semper contra
utorak, 14.04.2009.
Beograd rehabilitirao Hebranga - oca
Uz udarni naslov u današnjem „JL“ u kojem se najavljuje EKSKLUZIVNO mišljenje psihijatara o ubojici Ivane Hodak našao se i, doduše, manji naslov „Beograd rehabilitirao Andriju Hebranga“. Što je i shvatljivo: u hrvatskim medijima psihički profil jednog ubojice sigurno zavređuje veću pozornost naslovne stranice nego vijest o čovjeku koji je stradao od „zločinačke“ organizacije KPJ (za mlade koji ne znaju što ta kratica znači – Komunističke partije Jugoslavije).
Da se odmah razumijemo: apsolutno sam protiv toga da se bilo koga likvidira bez objektivnog, nepristranog i na dokazima potvrđenog suđenja. Pa makar to bio i ubojica mog djeteta. Ali u slučaju da se krivnja nepobitno dokaže jedina, po meni, kazna za kršenje zakona je smrtna kazna. Sve ostalo su čiste tlapnje.
No da se vratim na slučaj Andrije Hebranga - oca, a s tim u svezi i Andrije Hebranga - sina. Prije toga jedna digresija.
Moj je otac još u Kraljevini Jugoslaviji prišao tadašnjoj Komunističkoj partiji. Iz ideala. Po mom saznanju negdje oko 1937. godine. Godine 1942. zbog provale u njegovu partijsku ćeliju, da izbjegne hapšenje, javio se kao rezervni časnik domobranske vojske vlastima i poslan na ratište u Bosnu. Tu je s ostalim časnicima organizirao predaju kompletne postrojbe partizanima koji su razoružali postrojbu, one koji nisu željeli u partizane (da se bore protiv okupatora uz čiju su pomoć ustaše „ostvarile“ tisućugodišnji san hrvatskog naroda za svojom državom) poslali kućama, a oni koji su sanjali slobodnu i uljudbenu Hrvatsku ostali su u partizanima. Jedan od inih je bio i moj otac. Nikada se iz partizana nije vratio. Postoje razne priče o tome kako je stradao. Najvjerojatnija je, navodno, da su ga strijeljali sami partizani!
Zašto?
Prema kazivanju preživjelih iz tog vremena, već tijekom 1943. godine dolazilo je do odstupanja od pravila: svi smo jednaki. Časnici su počeli dobivati bolji smještaj, bolju hranu i općenito bolji tretman od običnih vojnika-partizana. Moj se otac, navodno, kao jedan od časnika pobunio protiv toga tvrdeći da to nije u duhu proklamiranog komunističkog načela: svi za jednoga jedan za sve. Prema pričanju moje majke, koja mi je govorila kako je otac bio oduševljen mišlju o tome kako ćemo svi nakon rata biti jednaki, mogu povjerovati da je on zaista na opisani način reagirao na pojavu nejednakosti među borcima. No i tada, kao i u Domovinskom ratu, postojali su ljudi koji su u partizane otišli zbog koristi a ne ideala. Te, 1943. godine, kada se već gotovo sigurno znalo da će Hitler i njegovi saveznici izgubiti rat, u partizane je ušlo puno njih koji s idealom komunizma (kršćanstva) nisu imali nikakve veze. Njima su naravno smetali ljudi koji su imali ideale komunizma (kršćanstva) kao idealnog besklasnog društva u kojem će svi biti jednaki. I zato su ih odlučili maknuti! Tako su, navodno, strijeljali i mog oca pod optužbom da krši disciplinu u postrojbi!!!
Ne znam da li je to istina. Nakon onog rata, naime, nije bilo razno raznih udruga na čelu s ministarstvom i Madonom da istražuje žrtve NOB-a. Ja sam tek mnogo godina nakon završetka rata dobio za mog oca Spomenicu s potpisom „zločinca“ Josipa Broza Tita. Imam i sâm Spomenicu Domovinskog rata potpisanu od prvog nam Predsjednika (da li će i on jednog dana biti „zločinac“?), a u vrijeme pogibije mog oca partizanskog komesara, dr. Franje Tuđmana. Moja majka nikada nije tražila nikakve istrage niti bilo kakve beneficije za mene vodeći se komunističkom (kršćanskom) idejom da pomoći treba onima kojima je pomoć zaista neophodna.
Pa ipak ja i dalje smatram da je NOB-e bila pravedna borba naroda Jugoslavije protiv „okupatora i domaćih izdajnika“, kako se to u bivšoj državi govorilo. Jer za mene crta razgraničenja između „nas“ i „njih“ nije licitacija tko je pobio više nevinih ljudi, djece, žene i staraca (što je naravno zločin za osudu i za njega treba odgovarati svatko bez obzira na čijoj je strani bio) a kojom neki danas uzvraćaju na licitaciju brojkama pobijenih u Jasenovcu, nego tko se suprotstavio okupatoru a tko je bio uz njega!
Zato sam i sam 1991. godine prišao Narodnoj zaštiti kad se baš nije znalo na koju će stranu prevagnuti teg povijesti, unatoč svojim poodmaklim godinama. Zato i danas smatram da je Domovinski rat bio pravedan, bez obzira što su i taj rat mnogi kasnije iskoristili za svoje osobne interese. Bez obzira što su i u njemu počinjeni zločini. Bez obzira što su mnogi nakon tog rata, kao i onog, prigrabili vlast a da rat nisu ni pomirisali. Bez obzira što su i u tom ratu likvidirani mnogi idealisti koji su pokrenuli borbu za samostalnu i uljudbenu Hrvatsku (Kir-Hebrang - otac).
A sad da se vratim na Andriju Hebranga. Pretpostavljam da mnogi čitatelji ovog bloga (kojih i nema tako puno) znaju za slučaj Andrije Hebranga, oca jednog od glavnih stupova tvrde struje u stranci na vlasti, Andrije Hebranga - sina. Osobno sam pročitao nekoliko knjiga koje su više ili manje uspješno pokušavale rasvijetliti misterij smrti Andrije Hebranga – oca. Kao i u slučaju mog oca postoje mnoge varijante i teorije. Čitatelja kojeg to zanima upućujem da pročita bibliografiju na tu temu koja je zaista obimna. No osnovno je, i to je ono glavno, Andrija Hebrang – otac, nije se uklapao u generalnu politiku vlastodržaca koji su vlast prigrabili nakon rata. Da li je on pri tome branio interese Sovjetskog saveza, samostalne Hrvatske ili osobne interese to je za ovaj slučaj sporedno. Kao i moj otac nije se uklapao u generalnu liniju, nije se slagao s vrhuškom. I zato je trebao nestati!
Uz vlast su ostali poltroni (prema Klajiću: ništarije, kukavice, strašljivci, ulizice, laskavci, puzavci, gmizavci pred jačim, beskičmenjaci, podrepaši, čankolizi, ulažice, ulagivači, udvorice, čorboloci, pripuzi)! Kao i danas!!!
Uz njih su došli ljudi, koji su zbog tužne sudbine svojih roditelja, rodbine ili prijatelja doživjeli traume, pa sada dokopavši se vlasti, i koji se sada svete i napadaju svakog koji se ne slaže s njihovim mišljenjem. Kao na primjer Andrija Hebrang – sin. Razumijem njegov revolt, ali zar i ja ne bi imao pravo da napadam i KPJ, i Tita i partizane? Mogao bih, ali neću! Zašto? Upravo zbog one razdjelnice o kojoj sam pisao ranije! Ali gospodin Andrija Hebrang to očigledno ne shvaća. Njemu nije jasno da su tada bila takva vremena i tako se to radilo. Kao uostalom na sličan način i za vrijeme Domovinskog rata. Prema načinu kako on danas reagira ne bi me čudilo, da je kojim slučajem živio u vremenima kada se političke protivnike micalo metkom, da ne bi djelovao na jednaki način.
Mnogi su zaslužni ljudi naše Domovine pokušavali kroz stoljeća stvoriti slobodnu Hrvatsku. Mnogi su zbog toga stradali, mnogi pali u zaborav. Da parafraziram: prerano su zakukurikali. Konačno su se stekli povijesni uvjeti i jedan je čovjek uspio u naumu. I kako to uvijek biva uspio samo djelomično. Nije iskoristi povijesni šansu da Hrvatsku u kratkom roku pretvori u modernu, demokratsku, pravnu, europsku i ekonomski jaku državu. Ali to je tako! Nitko nije savršen. I zar ćemo zato samo pljuvati po njemu, isticati samo njegove negativnosti, kikseve i propuste? Ili ćemo ga opet s druge strane dizati u nebesa, da bi ga za trideset, četrdeset godina valjali u blatu, rušili njegove spomenike i proglašavali ga zločincem? A da ga ipak prihvatimo kao čovjeka od krvi i mesa?
Zašto sve ovo pišem?
Zato što mi je dosta kopanja po povijesti. Bilo je herojstva i u jednom i u drugom ratu, bilo je zločina i u jednom i u drugom ratu, bilo je i onda i sada ljudi koji su se borili sjedeći u zapećku i pijući gemište ili bevande a sada vapiju za osvetom, bilo je i onda i sada ljudi koji su nakon bitke postali generali a da nisu ni jedan jedini dan proveli na ratištu. Bilo je i Glina, i Hirošima, i Dresdena. Da bilo je svega toga. Ali tako je u svim ratovima od pamtivijeka. Idealisti krenu u rat, izginu, a promućurni iz tog rata izvuku korist za sebe. I zato prestanimo iskapati leševe. Odajmo im dužnu počast spomenikom svim žrtvama suludih ratova i sukoba i započnimo voditi brigu o budućnosti naših potomaka! Da i oni zbog naših propusta neće morati kopati po jamama!
Ili je i to samo idealizam!?
