Da na mom blogu ne bude samo crnih, evo malo i vedrijih tonova za ove Uskršnje blagdane. Možda ste tu priču već čuli ali ne smeta. U životu se mnogo toga ponavlja, pa zašto ne bi ponovo pročitali nešto što ste već negdje proćitali ili čuli. I kod naših političara se mnoge stvari ponavljaju, najčešće ružne i nemoralne, pa ih mi svejedno ponovo biramo, kao što ćemo to uostalom učiniti i na predstojećim izborima 17. svibnja ljeta Gospodnjeg 2009. Što se mene osobo tiče najvjerojatnije ću preko cijelog glasačkog listića napisati:
„Oprosti mi, o Bože, moj,
sve ih treba pred streljački stroj!“
Važno je na izbore izaći.
Pustimo političare i počnimo s pričom.
Stvorio Bog zemlju, more, zrak, nebo, sunce i zvijezde. I bi zadovoljan. Malo se odmorio pa počeo oblikovati životinje.
Kako je koju stvorio tako je iz svoje vreće raspoloživih godina života vadio po pedeset godina i svakoj od njih odredio da će toliko godina šetati zemljom, plivati u vodama ili letjeti po zraku.
Na kraju, na svoju sliku i priliku, oblikuje Adama. Pogleda djelo ruku svojih i bi zadovoljan. Bio je pače toliko zadovoljan da pomisli kako bi možda Adamu trebalo dodijeliti i više godina života. Nažalost kad je pogledao u vreću utvrdi da je u njoj preostalo još svega dvadeset i pet. Dodjeli Adamu samo toliko.
"A zašto meni samo dvadeset i pet kada su svi drugi dobili po pedeset?" pobuni se Adam.
"Pogledaj i sam, više nemam nego tih dvadeset i pet. Nego pođi ti malo po zemlji, pa kad sretneš neku od životinja zamoli je neka ti pokloni koju godinu."
I krene Adam. Prvo susretne konja. Ispriča mu svoju muku i zamoli ga za koju godinu. Konj se smiluje i dâ mu svojih dvadeset i pet. Iako je sada imao godina kao i sva druga živa bića, osim naravno konja, Adam ne bješe zadovoljan i krene dalje.
Sretne psa. Nakon što je i njemu pričao o svojim problemima, pas se smiluje pa mu i on pokloni svojih dvadeset i pet. E, ovo je već nešto - pomisli Adam. - Ali bilo bi dobro zaokružiti na sto, - i krene dalje.
Išao je dosta dugo i prolazeći ispod jednog drveta ugleda na grani majmuna kako se češka po stražnjici. Potuži se i njemu, majmun malo razmisli pa se i on smiluje i otpusti mu svojih dvadeset i pet godina.
To je lijepa brojka - pomisli Adam i vrati se Bogu te mu sve lijepo ispriča.
Bog se malo zamisli, zatim promisli, lukavo se nasmiješi pomilovavši svoju dugu sijedu bradu i reče:
"U redu Adame. Sam si tako htio. Prvih 25 godina živjet ćeš kao čovjek. Drugih 25 rintat ćeš poput konja da nešto stekneš. Slijedećih 25 godina tvoja će te djeca gurati i udarati nogama kao olinjala psa. I na kraju, doživiš li i posljednjih 25 svi će ti se smijati kao majmunu!"
Reče Bog i tako bi.
Semper contra
Post je objavljen 10.04.2009. u 22:04 sati.