjediocima“. Kasnije je saznao da je jedan od njih mlađi, ostali su svi redom stariji, neki i petnaestak godina. Ipak svi imaju jednu zajedničku bolest: slabo srce. Kod nekih se ona manifestira kao i kod njega, većini je srce slabo pa se u tijelu skuplja voda, nateknu im noge, mošnje se napune vodom pa se spuste do koljena, teško dišu, guši ih.
Svukao se, ostavivši gaće i potkošulju (i to je iskustvo za koje je čuo od onih što su boravili u bolnicama), uzeo jastučnicu, u kupaonici oprao lice, prsa, pazuha, zube (skinuvši prije toga zubne proteze sjetivši se kako je prije osam godina neposredno pred odlazak u operacijsku salu na pitanje anesteziologa odgovorio: ne nemam zubalo) i noge (ne može zaspati ako ne opere noge), vratio se u sobu i legao u krevet.
„Laku noć!“ reče i okrene se na desnu stranu. Srećom prema zidu, kako je naučen i u svom krevetu kod kuće. Možda je netko i odgovorio na njegovu „laku noć“, a možda i nije, već je bilo kasno. On u svakom slučaju nije čuo ništa, stavio je u uši čepiće protiv buke da ne čuje hrkanje cimera. Nakon nekog vremena zaspao je, smiren onom svojom perverznom mišlju: ja sam svoje uradio, ostalo je sada u njihovim rukama.
ponedjeljak, 20.04.2009.
Prije i Drugdje (teza 2. na istu temu)
Upravo čitam „Dnevnik jednog čudovišta“ Zore Dirnbach. Kad sam knjigu posuđivao u gradskoj biblioteci, znajući tko je Zora Dirnbach, pomislio sam da piše o Poglavniku, vođi NDH. Međutim epitet se odnosi na mladu srednjoškolku koja piše svoj Dnevnik od 1941. do 1948. godine. Zbog naravi u njezinoj su je obitelji često nazivali – čudovištem. Neću dalje opisivati sadržaj knjige. Meni je zanimljiva, pisana je pitkim stilom i mislim da bi mladi mogli dosta toga naučiti iz nje.
Već se dulje vrijeme spremam napisati post na temu „šutljivih Hrvata“ koju je poštovani bloger „gosponprofesor“ na svoj način obradio u postu pod gornjim naslovom potkraj 2008. godine. Čitajući citiranu knjigu našao sam ulomak koji je dobar „šlagvort“ za navedenu temu.
Spomenuta srednjoškolka, potaknuta druženjem s ilegalcima u vrijeme okupacije svog Grada, pomalo se „politički“ educirala i nakon oslobođenja na dosta nespretan i naivan način počela ulaziti u nove političke tokove. U spomenutom ulomku ona se, nakon dosta duge borbe u sebi, pokušava suprotstaviti jednom od „drugova“ koji je organizirao istjerivanje nepoželjnih elemenata iz njezine škole. Jedna od nepoželjnih je bila i njena kolegica iz razreda koja je, jednom tijekom okupacije u verbalnom napadu ostalih učenica na nju, jedina stala u njezinu obranu. Saslušavši je „drug“ joj uzvrati:
„Drugarice, mi nismo ni na koga navalili kao što ti kažeš nego smo umjesto vas očistili školu od fašista i ostale bande koja se u nju uvukla. A oni koji se ne slažu s takvim čišćenjem – ovdje on na tren zastane - …pa, dakle , takvi mogu mirno poći za njima, mi ih nećemo zadržavati.“
Nekoliko trenutaka gledao me ledeno i ravno u oči. S mučninom u želucu shvatim da koliko god želim prkositi tom pogledu, boriti se protiv njega, pretvarati da se da ga ne vidim, neka rastuća zebnja tjera me da sve bijednije i kukavički uzmičem. Ne, više se ne mogu zavaravati. To što još uvijek stojim i zurim u to maslinasto i rošavo lice, u te oči koje vrebaju, samo je još iz straha, iz nekog neobjašnjivog, puzajućeg straha koji me poput udava obavija i prijeti ugušiti.
Samo što čovjek koji je lišen takvog straha bezumno i slijepo srlja naprijed, pa se ne vidjevši opasnost i strmoglavi s klisure.
A onaj strašljivi – taj preživljava.
Gospon profesor u postu u svojoj tezi kaže:
Odgajani smo da trpimo. Odgajani smo da izbjegavamo otvorenu konfrontaciju, da se ne suprotstavljamo (ni lažnim) autoritetima.
Slažem se s tom tezom. No postavljam pitanje zašto su nas tako odgajali. Na to pitanje na neki način odgovara citirani ulomak iz knjige Zore Dirnbach. Zato da bi preživjeli! Iako Hrvati sebe smatraju velikim kršćanima i mnogima je teorija evolucije i borbe za opstanak, kako je tumači Darwin, strana ili čak bogohulna, ipak oni već tisuću godina opstoje samo zato što su se kroz stoljeća naučili preživljavati pod „nekim dalekim otuđenim centrima moći.“ (citat profesorov)
Oni koji to nisu naučili bili su ubijeni, protjerani, iseljeni. Njihovi „buntovnički“ geni su uništeni. Ako su se u ponekim povijesnim okolnostima pojavili pojedinci s takvim „buntovničkim“ genetskim kodom, vrlo brzo su bili eliminirani od vlasti ili pak su ih starosjedioci s „miroljubivim“ genetskim kodom milom ili silom primirili. „Pa zar ste vi ludi, sve će nas pobiti!“ govorili su im. Jer kako kaže gospon profesor:
Nakon što je skršena velika seljačka buna, represalije su bile toliko strašne da ljudima nije palo na pamet sljedećih četiristo i kusur godina da se otvoreno bune. Stvar se prepričavala iz generacije u generaciju.
I generacije su učile da u takvom okruženju treba šutjeti na javnim mjestima, pred autoritetima, naročito crkvenim i vladajućim. Ipak:
Naučili smo da se možemo do mile volje žaliti u krugu obitelji, susjeda, rodbine i prijatelja, ali razborito, mirno i samosvjesno se suprotstaviti nekom nadređenom (učiteljici, liječniku, velečasnom, poslovođi, ravnatelju…), e to ni za živu glavu.(citat profesorov)
I dok su veliki narodi svoje ideje provodili mačem (rimljani), mačem, helebardom i mušketom (konkvistadori), revolverom i puškom (američki doseljenici, kolonizatori 19. stoljeća), topom i tenkom (Nijemci, Rusi), mali su narodi zbog svojih ideja gubili glave. I dok su generacije velikih naroda učili vladati i stvarati svoje države, mi mali smo učili trpjeti, biti poslušni i smjerni. A jedina nam je slast bila, zaj…t vlast! I sad kad smo konačno izborili (prije od velikih dobili dopuštenje) i utemeljili svoju državu, mi se i dalje ponašamo kao da nam je na vratu tuđinski jaram pa uporno zaje….mo i tu svoju vlastitu lijepu našu. A neki su se po svemu sudeći čak i prestrašili odgovornosti upravljanja državom pa navalili „kao guske u maglu“ da uđu u EU u kojoj veliki narodi takve jedva čekaju kao kusur za međusobno razračunavanje. Uostalom kakva je suštinska razlika između toga da li smo u Austro-Ugarskoj monarhiji ili u EU kad smo mali narod? Naši su preci tu „uniju“ već iskusili, mi nešto stariji iskusili smo jednu „drugu“, a oni mlađi će morati iskusiti i ovu „treću“. No nema veze Hrvati znaju šutjeti.
I samo ti i takvi će preživjeti!!!
Semper contra.
nedjelja, 19.04.2009.
Što je to s nama?
U nedjeljnoj emisiji „Nedjeljom u 2“ gost emisije Ante Jelavić. Po svim kriterijima, blago rečeno, problematična osoba. Jedna od njegovih glavnih sposobnosti je pojavljivanje čas s jedne čas s druge strane granice Hrvatske i BiH. Kao da je bio na školovanju i praksi čuvenih Houdinija ili Davida Copperfielda svjetski poznatih iluzionista što mogu proći i kroz Kineski zid a da ih vlasti ne uhvate.
Ministrica za ovo i ono, zvana Madona hrvatskih branitelja, najavljuje diplomatsku notu vladi Bolivije zbog likvidacije terorista koji je organizirao skupinu s namjerom rušenja legalno izabrane vlade. Istovremeno „branitelji“ ustaju u obranu evidentnog terorista. Obrazloženje: on je sudjelovao u našem Domovinskom ratu. Tko je sve iz inozemstva sudjelovao u Domovinskom ratu iz tko zna kojih razloga ne bih sada. Podsjetit ću samo da mi „oštro“ kritiziramo angažiranje muhadžedina u borbama protiv naših bojovnika od strane bosanskih vlasti za vrijeme rata.
Izvjesni Branko Marinković, bolivijski tajkun hrvatskih korijena, smeta bolivijskoj vlasti jer želi doći na vlast. I? Neka se bavi biznisom da ne prođe kao najpoznatiji i najbogatiji ruski tajkun kojemu nije bilo dovoljno bogatstvo stečeno mutnim transakcijama već je htio i vlast! Sigurno ne zato da bi poboljšao život običnih građana već zato da poveća svoje carstvo.
Koliko se sjećam i Bruno Bušić je bio borac za neovisnu Hrvatsku i dok je to radio na razini propagande bilo je OK. No kada se prebacio na otimanje aviona, postavljanje eksploziva zbog kojeg je, prilikom pokušaja demontaže, poginuo američki policajac, on je za mene postao terorist. A mi ga, nakon povratka, s do kraja ne odslužene zatvorske kazne, slavimo kao nacionalnog heroja.
Vlasnik, potpredsjednik i tko zna što je još, jednog od dva naša najpopularnija kluba, skida se u gaćice i pleše na pultu aerodroma, prijeti ljudima koji se s njim ne slažu ubojstvom, psuje, a organi prisile šute.
Udarna vijest u novinama je psihički bolesnik koji uzima dijete iz kolica i baca ga na beton nanijevši mu po život opasne ozljede. Luđacima ulaz slobodan!
Provodimo hajku na generala koji je ukazao na malverzacije ministra u ministarstvu odbrane, a ministar sjedi u Saboru. Ima još takvih od gđe Lepen pa dalje. Glavaš optužen za ubojstva civila tijekom rata iz pritvora odlazi na zasjedanje Sabora. Osniva stranku koju vladajuća proganja. Ali samo dok on ne počne glasovati za vladine prijedloge! O njegovom „štrajku“ glađu mediji pišu mjesecima, a on onda izlazi iz bolnice u takvoj kondiciji da se odmah premješta na rad u Sabor, koji je „strašno stresan i naporan“ kako to tvrdi jedan uvaženi zastupnik koji nikada ne laže samo ponekad ne govori istinu.
U Ustavnom sudu sjedi čovjek osumnjičen za silovanja po Bosni za vrijeme rata i to u uniformi HV. Ili drugi koji tvrdi da novac nije materijalno dobro! Naročito ako je u vlasništvu prvog nam Predsjednika. I ti i takvi odlučuju što je u skladu s Ustavom.
Kad bi otišli dalje u povijest neovisne nam države Hrvatske mogli nabrojiti još sijaset takvih individua, bivših doktora što su stekli bogatstva kakva doktori koji spašavaju ljudske živote neće moći steći tijekom čitavog svog radnog vijeka, političkih emigranata s ustaškim mentalnim sklopom koji su postali ministri i svoje ideje ugradili u temelje ove države, šofera i skladišnih radnika koji su odjednom tijekom rata postali strašno pametni i sposobni, postali generali i stekli za naše prilike basnoslovna bogatstva.
A devedeset posto Hrvata sve to trpi! I potvrđuju Darwinovu teorije evolucije i borbe za opstanak! No o tome u jednom drugom postu.
I onda se čudimo lošim karakteristikama (za ljude, ne za prirodu!) koje nam dodjeljuje BBC!
Semper contra
srijeda, 15.04.2009.
Roman "Garaža"
Teme mnogih SF romana, priča i novela koje sam pročitao, a mislim kako mogu tvrditi da sam pročitao ako ne sve, onda gotovo sve što je iz toga žanra prevedeno na hrvatski jezik, bile su opisivanje budućnosti čovjeka, ljudske zajednice, društvenih vrijednosti tamnim, mračnim, crnim tonovima. Po nekima od tih romana snimljeni su i vrlo uspješni filmovi. Čitajući međutim prvi roman Zdenka Mesarića „Garaža“ („Algoritam“, rujan 2007.; 130 stranice malog formata) predviđanja o sudbini čovjeka opisana u njima sada mi izgledaju kao „sveta vodica“. I ne samo to. Opisi zlokobne budućnosti u SF romanima činili su mi se kao nešto što će možda zaista biti tako. Čitajući međutim „Garažu“ (za koju se u neku ruku može reći da također spada u SF žanr) imam osjećaj kao da će se to dogoditi sutra, da ne kažem da se to događa danas iako ne u mojoj neposrednoj blizini.
Kao što na zadnjoj stranici omota stoji: ´čitatelju, ako si hrabar ući ćeš...,´ za čitanje te knjige zaista treba imati hrabrosti, „želudac“. Ali kada ´uđeš´ne izlaziš do posljednje stranice. A onda ostaješ još jedno vrijeme s knjigom u ruci, prevrćeš stranice i pitaš se: zar sam zaista pročitao cijelu knjigu, upoznao cijeli život tog Oca i njegovog Sina, ili to ipak još nije kraj. I koliko god to izgledalo pretjerano, groteskno, ni u jednom trenutku nemaš osjećaj da je to fikcija, da se takvo nešto se ne može dogoditi, da se to se neće dogoditi.
I na kraju, ne mogu ne spomenuti vrlo dojmljivi portret autora (foto:Srećko Premec) koji kao da je istrgnut, kao da je upravo nastao u ozračju ove vrlo dojmljive knjige.
Barem za moj ukus!
Semper contra
utorak, 14.04.2009.
Beograd rehabilitirao Hebranga - oca
Uz udarni naslov u današnjem „JL“ u kojem se najavljuje EKSKLUZIVNO mišljenje psihijatara o ubojici Ivane Hodak našao se i, doduše, manji naslov „Beograd rehabilitirao Andriju Hebranga“. Što je i shvatljivo: u hrvatskim medijima psihički profil jednog ubojice sigurno zavređuje veću pozornost naslovne stranice nego vijest o čovjeku koji je stradao od „zločinačke“ organizacije KPJ (za mlade koji ne znaju što ta kratica znači – Komunističke partije Jugoslavije).
Da se odmah razumijemo: apsolutno sam protiv toga da se bilo koga likvidira bez objektivnog, nepristranog i na dokazima potvrđenog suđenja. Pa makar to bio i ubojica mog djeteta. Ali u slučaju da se krivnja nepobitno dokaže jedina, po meni, kazna za kršenje zakona je smrtna kazna. Sve ostalo su čiste tlapnje.
No da se vratim na slučaj Andrije Hebranga - oca, a s tim u svezi i Andrije Hebranga - sina. Prije toga jedna digresija.
Moj je otac još u Kraljevini Jugoslaviji prišao tadašnjoj Komunističkoj partiji. Iz ideala. Po mom saznanju negdje oko 1937. godine. Godine 1942. zbog provale u njegovu partijsku ćeliju, da izbjegne hapšenje, javio se kao rezervni časnik domobranske vojske vlastima i poslan na ratište u Bosnu. Tu je s ostalim časnicima organizirao predaju kompletne postrojbe partizanima koji su razoružali postrojbu, one koji nisu željeli u partizane (da se bore protiv okupatora uz čiju su pomoć ustaše „ostvarile“ tisućugodišnji san hrvatskog naroda za svojom državom) poslali kućama, a oni koji su sanjali slobodnu i uljudbenu Hrvatsku ostali su u partizanima. Jedan od inih je bio i moj otac. Nikada se iz partizana nije vratio. Postoje razne priče o tome kako je stradao. Najvjerojatnija je, navodno, da su ga strijeljali sami partizani!
Zašto?
Prema kazivanju preživjelih iz tog vremena, već tijekom 1943. godine dolazilo je do odstupanja od pravila: svi smo jednaki. Časnici su počeli dobivati bolji smještaj, bolju hranu i općenito bolji tretman od običnih vojnika-partizana. Moj se otac, navodno, kao jedan od časnika pobunio protiv toga tvrdeći da to nije u duhu proklamiranog komunističkog načela: svi za jednoga jedan za sve. Prema pričanju moje majke, koja mi je govorila kako je otac bio oduševljen mišlju o tome kako ćemo svi nakon rata biti jednaki, mogu povjerovati da je on zaista na opisani način reagirao na pojavu nejednakosti među borcima. No i tada, kao i u Domovinskom ratu, postojali su ljudi koji su u partizane otišli zbog koristi a ne ideala. Te, 1943. godine, kada se već gotovo sigurno znalo da će Hitler i njegovi saveznici izgubiti rat, u partizane je ušlo puno njih koji s idealom komunizma (kršćanstva) nisu imali nikakve veze. Njima su naravno smetali ljudi koji su imali ideale komunizma (kršćanstva) kao idealnog besklasnog društva u kojem će svi biti jednaki. I zato su ih odlučili maknuti! Tako su, navodno, strijeljali i mog oca pod optužbom da krši disciplinu u postrojbi!!!
Ne znam da li je to istina. Nakon onog rata, naime, nije bilo razno raznih udruga na čelu s ministarstvom i Madonom da istražuje žrtve NOB-a. Ja sam tek mnogo godina nakon završetka rata dobio za mog oca Spomenicu s potpisom „zločinca“ Josipa Broza Tita. Imam i sâm Spomenicu Domovinskog rata potpisanu od prvog nam Predsjednika (da li će i on jednog dana biti „zločinac“?), a u vrijeme pogibije mog oca partizanskog komesara, dr. Franje Tuđmana. Moja majka nikada nije tražila nikakve istrage niti bilo kakve beneficije za mene vodeći se komunističkom (kršćanskom) idejom da pomoći treba onima kojima je pomoć zaista neophodna.
Pa ipak ja i dalje smatram da je NOB-e bila pravedna borba naroda Jugoslavije protiv „okupatora i domaćih izdajnika“, kako se to u bivšoj državi govorilo. Jer za mene crta razgraničenja između „nas“ i „njih“ nije licitacija tko je pobio više nevinih ljudi, djece, žene i staraca (što je naravno zločin za osudu i za njega treba odgovarati svatko bez obzira na čijoj je strani bio) a kojom neki danas uzvraćaju na licitaciju brojkama pobijenih u Jasenovcu, nego tko se suprotstavio okupatoru a tko je bio uz njega!
Zato sam i sam 1991. godine prišao Narodnoj zaštiti kad se baš nije znalo na koju će stranu prevagnuti teg povijesti, unatoč svojim poodmaklim godinama. Zato i danas smatram da je Domovinski rat bio pravedan, bez obzira što su i taj rat mnogi kasnije iskoristili za svoje osobne interese. Bez obzira što su i u njemu počinjeni zločini. Bez obzira što su mnogi nakon tog rata, kao i onog, prigrabili vlast a da rat nisu ni pomirisali. Bez obzira što su i u tom ratu likvidirani mnogi idealisti koji su pokrenuli borbu za samostalnu i uljudbenu Hrvatsku (Kir-Hebrang - otac).
A sad da se vratim na Andriju Hebranga. Pretpostavljam da mnogi čitatelji ovog bloga (kojih i nema tako puno) znaju za slučaj Andrije Hebranga, oca jednog od glavnih stupova tvrde struje u stranci na vlasti, Andrije Hebranga - sina. Osobno sam pročitao nekoliko knjiga koje su više ili manje uspješno pokušavale rasvijetliti misterij smrti Andrije Hebranga – oca. Kao i u slučaju mog oca postoje mnoge varijante i teorije. Čitatelja kojeg to zanima upućujem da pročita bibliografiju na tu temu koja je zaista obimna. No osnovno je, i to je ono glavno, Andrija Hebrang – otac, nije se uklapao u generalnu politiku vlastodržaca koji su vlast prigrabili nakon rata. Da li je on pri tome branio interese Sovjetskog saveza, samostalne Hrvatske ili osobne interese to je za ovaj slučaj sporedno. Kao i moj otac nije se uklapao u generalnu liniju, nije se slagao s vrhuškom. I zato je trebao nestati!
Uz vlast su ostali poltroni (prema Klajiću: ništarije, kukavice, strašljivci, ulizice, laskavci, puzavci, gmizavci pred jačim, beskičmenjaci, podrepaši, čankolizi, ulažice, ulagivači, udvorice, čorboloci, pripuzi)! Kao i danas!!!
Uz njih su došli ljudi, koji su zbog tužne sudbine svojih roditelja, rodbine ili prijatelja doživjeli traume, pa sada dokopavši se vlasti, i koji se sada svete i napadaju svakog koji se ne slaže s njihovim mišljenjem. Kao na primjer Andrija Hebrang – sin. Razumijem njegov revolt, ali zar i ja ne bi imao pravo da napadam i KPJ, i Tita i partizane? Mogao bih, ali neću! Zašto? Upravo zbog one razdjelnice o kojoj sam pisao ranije! Ali gospodin Andrija Hebrang to očigledno ne shvaća. Njemu nije jasno da su tada bila takva vremena i tako se to radilo. Kao uostalom na sličan način i za vrijeme Domovinskog rata. Prema načinu kako on danas reagira ne bi me čudilo, da je kojim slučajem živio u vremenima kada se političke protivnike micalo metkom, da ne bi djelovao na jednaki način.
Mnogi su zaslužni ljudi naše Domovine pokušavali kroz stoljeća stvoriti slobodnu Hrvatsku. Mnogi su zbog toga stradali, mnogi pali u zaborav. Da parafraziram: prerano su zakukurikali. Konačno su se stekli povijesni uvjeti i jedan je čovjek uspio u naumu. I kako to uvijek biva uspio samo djelomično. Nije iskoristi povijesni šansu da Hrvatsku u kratkom roku pretvori u modernu, demokratsku, pravnu, europsku i ekonomski jaku državu. Ali to je tako! Nitko nije savršen. I zar ćemo zato samo pljuvati po njemu, isticati samo njegove negativnosti, kikseve i propuste? Ili ćemo ga opet s druge strane dizati u nebesa, da bi ga za trideset, četrdeset godina valjali u blatu, rušili njegove spomenike i proglašavali ga zločincem? A da ga ipak prihvatimo kao čovjeka od krvi i mesa?
Zašto sve ovo pišem?
Zato što mi je dosta kopanja po povijesti. Bilo je herojstva i u jednom i u drugom ratu, bilo je zločina i u jednom i u drugom ratu, bilo je i onda i sada ljudi koji su se borili sjedeći u zapećku i pijući gemište ili bevande a sada vapiju za osvetom, bilo je i onda i sada ljudi koji su nakon bitke postali generali a da nisu ni jedan jedini dan proveli na ratištu. Bilo je i Glina, i Hirošima, i Dresdena. Da bilo je svega toga. Ali tako je u svim ratovima od pamtivijeka. Idealisti krenu u rat, izginu, a promućurni iz tog rata izvuku korist za sebe. I zato prestanimo iskapati leševe. Odajmo im dužnu počast spomenikom svim žrtvama suludih ratova i sukoba i započnimo voditi brigu o budućnosti naših potomaka! Da i oni zbog naših propusta neće morati kopati po jamama!
Ili je i to samo idealizam!?
nedjelja, 12.04.2009.
"Dosljednost" naše Vlade
Upravo na Dnevniku naše dalekovidnice saznah zanimljivu vijest.
Prije tri godine (nakon „velike“ pobjede stranke „Zna se“ s 30% dobivenih glasova izašlih birača) u velikoj nastupnoj predstavi Ministarstva za graditeljstvo i zaštitu okoliša (tako se nekako zove, tko da zapamti imena naših ministarstava kad se pri svakoj promjeni vlade mijenjaju i njihova imena i njihov broj) na čelu sa gđom Buldožder počela je velika akcija rušenja bespravno sagrađenih kuća. Na najvećem udaru je bilo naselje bespravno sagrađenih kuća u Rogoznici.
Dnevni tisak i Dnevnici dalekovidnica (javnih i privatnih) bili su puni prašine što ih dizaše bageri i razbijači građevina i gnjevnih lica vlasnika kuća koje su bile na udaru rušenja. Neki su rušili sami i pokušali spasiti barem dio materijala, a nekima su srušili državni bageri uz naplatu. Naravno, niti je Ministarstvo imalo toliko bagera, niti su oni mogli stići do svih kuća, a kažu da ih je bilo preko 2000 bespravno sagrađenih, dok ne sruše prve kuće, tek u rušilačkom naletu uspjeli su srušiti nekih pedesetak kuća. A onda je akcija zamrla. Obrazloženje: počinje turistička sezona, pa da gosti ne vide kako rušimo i u miru a ne samo u ratu ono što smo sagradili. „Na jesen će se nastaviti!“ svečano obećaše iz Ministarstva. Došla jesen, palo lišće, ali ne pade više ni jedna bespravno sagrađena kuća.
A sada nakon tri godine, po novom urbanističkom planu nesrušene kuće su pomilovane, sav prostor je proglašen građevnom zonom, a vlasnici zemljišta kojima su srušene kuće mogu na istom mjestu ponovo graditi nove. „Još ljepše!“ kako bi rekao jedan naš general nakon rušenja mosta u Mostaru. I pojeo vuk magare!
Samo, bojim se da će pojedeno magare morati platiti država (čitaj porezni obveznici – vi i ja) jer su vlasnici srušenih kuća već najavili tužbu protiv države!
Da se razumijemo. Apsolutno sam protiv bespravne gradnje. Apsolutno sam za to da se sve takve zgrade sruše! No prije nego se počelo s rušenjem trebalo je:
- kazniti sve građevinske inspektore koji nisu obustavili gradnju još u vrijeme početka kopanja temelja pa makar uporabom sile
- kazniti sve direktore komunalnih službi koji su dopustili takve bespravno sagrađene građevine priključiti na komunalnu infrastrukturu (da li je i ona izgrađena s važećim dozvolama?)
- kazniti sve prvotne vlasnike zemljišta koji su naivnim ili pohlepnim investitorima prodali zemljište za gradnju znajući da ono ne spada u građevinsku zonu
- kazniti investitore koji su na takvom zemljištu ipak gradili
I tek onda eventualno početi rušiti građevine. Jer one su najmanje krive što su sagrađene bez dozvole. No to se sada više ne može učiniti.
Ali se može nešto drugo, nešto što bi imalo velikog utjecaja na budući rad državnih službi i činovnika. Sada treba kazniti, ne čekajući da eventualno izgube izbore i da kobajagi na taj način budu kažnjeni, sve odgovorne u spomenutom Ministarstvu na čelu s gđom Buldožder što posao nije dovršila do kraja kada ga je već započela. Ili ga uopće nije trebala ni početi. Ovako ispada da neko područje jednom može, pa onda ne može i na kraju ipak može biti građevinsko zemljište, makar se okolnosti nisu promijenili ni koliko je crno pod noktom.
Bojim se ipak da ima puno istine u komentaru voditelja dnevnika (jedinog koji se ponekad usudi komentirati pročitane vijesti usprkos i unatoč gđi Hlo):
„Da su prije tri godine bili lokalni izbori vjerojatno ne bi bilo srušeno ni onih pedesetak kuća!“
Tako i ja platih prije tri, četiri godine kaznu od 400 kn zbog parkiranja na nogostupu u baroknom gradu na sjeveru lijepe naše gdje se to nije smjelo, iako je bilo dovoljno mjesta između kuće i automobila da tri pješaka prođu paralelno. Danas se u toj istoj ulici parkiraju automobili po nogostupima i s jedne i druge strane ulice, pa čak i na tako uskim dijelovima da pješaci moraju sići sa nogostupa da bi prošli. Ili pak tik do pješačkih prijelaza tako da automobili koji skreću teško mogu uočiti pješaka na njima. Sada ih, međutim, nitko ne kažnjava iako se uvjeti u ulici ni u čemu nisu izmijenili niti je postavljena signalizacija da je parkiranje na nogostupima dozvoljeno.
Pa tko je ovdje lud?
petak, 10.04.2009.
Mala priča za laku noć
Da na mom blogu ne bude samo crnih, evo malo i vedrijih tonova za ove Uskršnje blagdane. Možda ste tu priču već čuli ali ne smeta. U životu se mnogo toga ponavlja, pa zašto ne bi ponovo pročitali nešto što ste već negdje proćitali ili čuli. I kod naših političara se mnoge stvari ponavljaju, najčešće ružne i nemoralne, pa ih mi svejedno ponovo biramo, kao što ćemo to uostalom učiniti i na predstojećim izborima 17. svibnja ljeta Gospodnjeg 2009. Što se mene osobo tiče najvjerojatnije ću preko cijelog glasačkog listića napisati:
„Oprosti mi, o Bože, moj,
sve ih treba pred streljački stroj!“
Važno je na izbore izaći.
Pustimo političare i počnimo s pričom.
Stvorio Bog zemlju, more, zrak, nebo, sunce i zvijezde. I bi zadovoljan. Malo se odmorio pa počeo oblikovati životinje.
Kako je koju stvorio tako je iz svoje vreće raspoloživih godina života vadio po pedeset godina i svakoj od njih odredio da će toliko godina šetati zemljom, plivati u vodama ili letjeti po zraku.
Na kraju, na svoju sliku i priliku, oblikuje Adama. Pogleda djelo ruku svojih i bi zadovoljan. Bio je pače toliko zadovoljan da pomisli kako bi možda Adamu trebalo dodijeliti i više godina života. Nažalost kad je pogledao u vreću utvrdi da je u njoj preostalo još svega dvadeset i pet. Dodjeli Adamu samo toliko.
"A zašto meni samo dvadeset i pet kada su svi drugi dobili po pedeset?" pobuni se Adam.
"Pogledaj i sam, više nemam nego tih dvadeset i pet. Nego pođi ti malo po zemlji, pa kad sretneš neku od životinja zamoli je neka ti pokloni koju godinu."
I krene Adam. Prvo susretne konja. Ispriča mu svoju muku i zamoli ga za koju godinu. Konj se smiluje i dâ mu svojih dvadeset i pet. Iako je sada imao godina kao i sva druga živa bića, osim naravno konja, Adam ne bješe zadovoljan i krene dalje.
Sretne psa. Nakon što je i njemu pričao o svojim problemima, pas se smiluje pa mu i on pokloni svojih dvadeset i pet. E, ovo je već nešto - pomisli Adam. - Ali bilo bi dobro zaokružiti na sto, - i krene dalje.
Išao je dosta dugo i prolazeći ispod jednog drveta ugleda na grani majmuna kako se češka po stražnjici. Potuži se i njemu, majmun malo razmisli pa se i on smiluje i otpusti mu svojih dvadeset i pet godina.
To je lijepa brojka - pomisli Adam i vrati se Bogu te mu sve lijepo ispriča.
Bog se malo zamisli, zatim promisli, lukavo se nasmiješi pomilovavši svoju dugu sijedu bradu i reče:
"U redu Adame. Sam si tako htio. Prvih 25 godina živjet ćeš kao čovjek. Drugih 25 rintat ćeš poput konja da nešto stekneš. Slijedećih 25 godina tvoja će te djeca gurati i udarati nogama kao olinjala psa. I na kraju, doživiš li i posljednjih 25 svi će ti se smijati kao majmunu!"
Reče Bog i tako bi.
Semper contra
subota, 04.04.2009.
E, da smo....
Velika pobjeda hrvatske diplomacije i vanjske politike na čelu sa našim prevoljenim Predsjednikom i Premijerom i Vječnom Strankom na vlasti kojoj se mijenjaju samo slogani „Zna se!“, „Idemo dalje!“. Sada smo punopravni članovi NATO-a.
Mi i Amerikanci - 300.000.000! I kaj nam pak ve ko more. Nek sam proba! Sada će naši plaćenici, legionari, „psi rata“ ratovati i ginuti po cijelom svijetu, odrađivati prljave poslove za Velikog Zaštitnika i to sve u slavu i na ponos Neovisne Države Hrvatske. Služiti tuđincima, to nam je u krvi. Dotakao sam se toga pišući u blogu pod naslovom „Bez naslova“ 29.01.2009. o TV emisiji o razaranju Magdeburga u 17. stoljeću. Već tada su hrvatski ratnici osvajali za tuđe račune.
E, da smo 1991. godine bili u NATO-u ne bi nas se naši istočni susjedi usudili napasti, kaže naš Premijer. Možda bi i bili da nekima nije bilo bitnije pripojiti nove teritorije Rvatskoj!
E, da je bilo onako kako se krojila sudbina malih naroda na Jalti bili bi mi već odavno u NATO-u i Europi. Ali nas je „zajebo“, za jedne najveći sin našeg(ih) naroda, a za druge najveći krvnik hrvatskog naroda. Koji je doduše pripojio Istru Hrvatskoj (koja usput do tada nikada nije bila u sastavu Rvatske) i neke otoke što ih je jedan drugi, za one prve zločinac a za one druge veliki državnik i domoljub (Za Dom – spremni!), prodao Italiji. Naime prvi od dvojice velikana, zbog nekih svojih, nama neshvatljivih ideala ili svjetonazora, je pogriješio i ponovo nas ugurao u istu državu sa Srbijom. I još mu Crkva nije bila omiljena, tako da je i ona pedesetak godina rovarila protiv njegove države ne bi li je srušila. Ah taj naš neodoljiv poriv da stalno nešto rovarimo i rušimo. Naše ili tuđe.
E, da nismo „išli kao guske u maglu“ nikada ne bi bili u istoj državi sa Srbima. Ali jesmo, i to i koliko me pamćenje ne vara, baš zalaganjem jednog od idola današnjih desnih stranaka.
E, da nismo rovarili protiv Habsburgovaca i Austro-Ugraske monarhije, sve u ime neovisne države Hrvatske, ne bi trebalo čekati stvaranje EU. Ako se malo razmisli ona, Monarhija, i nije bila drugo nego zametak današnje EU. Mogao si gotovo kroz pola današnje Europe putovati bez putovnice. Tko zna što će biti s njom kada mi uđemo? Mislim na ovu sadašnju, kad već sami pregovori oko našeg ulaska izazivaju u njoj tektonske poremećaje.
E, da se nismo prije tisuću i nešto godina riješili posljednjeg kralja hrvatske krvi i prodali se strancima imali bi već „tisuću godišnji reich“! Ali poučeni povijesnim iskustvom sada ne damo ni kapi svoga mora mrskim zapadnim susjedima! Zemlju, tvornice, banke, telekomunikacije, auto ceste to možemo prodati. Prodat ćemo mi i šume i rijeke, polja za golf igrališta, obale za marine! Ali more ne damo nikako. Pogotovo ne onaj dio koji nam je priskrbio prvi od navedenih zločinaca. Fuj ga bilo! No a ako bi ti škrti susjedi ipak nešto iskeširali? Barem dug njihove banke, pa makar bez kamata! A da ipak dio kamata uplate, onako netransparentno kako se to inače radi, na neke određene račune možda bi se i dogovorili?
E, da se nismo spustili s Karpata pola Rusije bi bilo naše! Ili bi, po nekima, cijeli Iran sa svom svojom naftom bio napućen Hrvatima, a ne islamistima koji prijete cijelom civiliziranom (katoličkom) svijetu.
E,……e, da Adam nije zagrizao jabuku bio bi još uvijek u Raju!
