Čitajući knjigu Alain de Bottona „Arhitektura sreće“ nađoh autorovu misao:
„Kvalitete upisane u lijepe predmete kvalitete su Boga od kojeg živimo daleko, u svijetu ogrezlom u grijehu.“
Na dalekovidnicama, javnim i privatnim, na krugovalnim postajama, na stranicama senzacionalističkog tiska nešto drugačije poruke:
Masakr u Bagdadu. Terorist samoubojica raznio se i pri tome poubijao trideset civila među kojima i dvoje djece i više žena. Sasvim normalna vijest. Iako popraćena s nekoliko „sočnih“ slika raskomadanih tijela ne izaziva više pozornosti od jednog dana, „24 sata“. Pa to se događa na bliskom istoku, tamo su muslimani!
Masakr u Americi, e to je već nešto drugo. Međutim u posljednje vrijeme događa se to sve češće pa i to postaje pomalo dosadno. Ipak još je dovoljno intrigantno da se vijest zadrži dva, tri dana. Interesantno kako se ni jedan od miliona psihologa i psihijatra i čuvenih medicinskim ustanova u Americi ne pozabave uzrocima. Sve je, navodno, krivo što Amerikanci posjeduju previše oružja, što je njihov svjetonazor mentalni sklop revolveraša Divljeg zapada. Da li je baš tako? Neuspjeh u poslu, nezadovoljstvo sa svojim životom, ljutnja na ljude iz okoline? Ali zar toga nema i Japanu? Ali tamo takvi ubiju samo sebe, a rijetko ili gotovo nikada i druge. Gdje je uzrok te raznolikosti?
Masakr u Njemačkom mirnom gradiću! E to baš nije uobičajeno (ako ne računamo masovne masakre za vrijeme Trećeg Reicha, ali to je druga priča). I u tom slučaju čitamo samo o događaju, akteru, broju žrtava, opisu načina ubijanja, potjeri za ubojicom, marki i kalibru revolvera. To zanima čitateljstvo! Za dublju analizu uzroka treba puno više vremena i znanja. Strpljena i naprezanja moždanih vijuga prilikom čitanja. Sve bi to previše dugo trajalo, a za to mediji, čija tiraža a time i profit ovise o brzini donošenja novih vijesti po mogućnosti „crnih“, nemaju sluha. Čitatelji su nestrpljivi, traže nove horor priče, nove krvave slike, nove „neuračunljive“ i „teško poremećene“ izvršioce. Nije im dosta samo onih na filmovima. Obzirom na mjesto događaja ova se vijest zadržala gotovo tjedan dana u medijima.
Ovog puta su i Hrvati imali svog junaka u tom događaju, nekadašnjeg trenera mladog ubojice. Koji je volio igrati stolni tenis. Sve smo saznali o mladićevom odnosu prema pobjedi, porazu, o njegovom mišljenju o drugima. Ako je istina to što je napisano, zanimljivo je što se nitko nije upitao da li je to baš normalno. Možda i je, ali kako bi naša policija rekla: „nema elemenata za kaznenu prijavu“. Do masakra nitko još nije bio ubijen!
No sve ove „vrhunske vijesti“ zasjenio je slučaj „monstruma“ Josefa Fritzla, koji je jučer, 19. 03. 2009., nakon relativno kratkog suđenja temeljenom na svjedočenju žrtve, 42. godišnje kćeri, i vlastitog priznanja za počinjeno, osuđen na doživotni zatvor. Jer ne postoji smrtna kazna!? A ne zaboravimo da dotična spodoba, koja se čovjekom zove, ima sedamdeset četiri godine. I ako kojim slučajem poživi do svoje stote godine ispada da će za svaku godinu svog jezivog djelovanja odslužiti godinu dana zatvora. Dovoljno? I to na trošak austrijskih poreznih obveznika s osiguranim smještajem i ishranom najmanje u rangu hotela s tri zvjezdice. Ako još bude slučajno bolestan (u fizičkom smislu, duševno je već zombi) imat će vrhunski besplatni tretman u medicinskim ustanovama o kojem, na primjer, 45 miliona Amerikanaca može samo sanjati.
Jer ne postoji smrtna kazna!
Osuda je pala, izgleda da neće biti ni žalbe. To nije dobro za medije željne „krvavih senzacija“. Prebrzo će sve pasti u zaborav. No medijski lešinari lako ne napuštaju svoju žrtvu. Već se najavljuju knjige memoara, zločinca i žrtve. Dapače žrtva ih već piše. Vjerojatnije da ih piše neki profesionalni pisac, ekspert za takve knjige. Žrtva teško da je i pismena ako je tolike godine provela iza zaključanih vrata u vječnom strahu od svog mučitelja. Zločincu obećavaju za njegove memoare dva do deset miliona eura. Tako pišu novine. Doduše i taj novac trebala bi dobiti žrtva a ne monstrum. Novac je to za njezin upropašteni život. Pontije Pilat žute štampe oprao je ruke u hrpi novca namijenjenog žrtvi. Usput zaradivši dovoljno i za sebe!
I što je najtragičnije sve će to čitati mnogi drugi bolesni umovi i naslađivati se jezivim scenama maltretiranja, silovanja, ubojstva i patnji. I pri tome energično osuđivati zločinca, duboko suosjećati sa žrtvom i pri tome misliti: dobro da se to nije desilo meni. Ili možda čak dobiti ideju da i oni naprave nešto slično, da se nađu na prvim stranicama lešinarskog tiska i zarade koji milion na svojim ispovijedima.
Što će, čitajući memoare, misliti susjedi u čijem se susjedstvu desilo to što se desilo? Da li je njima mirna savjet? Neće li se početi prisjećati nekih događa i detalja koji su ih mogli navesti na pomisao da se u toj kući događa nešto loše. Možda i hoće. Pogotovo ako nanjuše da bi i oni mogli prodati svoje memoare!. I tako će se jeziva mješavina zla, smrti i biznisa nastaviti dok se iz nje ne isišu i posljednje kapi osobnih interesa.
A pitanja što je navelo zločinca na zločin, zašto su ljudi iz okruženja okretali glave i zašto se sada naslađuju čitajući opise tog monstruoznog zločina ostat će bez odgovora. Jer to ljude, osim možda liječnika psihijatra, apsolutno ne zanima. S vremenom će interes splasnuti, žrtva će biti zaboravljena, zločinac će umrijeti, a lešinari će naći novu žrtvu, novog Fritzla, da nad njom iskaljuju svoje niske strasti. I nitko se neće pitati zašto je tako?
Na kraju pitam ja: ako su lijepe kvalitete, kvalitete Boga, zar onda nisu i grijesi njegovi grijesi. Kad netko učini nešto dobro kaže se: uradio je to uz Božju pomoć. A zar i ove sve zločine nije čovjek počinio uz njegovu pomoć. Uostalom on nas je stvorio upravo takvima. No to je tema za neku drugu priliku.
Ako se o tome uopće smije govoriti?
Semper contra
Post je objavljen 20.03.2009. u 20:48 sati.