Preskočila sam jučer naš naš dvadeseti petak, nisam mogla pisati jer nisam imala laptop sa sobom a bila sam na putu. Ništa manje nisam mislila na tebe, dapače stalno sam pričala o tebi. Znanima i neznanima...ja sam vjerovatno jako naporna pričama o tebi, ali ja ne mogu prestati, ni misliti, ni pričati, ni plakati. Drugi mi govore da sam ja hrabra, da ja to dobro i podnosim u odnosu na veličinu tragedije koja mi se dogodila, valjda im izgledam tako...koliko li se snage krije u ovako malenoj ženi i velikoj majki. Znam da nisam idealna, ali oduvijek sam najprije bila mama i žena, potom sve ostalo. Sada sam uskraćena za jedan najdraži dio, koji je postao najbolniji. Toliko sam uvijek željela obitelj, svoju obitelj koja će biti sve moje, smisao mog postojanja, mog života...i sada su mi je načeli, otrgnuli najdraži komadić koji sam imala. Kako se skupiti na hrpu i početi ponovo koračati u svijetu bola i patnje, živjeti sa ostatkom obitelji i ostati normalna. Pojma nema sine, ne znam kako ove blagdane preživjeti. Najrađe bih se negdje skrila da ne moram ništa vidjeti, ništa znati...ništa. Nema me...ne postojim. Kako bi to bilo super, nema više patnje, nema više bola, nema više suza...ničega. Samo spokoj i mir u duši...a znam da ću to imati tek kad tebe ponovo zagrlim. Ljubavi moja, volim te beskrajno, fališ mi svaki dan sve više...do susreta leti onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine.
Post je objavljen 21.12.2013. u 22:05 sati.