semper contra
ponedjeljak, 09.03.2009.
Kako se stvaraju budući pripadnici zločinačkih organizacija
U drugoj polovici šezdesetih godina prošlog stoljeća, nakon završetka elektrotehničkog fakulteta (danas FER) počeo sam raditi u jednoj od mnogih tvornica nekada velike tvrtke. Tada se zvala „Rade Končar“ po narodnom heroju iz „mračnih“ vremena. Danas samo „Končar“. Ipak, barem je prezime ostalo, iako nisam baš siguran da današnja mladež zna bilo što o čovjeku tog prezimena. No ostavimo to za neku drugu priliku.
U neposrednoj blizini, preko avenije koja se tada zvala Avenija Bologne (možda se zove i danas tako, ne znam ne putujem više onuda), nalazi se naselje Gajnice. Dobar dio radnika zaposlenih u tvornici imao je tu stanove. Tako sam od njih nekoliko puta slušao kako u naselju „operiraju“ dvije grupe huligana (tada se to službeno zvalo „besprizornih“) koji su se često znali međusobno potući kako to već rade ulične bande stoljećima po svim gradovima svijeta. Tadašnja policija (tada se zvala milicija) znala je intervenirati kad su dečki malo prevršili mjeru. Uglavnom nisu poduzimali nikakve drastične mjere dok jer je to bilo u nekim snošljivim granicama. I dok se to odvijalo u krugu tih „uličnih klanova“.
No u jednoj od tih dviju grupa na čelnu poziciju (vođu čopora) uspio se nametnuti jedan kojemu nije bilo dovoljno dijeljenje čvrga, bubutki ili otimanje sladoleda uz poznatu: “daj liz, jedan griz, jedan krug (na biciklu) i budi drug“. Momak je, uz pomoć svojih pobočnika počeo ozbiljno terorizirati drugu grupu. Nakon izvjesnog vremena to se proširilo i na pojedine mladiće i djevojke iz naselja koji inače nisu pripadali ni jednoj od grupa. I kad je jednom jedan od tih „fasovao“ malo veće batine, milicija je okrenula ploču. Uhvatili su vođu s još nekolicinom i odveli ih u postaju (tada stanicu). Podanike su dobro isprepadali i pustili kući, a vođu su preko noći zadržali u postaji. U jutro su i njega ispratili kući.
Što su s njim radili te noći, kako se momak proveo, točno se nije saznalo nikada. Po naselju se pričalo da je cijeli noći bio podvrgnut preodgoju „vaspitnom palicom“, kako se u šatru tada nazivao policijski pendrek. No činjenica je bila: momak je postao najveći mirotvorac u naselju. Čim bi netko počeo neku grublju kavgu dolazi je do grupe, rastavljao ih uz upozorenje: „Dečki smirite se, ne želim vam da provedete u stanici noć kakvu sam ja proveo.“ Naravno bilo je i kasnije remećenja reda i mira, no sve je to bila čista „naiva“ u odnosu na ono što se događa danas.
Na sve ovo me podsjetio članak kojeg sam nedavno pročitao u „Jutarnjem listu“ u kojem se građani, koji ne žele ništa drugo nego red i mir, obavještavaju da su „Skinsi pušteni jer su krivili jedni druge“!? Krivica, koju su inače priznali, prebacivali su jedan na drugoga tvrdivši da je baš taj drugi u ožujku prošle godine izudarao društvo koje se zabavljalo na klupi. Urlajući „pankeri sve ćemo vas poubijati“, „prljavi antifašisti“ i slično jednoj su djevojci martom razbili nos, a jednog mladića prebili letvom.
I to je ružno, no u cijeloj priči je ipak najzanimljivije obrazloženje suda (suca) zašto je postupak obustavljen.
Kao, nije se moglo utvrditi koji je od njih udarao (dok su drugi „samo“ gledali) jer su, kao što rekoh, jedan na drugoga svaljivali sam čin udaranja. Slijedi slijedeći biser: problem je u tome što je mladić tijekom mlaćenja spustio glavu među koljena pa nije mogao precizirati tko ga je udario letvom. I završni čin: ozljeda koje su mladić i djevojka imali nisu bile dovoljno teške te je sve doživljeno kao obično remećenje javnog reda i mira.
I sada se pitam:
Tko je mladićima rekao da priznaju krivnju ali da jedan na drugog pokazuju prstom da je baš taj držao „oruđe za ubijanje pankera i antifašista“? Sumnjam da su se oni sami tome dosjetili. Imao je tu vjerojatno prste neki od odvjetnika kojemu je stalo samo do „istine i ništa do li istine!“
Zar je mladić trebao gledati u divljaka s letvom i izložiti lice i glavu udarcima letve, e da bi na sudu mogao posvjedočiti tko je od budućih kriminalaca upotrijebio sredstvo za utuvljivanje „skins“ svjetonazora u njegovu glavu?
Zar je zaista udaranje ljudi martom i letvom u kojem je djevojka „imala slomljeni nos ali bez pomaka“ samo kršenje javnog reda i mira?
Obustava postupka daje nedvosmislen odgovor na gore postavljena pitanja. Tek kada huligani nekog ubiju ili nekog prebiju tako da umre, naša pravna država stupa na scenu. A i tada se uzimaju sve moguće i nemoguće olakotne okolnosti i zločinci se uglavnom izvuku uz blage kazne. Ili nikakve ako su djeca „moćnika“.
A da se ipak pokuša metodom „vaspitne palice“?
Semper contra
