Teme mnogih SF romana, priča i novela koje sam pročitao, a mislim kako mogu tvrditi da sam pročitao ako ne sve, onda gotovo sve što je iz toga žanra prevedeno na hrvatski jezik, bile su opisivanje budućnosti čovjeka, ljudske zajednice, društvenih vrijednosti tamnim, mračnim, crnim tonovima. Po nekima od tih romana snimljeni su i vrlo uspješni filmovi. Čitajući međutim prvi roman Zdenka Mesarića „Garaža“ („Algoritam“, rujan 2007.; 130 stranice malog formata) predviđanja o sudbini čovjeka opisana u njima sada mi izgledaju kao „sveta vodica“. I ne samo to. Opisi zlokobne budućnosti u SF romanima činili su mi se kao nešto što će možda zaista biti tako. Čitajući međutim „Garažu“ (za koju se u neku ruku može reći da također spada u SF žanr) imam osjećaj kao da će se to dogoditi sutra, da ne kažem da se to događa danas iako ne u mojoj neposrednoj blizini.
Kao što na zadnjoj stranici omota stoji: ´čitatelju, ako si hrabar ući ćeš...,´ za čitanje te knjige zaista treba imati hrabrosti, „želudac“. Ali kada ´uđeš´ne izlaziš do posljednje stranice. A onda ostaješ još jedno vrijeme s knjigom u ruci, prevrćeš stranice i pitaš se: zar sam zaista pročitao cijelu knjigu, upoznao cijeli život tog Oca i njegovog Sina, ili to ipak još nije kraj. I koliko god to izgledalo pretjerano, groteskno, ni u jednom trenutku nemaš osjećaj da je to fikcija, da se takvo nešto se ne može dogoditi, da se to se neće dogoditi.
I na kraju, ne mogu ne spomenuti vrlo dojmljivi portret autora (foto:Srećko Premec) koji kao da je istrgnut, kao da je upravo nastao u ozračju ove vrlo dojmljive knjige.
Barem za moj ukus!
Semper contra
Post je objavljen 15.04.2009. u 20:16 sati.