Naš život bez tebe

nedjelja, 01.09.2013.

Ljubavi majčina, može li se živjeti od uspomena i sjećanja. Tako sam te zvala jutros da se javiš, samo da mi kažeš ne brini. Stalno si govorio, ne brini. Sada više ne i ne brinem, sada želim znati da ti je dobro, da si sretan. To mi sada reci, reci mama ja sam sretan i ja nikada više neću pustiti suzu da krene. Dok god mi se ne javiš ja nisam sigurna da si zaista sretan i da ti je dobro. Znam jedino da te ne boli, da tamo nema suza, patnje, stradanja, briga. One su ostale ovdje, ali...ja želim znati, tako očajno želim da mi se javiš. Gledala sam prema vratima gdje si stajao u petak ujutro, uporno sam gledala da te tamo ponovo vidim i da mi kažeš, dobro sam. Ništa se nije dogodilo, osim što je u mom oku opet zasjala suza. Volim te sine toliko snažno, ti to moraš osjetiti. Moja ljubav je toliko velika da izbija kroz svaku poru moga tijela, putuje u nebeske visine. Moraš je osjetiti, vrati mi samo mrvicu, najmanju mrvicu ove moje ljubavi i ja ću ponovo živjeti. Vrati majci osmjeh na lice, nitko to ne može učiniti nego ti. Ja tako silno želim znati, i vjerujem da me nećeš ostaviti da predugo čekam. Pošalji mi samo jedan mali, majušni znak...i ja ću biti sretna do susreta s tobom.

01.09.2013. u 11:32 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< rujan, 2013 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Kolovoz 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (4)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (10)
Travanj 2014 (12)
Ožujak 2014 (16)
Veljača 2014 (11)
Siječanj 2014 (19)
Prosinac 2013 (27)
Studeni 2013 (30)
Listopad 2013 (31)
Rujan 2013 (33)
Kolovoz 2013 (24)

Opis bloga

02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.

Linkovi