Dolazak
Opet pritisak u prsima!
Osjećao je to još u vrijeme godišnjeg odmora. U početku je to bilo povremeno tijekom dana, nikada po noći. Od godišnjeg odmora prošla su već tri tjedna. Osjećaj pritiska traje sve dulje, gotovo od jutra kada se probudi i postane svjestan svijeta koji ga okružuje pa navečer dok ne zaspi.
Doktorica, uputnica. Sutra opet čekanje u hodniku pred kardiološkom ambulantom s otvorenom knjigom u ruci u pokušaju da čita. Ne ide. Ne uspijeva se koncentrirati, hodnik je ispunjen glasovima ljudi koji kao i on čekaju, ali za razliku od njega vrijeme krate pričama o svojim i tuđim bolestima, liječnicima koji ne razumiju koliko je njima teško, prigovaranja zbog „padobranaca“. Na kraju će i on doći na red i najvjerojatnije saznati ono što već zna. I otići možda samo malo mirniji, jer nije ništa alarmantno.
Deset sati navečer je, istog dana. Da ipak smirenje potraži i primjenom moderne tehnike: telemetrijski EKG i tako sutra izbjegne „hodničku terapiju“. Možda će mu reći kako nije ništa posebno: popijte nešto za smirenje, možda još jednu tabletu nekog od lijekova koje već pijete. Treba pokušati.
Skida se do pasa, mokrom maramicom vlaži kožu prsišta na koje će malo kasnije staviti aparaturu s elektrodama. Uzima slušalicu prijenosnog telefona i poziva CALL centar svoje bolnice gdje su mu prije osam godina „učinili“ tri premosnice na srčanim žilama.
Javlja mu se profesionalno ljubazan ženski glas i nakon izmjene uobičajenih kurtoaznih riječi on pojašnjava zašto je zvao: ne nije uobičajena kontrola, ne zna kad je posljednji puta zvao, znat će ona sve je registrirano u računalu; bilo je to davno odgovara nakon što joj kaže pretplatnički broj, trebali bi se javljati barem svaka tri mjeseca (da li se ona to brine zbog njegovog zdravlja ili želi povećati iznos kuna na kontu bolnice jer se svaki poziv naplaćuje dvadeset kuna, prolazi mu kroz glavu). Ipak stavlja slušalicu na aparat i pritišće na aparatu prvo zelenu tipku, a zatim crvenu. Iz aparata krene neko zvrčanje, zavijanje, pištanje i nakon minutu, dvije utihnu.
On je malo uzbuđen, čeka presudu.
Imate jaku aritmiju i fibrilaciju. Stotinu dvadeset na minutu. Ono o aritmiji znao je i sam, već dulje od mjesec dana može je očitati na tlakomjeru kad kontrolira tlak (koji je, tlak, inače uvijek u optimalnim granicama, godinama), ali što je sada to fibrilacija. Ženski glas govori nešto o titranju, ubrzanom radu srca kroz kraći period, pa tako sto dvadeset puta u minuti. Zašto se niste javili ranije. Nije mislio da je to nešto važno. I što sada, pita. Javite se odmah na hitnu.
U svakom zlu neko dobro, ne treba proći onu proceduru u hodniku kardiološke ambulante.
Uzima svoju torbicu u kojoj su svi potrebni (i nepotrebni) dokumenti, fascikl sa svim nalazima od 1996. godine, pozdravlja se sa ženom (ne, ne trebaš ići sa mnom, mogu sam nije to daleko) i ode, da bi se vratio nakon deset dana.
„Dobra večer!“
„Izvolite!“
„Upravo su mi iz moje bolnice gdje su mi svojevremeno ugradili premosnice, nakon izmjerenog EKG, rekli da se javim na hitnu zbog jake fibrilacije!“
„Dobro, pričekajte, zvat ću dežurnu doktoricu.“
Dolazi doktorica, on ponavlja priču.
„A gdje vam je EKG?“
„Nema, obavljen je telemetrijski!“ odgovara on. Izraz čuđenja na licu doktorice pokazuje mu da ona baš ne shvaća o čemu se radi. S nekoliko rečenica objašnjavanja izgleda da je ipak shvatila o čemu se radi, no kao nije baš uvjerena da se tim putem može postaviti točna dijagnoza. A ne radi se o vremešnoj osobi.
„Dobro, dođite u ambulantu!“
U ambulanti uobičajen postupak, ime prezime, kratki opis dosadašnjeg tijeka bolesti i onda na krevet, elektrode i „klasičan“ EKG potvrdio je dijagnozu „naprednog“.
„Dat ću Vam uputnicu, pa se javite na interni, znate kuda trebate ići?“
„Znam, tamo sam često viđen gost!“ okreće on na šalu, kao uvijek kada se nađe u takvim situacijama. Sada mu je već lakše, predao se u ruke doktora, odgovornost je na njima i on je na neki perverzni način smiren.
„Dobra večer!“
„Dobra večer,“ kaže dežurna doktorica na internom i gleda u dijagram EKG-a i uputnicu. „O čemu se radi?“
On ponavlja priču, već ju ponavlja poput magnetofona. Odavno mu je na um pala ideja da povijest svoje bolesti snimi na vrpcu i u ovakvim slučajevima samo pusti kazetofon, neka priča umjesto njega. I sada je pomislio na to, bilo bi zanimljivo vidjeti reakciju na to!
I ovdje ponovni EKG potvrđuje da je moderna tehnologija bila u pravu.
„Pa gdje ste do sada bili?“ čuje doktoričin glas s već uobičajenim pitanjem; kad malo zagusti: gdje ste do sada bili; ako dođe prije i prijavi se za pregled: možete doći na red tek za četrdeset dana. Onda je ipak ovako bolje, ne mora čekati, a prije i onako ne bi došao na red.
„Trebali bi ostati na odjelu!“
„Nema problema“ odgovara on, već pripremljen na takav nastavak.
„Da li ćete otići kući, po stvari?“
„Ne, pribor za osobnu higijenu imam, ostalo će mi supruga donijeti sutra.“
„Onda smo to riješili, samo da vidim u kojoj sobi ima slobodni krevet.“
„Pa ako se ne nađe na internoj, mogli bi me smjestiti na psihijatriju. I onako mislim da mi je tamo primjerenije mjesto, sve ovo s mojim srcem ionako je na psihičkoj bazi.“
Nasmijala se.
„Malo neuobičajen način reagiranja,“ kaže i zove dežurnu sestru. Dobro je, ipak ga ne smatra ludim, pomisli on, vjerojatno bi ga u tom slučaju ipak sigurnosti radi poslala tamo gdje misli da spada.
„Imate li svoju pidžamu, ručnik i toalet papir?“ pita sestra vodeći ga u sobu na prvom katu dvokatnog objekta zgrade iz sredine dvadesetog stoljeća, u kojoj je smješten interni odjel. S prozora sobe vidi se novo sagrađeni paviljon, neosvijetljen u mraku, u koji se, između ostalih odjela, treba preseliti i interna.
Pratio je on radove na izgradnji, to mu je i profesija, projektant je elektroinstalacija u tvrtki u susjednom gradu i znao je da je jedan njen dio predviđen za preseljenje internog odjela iz ove zgrade u kojoj se sada nalazi, pri tome često razgovarajući sam sa sobom:
„Nadam se da neću morati na stacionarno liječenje na internu (bio je svjestan da to obzirom na prirodu svoje bolesti kad-tad neće moći izbjeći) dok se ne završi gradnja novog paviljona.
Paviljon koji je izgrađen, unatoč i usprkos mnogim skepticima u prvom redu zaslugom pokrajinskog sindikalnog aktiviste, koji trenutačno tu pokrajinu zastupa u državnom parlamentu, u ugovorenom roku. Nažalost političke igre oko nabave opreme koja bi omogućila puštanje paviljona u pogon traju još uvijek, već previše dugo nakon što je paviljon sagrađen. Na državnom vrhu su ljudi iz stranke koja u pokrajini nikako ne može doći na vlast, a ona bi tako rado da baš njeni ljudi iz pokrajine otvore paviljon i predaju ga funkciji.
I tako ga sestra zbog političkih „igrica“ vodi u peterokrevetnu sobu, na katu na kojem se za pet takvih soba nalazi jedan muški i ženski WC i jedna kupaonica u kojoj kada izgleda kao leopard. Otpao emajl na puno mjesta pa je šarena.
„Ne, nemam,“ odgovara on. Nije mislio da će ostati u bolnici. Sada je barem dobio potvrdu priča koje su ljudi koji su boravili u bolnici pričali: trebaš svoju pidžamu, svoj ručnik, svoj toaletni papir, za sapun i pastu za zube se podrazumijeva da su tvoji. Naravno i lijekove koji se ne dobivaju na recept trebaš imati za cijelo vrijeme boravka u bolnici. A nije zgorega ponijeti za nekoliko dana i ostale. To će biti prihvaćeno sa zahvalnošću, ipak će deficit bolnice biti za koju kunu manji.
„Dobro, za večeras ćemo se nekako snaći,“ kaže ljubazno sestra, navikla vjerojatno na takve razgovore. Donosi mu gornji i donji dio pidžame, kako se to u ovim krajevima kaže „raspariš“, a umjesto ručnika dobiva jastučnicu. „Županijska bolnica“ piše na njoj ispranim plavim slovima.
Osvrće se po sobi tražeći prazan krevet. S desne strane vratiju, užom stranicom paralelno sa zidom smještena su tri kreveta, zauzeta. Poredana od prozora do umivaonika. Između srednjeg i onog lijevo i desno od njega postavljeni su noćni ormarići. Treći sasvim desno, naslonjen je na umivaonik, pa noćni ormarić ne može biti uz uzglavlje bolesniku. Kasnije je shvatio da umivaonik služi bolesniku koji leži u tom krevetu kao stolić na koji stavlja tacu s jelom. Drugi bolesnici uglavnom umivaonik ne koriste, pa čak i „vlasnik“ koji je neposredno uz njega upotrebljava ga samo ako želi napuniti čašu vodom. Na drugoj strani, lijevo od vratiju, s duljim stranicama uz zid preostala dva kreveta. Jedan od njih, onaj s uzglavljem uz prozor je prazan. Očigledno predviđen za njega. Od ostalog inventara još samo jedna stolica. Na prvi pogled vidi da je svaki krevet drugačiji, izgledaju kao da su iz ratne rezerve, kako se to nekad davno govorilo u kasarni u kojoj je prije četrdeset godina „služio“ vojsku (da bi se vratio iz Armije). Kasnije je vidio da su i madraci iz „ratnih“ rezervi. Svaki krevet ima tri madraca, svaki različit, a između njih i plahte navučena najlonska folija; djelomično da se ne smoče ako nekome od pacijenata popusti mjehur (ipak su tu uglavnom vremešni ljudi sklonih inkontinenciji), ali i zbog toga da se spriječi osipavanje unutrašnjosti madraca ispod plahte, obzirom da im je platno toliko izlizano da puca na mnogo mjesta.
Pod, kao i ona kada u kupaonici, pomalo asocira na leoparda, manjkaju pojedine ploče linuleuma. Prema rasporedu zidnih svjetiljaka i pozivnih tipkala, vidljivo je da je soba bila predviđena za smještaj tri kreveta. Može ipak i pet, u ovakve se sobe ne dolaze liječiti političari i uvaženi zastupnici. Oni idu u inozemstvo.
Ipak, sve je čisto, podovi obrisani, vrata bez prljavština oko kvaka, posteljina, iako izraubana, čista, čak miriše na omekšivač, i najnedostupniji dijelovi namještaja bez prašine. Zna on kako se to kontrolira, naučila ga majka kontrolirajući prstom da li je obrisao prašinu s gornjeg ruba vratiju ili u cijevima kaljave peći. Prozori čisti, vidi se kroz njih drveće i svjetiljke u parku koji se gubi u mraku ispred paviljona. Najveća vrijednost ove bolnice. Zahvaljujući lijepom vremenu i činjenici da bolest nije takva da se ne bi mogao šetati (dapače, kaže doktor), uvjerit će se i sam u to narednih dana šetajući parkom.
„Dobra večer,“ kaže on „starosjediocima“. Kasnije je saznao da je jedan od njih mlađi, ostali su svi redom stariji, neki i petnaestak godina. Ipak svi imaju jednu zajedničku bolest: slabo srce. Kod nekih se ona manifestira kao i kod njega, većini je srce slabo pa se u tijelu skuplja voda, nateknu im noge, mošnje se napune vodom pa se spuste do koljena, teško dišu, guši ih.
Svukao se, ostavivši gaće i potkošulju (i to je iskustvo za koje je čuo od onih što su boravili u bolnicama), uzeo jastučnicu, u kupaonici oprao lice, prsa, pazuha, zube (skinuvši prije toga zubne proteze sjetivši se kako je prije osam godina neposredno pred odlazak u operacijsku salu na pitanje anesteziologa odgovorio: ne nemam zubalo) i noge (ne može zaspati ako ne opere noge), vratio se u sobu i legao u krevet.
„Laku noć!“ reče i okrene se na desnu stranu. Srećom prema zidu, kako je naučen i u svom krevetu kod kuće. Možda je netko i odgovorio na njegovu „laku noć“, a možda i nije, već je bilo kasno. On u svakom slučaju nije čuo ništa, stavio je u uši čepiće protiv buke da ne čuje hrkanje cimera. Nakon nekog vremena zaspao je, smiren onom svojom perverznom mišlju: ja sam svoje uradio, ostalo je sada u njihovim rukama.
Post je objavljen 23.04.2009. u 22:55 sati.