semper contra
subota, 28.03.2009.
Pelješki most kontra nadarenoj djeci
Jučer, nakon Dnevnika na javnoj dalekovidnici, gledao sam emisiju o nekolicini nadarene djece.
U razdoblju od pet do sedam godina, dječaci i djevojčice. Kad zatvorim oči i pokušam ne misliti na dječji glas po sadržaju govorenja pomislim da se radi o srednjoškolcima ili čak polaznicima fakulteta s prosječnom ocjenom 5.
Neki odlomci emisije:
Pričaju roditelji jedne sedmogodišnje djevojčice, oboje novinari po struci, kako su nedavno otkrili da im netko „ruje“ po e-pošti. Nakon što su provjerili međusobno da onaj drugi nije, preostala je samo kćerka. No kako ona može otvoriti poštu kada ne zna lozinku, a nikada nije stajala pokraj njih kada su je oni ukucavali. Ispostavilo se da je kćerka iz daleka uočila i zapamtila redoslijed tipki lozinke, ponovila niz tipki i otvorila e-poštu. Dok je tata pričao, mala je lijepo razgovijetno rekla lozinku njegove pošte. Sada će je tata morati mijenjati.
Otac te djevojčice je i instruktor skijanja. Prošle godine su posudili skijašku opremu i po prvi puta kćerku poveli na skijanje. Nakon opremanja, mala je stala pokraj oca i dok se on pripremao da joj objasni prve skijaške pokrete, kćerka se lijepo spustila niz blagu kosinu kao da je već više puta skijala. Na pitanje odakle zna osnovnu tehniku skijanja, pokrete nogu i tijela odgovorila je kako je gledala na TV-u kako se skijaši – takmičari skijaju i zapamtila osnovne pokrete. „I sada sam ih samo ponovila!“ dodala je i nastavila skijati.
Druga curica, pet-šest godina, prava brbljavica, uživa u postavljanju zagonetki i pitalica koje sama izmišlja. I da stvar bude zanimljivija, sastavlja ih u rimama. Zna ona još mnogo toga i u pričanju je nezaustavljiva.
Svi su oni naučili prva slova s godinu i pol ili koji mjesec više, s dvije ili tri godine su već čitali, danas čitaju knjige za odrasle.
Imaju dodatno druženje u okviru odjela za nadarenu djecu. U posjet, tijekom snimanja, došao je ministar Primorac i razgovarao s njima. Djeca su znala da je on forenzičar (naravno da su točno znali izgovoriti tu riječ, ja je moram prepisati iz nekog teksta), znala su da je temelj te struke poznavanje DNK, gena i slično. U jednom momentu Primorac ih je pitao da li uče strani jezik. Naravno svi uče engleski. Da provjeri zamolio ih je da postavljaju pitanja na engleskom. Počeli su s imenom, koliko ima godina i došli do pitanja koji mu je posao. On je odgovorio: „Ministar!“. Jedna od djevojčica je to ponovila kao „ministâr“. Primorac ju je ispravio da nije ministâr, nego „ministar“ s naglaskom na drugi slog. Klinka je ministru pojasnila da njegov posao na engleskom znači „mala zvijezda“ i da se kaže „mini stâr“. Naravno gospon min stâr je ostao bez teksta.
Gledajući to prožimali su me razni osjećaji. U nekim trenutcima me naprosto bilo strah te djece, kao da su vanzemaljci. Već slijedećeg momenta bio sam oduševljen, da bi me odmah iza toga uhvatila tuga kad sam se sjetio da će se njihov talent u ovoj državi vjerojatno brzo ugasiti, osim ako roditelji ne budu imali dovoljno sluha, volje i znanja da taj talent razvijaju.
Razmišljajući nakon emisije o viđenom, sjetio sam se priče jedne roditeljice koja je sa svojim sinom otišla u, mislim Ameriku, gdje je on nastavio školovanje u tamošnjoj školi. Nakon izvjesnog vremena pozvao ju je ravnatelj na razgovor. Poučena iskustvom u tadašnjoj Jugoslaviji, prva joj je misao bila da sin pravi ili ima probleme u školi. No istina je bila upravo suprotna. Ravnatelj je pojasnio majci da joj je sin izrazito talentiran, ali da zbog nedovoljnog poznavanja jezika njegov talent ne može doći do punog izražaja. On bi bio toliko slobodan predložiti joj dopunsku nastavu iz engleskog. Naravno majka je bila ugodno iznenađenja, no, kaže, došli su nedavno, tek se zaposlila i kao početnik nema još plaću koja bi joj dozvolila plaćanje instrukcija.
„Ali gospođo, pa ja sam samo htio Vaše dopuštenje da sin može ostati dulje u školi, a instrukcije će škola davati besplatno!“ odgovorio je ravnatelj iznenađenoj majci.
Za to vrijeme naša Vlada u vrijeme krize i dalje inzistira na gradnji nepotrebnog Pelješkog mosta, njezin Premijer kupuje blindirani automobil za milionske iznose (valjda da ga zaštiti od njegovog „dragog naroda“), a kako joj manjka novca, kreše plaće prosvjetarima i liječnicima.
Kako bi mogla ispuniti obećanje dano kupcu 5 miliona m2 zemljišta u neposrednoj blizini lokacije mosta da će se most sagraditi, kojeg će taj isti kupac nakon dovršenja mosta prodati po deseterostruko još većoj cijeni!?
Semper contra
petak, 20.03.2009.
Tko je zaista monstrum?
Čitajući knjigu Alain de Bottona „Arhitektura sreće“ nađoh autorovu misao:
„Kvalitete upisane u lijepe predmete kvalitete su Boga od kojeg živimo daleko, u svijetu ogrezlom u grijehu.“
Na dalekovidnicama, javnim i privatnim, na krugovalnim postajama, na stranicama senzacionalističkog tiska nešto drugačije poruke:
Masakr u Bagdadu. Terorist samoubojica raznio se i pri tome poubijao trideset civila među kojima i dvoje djece i više žena. Sasvim normalna vijest. Iako popraćena s nekoliko „sočnih“ slika raskomadanih tijela ne izaziva više pozornosti od jednog dana, „24 sata“. Pa to se događa na bliskom istoku, tamo su muslimani!
Masakr u Americi, e to je već nešto drugo. Međutim u posljednje vrijeme događa se to sve češće pa i to postaje pomalo dosadno. Ipak još je dovoljno intrigantno da se vijest zadrži dva, tri dana. Interesantno kako se ni jedan od miliona psihologa i psihijatra i čuvenih medicinskim ustanova u Americi ne pozabave uzrocima. Sve je, navodno, krivo što Amerikanci posjeduju previše oružja, što je njihov svjetonazor mentalni sklop revolveraša Divljeg zapada. Da li je baš tako? Neuspjeh u poslu, nezadovoljstvo sa svojim životom, ljutnja na ljude iz okoline? Ali zar toga nema i Japanu? Ali tamo takvi ubiju samo sebe, a rijetko ili gotovo nikada i druge. Gdje je uzrok te raznolikosti?
Masakr u Njemačkom mirnom gradiću! E to baš nije uobičajeno (ako ne računamo masovne masakre za vrijeme Trećeg Reicha, ali to je druga priča). I u tom slučaju čitamo samo o događaju, akteru, broju žrtava, opisu načina ubijanja, potjeri za ubojicom, marki i kalibru revolvera. To zanima čitateljstvo! Za dublju analizu uzroka treba puno više vremena i znanja. Strpljena i naprezanja moždanih vijuga prilikom čitanja. Sve bi to previše dugo trajalo, a za to mediji, čija tiraža a time i profit ovise o brzini donošenja novih vijesti po mogućnosti „crnih“, nemaju sluha. Čitatelji su nestrpljivi, traže nove horor priče, nove krvave slike, nove „neuračunljive“ i „teško poremećene“ izvršioce. Nije im dosta samo onih na filmovima. Obzirom na mjesto događaja ova se vijest zadržala gotovo tjedan dana u medijima.
Ovog puta su i Hrvati imali svog junaka u tom događaju, nekadašnjeg trenera mladog ubojice. Koji je volio igrati stolni tenis. Sve smo saznali o mladićevom odnosu prema pobjedi, porazu, o njegovom mišljenju o drugima. Ako je istina to što je napisano, zanimljivo je što se nitko nije upitao da li je to baš normalno. Možda i je, ali kako bi naša policija rekla: „nema elemenata za kaznenu prijavu“. Do masakra nitko još nije bio ubijen!
No sve ove „vrhunske vijesti“ zasjenio je slučaj „monstruma“ Josefa Fritzla, koji je jučer, 19. 03. 2009., nakon relativno kratkog suđenja temeljenom na svjedočenju žrtve, 42. godišnje kćeri, i vlastitog priznanja za počinjeno, osuđen na doživotni zatvor. Jer ne postoji smrtna kazna!? A ne zaboravimo da dotična spodoba, koja se čovjekom zove, ima sedamdeset četiri godine. I ako kojim slučajem poživi do svoje stote godine ispada da će za svaku godinu svog jezivog djelovanja odslužiti godinu dana zatvora. Dovoljno? I to na trošak austrijskih poreznih obveznika s osiguranim smještajem i ishranom najmanje u rangu hotela s tri zvjezdice. Ako još bude slučajno bolestan (u fizičkom smislu, duševno je već zombi) imat će vrhunski besplatni tretman u medicinskim ustanovama o kojem, na primjer, 45 miliona Amerikanaca može samo sanjati.
Jer ne postoji smrtna kazna!
Osuda je pala, izgleda da neće biti ni žalbe. To nije dobro za medije željne „krvavih senzacija“. Prebrzo će sve pasti u zaborav. No medijski lešinari lako ne napuštaju svoju žrtvu. Već se najavljuju knjige memoara, zločinca i žrtve. Dapače žrtva ih već piše. Vjerojatnije da ih piše neki profesionalni pisac, ekspert za takve knjige. Žrtva teško da je i pismena ako je tolike godine provela iza zaključanih vrata u vječnom strahu od svog mučitelja. Zločincu obećavaju za njegove memoare dva do deset miliona eura. Tako pišu novine. Doduše i taj novac trebala bi dobiti žrtva a ne monstrum. Novac je to za njezin upropašteni život. Pontije Pilat žute štampe oprao je ruke u hrpi novca namijenjenog žrtvi. Usput zaradivši dovoljno i za sebe!
I što je najtragičnije sve će to čitati mnogi drugi bolesni umovi i naslađivati se jezivim scenama maltretiranja, silovanja, ubojstva i patnji. I pri tome energično osuđivati zločinca, duboko suosjećati sa žrtvom i pri tome misliti: dobro da se to nije desilo meni. Ili možda čak dobiti ideju da i oni naprave nešto slično, da se nađu na prvim stranicama lešinarskog tiska i zarade koji milion na svojim ispovijedima.
Što će, čitajući memoare, misliti susjedi u čijem se susjedstvu desilo to što se desilo? Da li je njima mirna savjet? Neće li se početi prisjećati nekih događa i detalja koji su ih mogli navesti na pomisao da se u toj kući događa nešto loše. Možda i hoće. Pogotovo ako nanjuše da bi i oni mogli prodati svoje memoare!. I tako će se jeziva mješavina zla, smrti i biznisa nastaviti dok se iz nje ne isišu i posljednje kapi osobnih interesa.
A pitanja što je navelo zločinca na zločin, zašto su ljudi iz okruženja okretali glave i zašto se sada naslađuju čitajući opise tog monstruoznog zločina ostat će bez odgovora. Jer to ljude, osim možda liječnika psihijatra, apsolutno ne zanima. S vremenom će interes splasnuti, žrtva će biti zaboravljena, zločinac će umrijeti, a lešinari će naći novu žrtvu, novog Fritzla, da nad njom iskaljuju svoje niske strasti. I nitko se neće pitati zašto je tako?
Na kraju pitam ja: ako su lijepe kvalitete, kvalitete Boga, zar onda nisu i grijesi njegovi grijesi. Kad netko učini nešto dobro kaže se: uradio je to uz Božju pomoć. A zar i ove sve zločine nije čovjek počinio uz njegovu pomoć. Uostalom on nas je stvorio upravo takvima. No to je tema za neku drugu priliku.
Ako se o tome uopće smije govoriti?
Semper contra
utorak, 17.03.2009.
Kameleon opet mijenja boju
Što mislite kada je i u kojem gradu snimljena ova fotografija: Ljudi čekaju u redu za kruh? Ne nije to slika iz „mračnih vremena“. Snimljena je u nedjelju 15.03. ljeta Gospodnjega 2009. U malom pitoresknom gradiću zapadno od naše metropole u kojoj stoluju „Mudraci“ iz čuvene hrvatske državotvorne stranke „Zna se“. „Mudraci“ su to koji su, svojom odlukom da nedjeljom ne rade shoping centri, odlučili podsjetiti nas na dane par-nepar, čekanje u redovima za detergent, banane, produljenje vozačke dozvole, a sve da bi se umolili Crkvi i na taj način dobili njezinu političku potporu.
Za sada je, na sreću, taj red samo posljedica spomenute „veliko - umne“ odluke „uvaženih zastupnika“.
No taj red zlokobno najavljuje da bi se uskoro mogli pojaviti i mnogo ozbiljniji redovi, a ne samo redovi kojima je uzrok ulagivanje crkvenim velikodostojnicima. Sve vidljiviji su znakovi da dolaze vremena naplate promašaja vlade „Zna se“ koja već gotovo 17 godina vodi ovu Lijepu našu krupnim koracima prema rubu provalije, a kad stignemo do nje (ako već nismo), Glavni će viknuti: „Idemo dalje!“ i mi ćemo ga kao krdo glupih krava poslušati. I prije nego tresnemo na dno krajičkom oka ustanoviti da ni jedan jedini „Mudrac“ nije krenuo za nama. Stoje gore, gledaju nas kako padamo i kažu: - bilo je i vrijeme da se riješimo tih zanovijetala koji su nam brojili satove, automobile, stanove, privilegije. Odosmo mi u Europu.
Ipak bojim se da su se preračunali. Izgleda da Europa uviđa, uz sve svoje brige zbog ekonomske krize, da joj ova skalamerija od kvazi država s kvazi demokratskim vladama s brdovitog Balkana uopće nije trebala. Pa čak ni jedna koja je nekad zajedno s Austrijom činila zametak ujedinjene Europe, poznat kao Austro-ugarska monarhija. Spoznali i prepali se da bi ulazak još jednog balkanca mogao definitivno rasturiti tu krhku tvorevinu, tako lijepo zamišljenu prije nekoliko desetljeća. Shvatili i iskoristili naše zapadne susjede u kojima vladaju jednaki „mudraci“, s jednakim feudalnim mentalnim sklopom, da nam stave veto za prijam dok im ne damo komad mora kako bi mogli sa svojom „mornaricom“ direktno na otvoreno more. Da ne moraju pitati mrskog južnjaka za dozvolu kad njihov „ratni“ brod želi na otvorenom moru uhvatiti krijumčarsku ribaricu koja je u njihovoj vali uhvatila kilogram skuša.
Da, nisu ni oni imuni na želju za proširenjem svojeg feuda. Kao da je veličina tla ili mora danas bitna za ekonomski prosperitet države? Bila je u srednjem vijeku! Ali tako je to s narodima koji do prije dvadeset godina nisu imali svoju modernu državu, pa sada moraju prvo označiti svoj teritorij, kao psi što pišajući po rubu svog teritorija označuju svoje granice, e da bi bili sretni.
Sve me to podsjeća na gluposti što su ih naše vlade (bez obzira koje boje) činile od Domovinskog rata na ovamo.
Najprije je feudalni nerv (sjetite se njegove fiks ideje o „stališima“ i 200 „feudalaca“) našeg Oca domovine natjerao da pokuša podijeliti BiH s jednakim feudalcem s druge strane Drine i prigrabiti dio s autohtonim Hrvatima iz Hercegovine. Hrvati iz Posavine nisu po njemu imali dovoljno hrvatskih krvnih zrnaca pa ga nisu zanimali. Prepustio ih je onom kojemu su i kosti davnih njegovih predaka poslužile kao opravdanje za osvajanje. I koliko god se Otac domovine trudio da to sakrije i koliko god je poluslijepa Europa to kasno spoznala, ipak nas je stavila na čekanje dok se Svevišnji nije potrudio da Oca makne, kad već mi sami nismo mogli shvatiti da ga treba smijeniti nakon njegovih mnogih neumitnih zasluga u Domovinskom ratu (Churchill-ov poučak).
A onda je došao Odlučno Možda i ukakio se od sakupljača kestenja. Nije imao hrabrosti poslati optužene generale u Haag. Da ne izgubi vlast. Kao, ne može ih naći, izgubili su se kao igla u plastu sijena. To je iskoristio veliki Kameleon i na gromoglasnoj podršci optuženim generalima ponovo došao na vlast. Prva stvar je bila: – detektirati – uhapsiti – transferirati. Kestenjari mu nisu smetali!
Opet izbori. Glavni mamac za male ribice – ZERP. Neće Oni tamo preko čistiti naše podmorje. Sada više nismo morali dugo čekati da Europa pritisne. A Kameleon iznašao novo genijalno rješenje: ne ukidamo ZERP ali ga ne primjenjujemo.
I taman je pomislio da je ova njegova plava boja kojom se kamuflirao dobro primljena od europskih birokrata, kad se pojavila neka Slovenija. Mali pekinezer uz veliku dogu skevče: hoću more, hoću more.
Gospodin Kameleon nije odmah promijenio boju. Modro plava je doduše poprimila nešto svjetliji ton, ali je još je plavo. No pekinezer ne popušta! Kameleon pomalo gubi plavu boju i postaje ružičast. Približavaju se izbori (lokalni doduše, ali?) i stvari postaju opasne po Kameleona. Pred svojim mladim kameleonima mijenja boju u grimizno crvenu i prijeti Europi: - ako će trpjeti ucjene jednog pekinezera onda zajednica nema perspektive.
Što mislite što će reći velika doga? A ništa neočekivano. Ako se ne dogovorite s pekinezerom ući ćete u Europu kada i vaš istočni susjed!!! Točka. Najveće moguće poniženje. I što mislite gdje će se odlučivati o spornim granicama? Na sudu ili uz meditaciju?
Što su nam trebala sva ta muljanja. I jednima i drugima. Zbog njih će ispaštati pokoljenja oba naroda. Susjedni narodi koji nikada nisu bili u zavadi gledat će se u najmanju ruku mrko. Samo da ne bude kroz nišan! „Mudraci“ dežele su se uspjeli provući, odlično su odglumili kulturu i uspjeli prevariti Europu. No sada su pokazali svoje pravo lice i trebat će im dugo, dugo vremena da ih ponovo prihvate kao vjerodostojne partnere.
O nama ne treba ni trošiti riječi komentara. Imati takvu povijesnu (historijsku) šansu za stvaranje moderne, demokratske i uspješne države, a prokockati je zbog feudalnog svjetonazora, mogu samo oni koji su nakon požara koji je do temelja uništio grad pobjegli iz Schilde (vidi jedan od mojih ranijih blogova).
Svevišnji je mudar: nekim narodima dao je prekrasnu zemlju, a drugima veliku pamet. Ostavljam poštovanom štiocu da sam zaključi u kojoj smo mi grupi.
Semper contra
ponedjeljak, 09.03.2009.
Kako se stvaraju budući pripadnici zločinačkih organizacija
U drugoj polovici šezdesetih godina prošlog stoljeća, nakon završetka elektrotehničkog fakulteta (danas FER) počeo sam raditi u jednoj od mnogih tvornica nekada velike tvrtke. Tada se zvala „Rade Končar“ po narodnom heroju iz „mračnih“ vremena. Danas samo „Končar“. Ipak, barem je prezime ostalo, iako nisam baš siguran da današnja mladež zna bilo što o čovjeku tog prezimena. No ostavimo to za neku drugu priliku.
U neposrednoj blizini, preko avenije koja se tada zvala Avenija Bologne (možda se zove i danas tako, ne znam ne putujem više onuda), nalazi se naselje Gajnice. Dobar dio radnika zaposlenih u tvornici imao je tu stanove. Tako sam od njih nekoliko puta slušao kako u naselju „operiraju“ dvije grupe huligana (tada se to službeno zvalo „besprizornih“) koji su se često znali međusobno potući kako to već rade ulične bande stoljećima po svim gradovima svijeta. Tadašnja policija (tada se zvala milicija) znala je intervenirati kad su dečki malo prevršili mjeru. Uglavnom nisu poduzimali nikakve drastične mjere dok jer je to bilo u nekim snošljivim granicama. I dok se to odvijalo u krugu tih „uličnih klanova“.
No u jednoj od tih dviju grupa na čelnu poziciju (vođu čopora) uspio se nametnuti jedan kojemu nije bilo dovoljno dijeljenje čvrga, bubutki ili otimanje sladoleda uz poznatu: “daj liz, jedan griz, jedan krug (na biciklu) i budi drug“. Momak je, uz pomoć svojih pobočnika počeo ozbiljno terorizirati drugu grupu. Nakon izvjesnog vremena to se proširilo i na pojedine mladiće i djevojke iz naselja koji inače nisu pripadali ni jednoj od grupa. I kad je jednom jedan od tih „fasovao“ malo veće batine, milicija je okrenula ploču. Uhvatili su vođu s još nekolicinom i odveli ih u postaju (tada stanicu). Podanike su dobro isprepadali i pustili kući, a vođu su preko noći zadržali u postaji. U jutro su i njega ispratili kući.
Što su s njim radili te noći, kako se momak proveo, točno se nije saznalo nikada. Po naselju se pričalo da je cijeli noći bio podvrgnut preodgoju „vaspitnom palicom“, kako se u šatru tada nazivao policijski pendrek. No činjenica je bila: momak je postao najveći mirotvorac u naselju. Čim bi netko počeo neku grublju kavgu dolazi je do grupe, rastavljao ih uz upozorenje: „Dečki smirite se, ne želim vam da provedete u stanici noć kakvu sam ja proveo.“ Naravno bilo je i kasnije remećenja reda i mira, no sve je to bila čista „naiva“ u odnosu na ono što se događa danas.
Na sve ovo me podsjetio članak kojeg sam nedavno pročitao u „Jutarnjem listu“ u kojem se građani, koji ne žele ništa drugo nego red i mir, obavještavaju da su „Skinsi pušteni jer su krivili jedni druge“!? Krivica, koju su inače priznali, prebacivali su jedan na drugoga tvrdivši da je baš taj drugi u ožujku prošle godine izudarao društvo koje se zabavljalo na klupi. Urlajući „pankeri sve ćemo vas poubijati“, „prljavi antifašisti“ i slično jednoj su djevojci martom razbili nos, a jednog mladića prebili letvom.
I to je ružno, no u cijeloj priči je ipak najzanimljivije obrazloženje suda (suca) zašto je postupak obustavljen.
Kao, nije se moglo utvrditi koji je od njih udarao (dok su drugi „samo“ gledali) jer su, kao što rekoh, jedan na drugoga svaljivali sam čin udaranja. Slijedi slijedeći biser: problem je u tome što je mladić tijekom mlaćenja spustio glavu među koljena pa nije mogao precizirati tko ga je udario letvom. I završni čin: ozljeda koje su mladić i djevojka imali nisu bile dovoljno teške te je sve doživljeno kao obično remećenje javnog reda i mira.
I sada se pitam:
Tko je mladićima rekao da priznaju krivnju ali da jedan na drugog pokazuju prstom da je baš taj držao „oruđe za ubijanje pankera i antifašista“? Sumnjam da su se oni sami tome dosjetili. Imao je tu vjerojatno prste neki od odvjetnika kojemu je stalo samo do „istine i ništa do li istine!“
Zar je mladić trebao gledati u divljaka s letvom i izložiti lice i glavu udarcima letve, e da bi na sudu mogao posvjedočiti tko je od budućih kriminalaca upotrijebio sredstvo za utuvljivanje „skins“ svjetonazora u njegovu glavu?
Zar je zaista udaranje ljudi martom i letvom u kojem je djevojka „imala slomljeni nos ali bez pomaka“ samo kršenje javnog reda i mira?
Obustava postupka daje nedvosmislen odgovor na gore postavljena pitanja. Tek kada huligani nekog ubiju ili nekog prebiju tako da umre, naša pravna država stupa na scenu. A i tada se uzimaju sve moguće i nemoguće olakotne okolnosti i zločinci se uglavnom izvuku uz blage kazne. Ili nikakve ako su djeca „moćnika“.
A da se ipak pokuša metodom „vaspitne palice“?
Semper contra
srijeda, 04.03.2009.
„Schildbürgeri“
Bilo je to potkraj pedesetih godina prošlog stoljeća. Majka je već tada dobro prosuđivala da će u budućnosti trebati znati više stranih jezika. Nažalost pri tome je davala prednost njemačkom i francuskom. Vjerojatno stoga jer je i sama govorila ta dva jezika. Shodno tome trebao sam ih i ja naučiti.
Nažalost nikada nisam volio učiti jezike. Više sam volio matematiku!
Od malih nogu majka me učila francuski (na filozofskom fakultetu je pod C završila francuski). Kasnije sam, u gimnazijskim danima, išao fakultativno na popodnevni tečaj u Gimnaziju u susjednom gradu. Više da mogu na miru pušiti prve cigareta nego sa željom da naučim jezik. Prije odlaska kuću gutao sam pepermint bombone kako bih prikrio zadah cigarete i danas se više sjećam njegovog okusa nego francuskog.
Njemački sam učio u školi, osnovnoj i gimnaziji. Kako bi taj jezik bolje savladao instrukcije mi je davala jedna profesorica koja je predavala na Učiteljskoj školi. I danas se sjećam da je bila zgodna. No još više se sjećam drugih dviju stvari.
Imala je ta profesorica izreske stripova W. Disneya iz starih novina, koje su izlazile još prije II svjetskog rata, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, nalijepljenih u stare bilježnice. Kako bi me potaknula da bolje učim uvijek bi mi ih posuđivala, kao nagradu za trud, za vrijeme praznika; novogodišnjih, prvomajskih ili pak za Dan Republike. Ti stripovi ne samo da su mi ostali u dubljem sjećanju od njemačkog, nego sam i sâm ponukan njima počeo skupljati stripove, najprije izreske iz novina, a kasnije tjednike „Kekec“, „Panorama“, Stripoteka“, „Plavi vjesnik“. Još se nalaze negdje u podrumu. Čekaju da ih čitaju unuci ili možda i sâm kada jednog dana odem u mirovinu i sâm podjetinjim.
No osim stripovima, kao mitom, profesorica je pokušala u meni pobuditi veću želju za učenjem jezika jednom veselom knjigom. Naziv joj je bio „Lustige Geschichte von Schilda“.
Za one čitatelje koji ne znaju sadržaj knjige, samo ukratko. Knjiga je zbirka šaljivih priča o gradu Schilda u kojem su živjeli sve budale svijeta. Njihove gluposti su poznate generacijama od 1598. godine kada se pojavilo drugo izdanje knjige.
Da samo predočim o čemu se radi, navest ću kao primjer jednu od priča u kojoj se opisuje kako su građani odlučili sagraditi zgradu gradske vijećnice, ali su pri tome zaboravili ugraditi prozore. Nakon što je bila dovršena u njoj je i u po bijela dana bio mrak. Najmudriji (čitaj najgluplji) građani, gradonačelnik, učitelj i žandar razbijali su glavu što bi napravili, ali se nikako nisu mogli dosjetiti. Onda je jednog dana u grad došla neka lukava skitnica i obećala da će im naći rješenje ako joj dobro plate. Dogovor je pao, a skitničino rješenje se sastojalo u tome da ubacuju kroz vrata dnevno svjetlo u vijećnicu. Gradonačelnik je bio oduševljen idejom, isplatio skitnicu, ovaj je otišao, a građani su počeli ubacivati dnevnu svjetlost u tamnu dvoranu.
Neki lopatama, neki su je nosili u kantama, neki su punili svjetlošću vreće i vezali ih da im ne pobjegne. Žena gradonačelnika pak je svjetlo lovila – mišolovkom. I koliko se god oni trudili, dvorana je uporno bila u mraku. Na kraju su odustali.
Slijedeći putujući savjetnik, opet neki šaljivđija, predložio im je neka skinu krov. – Sigurno će biti puno svjetla! – uvjeravao ih je. Ipak građani su ovaj puta bili oprezni. Nisu platili dok nisu skinuli krov i kad su se uvjerili da sada zaista imaju svjetla fino su ga počastili ićem i pićem pa mu isplatili dogovorenu sumu. I sve je bilo dobro dok jednog dana nije počela kiša. Shvatili su da je predloženo rješenje ipak loše.
Konačno je naišao neki čovjek zdrave pameti i bez da je išta tražio za uzvrat rekao im: „Pa zgrada nema prozora! Napravite prozore!“
Građani odmah prionuše na posao. No ni to nije prošlo bez budalaština. Otkrili su naime, da se kroz prozor može gledati trg ispred vijećnice i na njemu bunar sagrađen u spomen na osnivača Grada. I sada je svaki vijećnik želio imati svoj prozor. Odluka je pala: koliko vijećnika toliko prozora. Na kraju je u dvorani bilo dovoljno svjetla, ali je vijećnica izgledala kao veliki komad švicarskog sira.
I tako se u toj knjizi nižu šaljive priče o budalaštinama „Schildbürgera“. Sve jedna glupost veća od druge.
Posljednja priča kazuje kako su pokušavajući se riješiti, više se točno ne sjećam, crne mačke ili pak miševa iz neke kuće, na prijedlog najpametnijeg – učitelja, odlučili zapalili tu kuću. Predloženo, prihvaćeno, učinjeno. Nesreća je bila što se požar proširio na susjedne kuće i dok su se oni dogovarali koju kuću prvo da počnu spašavati, izgorio je cijeli grad. Ostavši bez domova razišli su se po čitavom svijetu i zato danas ima budala posvuda a ne više samo na jednom mjestu.
* * *
Danas sam po prvi puta dobio recepte za lijekove koje zbog svoje kronične bolesti uzimam već godinama po naputku Velikog Reformatora Zdravstvenog Sustava. S liječnikom sam razgovarao dvije tri minute. Cijelo vrijeme razgovora, a i kada više nismo imali što jedan drugom reći, on je upisivao u svoje računalo podatke za izdavanje recepata za mojih osam lijekova. Trajalo je to najmanje desetak minuta. Onda je nešto manje sestra potrošila da po tim podacima „preko mreže“ ispiše recepte, cijelo vrijeme tumačeći telefonom nekom (vjerojatno također kolegici) kako treba raditi s računalom da bi sve bilo OK. A onda je došao vrhunac u ljekarni, gdje je magistrica potrošila, neću reći koliko vremena, da opet u svoje računalo unese podatke iz tih istih recepata. Recepte je zadržala, a meni dala potvrde koje sada moram čuvati i kada budem ponovo trebao lijekove, donijeti ih u ljekarnu (i to samo u ovu i ni jednu drugu u Hrvatskoj), kako bi ona ili neka njezina kolegica ili kolega mogli vidjeti da li imam ili više nemam pravo na lijekove prema tim receptima. Toliko o umreženosti HZZO – liječnik – ljekarna na pragu informatičke ere.
I u tom trenutku sam se po tko zna koji puta sjetio mog djetinjstva, učenja jezika i knjige o budalastim „Schildbürgerima“ koji su se, po priči, raselili po čitavom svijetu. No za razliku od knjige ja već odavno, a danas sam se ponovo uvjerio da sam u pravu, mislim da su se, ako ne svi, a ono veeeelika većina njih skrasili u Lijepoj našoj. A potomci njihovih gradonačelnika, učitelja, žandara i vijećnika preuzeli uloge premijera, ministara i saborskih zastupnika.
Za nadati se da će i u našu napaćenu domovinu jednog dana doći neki prolaznik zdrave pameti i uvesti reda.
