Naš život bez tebe

petak, 31.10.2014.

Sine moj...

Sine, došla sam u dolinu tuge, bola i sjećanja. Ništa tu više isto nije, nikada više ja neću ovdje osjetiti onu sreću koju sam imala. Ulazim sinoć autom u grad i osjetim se strancem, kao da sam stigla negdje, gdje nikada bila nisam. Učinila sam korak na koji bi se malo tko odlučio, trebala mi je uistinu hrabrost i nad ljudska snaga, ali pomaknula sam se. Nakon silne unutarnje borbe, želje da te zagrlim u vječnosti, svakodnevne molitve da odem k tebi nisu bile uslišane. Natrag nisam mogla, ostala mi je mogućnost stajanja na mjestu, borbe sa vjetrenjačama ili odlaska. Otišla sam, žalim samo što sam fizički odvojena od obitelji, za ničim drugim. Ovo nije više moja dolina, ovo nije moj grad. Ja sam ovdje stranac, ja sam ovdje nitko...tamo gdje sam sada me trebaju. Imam veliku zadaću, nadam se da ću je dostojno ispuniti, da ćeš ti i dalje biti ponosan na svoju mamu. Mislila sam da će nas ostaviti na miru kad se umaknem, ali vidim da im nikako nije jasno da sam ja ja, ovakva kakva jesam, jedna, jedina, jedinstvena, neponovljiva sa svim svojim manama i vrlinama. Ne diram nikoga, ne vodim brigu o tuđem životu, sasvim mi je dovoljan moj, ali svi vode brigu o našem. Vidim da im jednostavno nije jasno da smo mi i dalje obitelj, kako god živjeli, gdje god živjeli, mi smo obitelj...ali, ni to ima ne odgovara, pa mene i tatu na silu rastavljaju. Jednostavno su nas počeli zabavljati svojim tračevima, jer to je sada stvarno postalo degutantno. Moje diplome, moje školovanje, moja selidba, moja tuga, moja sreća...
Sada znam da sam donijela odluku života, da sam učinila najbolje što sam mogla, našla neki svoj unutarnji mir i shvatila da si ti sa mnom u svakom trenutku, u svakoj sekundi, da me guraš naprijed. Hvala ti sine za svaki trenutak koji si mi podario, hvala ti za ono:"Mama, jel' ti znaš koliko ja tebe volim.", hvala ti što me čuvaš i bodriš. Ti si moja zvijezda vodilja, svakim danom sam ti korak bliže...volim te neizmjernom, nesebičnom ljubavi koja nikada ugasnuti neće. Do susreta leti onaj nevidljivi, lepršavi onkraj duge.

31.10.2014. u 21:59 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 01.10.2014.

14 mjeseci bez tebe

Znaš sine, mislila sam da neću više pisati, ali fali mi neizmjerno ovaj susret sa samom sobom. Ti si u mojim mislima dan i noć, gdje sam ja tu si ti, ovako samo pokušavam izraziti blizinu koja nas spaja, daljinu koja nas dijeli. Tko bi to uopće mogao razumjeti? Tko bi mogao pojmiti kako se osjeća majka koja je izgubila dijete? Samo oni koji su to doživjeli znaju, samo oni razumiju. Daleko sam sine, od kuće, od tvog doma, ali u mom srcu ste svi. Ja sam živjela za vas i zbog vas, vi ste bili moja snaga i radost. Tvojim odlaskom moj svijet se srušio, trećina mene više ne živi na isti način. Ostala je neka rana, ostalo je nedorečeno, nedočekano, nestale su nade i snovi o tvojoj ženidbi, tvojoj djeci koju nikada neću pomilovati i stisnuti u naručje. Boli to sve sine, a ja sam još i obitelj napustila. Previše se toga nakon tvog odlaska dogodilo, nikada nisam milila da ću otići, ali morala sam da sačuvam svoje zdravlje. Kad već moram živjeti, nitko me neće više ponižavati, ne mogu nikome dozvoliti da gazi po mom dostojanstvu. Ako sam izgubila tebe, ako moram živjeti, onda ću to pokušati odraditi s ponosom i dostojanstvom. Tvoja braća i tata su sve što imam, oni su razlog zbog kojeg još postojim. Daleko su od mene, i ti si daleko, ali ja ovako lakše podnosim odvojenost. Njih viđam povremeno, za susret s tobom moram čekati i tako čežnja i žudnja za tvojim zagrljajem postaju nekada nepodnošljivi, pa opet krenem i tako u krug. Ja znam sine, ja osjetim da si tu negdje...tvoja duša živi, ja znam da ti meni daješ snagu kad padnem, ne može se ta ljubav nikada uništiti, to je ljubav koja živi u vječnosti. Volim te sine, nesebičnom majčinskom ljubavlju...to nam nitko ne može ukrasti...iako te ne mogu zagrliti, mogu te voljeti istim silinom kojom sam te oduvijek voljela. Dok majka ne stigne leti onaj naš lepršavi, nevidljivi u visine.

01.10.2014. u 19:05 • 2 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< listopad, 2014 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Kolovoz 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (4)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (10)
Travanj 2014 (12)
Ožujak 2014 (16)
Veljača 2014 (11)
Siječanj 2014 (19)
Prosinac 2013 (27)
Studeni 2013 (30)
Listopad 2013 (31)
Rujan 2013 (33)
Kolovoz 2013 (24)

Opis bloga

02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.

Linkovi