Naš život bez tebe

ponedjeljak, 30.09.2013.

...

Morala sam tati napraviti knedle, a tako mi je to teško. Ne smijem ništa njemu reći, ne smijem ga podsjetiti. To je bilo tvoje omiljeno jelo. Sjetila sam se kako si jednom rekao da si pojeo osam komada. Ne znam, da li si zbilja toliko pojeo, ali znam da si ih obožavao. Ako je koji ostao, grijao si ih drugi dan za doručak, a ja sada pravim tati knedle i srce tužno do bola. Znaš, ne smijem tati govoriti, on ti je jako tužan bez tebe, znaš koliko ste vas dva imali razgovora, tajni, svađanja, mirenja. Otvoreno je pokazivao da si mu najmiliji sin, to smo svi znali. I sada šuti majko da ne rastužiš tatu, moram tako. Ne želim da mu je teže nego mu treba biti.
Dani prolaze, dolazi već jesen, naše šljive su još neobrane. I to je bio tvoj posao, ti si to sve organizirao...a neki se usude nešto govoriti o tebi. To su neke sitne duše koje ne poznaju ni sebe, koje se vole naslađivati tuđom boli, ali nema veze, ništa se ti ne sikiraj. Znaš mamu lavicu, koja uvijek pravdu i istinu tjera, a ti si bio jedan od najvećih pravednika. Za pravdu si skakao do neba. Zato mama neće posustati, moram biti tu da jednom i to saznam i skinem i taj teret sa tebe. Znam da to očekuješ od mene, znam da si ti za svoju mamu bio spreman na sve.
Bila sam kod tebe, kiša neumorno pada već dva dana. Tuga me stisla kad sam vidila kako je hladno tamo, pusto, tmurno tužno. Znam, znam...nisi ti tamo...tamo je samo tvoje tijelo. Ti si moj anđeo, moj nevidljivi mirisni anđeo. Volim te...

nedjelja, 29.09.2013.

Nedjelja

Tužan i težak dan, kiša pada a ja cijeli dan spavam. Tako volim kad mogu spavati, tada ništa ne znam, ali znam da ne mogu prespavati ostatak života. Samo da mi je naći način kako se nositi sa gubitkom najdraže osobe na svijetu...neka boli, samo da naučim nositi tu bol. Nisam sada sposobna, nisam učinkovita. Odrađujem neke stvari spontano, ono kao što moram, a sve mi je problem. Ja ne bih ništa, jer ne vidim zašto nešto moram. Po drugoj strani sam potpuno svjesna da tako dugo neću moći, da se moram pokrenuti, usmjeravati misli nekamo drugamo, a ne znam da li se to može. Valjda ću s vremenom uspjeti. Išli smo ja i tata vidjeti da li gore svijeće, pada kiša, da ti ne bude tamno. Samo da te prekrižim, pomolim jer ne bih imala mira da nisam išla vidjeti.
I gore svijeće usprkos kiši, gore i kod kuće, neće se ugasiti nikada tvoje svjetlo.
Pisala bih ti još malo, ali nekako mi ni to danas ne ide. Ne idu ni riječi preko usta, spustio se mrak. Idem barem odraditi ono što moram. Volim te dušo moja u nadi da će ovo vrijeme brzo proći, da tamo kod tebe nema boli, da ćemo se sresti u radosti.

subota, 28.09.2013.

...

Idem ti malo napisati, a zapravo danas ne znam što bih ti točno rekla. Izmiješali su se osjećaji pa ne znam da li sam tužna, tjeskobna, na trenutke osjetim i nekakvu ljutnju. Ne znam, ljuta sam valjda zbog svega što se dogodilo. Stalno mislim da to nije trebalo tako biti, što si ti baš odabran da odeš. Ti koji si bio tako pun neke životne radosti, zujalo koje nigdje nije imao mira. Nije li tvoja duša možda ipak bila nesretna ovdje, možda joj je bilo tijesno, možda je tražila slobodu i prostranstvo. Na Zemlji to sigurno nije imala. Ja pokušavam opravdati tvoj odlazak na sve moguće načine, nadajući da će mi tako barem malo biti lakše. Kad bi mi ljudi barem mogli razumjeti, ali...na žalost ja to još ne mogu. Kad bi se mene pitalo, kad bih ja imala mogućnost ne bi bilo stradanja, ne bi bilo patnje, gladi, siromaštva. Nikada ni jedna majka nebi zaplakala nad mrtvim djetetom, nikada nebi bilo nesreća, naprasnih smrti. Svi bi umirali prirodnom smrću, naravno prije svoje djece. Da se mene pita ja bih naredila ljubav, nesebičnu, koja bi se širila cijelim svijetom, kad bi ja... ali ja sam samo jedno majušno biće poslano na svijet patnje, boli, stradanja. I tko zna kada će moje poslanje biti završeno, valjda će ostati nekakav trag iza mene. Materijalno neće ništa ostati, ali moja nada je da će ostati trag ljubavi koju sam uvijek nastojala širiti oko sebe. Prije par dana mi je jedna mlada djevojka poslala poruku da me u jednom trenutku doživjela kao vlastitu majku. Drago mi je bilo da mi to kaže, a družile smo se kad je bila djevojčica od šest godina i zapamtila ljubav kojom sam pristupala svakom pojedinom djetetu. I zato se ja pitam stalno iznova, ZAŠTO? Toliko sam voljela, toliko davala ljubavi, i onda ostanem osakaćena za dio svog srca. Ostalo je ljubavi u meni, ali ona je sada drugačija. To je tužna ljubav, još osjećajnija, još veća, još dirljivija. Pa zar mi je trebala veća nego što sam imala? Ne znam sine moj, mama je jako ranjiva, ali voli, voli nesebično. Bez tebe je jako teško, ali kad ljubavi nebi imala nebi ni mogla živjeti. Živim iz dana u dan, tužna, tjeskobna, ali srca punog ljubavi.
Danas sam bila par minuta u tvojoj sobi, onako samo malo. Miris tvoje sobe se ne mijenja, isti je kao da si uvijek u njoj (možda i jesi), ali nekako mi je teško, malo sam provirila u tvoj ormar, vidjela cipele koje stoje tamo gdje si ih ostavio. Neka stoji, neću to dirati za sada, ne mogu. Čekam ja neko čudo, pa neka stoji. I da, upalila sam ti danas ono svjetlo sa Isusovom slikom koju si ti svojoj mami kupio. Neka sada svijetli u tvojoj sobi, neka ti svijetli vječno svjetlo.
Šalje ti mama tisuće najnježnijih zagrljaja u ovu tužnu i tihu rano jesensku noć. Volim te Boris.

Tvoja posljednja fotografija 18.07.2013. na rođendanu kumčeta, 16 dana prije odlaska u nebeske visine.

petak, 27.09.2013.

Osmi tjedan

Kad ti se dogodi ovakva tuga u životu, kad ti se otkine komad srca niti ne shvatiš što ti se zapravo dogodilo. To postaje svaki dan stvarnije i svaki dan zapravo donosi bolniju spoznaju. Nikada se to više ne može popraviti, nikada preboljeti, nikada zaboraviti. Učim živjeti, ja u pedesetoj godini učim ponovo živjeti, koji apsurd od života. Toliko mi se život promijenio da sam ja zapravo postala potpuno drugačija osoba nego što sam bila, a znam da nikada više neću biti ona "stara" ja. Od kada si otišao, s tobom je otišao moj stari život, moje veselje, optimizam, žar. Samo je ljubav ostala, ljubav i tuga. Ništa drugo u meni više nema. Moram sada učiti, prihvatiti drugačiji život, prihvatiti sebe ovakvu kakva jesam. Zapravo ne znam što bih rekla, onu svoju pravu i trenutnu želju ne smijem ni izustiti, a zapravo bih bila najsretnija da se ostvari. Tamo negdje u snovima, tamo gdje prestaje tuga, tamo gdje ljubav vlada, tamo gdje nema bola. Stvarnost je presurova, osam tjedana bunila, nade da nije istina, nade da si samo otišao na put, da ćeš se vratiti i reći: "Evo me mama, ne brini, mi smo samo malo lutali." Nema sine više nade, mama se probudila iz svog ružnog sna i shvatila da nije san. Pokazao si mi se jutros u nekom polusnu kako čučiš pokraj rijeke i smiješ se onim svojim neodoljivim osmjehom, kako je majci srce zaigralo, ali prekratko je trajalo, valjda od silne želje da te zagrlim, uspjela sam samo zvapiti; sineee i shvatiti da te nema. Dugi su moji dani, noći strahovito duge, nikada joj kraja. Legnem, usnem, ustanem, šetam, legnem, usnem, ustanem i tako prođe noć, svane novo jutro, ništa drugačije, ništa ljepše.
Pitanja još uvijek naviru, ne znam im odgovora, ali ipak sam sigurna da zbilja nije fer. Zašto ti, zašto naša obitelj koja je bila tako povezana. Kada ću naučiti na svoj novi život, kada ću naučiti dostojanstveno nositi svoju bol pitanje je vremena. Do tada treba skupljati ove rasute mrvice, nadati se ponekom lijepom snu u kojem ćeš ti biti, nadati se čim skorijem susretu.
Šaljem ti lepršavi, nevidljivi zagrljaj i svu svoju ljubav.

četvrtak, 26.09.2013.

...

Čitala sam malo što sam ti zapravo napisala, ja ovo sve pišem iz nutrine i ne pamtim što pišem. Riječi naprosto same izlaze iz mog uma. Analiziram samu sebe i ne vidim ništa osim tuge i bola, drugi koji ovo pročitaju možda mogu gledati svojim očima, ne mogu očima majke koja je izgubila dijete. Tko zna što moj um zapravo želi postići, možda je to obrana od gubitka razuma, odbijanje istine da si otišao. Moje poznavanje psihologije sada ne pomaže puno, drugima uvijek mogu pomoći, sebi sada ne znam. Ovo je vlastita bol, na nju se valjda drugačije gleda. Moja vjera da zemaljski život nije kraj daje mi smisao, jer kad bi to za mene bio kraj onda bih se definitivno pogubila. Ovako trpim, molim i nadam se ponovnom susretu. Poznajem jednu majku koja ne vjeruje, a izgubila je dijete. Njen život je puno teži zbog toga, ona je ljuta, ogorčena, mrzi život, ljude, stalno provocira i ujeda druge.
Zato ja sada nosim svoju tugu i svoju bol na svoj način. Plačem, pričam, tugujem, molim i volim. U meni nije umrla ljubav, to je najvažnije, volim tebe, tatu, braću, Jana i sve ljude dobre volje. Mi smo se uvijek voljeli i koliko god da je sada teško, znamo da si otišao voljen i da nikada nećeš biti napušten i zaboravljen. Živjeti ćeš zauvijek u našim srcima ljubavi, u konačnici iz ljubavi si i rođen. Što da ti danas još kažem, bila sam kod tebe...danas onako posebno mirna. Dođe tako neki dan kada nađem nekakav mir, neki budu jako teški...valjda je i to normalno, valjda sam ja normalna. Pojma nemam...kako god bilo, znam samo da mi jako, jako fališ...da si u mom srcu i da te beskrajno volim. Leti moj nevidljivi zagrljaj u nebeske visine...

srijeda, 25.09.2013.

...

Uhvatila me popodne opet neka sjeta i ne pušta. Bila sam kod tebe maloprije, ali ništa mi sada lakše nije. Znaš teško mi je kad vidim tvoje prijatelje, vršnjake, bivše školske kolege. Svi su tu, vesele se i raduju svakom novom danu, ljubavi, suncu, izlasku vikendom. Njima je sve isto, njihovi dani nisu se promijenili...naši su nekako postali drugačiji. Naša obitelj je drugačija, osakaćena. Dani su postali jednolični, pusti, bez nade da će se nešto promijeniti preko noći. Teško je sine susretati poznate ljude, onaj njihov upit: kako ste, znam da je upućen u dobroj namjeri, ali što da im odgovorim sada. Uvijek sam odgovarala, super sam, odlično. I ako nekad nisam bila baš najbolje mogla sam to reći, jer sam znala da će biti bolje. Sada to više ne znam, sada ne znam da li ću do kraja života moći izreći da sam super, da sam odlično. To više ne može biti, možda ću biti podnošljivo...jer sada nisam ni to. Morala sam ići do posla odraditi još nužne stvari prije bolovanja, jednostavno je posao takav. Upravo zbog toga i ne mogu preuzeti odgovornost u ovakvom stanju raditi, ti to znaš. Želim biti s tobom, s tatom i braćom, Janom...želim se s vama družiti, jer sad smo potrebni jedni drugima. Nekako moramo ispuniti ovu prazninu koju si ostavio iza sebe, a ona nije mala. Nastala je ogromna praznina, tišina...ništa je ne može sada popuniti osim našeg zajedništva u kojem ćeš i ti ostati ako se mi budemo zbijali zajedno. Ako se počnemo udaljavati jedni od drugih, onda smo izgubili zauvijek i tebe i sebe. Ja to ne želim, znam da ne želiš ni ti. Uvijek smo bili skupa, u dobru i zlu...ti sada od tamo pazi na sve koje treba paziti. Bio si uvijek tako pažljiv prema svima, zapravo bio si naivno predobar. Neki su to poštovali, neki iskorištavali...ali znamo da je to život. Zato sada pazi na nas, pazi da ti ostanemo obitelj. Mi ćemo moliti za tebe, ti čuvaj nas. Volim te, želim te zagrliti...i samo ti šapnuti da nam nedostaješ. Svaki dan sve više.

utorak, 24.09.2013.

Koja sjeta se uvukla u moje srce. Ma da te samo na trenutak mogu zagrliti sine moj, majka bi za tvoj zagrljaj dala život. Bože moj, oprosti mi što sam sebična. Znam da jesam, jer ovo je moja želja, moja bol. Ja ne znam da li moj Boris ovoliko čezne kao ja. Njemu je možda lijepo, kod njega nema boli, a ja mu ne dam mira. Oprosti sine moj, majci svojoj. Oprosti molim te, što ti ne dam mira. Kad ne znaš kako mamu srce boli za tobom, a ne mogu skriti, niti bol, niti suze.
Počela sam ovo pisati prije podne, ali nisam uspjela dovršiti svoje misli. Bila sam malo prije kod tebe, morala sam drugim putem jer s glavnog ulaza nisam mogla ući. I naravno, naišla na sve tvoje kompanjone, pa se opet svega prisjetila i pomalo raspala. Bože moj, koliko su te neki prijatelji voljeli. Neki te stalno sanjaju, samo te mami nema u san "lopužo" jedna. Nećeš da mi se javiš, a ja tako čeznem. Al' dobro, javljaš se svima, ti si tu negdje, stalno zujiš kao po običaju, kako bi ti drugačije. Hmmm, i znaš, svi su te posvojili, svi te imaju za osobnog Anđela čuvara, pa sad vidi koju si zadaću dobio. Nemoj ih iznevjeriti, u stvari znam da nećeš. Ti nikada nikoga nisi ostavio na cjedilu. Posebno svoje kumče moraš paziti, svog nećaka. Oni su mali i najviše trebaju tvoju pozornost. Ne ispuštaj ih iz oka ni sekunde. Mami samo mali znakić pošalji...jer da mi nema vjere u Boga, da nisam sigurna da te Gospa od Anđela istog trenutka dignula sa sobom, ja bih totalno propala. Ovako, koliko god boli, tuge, plača ima, toliko ima i nade susreta u vječnosti. Volim te, anđele moj.

Dakle, imaš zadatak čuvati ovo dvoje. Svi to od tebe očekuju, posvojili su te kao svog Anđela

ponedjeljak, 23.09.2013.

...

Piši majko sinku svome, piši to je sada jedino što ti je preostalo. Što da ti danas kažem, pa ti sigurno sve vidiš i sve znaš. Majka bi tako rado skrila svoju tugu, suze, sjetu, ali ne ide. Možda kroz neko vrijeme i naučim nositi svoju bol hrabro, ponosna na tebe što sam te imala i nedužnog izgubila. Voljela bih ponekad da mi ne daju neke savjete koji su mi sada poput znanstvene fantastike. Najgore mi je što mi to savjetuju oni koji imaju djecu živu i zdravu, hvala Bogu, ali koliko god su njihove namjere dobre, meni su sada užasno glupe. Pa valjda imam pravo tugovati, valjda imam pravo biti s ostatkom obitelji, meni sada treba moj mir, unutarnji mir, treba mi vrijeme koje želim u mislima provesti s tobom. ne mogu to sada na silu prekidati. Ovaj savjetuje ovo, onaj ono, a nitko ne razmišlja da ja jednostavno nisam sposobna neke stvari učiniti, odraditi kao prije. ti znaš koliko je mama radila, koliko se davala. Sada to trenutno ne mogu. Ako smatraju da trebam dobiti otkaz, zato što nemam pravo tugovati, neka im to bude zadovoljština. Ja znam da moju bol i tugu nitko ne može preuzeti, posao može. S obzirom u kojem vremenu živimo sve je za očekivati, ali ne boji se mama. Ne mogu mi oduzeti moj obraz, poštenje, ljubav u srcu. To je moje...i znaš, ako uspijem završiti ono što sam započela, učiniti ću to za tebe. Tebi će biti posvećeno, jer si uvijek bio ponosan na svoju mamu. Ako moram podnijeti još koju žrtvu, nije to ništa, to je sada sve nula, prema ovome kako se sada osjećam. Veće boli od ove nema, pa neka mi rade što god im na um padne. Kad nisam umrla od tuge za tobom, što mi još može biti? Za mene bi bila najveća radost doći k tebi. Zato ne brinem, molim Boga da si sretan tamo i da ćeš me jednog dana dočekati čarobnim osmjehom, kakav si samo ti imao. Volim te ljubavi moja mila, volim te beskrajno.

nedjelja, 22.09.2013.

...

Tužna sam, tužna i umorna. Umorna sam od sebe, od života. Od kuda da izvučem volju i snagu, život? Život se gasi u meni sine, ja sam samo fizički živa. Nema u meni ničega, a koliko sam ljubavi i radosti imala. Kud je nestala, kud je uminula? Nedjelja je, bila je Misa za tebe, nedjeljom smo te položili u tvoj vječni dom. Valjda su moje nedjelje i petki sada zbog tebe još tužniji nego drugi dani. Neću ti danas više pisti, nije fer da ti pišem kad sam ovako jako loše, neću te žalostiti. Fališ mi jako, ali volim te neizmjerno.
Čujemo se sutra sine, možda mami sutra bude malo lakši dan od današnjeg. Danas je jedan od onih kad ništa ne ide.

subota, 21.09.2013.

...

Boki, evo mene da ti malo pišem. Ne mogu da ti se i ovako ne javim, da u svakom ovom slovu stoji tisuće misli, zagrljaja, poljubaca, želja. Samo te mama od milja zvala Boki, drugi su te zvali Semo i Boro, samo mama Boki i nitko drugi. Sunce moje, tako nam fališ, dani su nam kao godine, ne mogu ja sakriti svoju suzu, ona sama krene, ja bih je nekada i zaustavila da mogu...ali ne ide to tako. Ne mogu ja to kontrolirati, to ide kao otkucaj mog srca. Tata te sanjao, sve si mu rekao kako je bilo, kako se nesreća točno dogodila i na kraju mu rekao da ideš natrag. Meni se najmanje javljaš, valjda zato što te najviše želim...protutnjiš ti i pored mene tu i tamo, ono kao vihor...baš kakav si i bio, ali ja bih te rado malo zaustavila, da mi nešto kažeš, da me samo malo zagrliš. Ne znam kako će biti dalje, ja živim dan po dan, nemam više planova. Radim rutinski, ono što moram...ne mogu se koncentrirati na ništa, ti si previše prisutan. I da, jutros sam na trenutak ušla u tvoju sobu, miris je u njoj potpuno isti kakav je bio dok si ti bio u njoj, ali morala sam van. Nisam izdržala, previše je uspomena u toj sobi sine. Znaš, bez obzira na moju vjeru, bez obzira na sve, ti meni tako fališ da osjećam fizičku bol u grudima. Neki mi govore da se pazim, da čuvam zdravlje...a pojma nemaju da ja želim čim prije k tebi. Što će mi život u kojem nema radosti, kako se ja mogu ponovo radovati. Svi su tu, ja ih volim...oni jesu meni utjeha, ali tuga za tobom je sve nadvladala. Da li će ikada popustiti ili će srce prepuknuti ovisi o Božjoj volji. Prepustit ću Njemu da me vodi, jer ja sama neću nikuda stići. Volim te sine, sutra imamo opet Svetu Misu za tebe u mojoj rodnoj Župi u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije. Namijenio je za tebe jedan dragi dečko koji te poznavao i nama pruža utjehu.

Evo te uz još jedan kotlić koji si kuhao za momačko veče jednog prijatelja.

petak, 20.09.2013.

Borisu od Tone
Borisu od mame

Borisu od Ivane

Sedmi petak

Danas je sedam tjedana kako si se odselio u svoj vječni dom. Svaki dan te posjećujem i to mi čini nekakvu utjehu da znaš da sam tamo, da nisi sam, da te nikada nećemo zaboraviti. Ne samo ja, cijela obitelj i puno tvojih prijatelja. Vidjela sam da je i danas netko bio i zapalio dvije svijeće. Rodio si se u petak i otišao u petak, djed ti je otišao u petak, prabaka u petak. Što li mi taj petak Kristove muke poručuje ja ne znam, ali u nadi i vjeri da ću jednom saznati.
Znaš, jako mi je teško kuhati, posebno ono što si volio jesti. Ja to ne mogu još, a tata je danas donio pastrve s ribnjaka i rekla sam mu neka ih tamo očiste. Ja to isto ne mogu, to si radio samo ti u našoj kući i nitko drugi. Zadnji kruh koji sam spekla je bio u četvrtak 01.08.2013. na večer i nikada neću zaboraviti kako si ga jeo i koliko si pojeo. Valjda si slutio da je to zadnji mamin kruh koji jedeš. Ne znam kada ću ga ponovo speći, bojim se.Da li ti uopće znaš koliko si bio važan dio naše obitelji dijete moje?
Imala majka tri sina junaka, a izgubi tebe junače moj, tebe najsrčanijega. Kako će mama naprijed bez tebe, a tako sam se radovala tvojoj ljubavi, veselila se da ćeš imati djevojčicu. Sjećaš li se kako si se bunio kad sam ti to rekla, a ti si govorio da ti želiš sina. I ode ti meni, a ne ostavi mi ništa, ni sina, ni kćeri...ostavi svoju princezu koja jako pati za tobom i teško se nosi s gubitkom. Ostade nam da živimo od sjećanja, uspomena i nade susreta u vječnosti. Volim te Boris, ti to znaš, znao si uvijek, znao si koliko je majka ljubavi imala i davala. Moje srce je bilo iz tri dijela. Jedan dio si odnio sa sobom i nikada se neće vratiti, jer ja tako želim. Želim da ostane zauvijek s tobom.

Ti i tvoja princeza, koju si volio najviše na svijetu. Fališ joj.

četvrtak, 19.09.2013.

...

Težak mi je danas dan, jako težak. Ne znam zašto su neki posebno teški, nema trenutka da ne mislim. Danas sam jako, jako ranjiva, isplakala sam more suza, al' utjehe nema. Pitanja stižu jedno za drugim, a na niti jedno odgovora nema. Gledam onaj križ na tvom humku i tako mi se čini nestvaran, ne mogu shvatiti da je taj bijeli križ tvoj, da na njemu stoji ime tvoje. Gledam danas i mislim da sanjam, još meni to nije doprlo do svijesti da je tako, ja još čekam da će se dogoditi nekakvo čudo, da će netko reći da sam bila u bunilu, da sam sanjala. Teško je sine, jako teško...pišem ovdje da nekako preživim, ali vidim da ni to ne donosi utjehu. Ne smijem ni napisati što sve poželim, ne smijem izgovoriti koliko boli. Nismo svi ni satkani jednako, neki nose svoje križeve lakše, neki teže. Ja ne znam da li postoji teži od gubitka djeteta, sve moje bolesti, strahovi, patnje, prema ovom su nula, ništa. Koliko god da sam prošla u životu, sve je bilo ništa u odnosu na ovo. Ti znaš koliko te volim, koliko sam te štitila i voljela dok si bio tu...sve ti znaš sine. Sada te grlim našim nevidljivim zagrljajem i šaljem ti svu svoju ljubav.

srijeda, 18.09.2013.

...

Boris, znaš...meni stvarno nije jasno i zapravo nikada mi neće ni biti jasno, ZAŠTO? To pitanje si postavim tisuću puta na dan, isto toliko puta pokušavam naći odgovor, ali nema ga. Neću ga nikada ni dobiti, samo tuga postaje veća, dublja i stvarnija. Iz dana u dan, sve je teže, nema te kući a ja čekam. Ne znam više ima li uopće suvisle rečenice koju bih izrekla, napisala. Ja znam da nisam jedina majka koja je izgubila dijete, ali...to zbilja nije fer. Ne prema meni sine, što sam ja, tko sam ja da bih se sažalijevala, prema tebi nije fer. Bio si tako mlad, veseo, nasmijan, pun radosti, života, planova...i onda muk, kraj. Nema više ničega, nema radosti, nema veselja, nema planova. Živi se da se živi, jer živa k tebi ne mogu. Imam puno zadataka za obaviti, a ne znam kako. Ja se želim družiti s tobom u mislima, želim proživjeti svaki dan ponovo od dana tvog rođenja, do zadnjeg dana. Ti meni toliko fališ da ja ne mogu prestati misliti, ja moram neko vrijeme još biti sa tobom, moram složiti ove krhotine i polako sastavljati neki novi život. Život bez tebe, život bez života. I ne moram ti reći, ti znaš koliko te volim, mislim da osjetiš moju ljubav i moju bol. Ne mogu više sine, sutra se ponovo družimo. Grlim te najsnažnijim majčinskim zagrljajem.

utorak, 17.09.2013.

...

Nisam zaboravila, bez brige. U mislima si 24 sata dnevno, živiš u mislima, molitvama, u svakom otkucaju mog srca, u svakoj suzi koja krene. Nije lako sine boriti se sa životom, lakše bi bilo da ne znam, da ne postojim. Ovako moram ponovo učiti živjeti jedan potpuno novi i drugačiji život. Život bez sreće, radosti, smijeha...u našoj kući je toga bilo u izobilju, ali...sada je sve drugačije. Pokušavamo se sabrati, početi živjeti...ali ne ide to baš jednostavno. Pusta je kuća bez tebe, kad si bio baš takav da si unosio puno svega...stalno si bio u pokretu, priči...uh, kako to sve fali. Bog zna zašto si morao otići tako mlad, taman na pragu života, kada si trebao svoju obitelj osnovati, kada sam se trebala radovati tvojoj sreći. Znaš, svaki dan nam odlaze mladi ljudi, nisi sam tamo, valjda si našao društvo, barem si ti bio društvenjak i veseljak. I nadam se da ih uveseljavaš kao što si to uvijek radio. Ja bih život dala da to mogu vidjeti samo na minutu, pa neka sve stane. Umrla bih kao najsretnija osoba na svijetu...volim te i javi se.

ponedjeljak, 16.09.2013.

Evo mene živote moj, anđele moj i ljubavi majčina. Prođe još jedan dan, spustio se mrak na našu dolinu, na naše dvorište, i ušao u našu kuću. Sve se ponavlja iz dana u dan, svi žive svoj život, samo se meni čini da je moj stao i ostao u nekom drugom vremenu. U vremenu sreće, nade, veselja, ljubavi, tuge...od svega ostade samo tuga. Ne može majčini srce ništa drugo osjetiti, sve je stalo sine moj, sve je stalo. Svaki dan, baš svaki dan si u nekom trenutku...živiš u mislima. Danas je došao onaj stric što prodaje robu i kad me vidio u crnini pita što je, što se dogodilo? A, ja kažem izgubila sam sina, a on viče pa dal' onog što je robu probao, a ja vičem da baš tog i opet počnem gorko plakati. Nekako si bio posvuda prisutan, svi su te poznavali, posvuda si ostavio trag da te svi pamte. kako je majci, to samo ja znam. Odlučila sam danas da ću ipak ostati još jedno vrijeme kod kuće. Ne mogu ja na ovaj način raditi, to nije ni primjereno za moj posao. Ja moram učiti novi život, život bez tebe, život bez života.

nedjelja, 15.09.2013.

Pozdrav tebi sine u ovo nedjeljno dopodne. Znaš, zapravo i ne znam što više da ti kažem. Borba sa ovim životom postala je svakodnevnica koja će zapravo trajati do susreta s tobom. Nekada mi se učini da si zapravo samo na kratko nekud otišao i da ćeš se svaki trenutak vratiti. Čini mi se da ti ipak nisi želio otići tako naglo i naprasno, čini mi se puno toga sine moj, ali to će mama ostaviti u svom srcu. Nisam se tome nadala ni ja, nisam mislila da ću izgubiti nešto srcu najmilije, ali...na žalost to nas nije nitko ni pitao. Nismo imali slobodu odabrati što bismo radije odabrali. Sada moramo samo znati nositi, ja moram učiti živjeti iz početka, dan po dan, moram učiti živjeti neki novi život u kojem su neke druge priče, u kojem ti fizički nedostaješ. Moram naučiti živjeti od uspomena, moram učiti živjeti...a tako bih rado odabrala nešto drugo, ali tko te više pita.

subota, 14.09.2013.

...

Noć po noć, dan po dan...ništa, baš ništa se sine ne mijenja osim moje boli. Svaki dan je veća i stvarnija, svaki dan je teži i bolniji. Tko će majci objasniti da tuga uminuti može. Nikada sine više neće biti isto. Ovaj svijet bez tebe je postao drugi i drugačiji, i sada ja trebam biti hrabra i naučiti živjeti. I idem tako dan po dan, ali...treba biti jak i hrabar. Svi govore ti si hrabra žena, ti to možeš. Bila sam ja to, ti to znaš, ali bila sam zbog vas. Odnio si ti sa sobom mamino sve, odnio si sreću, radost, smijeh, ali ne žali mama za tim. Mama želi samo znati da si sada dobro. Nešto si mi htio jučer poručiti, osjetila sam...ali ne znam zašto nisi. Da li ja nisam bila spremna čuti, ili ti nisi htio mamu još više rastužiti. Znam ja da ćeš ti meni reći, ja ću čekati...volim te sine. Oprosti mi što sam dosadna, što ti mira ne dam, ali znaš mene...

Malo ću ti danas još napisati. Nemam pojma što se zapravo dogodilo, ti i ja u stvari znamo. Neka to bude naša mala tajna;). Hvala ti sine, hvala Bogu na milosti, mami je sada ipak malkicu lakše. Neću puno plakati, samo nekad...onako malo, samo kada suza sama krene, neću jako...pričati ću samo lijepe i zabavne priče o tebi. Sjećati ću se šala i nepodopština. Probati ću sine, sve zbog tebe i za tebe...volim te...i znaš što čekam.

petak, 13.09.2013.

Bože moj, zašto je otišao moj najljepši i najradosniji osmjeh na svijetu...majčino sve.

Šesti petak

Sine, šest tjedana je danas, u 18:50 u ovo vrijeme bio si još tako živ. Kako je to sve bolno i tužno, kako ovaj ljudski život uopće ima smisla. Ja gorko žalim što sam poslana na ovaj svijet. Koja je moja misija i poslanje osim patnje koju iskusih bezbroj puta u svom životu. I sada me sudba živu pokopa, ma nema meni više života, što će mi ovakav život bez radosti, smijeha, veselja. Sve moje patnje, problemi, stradanja u životu sam pobijedila zbog tebe i tvoje braće. Imala sam se za što boriti. Oni su sada odrasli, praktično samostalni ljudi, ja zapravo više tu i ne trebam biti, nemam volje sine. Što se ovako mučiti sa boli, čemu na silu živjeti život bez života. Ja sam ti u stvari postala nekakav živi "mrtvac". Nema u meni više ničega, svaki dan se u meni ugasi jedna životna svijeća, tebi je upalim, moja se ugasi. I treba tako, što bih ja trebala živjeti, a ti ne? S čim sam ja zaslužila biti tu, a ti pun života, radosti, veselja, nade, ljubavi morao otići. Ja to ne mogu prihvatiti. Neka mi Bog oprosti na ovim riječima, oprosti mi i ti sine što sam sebična, ali ja sam tvoja mama...nisam bila mama, ja sam uvijek mama kojoj je dijete umrlo. Ja to ne mogu nositi...nemam ja te snage. Ti znaš sine što je mama činila za obitelj, uvijek vas držala na okupu...pazila na vas, strepila, savjetovala, žrtvovala sve. Godinama sam bila bez posla i po jednoj strani sam bila zapravo sretna što sam najveći dio vašeg djetinjstva provela sa vama. Mi se nismo nikada razdvajali, to je majčina rana velika. Uvijek smo bili skupa...iz dana u dan, iz godine u godinu i sada tebe najednom nema. Kako se pomiriti s tim, kako to prihvatiti da si otišao zauvijek. Ja ne mogu...ne mogu. Toliko mi fališ da osjećam fizičku bol. Volim te sine, volim te toliko da to riječima ne mogu opisati. Mogla bih ti samo zagrljajem pokazati...samo te zagrliti želim, ništa drugo.

Može li se suspregnuti suza kad ispred sebe vidiš lijes i znaš da je cijeli tvoj život u njemu, tvoje dijete i sva tvoja sreća.

četvrtak, 12.09.2013.

Evo mene da ti malo pričam. Znaš, našla sam sasvim slučajno maloprije jednu sliku gdje ste vas tri brata skupa. Slika je malo starija, ali mami je bila kao da je jučer slikana. Slika je to, kad je u našoj kući bila sreća...vas tri nasmijana. O, moj Boris, sine moj, ovo stvarno više nije život. Ovo ti je za mamu preživljavanje iz dana u dan. Ja znam da ne bih smjela ovako, ali ne mogu ja to samo tako izbrisati iz glave. Sutra će biti šest tjedana kako si nas napustio. Nitko se nije nadao, ti najmanje sine moj. Nismo znali da ćeš u dijelu sekunde zauvijek ostaviti svoju obitelj, svoju ljubav koju si obožavao i brinuo za nju kao princezu. Znaš, fališ ti i njoj jako, ali mlada je ona...s vremenom će polako bol za tobom uminuti. Samo će mama cijeli život čekati na tebe. Ono što je od maminog srca silom otkinuto, ništa ne može izliječiti. Bez obzira na vjeru i nadu koju nosim u srcu da ću te jednom sresti da me čekaš tamo negdje...ja ipak imam pravo na ovu bol, na ovaj tužni vapaj. Nije li i sam Isus zavapio: "Oče moj, oče moj, zašto si me ostavio?" Sada i ja vapim i pitam, ali odgovora nema, jednom ću saznati...i zbilja se nadam da neću predugo čekati.
Malo mi smetaju neki "dobronamjerni" savjeti, moraš ovo, moraš ono...ja i ti nikada to nismo voljeli da nam neko govori "moraš", sjećaš li se :) govorili smo da se samo umrijeti mora. Znaš, vidim da si imao puno mojih i tatinih karakternih osobina, pa smo ti govorili da si naslijedio sve najgore osobine od mene i tate, a u stvari su bile najbolje. Bio si ponosan, nasmijan, pravedan, iskren, svađalica, a opet tako sramežljiv da si se znao zacrveniti za najmanju sitnicu, da ti je bilo neugodno...a to je danas osobina koju još malo ljudi ima. I ne moram ti reći, bez obzira koliko si mami u životu priuštio briga, da sam zaista ponosna na tebe. U tebi je čovjek mogao naći zbilja nježnost i dobrotu. Živim sada od sjećanja, pa sam se sjetila kako ti je onaj stric donio čokoladu kad te pitao di nam je onaj pas, a ti si mu odgovorio da je umro. Drugi dan je došao i donio ti čokoladu, rekavši da si ga se toliko dojmio da govoriš da je pas umro, danas kada za ljude govore da su krepali. Točno tako je rekao...i opet sam bila ponosna. Ponosna sam bila kada su mi govorili da se znaš pristojno ponašati, pristojno svakoga pozdraviti. I što još da ti danas kažem osim da mi fališ toliko, da mi se na trenutke čini da ću zbilja umrijeti od bola, da te volim, da ću te voljeti svakog trenutka svoga života, od onoga trenutka kad sam saznala da te nosim pa sve do susreta u vječnosti.

srijeda, 11.09.2013.

Znaš, kako dani odmiču, meni se stvarno čini da ovo nije fer. Zbilja nije fer, bio si tako mlad, veseo, zaigran, pun života. Moj je ipak išao ka zalasku, zašto ne ja, zašto ti sine moj. Kako ti se ja probam praviti hrabra, ali ne ide mi baš to od ruke znaš. Slomi se mama, malo pa malo nešto me podsjeti na tebe. Znaš koji mama posao ima, čak si ni normalno bolovanje ne mogu priuštiti i pitam se da li ima uopće nešto smisla. Što će mi posao, što će mi kuća, što će mi u konačnici i život u kojem više radosti nema. Kako ću se smijati sine, kad majčino srce plače. Znaš da je ne znam glumiti, to mi nikada nije išlo od ruke. Lako je govoriti, lako je savjetovati, lako je njima koji nisu probali. Znaš li ti kako je mami ići na tvoj grob, iz dana u dan ići i ne saznati ništa osim bolne istine da te nema, pa nema...a ja još imam neku ludu nadu da ćeš se od nekud pojaviti. Znam, glupo je...ne mogu si pomoći, moja želja je veća od bilo kojeg razumnog objašnjenja. Istina je toliko bolna da je normalan čovjek teško može prihvatiti, usprkos vjeri, usprkos podršci dragih ljudi. Nije to sine moj lako, nemoj se ljutiti na mamu što nekada gorko zaplače, što vrisne od bola. Jače je to od mene...ne zna nitko kako se mama bori. Ti znaš kako se mama za vas borila, mama je bila lav kada ste vi bili u pitanju. I ti si bio mamin lavić, borac za istinu i pravdu. Kuća nam je pusta postala, nema sine radosti, nema one priče, nema smijeha, sprdnje, galame. Ubija sine ova tišina, postali smo kao nevidljiva bića...hodamo jedni mimo drugih i da nema Jana koji unese dašak radosti i svjetla ne znam da li bi uopće preživjeli. Mama plače, priča neprestano o tebi, ostali u tišine nose svoju bol. Ne dam im ja mira, ja ne mogu prestati misliti, pričati, gledati tvoje slike.
I zašto ti pišem, pitam se i ja, nemam pojma...ja mislim da ti to znaš, eto...da znaš da mi fališ...da sam pomalo ljuta na ovaj glupi život i da znaš sve mamine misli, molitve, da vidiš i čuješ i znaš koliko te beskrajno volim, da ćeš živjeti u mom srcu sve dok ja budem tu.

I znaš, na trenutke mi se zbilja učini da sanjam ružni san, da si tu. Volim te...do nebeskih visina, moja ljubav je nepresušna, u svakom otkucaju moga srca i tvoje srce kuca.

utorak, 10.09.2013.

...

Nadam se da si nas danas vidio, sve nas koji smo se okupili u tvoje ime na Svetoj Misi. Nadam se da si bio sretan, ja ne mogu reći da sam sretna, ali sam ponosna. Ponosna sam na tebe sine, ponosna sam na tvoje prijatelje. Napunili su crkvu, Maja, Josipa, Silvija pjevale su na misli. Bili su svi tvoji prijatelji koje si volio, a koji su pokazali da su voljeli tebe. Bila je i tvoja Ivana, nje mi je neizmjerno žao. Premlada je iskusila tragediju života, nije to zaslužila. Ostati ćeš zauvijek i u njenom srcu.
Mislim da si sada definitivno i stvarno postao Anđeo, da ćeš nam se javiti i mami posvjedočiti vjeru i nadu da si dobro i da ne moram brinuti. Danas sam ti samo to htjela reći, ponosna sam na tebe, volim te...mislim na tebe, nedostaješ mi jako, jako, jako...ali ako je tebi dobro i ja ću biti dobro. Samo namigni malo.

ponedjeljak, 09.09.2013.

Utjeha

Prolazi dan za danom, istina da fališ svaki dan sve više je neumoljiva. Posjećujem te svaki dan, valjda me vidiš, nadam se. Kad sam danas palila svijeću tamo gdje si stradao dolazi mi jedna djevojka i govori da je prije par dana usnula jedan san. U tom snu, ti nju šalješ k meni i govoriš joj da mi kaže: "Reci mami da ne brine, da je meni dobro." Opet tvoje riječi:"Ne brini!" Došlo je sine vrijeme da ne brinem, eto...tebi je sada dobro. Nema više mama što brinuti, nema više lutanja s prijateljima, nema lumpanja do zore, nema rođendana, nema svadbi, nema kuhanja kotlića. Ničega više nema, osim nade da si dobro...da si zbilja dobro. Ja to trebam vjerovati, ali tako te želim zagrliti...to mi fali do bola. Fali onaj vjetropir koji je stalno jurio, žurio, galamio, svađao se, istjerivao pravdu. I dvorište je utihnulo...ipak si bio glasnogovornik u našoj kući. Teško se privikavati na ovu tišinu...i ne brini, mama će biti dobro. Volim te, anđele moj.

nedjelja, 08.09.2013.

Znaš, baš sam ti onako tužna, tužna u srcu, duši, tijelu. Ruši me sine, obara s nogu ova moja tuga, a ja bih kao hrabra trebala biti, ja bih trebala obitelj na okupu održati i hrabriti. Može li to sve tvoja majka, jel' sine moj? Znaš, kakav je osjećaj kad moraš sam, samcat grcati i ostati stajati na nogama. Ja ti bježim u san, spavam, puno spavam jer tada ne znam za svoju tugu, ne znam za bol. Bježim sine od istine ove...a pobjeći ne mogu. U svakom dijelu mog uma si nastanjen, nema predaha mislima. Legnem s tobom u mislima, budim se s tobom, hodam s tobom, koga god sretnem podsjeti me na tebe. Ne bježim ja od tebe sine, ali ja te želim zagrliti, poljubiti, pričati...a samo tišinu čujem. Osluškujem i čekam...nadam se...nadam se nekom čudu da se desi...
Znam da osjetiš koliko mi fališ, koliko te volim, koliko mislim, znam da ti je žao mame. Ne želim biti sebična, ne sažaljevam sebe, ja sam samo ljuta što se ne mogu mijenjati s tobom. Ne čini mi se fer, nije tako trebalo biti...ja sam trebala biti tamo, ti si trebao biti tu...VOLIM TE!

Čekam

Sjedim sama, čekam, a ne znam što čekam. Nadam se, ludo se nadam da je ovo neki ružni san, koji sanjam dan za danom. I nikako se probuditi ne mogu. Živim li ja u snu ili javi, što god da je, nije lijepo. Niti je lijepi san, niti je lijepa java. Tko može prihvatiti bolnu istinu. Ja to ne mogu, ja to ne želim znati...ja još čekam da se vratiš kući. Samo si otišao na dalji put i ti ćeš se vratiti, zar ne? Ti ne bi nas ostavio da nam se ne javiš, ti si previše volio svoju obitelj. Sve smo bili jedni drugima, ne može se samo tako odlaziti bez oproštaja, bez pozdrava. To mi nismo naučili tako...nismo naučili povrijediti jedni druge. Jel' se ti ljutiš nešto na mamu kad se ne javljaš? Pa svaki dan ti pišem, zvala sam te danas, isključio si i mobitel. Nemoj, znaš da sam u brigi. Uvijek si se javio, posudio mobitel od prijatelja kada nisi imao novaca na računu, samo da mami javiš da ne brine. Sine mili, ja ne mogu više čekati. Mami će se srce slomiti od brige...zoveš li ti mene k sebi. Reci, samo reci...što god želiš ja ću učiniti za tebe, samo da promijenim ovo stanje u kojem sam sada. Sve će biti bolje i lakše nego ovo. Javi se mami, ja ću čekati, ja ću uvijek čekati. Mama nikada odustati neće.

subota, 07.09.2013.

Ja stihove pisala nisam od mladosti rane moje,
pisala sam tada o ljubavi ranoj, a sada zbog tuge svoje.
Ranjena duša ne može više, mora nekako smiriti tugu,
uzdahe pušta, nebu se se diže, tražeć na njemu svoju dugu.
Anđele mili, mahni mi malo, pošalji osmjeh mali,
da se majčino srce smiri, da zna da ti ništa ne fali.
Ovdje se ništa desilo nije, šljive zore, jesen se sprema,
dani su kraći, noći sve duže, samo tebe Boris nema.
Pisat će mama tebi uvijek, znam da me čuješ, da ti je milo,
ponosan si bio na svoju mamu, sretno ti sine na Nebu bilo.
mama

Evo, napisala sam ti još jednu malu pjesmicu. Sjećaš li se kako ti je mama pjevala dok si bio mali. Kad sam te uspavljivala držao si me za nos, sjećaš li se tih trenutaka. O, kako si bio mala mrvica, sićušna, mirna, dobra. Svuda, baš svuda vodila sam te sa sobom. Ja nisam imala nikoga dok si bio mali da te čuva, živjeli smo u drugoj zemlji i nisam imala nikoga nego vas.
Bojim se svakog novog dana bez tebe i znaš što mi se večeras desilo. Večerali smo, tebe nema kod kuće i ja stavljam jelo za tebe u pećnicu da ti se ne ohladi dok dođeš i onda me presječe preko grudi teška bol. Sine grozna misao, tko će doći, kad će doći, kome stavljaš večeru u pećnicu? Vrištim sva iznutra, nemoj mi govoriti da neće doći...uvijek je jeo kad je došao kući. Boris sunce daj se javi majci da mi srce od tuge ne pukne.

petak, 06.09.2013.

...

Ljubavi moja mila. Tuga me svladala, ne mogu prozboriti niti riječ. Tata danas reče, kad smo bili kod tebe da ti je bolje nego nama, koliko god okrutno zvučalo u ovom trenutku, to je bolna istina. Ti više ne znaš za boli, patnje, stradanja. Nema više brige za ništa, ništa. Mama je tu sada da brine o svemu što sam obećala učiniti za tebe. Nadam se da ću imati snage i da će Bog biti svjedok istine. Sretnem neke drage ljude, neke tvoje drage prijatelje koji su te voljeli, ali znaš ima i onih koji su se baš zainatili da te ocrne čim više. Ni mrtvom ti ne daju mira, ali neka...imaju oni svi svoj život i nitko od njih ne zna što ih sutra čeka.
Danas ti neću ništa više napisati...ne želim ti danas više reći riječ jer je svaka suvišna. Dovoljno je reći da mi nedostaješ i da te beskrajno volim.

četvrtak, 05.09.2013.

Mili sine, velika tuga se uvukla u našu kuću. Možda bi bolje bilo da se nismo toliko voljeli, da nismo bili toliko vezani jedni za druge. Naš dom postade pustinja bez tebe...i ne znamo kako ćemo dalje. Nitko ne zna, svi pokušavamo živjeti...ali nije to lako glumiti kao, možemo mi to. Znaš, voljela bih znati, zbilja...ZAŠTO? Zašto ti, zašto mi. Živjeli smo skromno, živjeli smo u najboljoj vjeri, trudili se biti ljudi, moralni, osjećajni prema svakome. Ti znaš koliko smo pomagali...ja sam čak skrivala kad sam nekom pomogla, htjela sam ostati anonimna. Uplaćivala na razne račune ljudima u potrebi, simbolične iznose, ali darovane od srca. Ne ljutim se ja na Boga, ali pitam ZAŠTO? Želim to znati, zašto sam dobila uz sve križeve koje sam ponijela u životu ovaj koji je toliko težak da sam pod njim pala. Zašto nije uzeo mene umjesto tebe, ti si bio tako mlad, tako pun životne radosti. Pred tobom je trebao biti život, moj ide prema sutonu i sada ima tako malo smisla. Ne mogu se više radovati, trebala bih glumiti sreću zbog tvoje braće, radovati se zbog njih. Može mi biti drago da ih vidim sretne, ja to želim iznad svega, ali ja ne mogu više biti sretna nikada. Nema više sine toga u mom životu...samo da ne bude predugo trajao. Želim živjeti još samo toliko da Ivan krene u život, da osnuje obitelj, da se osamostali. Onda ću biti slobodna za let...tada ćeš doći po mene i mama će biti ponovo sretna zauvijek s tobom u vječnosti. Grlim te sine, silnim, nevidljivim ali najsnažnijm zagrljajem.

srijeda, 04.09.2013.

...

Bliži se kraju još jedan dan, spustio se mrak na na našu dolinu. Ja ne mogu prestati misliti ni pričati o tebi. Vjerovatno sam jako naporna svima oko sebe, plačem, pričam. Znaš Mandiću je rođendan danas, a tebe nema...nema tko kuhati kotlić, nema tko izvoditi zafrkanciju. Fališ sine i svojim prijateljima...danas su mi rekli da na dan kad si otišao nije radio ni disko niti je bilo muzike koja je već bila najavljena u gradu. Eto, sada znaš da su te svi voljeli. Bio je tata od Tone i Cukija danas kod nas...i njima je teško kaže. Rekla sam mu nek dođu, samo da ih zagrlim...da vidim tebe u njima. Nisam još bila u tvojoj sobi, bojim se ući unutra, tamo je sve tvoje kako si ostavio. Kako da to dotaknem, a tebe ne...jednom ću morati, sada još ne. Zbrkana sam ti dijete moje, ne znam odakle započeti život, što god krenem, kud god krenem sve se vrti oko tebe. Voljela bih da prestanem plakati, ali ne mogu. Jednostavno ne mogu to kontrolirati, jače je to od mene...a na svakom koraku ima nešto što podsjeti na tebe. Kako i nebi kad si ti bio posvuda i u svemu. I znaš kada mi je stvarno grozno. Oko jedan sat na poslu, čekam da zazvoni telefon i da ti pitaš, mama što ćemo danas za ručak, oću ja staviti kuhati ili ćeš ti kad dođeš? Koliko puta si ručak skuhao do pola dok ja nisam došla s posla, volio si kuhati i radio si to vrhunski. Uvijek je bio u 4 sata na stolu, sada više ne znamo ni što jedemo ni što kuhamo. Sine moj, mi smo izgubili nešto nenadoknadivo, ti si jednostavno bio toliko svestran i poseban da te se nije moglo ne vidjeti, ne voljeti. I nadam se da si sreo tamo gore one koji su otišli prije tebe, a ima ih puno, čak iz tvog razreda...Brdar, Vedran, Mario, Tomislav...imaš opet s kim feštat. I daj, javi se...nemoj biti takav molim te, reci mi samo da je sve u redu, da si dobro, da je tamo lijepo. I ja ću biti sretna zbog tebe...do tada ne znam kako ću izdržati. Oči svoje sam već isplakala.

utorak, 03.09.2013.

...

Ide dan za danom, svaki gori i teži...a oni koji su probali kažu da nikada neće doći niti bolji, niti lakši. Na žalost, ja im vjerujem. Prvih 15 dana bila sam u bunilu, sada se budim i svakim danom rana je veća. Sine moj, mama se tebi žali. Nemam kome, nema nikoga ljubavi moja. Znaš kako smo se ja i ti jedno drugom žalili. Ne mogu Ivanu, znaš da mi ga je žao...pokušavam malo prikriti od njega. Bojim se da ne pomisli da ja njega ne volim, ja mislim da on to zna, to se podrazumijeva, on je tu, on je sa mnom. Tebe dušo nema, očistili su ti vječni dom. Slomila s majka kraj križa s tvojim imenom, ne može tvoje ime tamo stajati, na bijelom križu iznad humka zemlje piše tvoje ime. Ljubi majka križ i ime, a ti šutiš, uporno šutiš, a ta tišina ubija. Ti nisi nikada šutio, ti si se svađao, galamio, smijao...i da sada šutiš. Ja to ne mogu prihvatiti, ja tebe još uvijek čekam...čekam da dođeš i kažeš, oprosti mama što sam zakasnio, znam da si bila u brigi, ali evo me...malo smo lutali ja i moji prijatelji...sada smo došli.
Ne znam sine kako posložiti ove dane, bojim se da nam se obitelj ne raspadne. Ti si bio toliko živ, sve je od tebe krenulo, bio si karika u našem lancu, lanac je pukao na najčvršćem mjestu i ja se bojim. Svi smo se začahurili, svatko u svojoj boli, a nema tebe da kažeš dosta, pokret...idemo.
Molim te sine, bdij nad ovom našom krnjom obitelji, održi nas na okupu, udijeli nam snagu...mi smo bez tebe ništa. Volim te sine moj, volim te do nebeskih visina, volim te koliko jedna majka može voljeti.

Ovo je slikano 03.07.2013. i nije bio zadnji kotlić koji si kuhao.

ponedjeljak, 02.09.2013.

Mjesec dana

Hej sunac moj, evo mame. Mama vrišti, srce se kida, nema te sine, nema te, nema. Kako majčinom srcu reći da te nikada vidjeti neću. Mjesec dana danas teče, a mama svaki dan teže nosi. Mili sine moj, ja ne znam kako, ja ne znam zašto. Zašto ti, zašto baš ti? Pa ti si tako želio živjeti, ti si bio pun života, mladosti, sreće, ljepote. Nemam ti što danas reći, osim da mi toliko fališ, da mi se čini da neću preživjeti. Pa neka govori tko god hoće, što god hoće, gdje god, kad god. Za mene utjehe nema, moju tugu ne zna niko nego ja i Bog.
Tuga je velika do neba. Mislim da i nebo danas osjeti moju bol. Ja bih tako rado da se mogu nasmijati, znaš da sam i ja bila nasmijana, tako bih voljela da se mogu radovati, da znam da je tebi sada dobro. Ne mogu to znati kada nećeš da mi kažeš, a samo mi je to važno. Da je tebi dobro, ja nisam bitna. Ako mi dođeš i kažeš, dobro sam, lijepo mi je, ne tuguj majko ja nikada više zaplakati neću. Nemoj me pustiti da moram čekati dok ne dođem k tebi. Želim sada to znati, sada mi je to važno.

nedjelja, 01.09.2013.

Ljubavi majčina, može li se živjeti od uspomena i sjećanja. Tako sam te zvala jutros da se javiš, samo da mi kažeš ne brini. Stalno si govorio, ne brini. Sada više ne i ne brinem, sada želim znati da ti je dobro, da si sretan. To mi sada reci, reci mama ja sam sretan i ja nikada više neću pustiti suzu da krene. Dok god mi se ne javiš ja nisam sigurna da si zaista sretan i da ti je dobro. Znam jedino da te ne boli, da tamo nema suza, patnje, stradanja, briga. One su ostale ovdje, ali...ja želim znati, tako očajno želim da mi se javiš. Gledala sam prema vratima gdje si stajao u petak ujutro, uporno sam gledala da te tamo ponovo vidim i da mi kažeš, dobro sam. Ništa se nije dogodilo, osim što je u mom oku opet zasjala suza. Volim te sine toliko snažno, ti to moraš osjetiti. Moja ljubav je toliko velika da izbija kroz svaku poru moga tijela, putuje u nebeske visine. Moraš je osjetiti, vrati mi samo mrvicu, najmanju mrvicu ove moje ljubavi i ja ću ponovo živjeti. Vrati majci osmjeh na lice, nitko to ne može učiniti nego ti. Ja tako silno želim znati, i vjerujem da me nećeš ostaviti da predugo čekam. Pošalji mi samo jedan mali, majušni znak...i ja ću biti sretna do susreta s tobom.

<	rujan, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Kolovoz 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (4)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (10)
Travanj 2014 (12)
Ožujak 2014 (16)
Veljača 2014 (11)
Siječanj 2014 (19)
Prosinac 2013 (27)
Studeni 2013 (30)
Listopad 2013 (31)
Rujan 2013 (33)
Kolovoz 2013 (24)