Naš život bez tebe

srijeda, 31.12.2014.

Silvestrovo

Znam da ne smijem napisati ništa ružno, tužno, bolno u ovu silvestarsku noć dok se cijeli svijet nečemu raduje. Ja se zapravo nikada nisam posebno veselila novoj godini, sada mi je to strašna "noćna mora". Sine moj, prošle godine sam još čekala da ćeš uletiti onako vragolsto, onako kako si samo ti znao. Ove godine moja nada je nestala, sada znam da nisi tu, sada znam da nećeš doći, da nećeš mami čestitati. Ne volim čestitke, ne volim kad mi netko kaže sretna ti nova godina, ne volim samo zato što to ne osjećam. U stvari, od kada tebe nema, ne osjećam ništa, osjetim samo prolaznost života. Bila sam malo prije u tvojoj sobi, tamo je sve isto, sve kako si ostavio, samo tebe nema, samo ti nikada više u nju nećeš ući, niti leći u svoj krevet. I kako da se ja radujem nekoj novoj godini, kada znam da u njoj tebe nema, nema više radosti, nema više ničega što je nekada bilo i znam da nikada više neće biti. Saživila sam se ja sine sa svojom boli, ona je dio mene, neka je, neka boli, mora, znam da mora. Ona je moja, isto kao i ti...ti si bio moja radost, sada je to bol. Samo majka zna što znači imati dijete kojeg više nema. To je bol koja se ne može mjeriti niti sa jednom drugom, to je ova knedla u grlu, to je ova suza u oku, to je dan bez dana, to je noć bez noći, to je osmjeh bez radosti. I što da ti kažem sine, ja znam da ti ne želiš tužnu mamu, ali jača je tuga od mene, ja znam da ti želiš nama sreću i radost, ali ne znaš kako nedostaješ. Posebno danas sine, danas kada se svi raduju, tada je mami najteže, jer ne mogu pokazati svoju tugu svima, treba je skriti negdje u dubinu duše, da drugi ne vide kako boli. Volim te sine moj, volim te onako kako samo majka može voljeti dijete. Nedostaješ, tako silno nedostaješ u ovoj noći. Sve što želim u ovom trenutku je da tebe zagrlim, a jedino to ne mogu imati...zato ti šaljem onaj naš nevidljivi, lepršavi put neba. Pleši sine sa svojom vojskom anđela, pleši sine, do susreta u vječnosti.

četvrtak, 25.12.2014.

Božić

Sine, dođe drugi Božić. Radost zbog rođenja našeg Spasitelja i Otkupitelja. Voljela bih da mogu u srcu, zaista osjetiti tu neizmjernu radost, ali moje srce je još uvijek previše ranjeno za bilo kakvu radost. Hvala Bogu, da se smijem nadati, da se smijem radovati susretu u Vječnosti. To je nešto, što meni daje snagu za svaki novi korak, za svaki novi udah, za svaki novi dan. Božić je sine, blagdan obitelji, a tebe nema s nama. Ti slaviš Isusovo rođenje sa vojskom svojih anđela. Zavidim ti na tome, zavidim ti što si ti tamo, a ja koja tako silno želim biti s vama, moram nositi zemaljski križ, težak poput olova. Križ, koji se sručio na moja leđa, pod kojim tako često padam, pa se dižem podignuta nevidljivom rukom. Znam da si ti moj zagovornik na Nebu, znam da ne želiš da mama tuguje i pati. Oprosti mi sine moj, ja sam samo mama. Mama koje te neizmjerno i bezuvjetno voljela, koja je željela tebe gledati u starosti, koja se nadala da ćeš upravo ti biti taj koji će se brinuti za mene. Sada su se neke nade, čežnje, želje, snovi i planovi pretvorili u pepeo. Samo si ti ostao u srcu i sjećanjima. To je ono jedino što mi nitko ne može oduzeti, sjećanje na sreću, na dane kada smo skupa slavili Božić. Mi to sada radimo u tišini i molitvi, a ja se nadam da ti slaviš zajedno sa Slavljenikom i da si Mu bliže nego ikada. Volim te sine, nedostaješ mi više nego jučer, manje nego sutra, ali...živiš vječno. Šaljem ti u nebeske visine onaj naš nevidljivi, lepršavi.

srijeda, 10.12.2014.

***

Bliže se blgdani, svi su u nekakvom euforičnom raspoloženju. Sa svih strana pršte reklame, svi pozivaju na slavlje, veselje radost. O, da me barem može mimoići, da se sakrijem u neku rupu, dok sve to ne prođe. Neka ljudi slave, neka se raduju, ali ja ne mogu, ne mogu se sine radovati bez tebe. U mom srcu nema više radosti, ostala je samo sjeta na neke lijepe dane, trenutke, dočeke, slavlja. Sada mi stavra dodatnu tugu, ne mogu se jednostavno radovati. Ja sebe zapravo ne poznajem više, nisam ja ona mama, žena. U mom srcu vlada jedna ogromna tuga, i nekako živim neki potpuno drugačiji život, gledam na sve potpuno drugačije. Ništa me više ne može protresti, ništa me ne može dotakuti, valjda sam otupila od bola. Živim u nekom svijetu koji nije moj, to je svijet u kojem preživljavam dane u nadi da ću čim prije napustiti život na Zemlji. Reče mi neki gospodin nedavno, da je u ljudskoj prirodi da želimo čim duži život, a on ne razumije da to žele ljudi koji su sretni. Mnogi me osuđuju, govore imaš obitelj, i znam da su u pravu, ali...nije to više to. Obitelj koja je ostala je sve što imam, živim samo zbog njih, ali toliko toga je nedorečeno, toliko toga fali, u svemu si bio ti prisutan i onda se ugasilo u jednoj sekundi. Pleši sine s anđelima, raduj se u kraljevstvu nebeskom i pošalji majci tačak nade i utjehe u ovo pred blagdansko vrijeme, dođi barem u snovima i zagrli paperjastim zagrljajem. Volim te sine, neizmjernom majčinskom ljubavlju i šaljem onaj naš nevidljivi, lepršavi put neba.

<	prosinac, 2014					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Kolovoz 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (4)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (10)
Travanj 2014 (12)
Ožujak 2014 (16)
Veljača 2014 (11)
Siječanj 2014 (19)
Prosinac 2013 (27)
Studeni 2013 (30)
Listopad 2013 (31)
Rujan 2013 (33)
Kolovoz 2013 (24)