Bilo je to potkraj pedesetih godina prošlog stoljeća. Majka je već tada dobro prosuđivala da će u budućnosti trebati znati više stranih jezika. Nažalost pri tome je davala prednost njemačkom i francuskom. Vjerojatno stoga jer je i sama govorila ta dva jezika. Shodno tome trebao sam ih i ja naučiti.
Nažalost nikada nisam volio učiti jezike. Više sam volio matematiku!
Od malih nogu majka me učila francuski (na filozofskom fakultetu je pod C završila francuski). Kasnije sam, u gimnazijskim danima, išao fakultativno na popodnevni tečaj u Gimnaziju u susjednom gradu. Više da mogu na miru pušiti prve cigareta nego sa željom da naučim jezik. Prije odlaska kuću gutao sam pepermint bombone kako bih prikrio zadah cigarete i danas se više sjećam njegovog okusa nego francuskog.
Njemački sam učio u školi, osnovnoj i gimnaziji. Kako bi taj jezik bolje savladao instrukcije mi je davala jedna profesorica koja je predavala na Učiteljskoj školi. I danas se sjećam da je bila zgodna. No još više se sjećam drugih dviju stvari.
Imala je ta profesorica izreske stripova W. Disneya iz starih novina, koje su izlazile još prije II svjetskog rata, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, nalijepljenih u stare bilježnice. Kako bi me potaknula da bolje učim uvijek bi mi ih posuđivala, kao nagradu za trud, za vrijeme praznika; novogodišnjih, prvomajskih ili pak za Dan Republike. Ti stripovi ne samo da su mi ostali u dubljem sjećanju od njemačkog, nego sam i sâm ponukan njima počeo skupljati stripove, najprije izreske iz novina, a kasnije tjednike „Kekec“, „Panorama“, Stripoteka“, „Plavi vjesnik“. Još se nalaze negdje u podrumu. Čekaju da ih čitaju unuci ili možda i sâm kada jednog dana odem u mirovinu i sâm podjetinjim.
No osim stripovima, kao mitom, profesorica je pokušala u meni pobuditi veću želju za učenjem jezika jednom veselom knjigom. Naziv joj je bio „Lustige Geschichte von Schilda“.
Za one čitatelje koji ne znaju sadržaj knjige, samo ukratko. Knjiga je zbirka šaljivih priča o gradu Schilda u kojem su živjeli sve budale svijeta. Njihove gluposti su poznate generacijama od 1598. godine kada se pojavilo drugo izdanje knjige.
Da samo predočim o čemu se radi, navest ću kao primjer jednu od priča u kojoj se opisuje kako su građani odlučili sagraditi zgradu gradske vijećnice, ali su pri tome zaboravili ugraditi prozore. Nakon što je bila dovršena u njoj je i u po bijela dana bio mrak. Najmudriji (čitaj najgluplji) građani, gradonačelnik, učitelj i žandar razbijali su glavu što bi napravili, ali se nikako nisu mogli dosjetiti. Onda je jednog dana u grad došla neka lukava skitnica i obećala da će im naći rješenje ako joj dobro plate. Dogovor je pao, a skitničino rješenje se sastojalo u tome da ubacuju kroz vrata dnevno svjetlo u vijećnicu. Gradonačelnik je bio oduševljen idejom, isplatio skitnicu, ovaj je otišao, a građani su počeli ubacivati dnevnu svjetlost u tamnu dvoranu.
Neki lopatama, neki su je nosili u kantama, neki su punili svjetlošću vreće i vezali ih da im ne pobjegne. Žena gradonačelnika pak je svjetlo lovila – mišolovkom. I koliko se god oni trudili, dvorana je uporno bila u mraku. Na kraju su odustali.
Slijedeći putujući savjetnik, opet neki šaljivđija, predložio im je neka skinu krov. – Sigurno će biti puno svjetla! – uvjeravao ih je. Ipak građani su ovaj puta bili oprezni. Nisu platili dok nisu skinuli krov i kad su se uvjerili da sada zaista imaju svjetla fino su ga počastili ićem i pićem pa mu isplatili dogovorenu sumu. I sve je bilo dobro dok jednog dana nije počela kiša. Shvatili su da je predloženo rješenje ipak loše.
Konačno je naišao neki čovjek zdrave pameti i bez da je išta tražio za uzvrat rekao im: „Pa zgrada nema prozora! Napravite prozore!“
Građani odmah prionuše na posao. No ni to nije prošlo bez budalaština. Otkrili su naime, da se kroz prozor može gledati trg ispred vijećnice i na njemu bunar sagrađen u spomen na osnivača Grada. I sada je svaki vijećnik želio imati svoj prozor. Odluka je pala: koliko vijećnika toliko prozora. Na kraju je u dvorani bilo dovoljno svjetla, ali je vijećnica izgledala kao veliki komad švicarskog sira.
I tako se u toj knjizi nižu šaljive priče o budalaštinama „Schildbürgera“. Sve jedna glupost veća od druge.
Posljednja priča kazuje kako su pokušavajući se riješiti, više se točno ne sjećam, crne mačke ili pak miševa iz neke kuće, na prijedlog najpametnijeg – učitelja, odlučili zapalili tu kuću. Predloženo, prihvaćeno, učinjeno. Nesreća je bila što se požar proširio na susjedne kuće i dok su se oni dogovarali koju kuću prvo da počnu spašavati, izgorio je cijeli grad. Ostavši bez domova razišli su se po čitavom svijetu i zato danas ima budala posvuda a ne više samo na jednom mjestu.
* * *
Danas sam po prvi puta dobio recepte za lijekove koje zbog svoje kronične bolesti uzimam već godinama po naputku Velikog Reformatora Zdravstvenog Sustava. S liječnikom sam razgovarao dvije tri minute. Cijelo vrijeme razgovora, a i kada više nismo imali što jedan drugom reći, on je upisivao u svoje računalo podatke za izdavanje recepata za mojih osam lijekova. Trajalo je to najmanje desetak minuta. Onda je nešto manje sestra potrošila da po tim podacima „preko mreže“ ispiše recepte, cijelo vrijeme tumačeći telefonom nekom (vjerojatno također kolegici) kako treba raditi s računalom da bi sve bilo OK. A onda je došao vrhunac u ljekarni, gdje je magistrica potrošila, neću reći koliko vremena, da opet u svoje računalo unese podatke iz tih istih recepata. Recepte je zadržala, a meni dala potvrde koje sada moram čuvati i kada budem ponovo trebao lijekove, donijeti ih u ljekarnu (i to samo u ovu i ni jednu drugu u Hrvatskoj), kako bi ona ili neka njezina kolegica ili kolega mogli vidjeti da li imam ili više nemam pravo na lijekove prema tim receptima. Toliko o umreženosti HZZO – liječnik – ljekarna na pragu informatičke ere.
I u tom trenutku sam se po tko zna koji puta sjetio mog djetinjstva, učenja jezika i knjige o budalastim „Schildbürgerima“ koji su se, po priči, raselili po čitavom svijetu. No za razliku od knjige ja već odavno, a danas sam se ponovo uvjerio da sam u pravu, mislim da su se, ako ne svi, a ono veeeelika većina njih skrasili u Lijepoj našoj. A potomci njihovih gradonačelnika, učitelja, žandara i vijećnika preuzeli uloge premijera, ministara i saborskih zastupnika.
Za nadati se da će i u našu napaćenu domovinu jednog dana doći neki prolaznik zdrave pameti i uvesti reda.
Post je objavljen 04.03.2009. u 23:02 sati.