Naš život bez tebe

subota, 28.12.2013.

...

Sjedim, suze klize niz lice i pitam se po ne znam koji put, što je ovo? Kakav je ovo sada život, kako dalje...kuda, na koji način. Nekako mi se čini, ili mi se samo čini da sam pogubila sve konce u rukama, da ne znam više ni kamo, ni kako, ništa mi više ne govori ništa. Kakva je ovo bol koja neda živjeti, disati...neda mi koraka naprijed. Budi hrabra, budi jaka, imaš obitelj, oni te trebaju...ti to možeš...kako to dobro zvuči, a nitko ne zna koliko snage treba biti hrabar i jak, prkositi bolu koji para dušu, srce, razum. Dok drugi spremaju doček nove godine tvoja mama tebi traži kuću, kakvu ću ti kuću graditi ovoga proljeća. Želim da imaš najljepši dom, ti si to zaslužio svojim životom, svakim svojim danom na Zemlji, svakim osmjehom koji si mi pružio i u konačnici svakom brigom, bolešću i ranom. Sve što sam imala nestalo je u trenu...ništa više isto nije, nikada više biti neće. Čini mi se da svi gubimo tlo pod nogama, obitelj mi se rasula, mi svatko na svoj način proživljavamo svoju bol, a ja bih kao trebala sve držati na okupu. Ne ide, jer nemam snage...ne mogu ja sada i druge tješiti...ne mogu. Boli svih, ja to znam, ali ja sam mama...mama koja je izgubila sina, mladića na pragu života, koji je mami trebao biti sve kad ostari, jer ja znam da bi ti brinuo o meni. Sada više ništa ne znam...i bolje da ne. Da sam znala što me čeka u životu ne bih ni ove godine doživjela, skratila bih svoj životni put na vrijeme, sada je kasno za sve...sada samo moram čekati. Idemo sutra na duhovnu obnovu u nadi da će Isus dotaknuti ovo moje ranjeno srce i pružiti bar malo nade. Volim te sine mili, šaljem ti onaj naš lepršavi, nevidljivi u visine.

petak, 27.12.2013.

21 petak

O Bože moj, evo sam ti napisala pismo i sve izgubila. Danas mi je jedan od onih dana kada bi bilo najbolje da ne postojim. Toliko sam bolesna da sam sama sebi odveć, ne mogu se pomaknuti koliko me boli i pomiješale su mi se sve emocije koje uopće jedan čovjek imati od nemoći, tuge, bijesa, jada i da ti ne nabrajam. Došla je pošta u vezi s tvojom nesrećom...početak nečega čega se jako bojim. Bojim se svega što ću još morati proživjeti, slušati...jednostavno poželim nestati. Neda mi se...baš ništa više...gubim svoju životnu energiju...čini mi se da kopnim iz dana u dan. Umorila sam se od ove tuge u srcu...jer dobro znam da nikada otoći neće, sve dok se pokraj tebe ne smirim. Znaš, dok plačem...bude mi nekakvo trenutno olakšanje, a ovih dana sam otupila, ni plakati nisam mogla...jednostavno sam zanijemila oko ovih blagdana. Nema se što reći...kako dalje koračati kroz život, kad je to sve samo život nije. Nedostaješ sine moj, boli ta grozna spoznaja da si bio na pragu života i da ti je u sekundi prekinut, u samo jednoj sekundi. Volim te i šaljem ti onaj naš lepršavi u visine.

četvrtak, 26.12.2013.

...

Znaš što ću ti reći sine, ono što sam ti uvijek govorila. Ponoviti ću ti po ne znam koji put, obitelj...samo obitelj je ta koja će uvijek biti uz tebe, koja ti nikada neće okrenuti leđa ni pod koju cijenu. Bio si mlad, tako naivan, previše za svoje 24 godine, trebao si biti malo mudriji, ali onda to ne bi bio ti. Zašto ti mama opet pametuje...pa eto vidiš. Božić prođe, Božić bez tebe...prođe 5 mjeseci kako majka vodi borbu sa životom, a većina te je već zaboravila. Ne samo to, očekuju da te i ja zaboravim, kao što idem svaki dan k tebi, što ti palim svijeću svaki dan kod Križa...vidim poprijeke poglede, a od nikoga ništa ne tražim. Samo da me puste da živim i tugujem onako kako ja sada znam i mogu. Ne znam što se događa sa ljudima, što se događa sa svijetom...ili samnom nešto nije u redu ili svijet ide u krivom smjeru. Brat brata više ne razumije, nitko nikoga više ne podnosi, pa ja stalno pitam, cijeli svoj život po kojem sam planu ja ovamo dospjela, tko me ubacio u ovaj svijet kojemu ja ne pripadam. I onda se tješim da sam i onako u prolazu, da ću izdržati, da idem prema tamo kamo oduvijek pripadam...samo ne znam zašto si ti odletio prije mene. Čekaj ti svoju mamu, ja ću doći...moje vrijeme ide sporo, kod tebe više vrijeme ne postoji...vidimo se sine u vječnosti. Šaljem ti pregršt najnježnijih zagrljaja u nebeske visine.

srijeda, 25.12.2013.

...

Život, što to je? Pojma nemam...zašto smo se rodili, što radimo, kuda idemo? Ja zbilja ne vidim smisao...i da sam u mladosti znala sve zamke života išao bi on sigurno u drugom smjeru. Međutim, sada ništa više ne mogu promijeniti...moram moći, znati, umijeti živjeti drugačije. Samo ne znam kako. Božić je, rođendan našeg Spasitelja, malenog Kralja koji je došao na svijet da nas spasi. To je ono u što vjerujem, da si i ti dio njegove anđeoske vojske na nebu. Bili smo svi danas kod tebe, tuga srce stisla, riječi ne mogu preko usta. Nijemi u tišini stojimo svi zajedno i gledamo tvoju sliku i plamen svijeće koja jedva odolijeva snažnom vjetru koji puše i nosi sve pred sobom. Božić bez tebe...a sve podsjeća na sretne dane...dok si bio s nama. Misli mi se mijenjaju u glavi brzinom munje...toliko toga smo još imali za reći, odraditi...i sada je sve stalo. Živimo dan po dan, onako kako život nosi...bez plana i reda, samo da prođe...a tako sporo prolazi. Bilo bi tako lijepo usnuti vječni san...odletjeti u nebeska prostranstva, riješiti se patnje, suza, bola...a ne ide po mojoj želji...moram čekati i nadam se da ću s dostojanstvom dočekati taj dan. Počela sam večeras čitati knjigu Anđeli u mojoj kosi, nadam se da ću uspjeti pročitati, pa ću ti reći što sam pročitala. Od kada tebe nema ni to mi više ne ide. Eto sine, tako ti je danas kod nas...obitelji se druže, slave...a mi tugujemo i čekamo susret s tobom. Do tada neka leti onaj naš lepršavi, nevidljivi u nebeske visine. Volim te...

utorak, 24.12.2013.

...

Sine moj, Badnje veče je. Svi su u radosti i veselju, čekaju Božić, raduju se dolasku Isusa. Moje srce ne može zaigrati, raduje me samo spoznaja da Isus dolazi. Išla sam počistiti tvoju kuću, kod nas i onako nije ništa važno. Bolesna sam, prehlađena i sve me boli. Idem leći i moliti za tvoju dušu, da preleti sa svojom vojskom anđela iznad naše doline. Volim te sine, tako mi nedostaješ da ne postoje riječi kojima bih mogla izreći svoju tugu. Volim te i šaljem ti onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine.

ponedjeljak, 23.12.2013.

...

Evo već dva sata razmišljam što da ti napišem, pa ti sve vidiš i sve znaš.Govore mi da te pustim na miru, da te ostavim da budeš slobodan, da letiš. Leti sine moj, leti budi sretan, nađi svoju sreću i svoj mir. Mama pati, ali ne mogu prestati misliti, prestati pričati...ne, ne mogu. Svaka misao leti k tebi, suza sija u oku, suza izdajica koja poleti svako malo vremena. Nije to tako jednostavno, nije meni lako upravljati svojim emocijama. dolazi to iz moje nutrine. Srce je načeto, duša ranjena...fali mi dio mene, odnio si ga sa sobom i ja ga ne želim natrag, želim da ostane tamo zauvijek, jer tamo i pripada. Ne mogu ti ništa više reći, ništa napisati, jednostavno nemam više riječi kojima bih bilo što rekla...jedino što osjećam u ovom trenutku je bol duše. Volim te anđele moj nebeski i šaljem ti onaj naš lepršavi, nevidljivi u nebeske visine.

nedjelja, 22.12.2013.

...

Svaki dan smo bliže Božiću...svi se pripremaju i raduju, pjevaju Božićne pjesme, peku kolače kao što je i tvoja mama radila do ove godine. Što sada da radim? Ne mogu, jednostavno ne mogu...niti spremati, niti se radovati, tuga u srcu je prevelika, ogromna. Jedini nakit u našoj kući je svijeća koja gori od kada si otišao. Ništa drugo ni na Božić neće krasiti našu kuću. Nema bora, nema lampica...samo svijeća koja tebi svjetlo nosi...kojom grijem tvoju dušu da joj ne bude hladno, da osjeti koliko te volim, koliko mi nedostaješ u svakom trenutku života moga. Sine moj mili, stalno propitujem zbog čega me je snašla ova tužna sudbina koja mi je cijeli život srušila u sekundi. Sve zbog čega sam živjela, zbog čega sam se radovala je nestalo u samo jednoj sekundi i obilježilo moje srce zauvijek. Pečat bola i tuge, pečat patnje i stradanja. Nikada više ništa neće biti isto, tvoj odlazak ostavio je u našoj obitelji ogromnu pustoš. Iz dana u dan sve više osjetimo tvoj odlazak, nema više smijeha u našoj kući...nema živahnosti, nema galame...kao da smo umrli s tobom. Vjerovatno i jesmo u nekom smislu, jer nikada više nećemo biti obitelj koja smo bila. Volim te sunce moje, volim te rano moja...šaljem ti onaj naš nevidljivi, lepršavi u nebeske visine.

subota, 21.12.2013.

...

Preskočila sam jučer naš naš dvadeseti petak, nisam mogla pisati jer nisam imala laptop sa sobom a bila sam na putu. Ništa manje nisam mislila na tebe, dapače stalno sam pričala o tebi. Znanima i neznanima...ja sam vjerovatno jako naporna pričama o tebi, ali ja ne mogu prestati, ni misliti, ni pričati, ni plakati. Drugi mi govore da sam ja hrabra, da ja to dobro i podnosim u odnosu na veličinu tragedije koja mi se dogodila, valjda im izgledam tako...koliko li se snage krije u ovako malenoj ženi i velikoj majki. Znam da nisam idealna, ali oduvijek sam najprije bila mama i žena, potom sve ostalo. Sada sam uskraćena za jedan najdraži dio, koji je postao najbolniji. Toliko sam uvijek željela obitelj, svoju obitelj koja će biti sve moje, smisao mog postojanja, mog života...i sada su mi je načeli, otrgnuli najdraži komadić koji sam imala. Kako se skupiti na hrpu i početi ponovo koračati u svijetu bola i patnje, živjeti sa ostatkom obitelji i ostati normalna. Pojma nema sine, ne znam kako ove blagdane preživjeti. Najrađe bih se negdje skrila da ne moram ništa vidjeti, ništa znati...ništa. Nema me...ne postojim. Kako bi to bilo super, nema više patnje, nema više bola, nema više suza...ničega. Samo spokoj i mir u duši...a znam da ću to imati tek kad tebe ponovo zagrlim. Ljubavi moja, volim te beskrajno, fališ mi svaki dan sve više...do susreta leti onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine.

četvrtak, 19.12.2013.

...

Znaš kako bih ja bila vesela kad bih ti mogla reći nešto lijepo, da se dogodilo bar nešto što nam je bar malo uljepšalo ovu sumornu svakodnevnicu. Vidim da polako padaš u zaborav, ljudi će se sjetiti povremeno da je postojao jedan mladić koji je stradao u prometnoj nesreći i ništa više. Ja ću nositi tu spoznaju svaki dan, do kraja života. Nikada više neće zaigrati majčino srce od sreće...govorio si da ćeš ti imati najmanje troje djece, a sada nema više ničega. Ni tebe, ni planova, ni kuće, ni djece...teško je o tome razmišljati, ali ne mogu si još pomoći. Stalno se vraća slika pred oči. Niti usnem, niti ustanem da ti nisi u mojim mislima, u svakoj pori uma i tijela. Boli sine, duša boli u pravom smislu te riječi...osjećam fizičku bol duše. Nitko mi pomoći ne može, najmanje sama sebi. Ujutro moram na put...mrzim to sada, a jednostavno moram jer sam još uvijek živa, k tebi živa ne mogu. Ne znam da li ću ti sutra pisati jer neću imati računalo, ali neću ništa manje misliti na tebe. Volim te sine i šaljem onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine...

srijeda, 18.12.2013.

...

Sine...ne znam što da ti kažem u ove pred blagdanske dane. Svi nešto kupuju, spremaju, raduju se Božiću, novoj godini...a mene boli...boli nesnosno. Nemam se čemu radovati, nemam se čemu nadati. Dani prolaze jedan za drugim, hladno je, svaki dan hladnije, u mom srcu se stisla neka tuga i neće van. Nema meni ni Božića, ni nove godine...svaki dan je meni isti. Samo si ti predmet razgovora u našem domu, samo o tebi se stalno priča. Uvijek ćeš ti biti tu...u našim mislima, sjećanjima, srcima. Volim te sine moj i šaljem ti onaj naš nevidljivi, lepršavi u nebeske visine.

utorak, 17.12.2013.

Ako te nekad pitaju za mene majko,
reci im da sam dobro, neka ne brinu.
Ovdje vječno sija sunce jarko,
svjetlost svoju šalje u vašu nizinu.
Ti tuguješ majko, a nemoj suze liti,
tvoj sin živi u drugom svijetu.
Jednom ćeš opet samnom biti,
na ovom vječno sjajnom planetu.
I svima reci, neka suze ne liju,
mi smo svjetlost i anđeli vaši,
Anđeli se uvijek raduju i smiju,
ne tuguj majko to me plaši.
Prijatelje sada ja imam nove,
grlim te majko, svjetlost me zove.

Evo sunce mamino, ovo sam ti večeras napisala. Danas mi je jako teško cijeli dan. Stalno si mi u mislima, suze se opet same kotrljaju niz lice. Budem tako ljuta na sebe što ne znam to skriti, što svima pokažem, što ne mogu o tebi prestati pričati. Znam da druge nije ni briga, da ih ne zanima moj život niti moja tuga, a ja se ne znam kontrolirati. Oprosti mi sine, oprosti za svaku suzu, za svaki uzdah, za svaki jecaj moje duše i srca. Život mi se srušio tvojim odlaskom, nikada više neće biti život. Odnio si radost, smijeh, zanos, veselje...nema ničega više...samo nada za susretom u vječnosti. Neka barem ona postoji...nju mi nitko oduzeti ne može. Ona će živjeti u meni do zadnjega daha. Toliko si mi u životu pružio radosti, smijeha, briga...ali nisi nikada slutio da ćeš postati mamina najveća bol i patnja. Nikada ti ovo svojoj mami napravio nebi da si mogao birati. Vezala nas je posebna ljubav...ona majke i djeteta koju je teško razumjeti. To je bezuvjetna ljubav, ljubav koju ništa ne može spriječiti, umanjiti...zato sada ovako boli sine moj. Boli ta silna neiživljena ljubav, naprasno prekinuta u samo jednoj sekundi. Nikada nitko majci ne može vratiti to što je imala i izgubila. Nikada sine utjehe više...volim te svojom neizmjernom ljubavlju i šaljem ti onaj naš lepršavi, nevidljivi u nebeske visine.

ponedjeljak, 16.12.2013.

...

Hvala Bogu sine i tebi na sekundi sreće i radosti. Sekundi velim, jer si upravo toliko bio u mom snu. Molila sam te jučer s toliko vjere da mi samo u san dođeš, da ću tako znati da si dobro. Valjda si vidio koliko sam očajna, koliko vapim i zazivam pa si me došao utješiti u sekundi. Sekunda za koju si i život spreman dati, ali tko bi to razumio osim majke koja je izgubila dijete. Bio si naslonjen na nekakvu ogradu, imao si svjetlu košulju i tamne hlače i držao si malo dijete, obuhvaćeno ispod rukica, naslonjeno leđima na tebe. Živjeti će ta slika sna uvijek u mojim mislima...a dijete mi je nepoznanica, valjda neki tvoj mali prijatelj među anđelima. Dođi kad god poželiš, majka će biti sretna barem u snu, kada na javi nema više radosti. I gledam ovaj svijet u kojem živim, gledam ljude koji mrze sve oko sebe, gledam očaj, strah, ljubomoru, zavist pa se pitam što se događa. Ja nikada, baš nikada nisam činila zlo, nikome...i nikada neću otkriti zašto sam dobila ovoliko patnje. Neki ruše sve pred sobom, gaze preko mrtvih da bi ispunili svoje ciljeve i njima je dobro, oni žive mirne savjesti, bez patnje, bola. Oni vide samo sebe i svoje zadovoljstvo. Pa, ako su tako sretni, neka im bude...ja svoje dostojanstvo još uvijek imam usprkos boli koja me slomila. Rekla sam sine i govorim svima, mene više nitko i ništa ne može povrijediti, nitko i ništa zaboljeti...moju ranu nitko ne može učiniti većom nego što je sada. Što bi za mene trebalo biti veća kazna, rana, uvreda, bol od tvog odlaska. Nema toga sine što više mamu može slomiti i povrijediti. Ti si postao moja najveća bol i rana koju ću nositi dok budem živjela na Zemlji...i šaljem ti onaj naš lepršavi, nevidljivi u nebeske visine, neka leti svako dan, svaki trenutak, dok mama ne doleti. Čekaj me tamo...ja ću doći, ja ću sigurno doći...

nedjelja, 15.12.2013.

...

Evo mene sine, pogubila sam se u prostoru i vremenu. Svaki dan je zbilja teži, nepodnošljiviji...ja ne znam kako nastaviti neki koliko toliko suvisli život kada nemam cilj. Jednostavno ga više nemam, stalno sam planirala, trčala, živjela život punim plućima, radovala se...i kraj. Bježim sama od sebe, od bola...bježim u san a ni san nije san...prije bih rekla neki košmar između sna i jave. Osnovala sam jučer grupu za sve vas anđele koji ste ostavili svoje roditelje, obitelji, mame. Da se tamo držimo, svi koji znamo kako boli. Oni koji to nisu iskusili ne mogu znati, mogu samo zamisliti, znati ne. Pokušavam nešto napraviti, javiti ću ti ako uspijem. Borba je to sine moj, ali ništa nema teže od borbe sa svakim novim danom u kojem moram živjeti. Ne može mene nitko i ništa više povrijediti kao što me tvoj odlazak srušio. Ona žena više ne postoji, ona mama je druga mama. Sada se javlja u meni neki novi nepoznati osjećaj, nešto poput nekog ponosa, inata...pojma nemam. Sada sam ja ta koja živi novi život i kada već moram živjeti, živjeti ću zbog ostatka obitelji. Napravila sam ti slikicu s Janom I Klarom pa ti je ostavljam ovdje. Volim te...šaljem onaj naš nevidljivi,lepršavi put nebeskih visina.

subota, 14.12.2013.

...

Od kuda da krenem, što bih ti mogla reći da bi bilo barem malo lijepo. Danas i sutra je Božićna čarolija u dolini Gacke...ima puno ljudi koji se raduju...ja sam otišla malo pogledati zbog poštovanja prema svojim kolegicama koje su uložile puno truda da urede izložbeni prostor. Nisam otišla da bih se veselila i radovala...glazba je glasno svirala, već samo to mi je stvorilo nelagodu, ali mojoj kolegici s posla nije bilo nimalo nelagodno upravo pred manom zaplesati u ritmu glazbe. Zadržala sam se tri minute, ništa više...zabolilo me opet. Ja zbilja ne očekujem da me netko razumije, da dijeli moju bol, ali...ja bih prema nekom tko mi je kolega na poslu i da je ostao bez djeteta imala bar toliko poštovanja da ne plešem pred njim s rukama u zraku. Meni je to bilo ponižavajuće, nepoštovanje čovjeka...ali nema veze, progutati ću ja i to. Neka se raduju, ali ne mojoj nevolji...svi imaju djecu i nitko ne zna što ga sutra čeka. Zaista ne želim da itko ikada osjeti ovoliko boli koju ja nosim. Znam ja sve, sve izlazi na vidjelo...neka im Bog oprosti, ja sam već oprostila, a da me boli, boli me. Neka, nema veze sine...znam ja koliko si ti mene volio, koliko si me štitio, ja sada nema što drugo nego učiti živjeti i spoznavati i dalje okrutnost života. Ništa više mamu ne može dotaknuti nego što me je tvoj odlazak. Srela sam tamo par dragih ljudi koji su te jako voljeli i naravno, suza je krenula i meni i njima. Eto sine moj, da li je uopće tragedija napustiti ovaj svijet u kojem je sve manje ljudi i ljudskosti ja više ne mogu niti procijeniti. Znam samo da me boliš, jako...ponekad nesnosno, ali...čekam, čekam dan kada ćemo se sresti, a do tada će letjeti svakog trenutka onaj naš nevidljivi lepršavi u nebeske visine. Volim te...i ne znam kuda ću sa ovom neuzvraćenom ljubavi. Za braću sam podijelila one dvije trećine, a ova tvoja luta i ne zna kuda da se smjesti.

petak, 13.12.2013.

Devetnaesti petak

Da li je to puno ili malo dana, ja više ne znam. Oni su meni svi isti, tužni i teški, posebno sada u ove pred blagdanske dane. Nisam sijala pšenicu, lani si me pitao zašto je tako slaba. Valjda je i to slutilo da slijedi najtužnija godina iza koje će slijediti sve tužne. Dan prije kojeg si zauvijek otišao obišao si na biciklu cijelu našu dolinu. Svi su te vidjeli, svih si pozdravljao onako kako si ti znao, svojim osmjehom. Prozujao si redom da te svi vide i upamte tvoj osmjeh na predzadnji dan tvog zemaljskog života. Da je majka samo slutila da će to biti tvoji zadnji sati nikada te iz naručja ispustila nebi. Ja stalno pitam, pa pitam...zašto Bog odabra mene za ovoliku patnju i tugu, obilježi mi cijeli život do zadnjega dana...a odgovora pronaći ne mogu. Toliko sam voljela svoju djecu, obitelj mi je bila najveće bogatstvo koje sam imala i sada mi se čini da ništa više nemam, a i dalje imam dio obitelji koja mi je sve što imam, ali ništa više nije isto. I znaš, bio si mlad, naivan, ali si počeo učiti sve zamke života, razlikovati prave prijatelje od lažnih...ja sam tvojim odlaskom shvatila da su pojedini ljudi bez imalo osjećaja u sebi. Naprosto mi je teško vjerovati, jer ja sam suosjećala uvijek, čak i sa onima koje nisam nikada vidjela, kada bih čula za neku tragediju. Ovi moji neki "prijatelji" i poznanici ponašaju se prema meni kao da se ništa desilo nije. Neka mi oproste, ali ja to ne mogu tako prihvatiti. Ne želim nikada nikome da doživi ovu bol i tugu koju sam ja doživjela, ne očekujem od nikoga da me razumije, voljela bih samo da shvate da ja imam ranu, doživotnu ranu i da sam izgubila sina na pragu života. Ne trebam čak ni suosjećanje, samo molim za mir, neka me zaobiđu kad mi već ne mogu pomoći, neka se ostave naslađivanja na moj račun, neka prestanu govoriti o meni i mom životu. Ja ne živim ničiji život, mojega nitko ne bi ni uzeo, s toga bih voljela da me puste da živim onako kako znam i umijem, jer ja sada drugačije ne znam. Živim li pravo ili krivo, ne znam ni to. Nije me ni briga, mene ništa više ne može obilježiti nego što jesam, ja nosim pečat na srcu koji će tamo ostati do kraja života. Eto, sine uz ranu najveću koja krvari ja se borim sa životom koji više život nije. Nema meni više ništa što me može zaboljeti kao što si ti zabolio...jedino obitelj...ništa drugo. Volim te sine moj, volim te rano moja najveća i šaljem ti onaj naš nevidljivi, lepršavi u nebeske visine.

četvrtak, 12.12.2013.

...

Evo sam pomiješala dane, mislila sam da je petak, valjda više ne znam ni dane posložiti. Pa se sjetim da je petak ipak sutra, kažu petak 13. Nisam ja praznovjerna, ali taj petak je nekako previše zaokupljen u našoj obitelji. Iz više razloga...rođeni ste na petak ti i jedan brat, ali druga strana je da ste mi svi najmiliji otišli u petak. Ti, tata i baka...zašto sve petkom ne znam, ali ne vilom ga više, jednostavno ga ne volim. Nije to dan u tjednu kojem se mogu radovati, a zapravo nema ni jednog više kojem se radujem. Svi su oni meni isti. I znaš, baš sam se promijenila, mijenja se moja nutrina, svi moji pogledi na svijet...za mene je zapravo sada počeo jedan potpuno novi i drugačiji život. tako bih voljela da ti mogu reći nešto novo, nešto lijepo da se dogodilo u ovoj našoj tužnoj kući, ali nema...nema ništa novo od kada ti nisi s nama. Pusta i tužna je naša kuća i nema naznaka da će skoro biti bolje. Ja se bojim ovih blagdana, bojim se života jer je tako okrutan. Tako sam malo trebala, tako malo željela i sada sam to najdragocjenije izgubila. Ne mogu ti reći da sam obilježena do kraja života, ali jesam sine...ja sam majka koja je izgubila dijete. Nisam jedina, ali sve majke koje su izgubile dijete mogu se nazvati majkama hrabrosti, sve one koje su se uz tu bol uspjele održati na životu. Znaš, tvoja soba stoji još uvijek onakva kakva je bila, tvoja odjeća stoji u ormarima...nema nitko hrabrosti u nju ulaziti...jednog dana ću morati, znam.
I što da ti kažem drugo nego ono što ću do kraja života izgovarati svaki dan, volim te do bola, nedostaješ mi do bola i tako će biti dok se ne smirim pokraj tebe. Do tada će letjeti ovaj naš lepršavi, nevidljivi u visine.

srijeda, 11.12.2013.

...

Dijete moje, piše ti mama...piše mama pismo tebi koji si otišao daleko. Da si otišao u tuđinu, da si otišao na kraj svijeta, u zadnji kutak Zemlje, ti bi se javio svojoj mami. Sada mama piše pisma na koja nikada odgovora dobiti neće. Znaš, stvarno, ali ono stvarno i najstvarnije ne želim nikada i nikome da ovako utjehu traži, da ostane bez nekoga koji je srcu najmiliji. Na žalost, ja vidim da ipak ima ljudi koji nemaju ni trunku suosjećanja, ponašaju se prema meni kao da se ništa dogodilo nije. Ja ne tražim od nikoga da razumije moju bol, ali ta bol je promijenila moju nutrinu. Tebe nema, ostala su mi tvoja braća i tata, ja sada živim za ostatak obitelji, kada je već tako odlučeno da živim. Ja se više ne bojim...u meni više nema straha, nema ničega što me može spriječiti da se borim za ovo što mi je ostalo. Vjera mi pomaže da živim, da se borim...jedina briga je ostatak obitelji. Samo da oni budu dobro, meni drugo ništa nije bitno... Sutra moram nešto obaviti kod doktora, ne bojim se nimalo. Već sam puno puta rekla da bi meni smrt sada bila najveći spas, samo da veće patnje od ove ne bude. Meni patnja nisam ja sama, ja sve mogu na sebi podnijeti, meni je moj najveći križ tvoj odlazak. Ništa više mene ne može boljeti od toga, ta bol se ne može ničime mjeriti, kad bi postojala mjerna jedinica boli od mjerenja bi eksplodirala. Nema sine ni po pitanju nezgode ništa nova. Ne znam ni kada, ni gdje, ni kako će bilo što otpočeti, ja zapravo niti ne pitam. Sada nije više ništa važno, vratiti te neće ništa, samo se nadam da ću jednom saznati istinu. To ti dugujem, a možda doživim da je saznam. Eto sine, znam da ne voliš kad je mama tužna, ali uz sve što mi se dogodilo ja ne trebam ništa više...baš ništa. Mama nema želji, nema planova, nema nadanja, nema radosti...samo ovo malo naše tužne obitelji održava me na životu. Volim te sine, beskrajno te volim i šaljem ti onaj naš lepršavi, nevidljivi u visine.

utorak, 10.12.2013.

...

Kapaju sine dani, jedan za drugim, nizaju se kao preslikani, nekad loši, nekada lošiji i teži. Ne znam zašto se ja nadam, da ću nešto doživjeti, da će me pokrenuti, da će biti moja snaga za naprijed. Ne bih htjela ispasti kao žrtva, jer ja to nisam...ti si za nešto žrtvovan, ja samo patim za tvojom fizičkom prisutnošću. Silno mi nedostaješ, nije malo u 24 godine imati bebu, dječarca, mladića i kada krene prema životu, život stane. To boli...boli mamu sine, nikada nikome ne želim da iskusi tu bol. Nikada nitko ne zna što ga sutra čeka, nitko se ne nada da će baš dijete izgubiti. Bojala sam se uvijek, ali nisam mislila da će mi se upravo to dogoditi. Na žalost, ti si nas sve ostavio u nevjerici. Bio si baš poseban i opustošila nam obitelj tvojim odlaskom i sada učimo sine kako ćemo naprijed. Neću ti više danas ništa pisati, možda sutra bude više i bolje. Brz obzira da li su ovdje napisane dvije riječi ili tisuću, jednako te volim, jednako mi nedostaješ. Šaljem ti onaj naš nevidljivi, lepršavi u nebeske visine.

ponedjeljak, 09.12.2013.

...

Evo mame da se malo s tobom druži. Znaš, zapravo ne znam što da ti kažem...tako su svi dani jednaki, ništa se ne mijenja...samo što je svaki nekako tužniji i stvarniji. Činjenica da te nema kući je toliko okrutna da ja stvarno ne znam od kuda crpim snagu, kako uopće živim, što me gura naprijed. Možda ti mami šalješ nešto što ja ne razumijem, ja znam da si i danas bio u mom snu...znam, osjetim tvoju prisutnost, ali ne sjećam se sna. Možda ti ne želiš, možda mi hoćeš poručiti da si dobro, da ne brinem. Uvijek si mi govorio, ne brini mama. Sjetila sam se jednog od tvojih lutanja s prijateljima, pa kad si došao kući ja sam se rasplakala jer sam se brinula, kako za tebe, tako i za tvoje prijatelje, a ti si me zagrlio i rekao: "Ma nemoj plakati mama, znaš da će me to proći:" I prošlo sine, prošla su sva tvoja lutanja, nestašluci, šale...odluta ti zauvijek u nebeske visine. Kad bi samo znao kako mi nedostaješ, kako bi se mama rado mijenjala s tobom. Sada pokušavam učiniti nešto od ovog srušenog života...promijenila se mama sine, ne poznaješ ni ti ovakvu mamu. Otišlo je s tobom sve, svi planovi, čežnje, želje...mama ima samo jednu želju...zagrliti tebe čim prije bude moguće, a do tada leti onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine.

nedjelja, 08.12.2013.

...

Riječi koje ovdje pretačem u slova da bih izrazila svoje osjećaje, svoju bol zapravo ništa ne znače. One su samo svjedok mog bola, sama sebi pokušavam olakšati nešto, što se olakšati ne može. Piše mama tebi, žali se...a ti šutiš. Uporno šutiš, a nikada šutio nisi, uvijek si imao nešto za reći, komentirati, nekada i previše, a sada muk...šutiš do bola, ova šutnja ubija. Tako sam te molila danas da se javiš, ja čekam...ja se neću nikada prestati nadati, ja tako silno želim vidjeti tvoje lice obasjano svjetlom, ja želim vidjeti tvoj čarobni osmjeh, ja želim čuti kako pjevaš (samo si ti pjevao u našoj kući) ja želim...ja se nadam. Nikada moja nada i čežnja neće prestati, dok budem disala ja ću se nadati...nisi nas smio ostaviti. Previše si tuge i praznine ostavio u našoj kući, nikada više neće biti isto...ne može biti. Sjetila sam se danas kako sam jednom govorila kad ste bili sva trojica kraj mene. Znam da se tada desila neka nesreća i da sam rekla, dečki pazite na sebe, ja se bojim da se kojem nešto ne dogodi, znate da bi mama umrla od tuge. Zašto sam to išla govoriti, ja ne znam. Šutjeli ste sva trojica, ni jedan nije prozborio niti riječ, samo je tvoj pogled u moje oči ostao zauvijek u mom sjećanju. Bio je to pogled koji je izražavao nešto što ja ne mogu protumačiti, ali mi se sada čini da je bio pogled suosjećanja, kao da si htio poručiti, nećeš mama umrijeti od tuge, ali biti ćeš zauvijek tužna.
Blizu su blagdani, svi su u nekom blagdanskom raspoloženju...ja bih se najradije izgubila negdje u prostoru i vremenu da ne moram nikoga vidjeti, nikoga sresti. Želim svima da budu sretni, da imaju svoj blagoslov, obitelj...ali mi je teško primati dobre želje koje jesu izrečene u najboljoj namjeri, ali ja nisam sretna...ja to nikada više neću biti. To je jednostavno nemoguće...ja se mogu radovati tuđoj sreći još uvijek, željeti svakome dobro...ali ja osobno nikada neću biti sretna. Volim te ljubavi majčina i šaljem ti onaj naš nevidljivi, lepršavi u nebeske visine sve dok i ja ne doletim i stisnem te zauvijek u svoje naručje.

subota, 07.12.2013.

...

Evo me kod kuće...dođoh opet, a nema tebe da potrčiš pred mamu, da poneseš torbu, da se nasmiješ svojim nevinim dječačkim osmjehom. O, mili moj sine, nemam što reći nego zahvaljivati Bogu za svaki dan koji prođe, u kojem mi da snagu da izdržim, da se ne slomim, da mogu korak naprijed napraviti. Nema dana, da majka ne ispusti rijeku suza, da te ne spomene u puno trenutaka, jer me stalno nešto podsjeti na tebe. Samo mi se čini, kako vrijeme prolazi da si ti ipak slutio u nutrini da ćeš otići mlad. Nisi nikada previše o tome govorio, ali mislim da si slutio. Sjetim se nekih tvojih reakcija, ponašanja, snova. Bilo je nekih znakova, ne pridajemo im važnost dok se ne dogodi. A, dogodilo se, ode ti meni, ode zauvijek u vječnost prije mene, a mene boli, jako me boli. Voljela bih zaboraviti, što sam imala, što sam izgubila...voljela bih imati život bez tuge i bola. Znam, sada na žalost znam, da to nikada neću imati. Moj život je stao 02.08.13. i sada ide prema smiraju...samo neki i zadnje dane prožive sretno, a moj će prolaziti u nadi da ću te ponovo vidjeti na putu vjere. Da mi nema vjere ja ne bih izdržala, to je moja slamka za koju se držim. Isus je jedini moj spas u ovom crnilu i mrtvilu. Jedino mi On daje nadu da ću te sresti u svjetlosti i radosti. Rastužila sam se danas i zbog fra Zvjezdana, on mi je bio učitelj, bio je Božji čovjek koji je znao uputiti riječ, koji je znao ljude dovesti do Isusa...ode i on s anđelima da se druži, a ja sam se nadala da ću ga vidjeti krajem ovoga mjeseca. Upisala sam se za duhovnu obnovu, za duhovnu obnovu snage u meni, da shvatim...da mogu naprijed bez tebe. Sine ne znam što da ti još kažem, jednostavno nekada nemam dovoljno riječi kojima bih mogla sve iskazati što želim. Šaljem ti onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine.

petak, 06.12.2013.

Petak

Opet je petak, mislim da je sada 18. po redu. Tko ih više pobrojiti može, previše se namnožilo tih dana bez tebe, petaka, subota, nedjelja puta sedam. To je ravno 126 dana...126 rana je premalo ako kažem. Svaki dan, baš svaki dan otvori se njih nekoliko. Treba imati snage za život s toliko rana, toliko patnje, toliko boli. Ne znam kako objasniti sebi, a kamo li kome drugome kako sam uopće živa, normalna, kako dišem, spavam, hodam, mislim...nekome je to normalna rutina. Meni je napor, ja za sve u svom životu sada trebam uložiti dodatnu energiju da se pokrenem, da razmišljam, da čitam, da kuham. Najgore od svega je što nitko u našoj obitelji nije ovo zaslužio, ostati bez sina i brata, ostati jedni bez drugih, gušiti se svatko u svom bolu, pretvarati se da smo dobro, da ćemo biti dobro, da živimo. Živi smo sine, mi smo tu, ti si tamo. Jedina utjeha je da ćemo se opet jednom okupiti i biti ponovo sretna obitelj kojoj više nikada nitko neće moći ukrasti sreću i radost. Ovaj život je prolazan, to je sreća za nas. Samo smo tren ovdje u prolazu, a ti nas čekaš tamo u vječnosti. Bez obzira na to što si tamo, što vjerujem da ti je sada dobro, da nema za tebe više bola i patnje strahovito mi nedostaješ ovdje. Nedostaješ jer si bio tako mlad, pun života i radosti...pjevaj sada sine sa svojim drugovima i čuvaj one koji su te zadužili. Volim te beskrajno, moja ljubav seže do tebe, ja to osjetim i znam da ti znaš koliko ljubavi ti šaljem i onaj naš nevidljivi, lepršavi zagrljaj koji svaki dan leti put nebeskih visina.

četvrtak, 05.12.2013.

Samo da ti se javim, da znaš da si sa mnom gdje god da jesam. Uvijek si to bio, ti i moja cijela obitelj i prije i sada, Gdje sam ja tu ste svi vi u mislima sa mnom. Ti sada više nego ostali, jer najviše nedostaješ, jer te nema dugo...tražim te još uvijek posvuda, u svakom događaju, susretu, mirisu, dašku vjetra. Na putu sam, nisam sama...ne mogu pisati dugo, ali volim te jednakom ljubavlju i šaljem ti onaj naš lepršavi, nevidljivi u nebeske visine.

srijeda, 04.12.2013.

Pa čitam ovo iz Starog Zavjeta i razmišljam o ovom tekstu:
Knjiga o Jobu stara je 2000 godina. Govori o patnji pravednika, knjiga pokušava odgovoriti na pitanje zašto se pravednicima događa zlo. Često upadamo u zamku da ćemo živeći kršćanski izbjeći patnju i križ. Job je savršeni pravednik, mudar, pravedan, pobožan, poštovan od ljudi, bogat, ima puno djece. To što Job ima Božji je dar, možemo reći da je svojim stilom života to zaslužio. Onda na Joba Bog šalje patnju. Pitanje trpljenja nije plitka stvar. Križ ima daleko veću svrhu, nema šablonskog odgovora na patnju, svatko od nas osluškuje zašto patnja. Bog nas "tjera" da gledamo preko križa. Zašto Job pati? Tko je kriv za njegovu muku? Mora biti neki razlog Jobove patnje! Njegovi preci, ili on sam ili mu je takva sudbina! Ništa od toga!!
Mi često pokušavamo dati odgovore na nečiju patnju, pokušavamo biti dobri i pobožni kršćani, pa dajemo pobožne odgovore na križeve a pritom sami ne vjerujemo u ono što govorimo. Tražimo instant rješenja za patnju, ne želimo biti blizu čovjeka koji pati, to nam je teško, ponekad se bojimo pokazati da nemamo odgovor na patnju. Lakši put je bježanje, a pravi put je SUPATITI, biti uz čovjeka koji pati, moliti sa njim i za njega.
Jobova patnja ima svoj "crescendo". Od najmanje patnje do teške patnje. Evo te gradacije:

- Bog Jobu oduzima imanje
- gubitak djece
- vlastita bolest
- nerazumjevanje od najbližih (žena)
- gubitak poštovanja, poniženje okoline
- Job gleda kako nepravednici prosperiraju, imaju uspjeh u životu
- prijatelji ga osuđuju, napadaju
- traže od Joba lažno kajanje, priznanje grijeha kojih nema
- besmisao vlastite patnje (zašto patim?)

Job na kraju "puca", proklinje dan kada je rođen, utrobu koja ga je nosila, svađa se s Bogom, govori Bogu u lice sve, buni se, prigovara, ne razumije patnju. Job želi znati zašto? Job je povrijeđen, povrijeđena je njegova ljubav! To je sve molitva, Bog želi da sa njime razgovaramo o svojoj patnji, da se svađamo s njim, da se i ljutimo. To je sve odnos!
Mi smo ograničeni i ne vidimo smisao patnje, no Bog nema drugog ulaska u moj život osim po patnji, područje u kojem ćeš ga sresti je ono što te najviše boli, tamo gdje si "najtanji". To je mjesto susreta! To je brisani prostor gdje susrećeš svoga Stvoritelja. Svatko od nas ima nešto za što prigovara Bogu, nešto zbog čega se ljuti na Boga. Koje je to područje?
Job je Boga upoznao, ugledao jedino po patnji! Na kraju Bog pohvaljuje Joba, daje ga kao uzor čovjeka koji je vapio Bogu, prošao kroz patnju i upoznao Boga.


Da li ja nisam Boga upoznala dovoljno? Da li sam morala dobiti ovoliku patnju? Ne, nisam okrenula leđa Bogu, samo Ga pitam zašto patim, koji je smisao moje patnje? Put moj prema tebi je jedini put koji sada poznajem, ne mogu shvatiti niti prihvatiti drugi. Možda kroz svoju patnju spoznam. Danas su mi rekli za majku koja je imala četvero djece, jedno izgubila i psihički oboljela. Troje djece je izgubilo brata, s njim i majku o kojoj oni sada moraju brinuti, umjesto ona o njima. Ne znam, nadam se da neću izgubiti razum u svojoj boli, a znam da me trebaju...ali ja trebam tebe. I tako se vrtim, vrtim, vrtim...korak naprijed, dva natrag. Kako dalje? Dan po dan, a svaki sam bliže k tebi, pa dok ne doletim šaljem ti onaj naš lepršavi, nevidljivi.

utorak, 03.12.2013.

...

Ja bih sada rekla ovo se zove luda kuća. Ja ovo ne mogu ovako, meni treba moj mir, moja tuga, moja bol. Ne daju mi disati, živjeti moj život. Meni je ovo naporno. Samo želim biti sama u tišini. Mir, tišina, susret sa svojom nutrinom i tobom. Opet si bio u snu, znam to, ali drugo ništa ne znam. Samo znam da sam te osjetila u snovima, tvoju prisutnost, ali ničega se drugog ne sjećam, samo znam da si to bio ti. Zašto ne mogu ništa vidjeti, zašto se ne sjećam kada tako silno želim? Ne znam, valjda baš zbog te silne želje za susretom. Kao god dani prolaze ja se osjećam drugačije, mijenja se moja nutrina. Jednostavno se mijenjam kao osoba, gubim sebe, gubim ono što sam nekada bila. Kakva ću konačno postati pojma nemam, možda se naučim nositi sa životom, sa samom sobom. Nikada, baš nikada...znam to u dubini duše, ja neću prihvatiti da sam te morala izgubiti. Otišlo je puno djece, mladih, znam...ali svi mi to proživljavamo na svoj način. Tuga za izgubljenim djetetom ne može biti nego najveća i najsnažnija koju je ikada i jedan roditelj doživio, veća ne može postojati. I od svih nas prolaznika na ovome svijetu morala je i mene dotaknuti, a samo sam trebala otići bar sekundu prije tebe da ne osjetim, da ne doživim. Na žalost, nitko me nije pitao želim li prije tebe, želim li umjesto tebe. Ostala je sada borba za život bez života. Na žalost, nema više te radosti koja će nadvisiti moju tugu i bol za tobom. Svaki trenutak koji bude imalo zračio zrakom sreće podsjetiti će na tebe i potjerati suzu. Sine moj, prosinac je, mjesec u kojem se svi raduju blagdanima, čekaju s nestrpljenjem Božić i Novu godinu, a ja želim pobjeći u neki svijet gdje nema boli i tuge...volim te sunce majčino i šaljem ti onaj naš nevidljivi lepršavi u nebeske visine.

ponedjeljak, 02.12.2013.

Četiri mjeseca

02.08. - 02.12.2013.
Četiri mjeseca tuge, bola, tišine, nemoći, bijesa. Svi mogući osjećaji su protutnjali kroz moju glavu, tijelo, dušu, um. Niti jedan od njih mi nije donio ništa, nikakve promjene. Samo se ljubav ugasila nije, jedino ona živi. Ljubav prema tebi, ostatku obitelji i Bogu. Jedino mi vjera pruža nadu i utjehu da nije kraj, da me čekaš tamo negdje gdje nema patnje, boli, stradanja. Tamo gdje počinje život vječni, život radosti i ljubavi napaćenih duša. Sine, ja čvrsto vjerujem da si ti sada anđeo. Majka zna kakvo si ti dijete bio, razmišljam stalno o tebi, prisjećam se koliko si uvijek svima bio na usluzi, svima si htio udovoljiti, pomoći. Nekada sam ti govorila da činiš previše za druge na svoju štetu, znam da nisi znao drugačije. Zapravo si bio moja preslika, naivan, dobrodušan, iskren do bola. Nisam toliko tome pridavala pažnju dok si bio s nama, sada to sve bolno odjekuje i stravično nedostaje. Utjeha mi je velika sine što si iza sebe ostavio puno lijepog, dobrog, pozitivnog. Neki su te vidjeli drugačije, ja sam te poznavala u dušu. Znala sam i tvoju manje dobru stranu, ali ona je bila sitnica u odnosu na veličinu koju si nosio u srcu. Zato meni nitko ne može ništa reći o tebi što ja ne znam, što nisam znala. Ti si se povjeravao meni, onoliko koliko se sin majci može povjeriti, neke svoje tajne si dijelio s ocem i braćom. Naprosto, bio si otvoren, veseo, komunikativan. Kad si imao problem dijelio si ga s nama, sjetila sam se...kad sam bila na putu u sedmom mjesecu i kad si imao malu nezgodu, rekao si tati da mi ništa ne govori da se ja ne sikiram, ali nisi izdržao. Rekao si mi, i tada mi je bilo tako žao...reagirala sam onako, kako može samo majka. Uvijek sam ti željela dobro, najbolje...kad god sam ti mogla pružiti utjehu, pružala sam je. Kad sam danas išla k tebi, navrla su mi sjećanja na tvoje rano djetinjstvo, na sve temperature, upale uha, dječje bolesti, bolnice, moji strahovi, brige, suze, neprospavane noći. Tko majci može sada to nadoknaditi, vratiti...nitko sine. Mogao si samo ti, svojom srećom, svojim životom...svojom brigom za majku kada ostari, kada postane nemoćna. I došlo mi danas onako pitanje: "Dal' baš ja moram živjeti na silu, zar baš ja moram sve na silu.?" Reče mi jedna mlada žena, morate. A, ja volju gubim, nekako mi se baš neda, a MORAM. Nikada nisam voljela raditi nešto na moram, na silu, a sada najednom moram sve na silu. I onako, da ti budem iskrena, najiskrenija, promijenila sam se jako od kada te nema. Nekako mi se čini da me zapravo više nije briga kao će biti, što će biti, jer naprosto će se dogoditi, to što se ima dogoditi. Toliko sine danas od mame, volim te...nedostaješ mi silno. šaljem ti onaj naš nevidljivi, lepršavi u nebeske visine.

Nasmijani moj...

nedjelja, 01.12.2013.

...

Dugo sam danas spavala, predugo. Tako volim kada spavam, onda ništa ne znam i nadam se da ću te barem u snu vidjeti, i nekada mi se čini da si bio, ali se nikako ne mogu sjetiti sna. Osjećam se danas loše, bolesno...boli me glava, želudac, mučno mi je, ali sve mi to ne može skrenuti misli. Razgovarala sam jutros malo s Ivanom, znaš...bojim se da ne pomisli da ga manje volim nego tebe, zbog ove moje silne tuge, pomalo sam sve zanemarila. I kuću i obitelj i sebe, najviše sebe...prolaze dani jedan za drugim, imam problem s koncentracijom, ne mogu čitati...jednostavno ne ide. Ništa ne ide, sve je stalo i ostalo negdje u nekom prošlom vremenu, a ja sada živim u sadašnjosti s bolom, tugom i neizvjesnošću kako ću dalje. Idem sine nešto tati napraviti, moram...iako mi se silno neda. Volim te i šaljem ti onaj naš nevidljivi lepršavi u nebeske visine.

<	prosinac, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Kolovoz 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (4)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (10)
Travanj 2014 (12)
Ožujak 2014 (16)
Veljača 2014 (11)
Siječanj 2014 (19)
Prosinac 2013 (27)
Studeni 2013 (30)
Listopad 2013 (31)
Rujan 2013 (33)
Kolovoz 2013 (24)