srijeda, 04.03.2009.
„Schildbürgeri“
Bilo je to potkraj pedesetih godina prošlog stoljeća. Majka je već tada dobro prosuđivala da će u budućnosti trebati znati više stranih jezika. Nažalost pri tome je davala prednost njemačkom i francuskom. Vjerojatno stoga jer je i sama govorila ta dva jezika. Shodno tome trebao sam ih i ja naučiti.
Nažalost nikada nisam volio učiti jezike. Više sam volio matematiku!
Od malih nogu majka me učila francuski (na filozofskom fakultetu je pod C završila francuski). Kasnije sam, u gimnazijskim danima, išao fakultativno na popodnevni tečaj u Gimnaziju u susjednom gradu. Više da mogu na miru pušiti prve cigareta nego sa željom da naučim jezik. Prije odlaska kuću gutao sam pepermint bombone kako bih prikrio zadah cigarete i danas se više sjećam njegovog okusa nego francuskog.
Njemački sam učio u školi, osnovnoj i gimnaziji. Kako bi taj jezik bolje savladao instrukcije mi je davala jedna profesorica koja je predavala na Učiteljskoj školi. I danas se sjećam da je bila zgodna. No još više se sjećam drugih dviju stvari.
Imala je ta profesorica izreske stripova W. Disneya iz starih novina, koje su izlazile još prije II svjetskog rata, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, nalijepljenih u stare bilježnice. Kako bi me potaknula da bolje učim uvijek bi mi ih posuđivala, kao nagradu za trud, za vrijeme praznika; novogodišnjih, prvomajskih ili pak za Dan Republike. Ti stripovi ne samo da su mi ostali u dubljem sjećanju od njemačkog, nego sam i sâm ponukan njima počeo skupljati stripove, najprije izreske iz novina, a kasnije tjednike „Kekec“, „Panorama“, Stripoteka“, „Plavi vjesnik“. Još se nalaze negdje u podrumu. Čekaju da ih čitaju unuci ili možda i sâm kada jednog dana odem u mirovinu i sâm podjetinjim.
No osim stripovima, kao mitom, profesorica je pokušala u meni pobuditi veću želju za učenjem jezika jednom veselom knjigom. Naziv joj je bio „Lustige Geschichte von Schilda“.
Za one čitatelje koji ne znaju sadržaj knjige, samo ukratko. Knjiga je zbirka šaljivih priča o gradu Schilda u kojem su živjeli sve budale svijeta. Njihove gluposti su poznate generacijama od 1598. godine kada se pojavilo drugo izdanje knjige.
Da samo predočim o čemu se radi, navest ću kao primjer jednu od priča u kojoj se opisuje kako su građani odlučili sagraditi zgradu gradske vijećnice, ali su pri tome zaboravili ugraditi prozore. Nakon što je bila dovršena u njoj je i u po bijela dana bio mrak. Najmudriji (čitaj najgluplji) građani, gradonačelnik, učitelj i žandar razbijali su glavu što bi napravili, ali se nikako nisu mogli dosjetiti. Onda je jednog dana u grad došla neka lukava skitnica i obećala da će im naći rješenje ako joj dobro plate. Dogovor je pao, a skitničino rješenje se sastojalo u tome da ubacuju kroz vrata dnevno svjetlo u vijećnicu. Gradonačelnik je bio oduševljen idejom, isplatio skitnicu, ovaj je otišao, a građani su počeli ubacivati dnevnu svjetlost u tamnu dvoranu.
Neki lopatama, neki su je nosili u kantama, neki su punili svjetlošću vreće i vezali ih da im ne pobjegne. Žena gradonačelnika pak je svjetlo lovila – mišolovkom. I koliko se god oni trudili, dvorana je uporno bila u mraku. Na kraju su odustali.
Slijedeći putujući savjetnik, opet neki šaljivđija, predložio im je neka skinu krov. – Sigurno će biti puno svjetla! – uvjeravao ih je. Ipak građani su ovaj puta bili oprezni. Nisu platili dok nisu skinuli krov i kad su se uvjerili da sada zaista imaju svjetla fino su ga počastili ićem i pićem pa mu isplatili dogovorenu sumu. I sve je bilo dobro dok jednog dana nije počela kiša. Shvatili su da je predloženo rješenje ipak loše.
Konačno je naišao neki čovjek zdrave pameti i bez da je išta tražio za uzvrat rekao im: „Pa zgrada nema prozora! Napravite prozore!“
Građani odmah prionuše na posao. No ni to nije prošlo bez budalaština. Otkrili su naime, da se kroz prozor može gledati trg ispred vijećnice i na njemu bunar sagrađen u spomen na osnivača Grada. I sada je svaki vijećnik želio imati svoj prozor. Odluka je pala: koliko vijećnika toliko prozora. Na kraju je u dvorani bilo dovoljno svjetla, ali je vijećnica izgledala kao veliki komad švicarskog sira.
I tako se u toj knjizi nižu šaljive priče o budalaštinama „Schildbürgera“. Sve jedna glupost veća od druge.
Posljednja priča kazuje kako su pokušavajući se riješiti, više se točno ne sjećam, crne mačke ili pak miševa iz neke kuće, na prijedlog najpametnijeg – učitelja, odlučili zapalili tu kuću. Predloženo, prihvaćeno, učinjeno. Nesreća je bila što se požar proširio na susjedne kuće i dok su se oni dogovarali koju kuću prvo da počnu spašavati, izgorio je cijeli grad. Ostavši bez domova razišli su se po čitavom svijetu i zato danas ima budala posvuda a ne više samo na jednom mjestu.
* * *
Danas sam po prvi puta dobio recepte za lijekove koje zbog svoje kronične bolesti uzimam već godinama po naputku Velikog Reformatora Zdravstvenog Sustava. S liječnikom sam razgovarao dvije tri minute. Cijelo vrijeme razgovora, a i kada više nismo imali što jedan drugom reći, on je upisivao u svoje računalo podatke za izdavanje recepata za mojih osam lijekova. Trajalo je to najmanje desetak minuta. Onda je nešto manje sestra potrošila da po tim podacima „preko mreže“ ispiše recepte, cijelo vrijeme tumačeći telefonom nekom (vjerojatno također kolegici) kako treba raditi s računalom da bi sve bilo OK. A onda je došao vrhunac u ljekarni, gdje je magistrica potrošila, neću reći koliko vremena, da opet u svoje računalo unese podatke iz tih istih recepata. Recepte je zadržala, a meni dala potvrde koje sada moram čuvati i kada budem ponovo trebao lijekove, donijeti ih u ljekarnu (i to samo u ovu i ni jednu drugu u Hrvatskoj), kako bi ona ili neka njezina kolegica ili kolega mogli vidjeti da li imam ili više nemam pravo na lijekove prema tim receptima. Toliko o umreženosti HZZO – liječnik – ljekarna na pragu informatičke ere.
I u tom trenutku sam se po tko zna koji puta sjetio mog djetinjstva, učenja jezika i knjige o budalastim „Schildbürgerima“ koji su se, po priči, raselili po čitavom svijetu. No za razliku od knjige ja već odavno, a danas sam se ponovo uvjerio da sam u pravu, mislim da su se, ako ne svi, a ono veeeelika većina njih skrasili u Lijepoj našoj. A potomci njihovih gradonačelnika, učitelja, žandara i vijećnika preuzeli uloge premijera, ministara i saborskih zastupnika.
Za nadati se da će i u našu napaćenu domovinu jednog dana doći neki prolaznik zdrave pameti i uvesti reda.
04.03.2009. u 23:02 •
1 Komentara •
Print •
#
| < |
ožujak, 2009 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
|
|
|
1 |
| 2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
| 9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
| 16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
| 23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
| 30 |
31 |
|
|
|
|
|
Srpanj 2020 (1)
Travanj 2020 (10)
Ožujak 2020 (12)
Veljača 2020 (6)
Siječanj 2020 (8)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (1)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (3)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (8)
Ožujak 2019 (3)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (2)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (2)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (8)
Srpanj 2018 (14)
Lipanj 2018 (6)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (7)
Siječanj 2018 (8)
Prosinac 2017 (14)
Studeni 2017 (12)
Listopad 2017 (5)
Rujan 2017 (15)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (7)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (12)
Ožujak 2017 (9)
Veljača 2017 (7)
Siječanj 2017 (6)
Prosinac 2016 (12)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (6)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (11)
Lipanj 2016 (9)
Svibanj 2016 (9)
Travanj 2016 (8)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
opće teme protiv ljudske gluposti i još ponešto
prvi post objavljen 11.12.2007.
e-mail: semper_contra@net.hr
Ceterum censeo EU esse delendam!
"MUDROSLOVI" SEMPER CONTRE
(nađu li se slični to samo znači da nisam jedini "semper contra" na svijetu)
* * *
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ga nitko silom nema pravo nametati drugom!
Sve je dobro kad se pomiriš da ništa nije dobro.
Glupo je biti živ a ne moći živjeti.
S osobama kojima je Religija iznad Razuma ne raspravljam o religiji. Jednako tako s osobama kojima je Nacija iznad Čovjeka ne raspravljam o Naciji.
Čovjek je nekad živio među ljudima, danas živi među strojevima, sutra će među robotima.
Narod koji sustavno briše prošlost pišući novu povijest, nikada neće imati budućnost.
Hrvatska je lijepa zemlja, ali ružna država.
Socijalizam/komunizam me naučio da ne vjerujem u ništa kao apsolutnu Istinu.
Najvrednije što je čovjek kao živo biće stvorio su: Umjetnost i Matematika. Bez njega njih ne bi bilo.
Smisao postojanja je stvaranje života. Svrha je naučiti potomke da prežive i naprave isto. I to je sve!
Hrvatska je mala zemlja velikog kriminala.
Zdravog ljudi posjećuju rijetko, bolesnog često, a na pogrebu se skupe svi znani i neznani.
Bolje je biti mrtav nego živ a ne moći živjeti.
Bethoven je svoju glazbu slušao, ali je nije mogao čuti.
Spomenici čovjeku lako se ruše, ali njegova djela ostaju.
Kapitalizam je savršen poredak za nesavršen ljudski rod.
Ateist/agnostik treba biti bolji čovjek od vjernika. Njemu nema tko oprostiti grijehove, dok će vjerniku oprostiti Bog.
Misliti je za mnoge ljude najteža aktivnost.
Kakav je ispao, možda je Bog čovjeka stvorio samo na svoju sliku.
Lako je djecu praviti ali ih je teško odgajati.
Među glupanima i pametan postane glup. Obrat ne vrijedi.
Vlast daje manje prava dajući veće obaveze. Puk traži veća prava tražeći manje obaveza.
Apsurd čovjekovog života: ako mu nije lijep ne želi živjeti, ako mu je lijep ne želi umrijeti.
Svi naši političari mora da su izučili molerski zanat. Farbaju nas već četvrt stoljeća.
Ratovi su dokaz da svijetom vladaju budale.
I u mraku totalitarizma kao i u bljesku demokracije narod ne vidi što radi vlast.
Svaki rat protiv budala je unaprijed izgubljen!
Pravi domoljub živi u inozemstvu, Hrvatsku nosi u srcu a euro ili dolare u džepu.
Ljudski rod evolucijski je vrhunac s kojeg će se survati u ponor kojeg je sam stvorio.
Pravi borci za ideale spremni su dati svoje živote. Je su li današnji borci za očuvanje okoliša spremni učiniti isto?
Da li je dilema tanjur - tanjir važnija od dileme je li on pun ili prazan?
Princip djelovanja političkih garnitura: „Prije njih nije bilo ničega, poslije njih neće ostati ništa."
Da ne proizvodimo komunjare i ustaše proizvodili bi automobile.
Na ono što je važno mali čovjek ne može utjecati, na ono što može nije važno.
Štuje Boga, al ga psuje, jer ga ne poštuje!
Revolucije pokreću idealisti, plodove beru karijeristi.
Nikako ne mogu shvatiti mentalni sklop mnogih religioznih ljudi: klanjaju se bogovima, poklanjaju mrtvima cvijeće i ubijaju žive. Sve u ime istih bogova.
U očekivanju da mu prođe ružan trenutak u životu prošao mu je neprimjetno cijeli život.
Vjera, religija i Crkva nisu jednoznačnice. Mnogi to ne znaju ili ne shvaćaju.
Vjenčanja sve glamuroznija, trajanje brakova sve kraće.
Nije sve u novcu, ali u svemu je novac.
U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.
Naporno je biti s ljudima, ružno je biti sam, ali najteže je među ljudima biti sam.
Čovjek treba biti ili Einstein ili čobanin na Vlašiću.
Hrvati gledaju u prošlost jer ne vide budućnost.
Lažući, lašci na kraju prevare samo sebe.
Teist u Kristu traži Čovjeka, ateist/agnostik u Čovjeku traži Krista.
Strah da će nuklearna bomba uništiti svijet je neopravdan. Svijet će uništiti – smeće.
I politika i religija obećavaju raj a donose pakao.
Mlade treba liječiti. Starima omogućiti da umru dostojanstveno.
Poznanstvo, prijateljstvo, ljubav, brak, dosada.
Čovjek je čovjeku – čovjek. Ono drugo je uvreda za vuka.
Nedostaju mi Ljudi. A tako ih je malo.
Čovjek ne dolazi svojom voljom na svijet niti mu je dozvoljeno da ga svojom voljom napusti.
Nikad nisam sâm. Uz mene je uvijek moje drugo ja. Ponekad mi je teško s njime.
Dok hrvatska se srca slože i pluto potonut može.
Nedostaje mi ljubavi jer je ne znam ni davati ni primati.
Lojalnost i poltronstvo dijeli tek tanka linija.
Glup čovjek nije opasan, ali postaje ako toga nije svjestan.
Umjetnost je dar Boga, politika Sotone.
Da bi čovjek gledao trebaju mu oči, a da bi vidio treba mu vizija.
Čovjek snuje, Bog određuje...a žena naređuje!
Nije li neobično da se oni koji vjeruju u vječni život boje smrti?
Da je zemlja od zlata ljudi bi se tukli za šaku blata.
Domoljubi Domovinu brane i izgrađuju a ne prodaju i potkradaju.
Domoljublje se čuva u srcu, a ne na srce položenom rukom.
Istina je da jabuka ne pada daleko od stabla ali se ipak može daleko otkotrljati.
Mnogi će lakše pokrenuti planinu nego usne i reći: oprosti!
Tražeći djetelinu s četiri lista izgubio je sreću.
Pravilo spokojnog življenja.
Prigušeno govoriti, prigušeno raditi, prigušeno slušati radio, prigušeno misliti, prigušeno živjeti!
Komunisti su zakonom oduzeli imovinu pojedincu, demokrati narodu.
Vrag nije crn kako se riše, crnji je.
Čovjek odlazi, samo njegova djela ostaju. Dobra ili loša.
Vojnici su školovani ljudi s diplomom za ubijanje.
Nuklearna bomba može uništiti čovjeka, komunikacijska bomba njegovu privatnost. Obje njegovu slobodu.
Pojedini roditelji svoju djecu doživljavaju kao kućne ljubimce. Kad im dosade prepuste ih ulici.
Država ne daje ništa. Samo uz proviziju prebacuje iz džepova jednih u džepove drugih.
Borac protiv tiranije istovremeno je i heroj i terorist.
Golemo materijalno bogatstvo može se steći samo pljačkom banke ili pljačkom naroda.
Samo ljubav može probuditi Čovjeka u čovjeku, ali ona je tako rijetka kao biser u školjci, dijamant u tamnim njedrima zemlje ili zrnce zlata u rijeci.
Ništa se ne mora osim umrijeti i sve se može osim izbjeći smrt!
Kao što jedno zrno tvori hrpu, tako i jedan čovjek tvori čovječanstvo!
Umjetnost je jedino što čovjeka razlikuje od životinje!
Ubiješ li čovjeka ubio si jedan od milijardi svjetova.
