semper contra
subota, 28.03.2009.
Pelješki most kontra nadarenoj djeci
Jučer, nakon Dnevnika na javnoj dalekovidnici, gledao sam emisiju o nekolicini nadarene djece.
U razdoblju od pet do sedam godina, dječaci i djevojčice. Kad zatvorim oči i pokušam ne misliti na dječji glas po sadržaju govorenja pomislim da se radi o srednjoškolcima ili čak polaznicima fakulteta s prosječnom ocjenom 5.
Neki odlomci emisije:
Pričaju roditelji jedne sedmogodišnje djevojčice, oboje novinari po struci, kako su nedavno otkrili da im netko „ruje“ po e-pošti. Nakon što su provjerili međusobno da onaj drugi nije, preostala je samo kćerka. No kako ona može otvoriti poštu kada ne zna lozinku, a nikada nije stajala pokraj njih kada su je oni ukucavali. Ispostavilo se da je kćerka iz daleka uočila i zapamtila redoslijed tipki lozinke, ponovila niz tipki i otvorila e-poštu. Dok je tata pričao, mala je lijepo razgovijetno rekla lozinku njegove pošte. Sada će je tata morati mijenjati.
Otac te djevojčice je i instruktor skijanja. Prošle godine su posudili skijašku opremu i po prvi puta kćerku poveli na skijanje. Nakon opremanja, mala je stala pokraj oca i dok se on pripremao da joj objasni prve skijaške pokrete, kćerka se lijepo spustila niz blagu kosinu kao da je već više puta skijala. Na pitanje odakle zna osnovnu tehniku skijanja, pokrete nogu i tijela odgovorila je kako je gledala na TV-u kako se skijaši – takmičari skijaju i zapamtila osnovne pokrete. „I sada sam ih samo ponovila!“ dodala je i nastavila skijati.
Druga curica, pet-šest godina, prava brbljavica, uživa u postavljanju zagonetki i pitalica koje sama izmišlja. I da stvar bude zanimljivija, sastavlja ih u rimama. Zna ona još mnogo toga i u pričanju je nezaustavljiva.
Svi su oni naučili prva slova s godinu i pol ili koji mjesec više, s dvije ili tri godine su već čitali, danas čitaju knjige za odrasle.
Imaju dodatno druženje u okviru odjela za nadarenu djecu. U posjet, tijekom snimanja, došao je ministar Primorac i razgovarao s njima. Djeca su znala da je on forenzičar (naravno da su točno znali izgovoriti tu riječ, ja je moram prepisati iz nekog teksta), znala su da je temelj te struke poznavanje DNK, gena i slično. U jednom momentu Primorac ih je pitao da li uče strani jezik. Naravno svi uče engleski. Da provjeri zamolio ih je da postavljaju pitanja na engleskom. Počeli su s imenom, koliko ima godina i došli do pitanja koji mu je posao. On je odgovorio: „Ministar!“. Jedna od djevojčica je to ponovila kao „ministâr“. Primorac ju je ispravio da nije ministâr, nego „ministar“ s naglaskom na drugi slog. Klinka je ministru pojasnila da njegov posao na engleskom znači „mala zvijezda“ i da se kaže „mini stâr“. Naravno gospon min stâr je ostao bez teksta.
Gledajući to prožimali su me razni osjećaji. U nekim trenutcima me naprosto bilo strah te djece, kao da su vanzemaljci. Već slijedećeg momenta bio sam oduševljen, da bi me odmah iza toga uhvatila tuga kad sam se sjetio da će se njihov talent u ovoj državi vjerojatno brzo ugasiti, osim ako roditelji ne budu imali dovoljno sluha, volje i znanja da taj talent razvijaju.
Razmišljajući nakon emisije o viđenom, sjetio sam se priče jedne roditeljice koja je sa svojim sinom otišla u, mislim Ameriku, gdje je on nastavio školovanje u tamošnjoj školi. Nakon izvjesnog vremena pozvao ju je ravnatelj na razgovor. Poučena iskustvom u tadašnjoj Jugoslaviji, prva joj je misao bila da sin pravi ili ima probleme u školi. No istina je bila upravo suprotna. Ravnatelj je pojasnio majci da joj je sin izrazito talentiran, ali da zbog nedovoljnog poznavanja jezika njegov talent ne može doći do punog izražaja. On bi bio toliko slobodan predložiti joj dopunsku nastavu iz engleskog. Naravno majka je bila ugodno iznenađenja, no, kaže, došli su nedavno, tek se zaposlila i kao početnik nema još plaću koja bi joj dozvolila plaćanje instrukcija.
„Ali gospođo, pa ja sam samo htio Vaše dopuštenje da sin može ostati dulje u školi, a instrukcije će škola davati besplatno!“ odgovorio je ravnatelj iznenađenoj majci.
Za to vrijeme naša Vlada u vrijeme krize i dalje inzistira na gradnji nepotrebnog Pelješkog mosta, njezin Premijer kupuje blindirani automobil za milionske iznose (valjda da ga zaštiti od njegovog „dragog naroda“), a kako joj manjka novca, kreše plaće prosvjetarima i liječnicima.
Kako bi mogla ispuniti obećanje dano kupcu 5 miliona m2 zemljišta u neposrednoj blizini lokacije mosta da će se most sagraditi, kojeg će taj isti kupac nakon dovršenja mosta prodati po deseterostruko još većoj cijeni!?
Semper contra
