Upravo čitam „Dnevnik jednog čudovišta“ Zore Dirnbach. Kad sam knjigu posuđivao u gradskoj biblioteci, znajući tko je Zora Dirnbach, pomislio sam da piše o Poglavniku, vođi NDH. Međutim epitet se odnosi na mladu srednjoškolku koja piše svoj Dnevnik od 1941. do 1948. godine. Zbog naravi u njezinoj su je obitelji često nazivali – čudovištem. Neću dalje opisivati sadržaj knjige. Meni je zanimljiva, pisana je pitkim stilom i mislim da bi mladi mogli dosta toga naučiti iz nje.
Već se dulje vrijeme spremam napisati post na temu „šutljivih Hrvata“ koju je poštovani bloger „gosponprofesor“ na svoj način obradio u postu pod gornjim naslovom potkraj 2008. godine. Čitajući citiranu knjigu našao sam ulomak koji je dobar „šlagvort“ za navedenu temu.
Spomenuta srednjoškolka, potaknuta druženjem s ilegalcima u vrijeme okupacije svog Grada, pomalo se „politički“ educirala i nakon oslobođenja na dosta nespretan i naivan način počela ulaziti u nove političke tokove. U spomenutom ulomku ona se, nakon dosta duge borbe u sebi, pokušava suprotstaviti jednom od „drugova“ koji je organizirao istjerivanje nepoželjnih elemenata iz njezine škole. Jedna od nepoželjnih je bila i njena kolegica iz razreda koja je, jednom tijekom okupacije u verbalnom napadu ostalih učenica na nju, jedina stala u njezinu obranu. Saslušavši je „drug“ joj uzvrati:
„Drugarice, mi nismo ni na koga navalili kao što ti kažeš nego smo umjesto vas očistili školu od fašista i ostale bande koja se u nju uvukla. A oni koji se ne slažu s takvim čišćenjem – ovdje on na tren zastane - …pa, dakle , takvi mogu mirno poći za njima, mi ih nećemo zadržavati.“
Nekoliko trenutaka gledao me ledeno i ravno u oči. S mučninom u želucu shvatim da koliko god želim prkositi tom pogledu, boriti se protiv njega, pretvarati da se da ga ne vidim, neka rastuća zebnja tjera me da sve bijednije i kukavički uzmičem. Ne, više se ne mogu zavaravati. To što još uvijek stojim i zurim u to maslinasto i rošavo lice, u te oči koje vrebaju, samo je još iz straha, iz nekog neobjašnjivog, puzajućeg straha koji me poput udava obavija i prijeti ugušiti.
Samo što čovjek koji je lišen takvog straha bezumno i slijepo srlja naprijed, pa se ne vidjevši opasnost i strmoglavi s klisure.
A onaj strašljivi – taj preživljava.
Gospon profesor u postu u svojoj tezi kaže:
Odgajani smo da trpimo. Odgajani smo da izbjegavamo otvorenu konfrontaciju, da se ne suprotstavljamo (ni lažnim) autoritetima.
Slažem se s tom tezom. No postavljam pitanje zašto su nas tako odgajali. Na to pitanje na neki način odgovara citirani ulomak iz knjige Zore Dirnbach. Zato da bi preživjeli! Iako Hrvati sebe smatraju velikim kršćanima i mnogima je teorija evolucije i borbe za opstanak, kako je tumači Darwin, strana ili čak bogohulna, ipak oni već tisuću godina opstoje samo zato što su se kroz stoljeća naučili preživljavati pod „nekim dalekim otuđenim centrima moći.“ (citat profesorov)
Oni koji to nisu naučili bili su ubijeni, protjerani, iseljeni. Njihovi „buntovnički“ geni su uništeni. Ako su se u ponekim povijesnim okolnostima pojavili pojedinci s takvim „buntovničkim“ genetskim kodom, vrlo brzo su bili eliminirani od vlasti ili pak su ih starosjedioci s „miroljubivim“ genetskim kodom milom ili silom primirili. „Pa zar ste vi ludi, sve će nas pobiti!“ govorili su im. Jer kako kaže gospon profesor:
Nakon što je skršena velika seljačka buna, represalije su bile toliko strašne da ljudima nije palo na pamet sljedećih četiristo i kusur godina da se otvoreno bune. Stvar se prepričavala iz generacije u generaciju.
I generacije su učile da u takvom okruženju treba šutjeti na javnim mjestima, pred autoritetima, naročito crkvenim i vladajućim. Ipak:
Naučili smo da se možemo do mile volje žaliti u krugu obitelji, susjeda, rodbine i prijatelja, ali razborito, mirno i samosvjesno se suprotstaviti nekom nadređenom (učiteljici, liječniku, velečasnom, poslovođi, ravnatelju…), e to ni za živu glavu.(citat profesorov)
I dok su veliki narodi svoje ideje provodili mačem (rimljani), mačem, helebardom i mušketom (konkvistadori), revolverom i puškom (američki doseljenici, kolonizatori 19. stoljeća), topom i tenkom (Nijemci, Rusi), mali su narodi zbog svojih ideja gubili glave. I dok su generacije velikih naroda učili vladati i stvarati svoje države, mi mali smo učili trpjeti, biti poslušni i smjerni. A jedina nam je slast bila, zaj…t vlast! I sad kad smo konačno izborili (prije od velikih dobili dopuštenje) i utemeljili svoju državu, mi se i dalje ponašamo kao da nam je na vratu tuđinski jaram pa uporno zaje….mo i tu svoju vlastitu lijepu našu. A neki su se po svemu sudeći čak i prestrašili odgovornosti upravljanja državom pa navalili „kao guske u maglu“ da uđu u EU u kojoj veliki narodi takve jedva čekaju kao kusur za međusobno razračunavanje. Uostalom kakva je suštinska razlika između toga da li smo u Austro-Ugarskoj monarhiji ili u EU kad smo mali narod? Naši su preci tu „uniju“ već iskusili, mi nešto stariji iskusili smo jednu „drugu“, a oni mlađi će morati iskusiti i ovu „treću“. No nema veze Hrvati znaju šutjeti.
I samo ti i takvi će preživjeti!!!
Semper contra.
Post je objavljen 20.04.2009. u 20:55 sati.