Naš život bez tebe

subota, 31.08.2013.

Želim spavati, spavati i samo spavati. Ne želim da me probude...tada ne znam za javu. Svaki put poželim da se ne probudim, pojavi se luda nada da ću leći kraj tebe i onako te toplo majčinski zagrliti. Oni me bude, a ne znaju da ja zapravo želim spavati. Teška je ova stvarnost sine, nema više povratka na staro. Lako je njima govoriti, trgni se imaš druge, drugi nisu ti, drugi su tu. Tebe nema Boris, tebe nema...a ja te očajno tražim u svakom zvuku, mirisu, dodiru...a nema te. Tko će meni objasniti da vrijeme liječi rane...neka se javi onaj tko ima ovakvu. Otvorenu, živu...koja krvari, koja je tako velika i svježa. Nema te...ne mogu to prihvatiti da nikada nećeš doći. To ne može biti istina, ja to ne želim. Vrišti sve u meni, srce se bori...um se bori, tijelo posustaje...molim te dođi po mene...ja tako želim biti s tobom. Što će mi sav svijet kad nemam više tebe. Naša obitelj se rasula kao kula od karata...ništa više nije isto. Ni dani, ni noći, ni jutra, ni popodeva...u svakom trenutku fališ, jer si u svakom postojao. Koliko sam ti samo puta rekla, čuvaj se sine, pazi da se nešto ne desi. Ako se vama nešto dogodi mama će umrjeti s vama. I sada se upravo desilo i mama je umrla...umrlo je sve u meni...Oprosti što sam ovako tužna, oprosti što plačem...ali ja ne mogu drugačije. Ne ide sine, ne ide...vrtim se u crnom začaranom krugu s jedinom željom u ovom trenutku da budem s tobom.

petak, 30.08.2013.

Znaš, zapravo ne znam što bih ti rekla. Plačem, zovem, pitam...a ono tišina, toliko bolna da mi para srce. Na trenutke sam i ljuta kako si mogao samo tako otići, a onda se sjetim da ti to nisi želio, da si mi 25 minuta prije napisao poruku:"Ne brini, eto me za pola sata." Samo nisi znao da su se minute pretvorile u vječnost...ja znam, a ti se ne javljaš. Ti si u vječnosti...a ja u surovoj stvarnosti. Tata bol nosi na neki svoj način, a što da ti o tati pričam kad ste bili više od tate i sina. Povjeravao si mu sve svoje tajne, dileme i probleme...fališ mu jako, samo on to ne pokazuje kao ja. Ja sa svojim bolom idem kao sa otvorenom ranom i svi ga vide. Voljela bih da ga mogu sakriti, jer znaš da nikada nisam voljela sažaljevanje, ne trebam to. Trebam sama to nositi, kao što sam nosila tebe sama...ali sine, znam ja da se ti ne ljutiš na mamu. Prošla su četiri bolna tjedna, još istraga o tvojoj nesreći traje, za istinu ćemo čekati godinama, ali nema veze. Dok je ne saznamo nećemo se smiriti. Volim te i svu svoju ljubav ti šaljem.

četvrtak, 29.08.2013.

...

O, kako mi nedostaješ. Boli me dušo moja, boli me anđele moj. Na svakom koraku nešto podsjeti na tebe...kako je ova istina bolna i gorka. U svakom dijelu moga tijela dio je tebe, u mom srcu, umu, svakoj kapi moje krvi teče tvoja krv. Sine, živiš u meni...a nema te...kako to pojasniti ovom mom napaćenom tijelu i duši. Znao si mamin život, znao si mamine boli i patnje, ali nisi nikada znao da ćeš ti postati mamina najveća bol. Znam da ti ne želiš da mama pati, da si me volio iznad svega, ali ovo je sine sada jače od mame...praznina je kao ponor bez dna. Predajem Bogu sve svoje misli, patnje i stradanja u nadi susreta. Volim te sine moj, volim te iskrenom majčinskom ljubavlju koja je uvijek voljela i opraštala.

srijeda, 28.08.2013.

...

Nisam zaboravila sine, nisam. Svaki udah i sekunda života moga su s tobom. Samo ja ne znam što bih rekla, ni riječi više ne žele iz mojih usta. Dolaze i prolaze neki ljudi oko mene, pričam ja tako...ponavljam priču, sjećam se trenutaka detalja. Zašto sam tako zapamtila taj dan, zašto se sjećam kruha u tvojoj ruci noć prije. Kruha koji sam ja ispekla, koji si nekoliko puta okrenuo u ruci prije nego si ga krenuo jesti. Jesi li slutio da je to zadnji komad kruha koji jedeš? Tako bih željela znati zašto si odabran, ti, baš ti. Toliko života je bilo u tebi. Pokušavam složiti, sine moj, ove krhotine, polijepiti komadiće...neka ostanu brazde, moraju one tu biti, ali ne mogu ih još skupiti. Taman pomislim da ću sve sabrati i shvatim da jedan komadić fali, pa opet iz početka. Teče četvrti tjedan, a meni dušo moja vječnost...i nikada ovoliko dugo razdvojeni nismo bili svih godina našeg života. Tražim te pogledom u nebo, tražim te u plamičku svijeće, u kapljici vode, ali nema ničega. Voljela bih samo da mi se javiš, samo da kažeš kao što si uvijek govorio:
"Ne brini, tu sam...dobro je." Šaljem ti poljubac u nebeske visine, znam ja da me gledaš.

utorak, 27.08.2013.

...

Kad bih ti imala bar nešto suvislo za reći, nemam sine. Znam samo da mi fališ, da nisam uspjela učiniti ništa suvislo ni normalno od kada te nema. Bauljam, ležim, šetam po kući...očekujem da se nešto dogodi, nešto što će me trgnuti, probuditi iz moje noćne more. Pokušavam se sjetiti radosti koju sam provela s tobom, ali neda ova silna tuga. Neda se srcu nasmijati...neda se radovati. Valjda je rano za to. I znaš, ja znam kako bi ti mene sada psovao...nisi mogao vidjeti suzu u mom oku, i ja bih tako rado da ih mogu zaustaviti, ali jače su one sada od mene. Nemoj se ljutiti, doći će vrijeme kada će mama s ponosom govoriti kakvog je sina imala, što je taj u svoje 24 godine života sve uspio napraviti, proživjeti. Doći će sine, sjećati će se majka svakog trenutka koji je provela s tobom od trenutka rođenja do zadnjeg dana. I znaš što me još raduje, to da ću tako smireno i spokojno otići s ovog svijeta, jer znam da me ti tamo čekaš. To je moja jedina utjeha i sreća u ovom trenutku...i ne ljuti se, rekla sam kad dođe moje vrijeme. Nije bitno kada, tamo vrijeme ne postoji. Grlim te, i šaljem ti svu svoju ljubav.

Ovo je bila tvoja najdraža slika.

ponedjeljak, 26.08.2013.

Dan po dan

Sine mili moj...pa ovi dani postaju godine, mama ti je svakim danom ranjivija i slabija. Kako se priviknuti na ovaj očajni život bez tebe? Ovo nije normalno, nije prirodno da roditelj sahranjuje svoje dijete. Tvoj naprasno prekinuti mladi život obilježio je našu obitelj zauvijek. Nikada više ništa neće biti isto, ovo je postao život bez života, ovo je postalo bolna želja za čim skoriji susret s tobom. Razum govori jedno, srce govori drugo. Tko će prevladati ja ne znam, ja sada nisam u stanju o tome razmišljati. Voljela bih da ti mogu nešto lijepo reći, i da skoro sam zaboravila, Jan me pitao jučer: Zašto nam je Boris poslao kišu? Pitao je jesi li na onom bijelom oblaku? Kako mu što reći, što mu odgovoriti...on je još tako mali. Bila mi je teta Marijana, puno smo pričali o tebi. Dadi jako fališ, bio si i ti njemu prijatelj kao i on tebi i jako ga boli kako si se oprostio od njega. Slutio si sine, ali od mame se nisi oprostio...nisi rekao da nećeš više doći...pišem, samo da nešto napišem. Pokušavam barem malo ove moje boli izbaciti, ali ništa ne pomaže...baš ništa. Jednostavno, fališ toliko da se bojim ove tišine, praznine...svega.

Moj vječni nasmijani veseljak, nadam se da sada uveseljavaš Anđele na nebu.

nedjelja, 25.08.2013.

...

Sine moj, ma što da ti majka danas kaže. Pa kako ću ti reći da je svaki dan teži i duži...tko bi to razumio. Valjda to tako mora biti, valjda ćeš svaki dan faliti sve više, valjda je bolna istina pokazala da te zbilja nema, nema vjetra koji prohuji kroz kuću, koji puhne, napravi oluju i nestane, pa se opet vrati. Nema vjetra ni oluje, nema čak ni povjetarca da promiješa ovaj ustajali zrak u našoj kući koji se više ni disati ne može. Znaš, mislim ja tako svakog trenutka, svake sekunde na tebe. Vrtim život unatrag, nema više planova, nema radosti, nema nadanja...neka ide kako ide, zbilja me nije briga što će biti, neka bude kako biti mora. Molim Boga jedino da tvoja braća i Jan ostanu živi i zdravi dok sam ja s njima...sve ostalo u mom životu nema više nikakvu ulogu. Prepustiti ću životu da me nosi onako kako želi. Ne želim se više za ništa boriti, osim za istinu. To je sada jedina moja želja, da saznam pravu istinu i da ću živjeti toliko dugo da je saznam i obznanim svijetu. I znaš, nekako mi se čini da svi oni tvoji silni prijatelji baš i ne tuguju previše za tobom...nisam ni očekivala da će tugovati kao ja, mladi su život je pred njima...ali nekako mi se činilo da ćeš im ipak više nedostajati. Eto, sine...toliko za danas...ne mogu više, grlim te i ljubim...onako kako samo mama zna.

subota, 24.08.2013.

Kako ti nedostaješ u našoj kući. Bože moj, puna nas je kuća uvijek bila...ostalo nas šestero, a izgleda pusta kuća. Ti si bio taj koji je stalno nešto unosio u naš dom. Od tebe su krenula sva događanja, bilo sprdnja, bilo šala, bilo galama, svađa. Zujao si kao pčela na sve strane, uvijek si imao nekog posla, uvijek si morao nekuda ići. Zato je i bilo živo, ti si bio tako živ...i onda od jednom muk. Kako se priviknuti na ovu nesnosnu tišinu. Toliko si planova imao, da si živio 100 godina jedva bi ih sve ostvario. Kako sam se radovala tvojoj ljubavi...uvijek si bio zaljubljen. Najednom si se ozbiljno zaljubio, imao hrpu planova...djevojka mlada, premlada, ali ti si odlučio čekati koliko treba. Razgovarali smo o tvojoj ljubavi, mama te savjetovala, govorila o strpljenju i povjerenju. Tako si se bojao za nju...bila je tvoja princeza...na sve si bio spreman za njenu ljubav. Sada je sve nestalo, nema više planova, nema više mamine nade kako ćeš mi podariti malenu djevojčicu...uvijek sam govorila da ćeš imati malenu djevojčicu... nema više nade, nema nade da ću te ponovo zagrliti, nema nade da ću tvoje dijete držati u naručju. Boli to, sine moj. A koga briga za majčinu bol, ne razumije to nitko...i bolje. Zapravo ne želim da me netko razumije, ne želim svoju bol dijeliti s nikim...ti si bio moj sin i moja bol je moja bol. Moja tuga je moja tuga...Zovem te da dođeš po mene...opet me ne slušaš. Tvrdoglav si...znam, imaš puno mojih karakternih osobina...ali ne ljutim se. Doći ćeš ti kad dođe moje vrijeme...ja znam čekati, čekati ću te kao što sam te uvijek čekala. Volim te...

petak, 23.08.2013.

Znaš, svi mi govore, moraš ovo, moraš ono, ovako, onako. Imaš obitelj, oni te trebaju. Nemaju oni pojma koliko je to sada glupo, bol je sada jača od razuma, ne ide to tako. Izbriši i zaboravi da si imala sina 24 godine 4 mjeseca i 23 dana i sada ga nema. Kad prođe još toliko vremena, onda ću moći slušati što mi sada govore. Ne želim takvu utjehu, ja sam svjesna, na žalost...previše svjesna svog postojanja i svoje boli, ali rana je tako svježa. Sine...tri tjedna je danas...mami vječnost i trenutak. Svakim danom je teže, svakim danom nedostaješ više. Nemam volje boriti se...puštam život da me nosi. Kako god nanese prihvaćam, i jedino što sada želim znati je ono što sam ti obećala, a to je ISTINA. Volim te, sunce moje, volim te anđele moj.

četvrtak, 22.08.2013.

Krik

Boris, reci mi molim te, reci mi bilo što. Ovo postaje neizdrživo, bojim se. Ne za sebe, bojim se života...ovo moje srce ne može se s tim nositi. Ja sam mislila da sam jaka, da mogu puno. Sada vidim da sam ništa, nula...obična krhotina. Ništa sine od mene ostalo nije. Ja ti više nisam ja, nema one hrabre mame koja se bori. Ti si bio moja druga polovica, nje nema, a moja se rasula. Znaš, ja bih trebala biti jaka, ostatak obitelji me još treba, ali nemaju sada ništa od mene. Jednostavno, slomila sam se...od kuda ću izvući snagu za dalje...kad volju gubim, nemam želje sine...
Osjećam se osakaćeno, meni je otkinut komad srca, dio mene fali...otišao je s tobom...ne brini, nije mi žao zbog toga. Žao mi je što nisam cijela s tobom. Znam da nije u redu, svjesna sam što pišem, ali trenutna bol nadvladala je razum. Umrlo je sve drugo u meni, osim želje biti s tobom. Oprosti mi, molim te. Znam da te ljutim, točno znam što bi mi sada rekao, ali nemoj se ljutiti na mamu. Mama vam je posvetila život, obitelj mi je bila svetinja i sada mi se rasula kao kula od karata...volim te anđele moj.

Što, kako, zašto?

Pitanja lete na sve strane, a odgovora nema, pa nema. Tako očajnički pokušavam u svojoj glavi naći razlog zašto si odabran baš ti? Pokušavam naći istinu, ali se bojim da je ona daleko. Nadam se da ću živjeti toliko dugo dok je nađem, to je moj dug prema tebi. Znaš li ti koliko nam fališ, ne samo meni, fališ svima nama. Tati, braći, Janu i možda nekim prijateljima. Znaš, svi nekako bježe od nas, valjda se boje naše boli...dolaze k nama ljudi kojih sam se najmanja nadala. Nema onih koje sam očekivala, a ja svoju bol niti ne želim dati nikome. Ona je moja, moja otvorena rana na srcu s kojom živim, dišem, hodam. Osjetiš li sada, da baš sada u ovom trenutku koliko te volim, koliko sam te voljela, koliko ću te voljeti. Stalno sam pričala o tebi, koje predosjećaje je majka imala...da sam ih barem mogla zatomiti i otjerati.

U sumrak smirujućeg dana
odlučio si poći,
iako si mami obećao
da ćeš za pola sata doći.
Čekala sam te sa zebnjom,
onako kako samo majka zna,
ali slutila nisam
da sam te zauvijek izgubila.
Poruka tvoja i sada stoji,
ne brini, eto me za pola sata,
nisi tada znao da ćemo ostati
bez tebe, voljenog sina i brata.
I sve bi sada dali sine,
kad bi mogli stare dane vratiti,
znamo da života nema više i da ćemo
do susreta s tobom patiti.
Volimo te više od sreće i života,
ti si bio naša sreća, život i ljepota.

srijeda, 21.08.2013.

...

I prolazi još jedan dan, sumrak se spušta na našu dolinu. Poznavao si je u dušu, prolazio njome bezbroj puta. Letiš li sada iznad nje, gledaš li nas sine? Molim te, nemoj se ljutiti na mamu, ja sada ne znam drugačije. Oprosti što plačem, oprosti što stalno govorim o tebi, što stalno mislim. Jače je to od mame, voljela bih ja da to mogu izbrisati, da ne postoji taj dio u našem životu. Znam da nisi to želio, nisi se nadao...usprkos vjeri da ti je dobro. Tražim, pokušavam moliti koliko mi srce i razum dopuste, dopire ova bolna molitva na nebo. Idem svaki dan k tebi, osjetim tada blizinu, ali fali mi dodir, fali mi sve tvoje...najviše osmjeh
http://youtu.be/f_qBZsbYmjo

utorak, 20.08.2013.

Danas

Sine, jako je teško bilo danas. Janu je rođendan, tvoj jedini mali nećak ima pet godina. Lani si ga držao u naručju i slikao se s njim , znaš li kako je mami danas? Tona ti je napravio video slajd s tvojim slikama, vrištala sam danas od boli kad sam vidjela. Plakali smo svi, tati nisam pokazala, on ne može još tvoje slike gledati, Ivan me psovao, Mišel je pobjegao van iz kuće. Znaš njega...on ne može to podnijeti. Znam da te to ljuti, ali ti ćeš mami oprostiti. Uvijek smo se brzo mirili, slične su nam naravi bile, slične duše nježne. Samo tvoja je bila čišća i nedužnija pa se zato više svidjela Bogu.
Tako mi nedostaješ, čak sam ponekad i ljuta na tebe kako si me ostavio, ali ne bi ti to nikada napravio bez pozdrava. Nisi ni ti očekivao da ćeš odletjeti, možda samo ponekad slutio da ćeš odletjeti premlad. Tako neke stvari analiziram, povezujem, donosim nesuvisle zaključke nastojeći sama sebi pojasniti. Znaš, jedina, ali stvarno jedina utjeha za sada je ta da si tamo gore, da se smiješ svojim anđeoskim osmjehom i da ćemo se ponovo sresti. Jedino to...volim te beskrajno. Toliko ljubavi sam imala, toliko sreće što sam vas imala...i ovaj višak ljubavi se pretvorio u bol...moram ga pretvoriti natrag u ljubav. To mi možeš pomoći jedino ti kad mi svu svoju ljubav vratiš s neba. Grlim te sine, sanjaj svoje nedosanjane snove i mahni mami, pošalji mi svoj anđeoski osmjeh...da se mama smiri.

ponedjeljak, 19.08.2013.

Gospa od Anđela

http://www.bitno.net/vjera/gospa-od-andela/

Čuj ti ovo sada, ja sve više vjerujem. Ovo nije slučajno, ne može biti slučajno. Svidio si se Gospi, znala sam ja to i prije...ali nisam znala da će te tako brzo odnijeti k sebi. Tragati ću...naći poveznicu. Imam već dvije, a ti ćeš mi javiti treću. Volim te...anđele moj.

...

Znaš, išla sam danas do posla, ali ne ide. Probala sam sine, ne mogu. Nisam mogla izustiti, niti napisati smislenu i suvislu riječ. Zapravo ne znam ni što ovdje pišem, možda budem jednom razumjela, sada ne. Tko bi to i razumio? Razum je jednostavno u nekakvom vakumu, štiti sam sebe od spoznaje...jedino bol živi...bol i tuga su toliko snažni da su i razum nadvladali. I sretoh danas jednu majku, majku koja je izgubila sina kad si se ti rodio, prije 24 godine i reče, neću te tješiti. Utjehe nema, dok budeš živa...tvoja bol za sinom će te pratiti. To valjda razumiju samo majke koje su izgubile dijete.
I da, povremeno osjetim tvoj miris...ali ja želim dodir, želim zagrljaj...sine želim k tebi, tako očajno želim k tebi. Sva zemaljska dobra, sve radosti i sreće svijeta više ne postoje. Postoji samo nada i želja da te ponovo stisnem u zagrljaj, čuješ li ti što ja tebi govorim...ili odmahuješ rukom kao što si nekad znao. Lako je bilo tada, ovo je puno ozbiljnije...nemoj se praviti da ne čuješ, čuj moj vapaj, molim te...

nedjelja, 18.08.2013.

...

Sine, idem pokušati odspavati, probati sutra na posao. Probati kažem, jer zbilja ne znam kako će to ići. Tako mi se na trenutke čini da si tu...tako zaboravim...osjetim neku prisutnost, neobjašnjivu. Želiš li me utješiti, želiš li učiniti da pokušam misliti na nešto drugo? Trebam se pokrenuti, trebala bih živjeti...a znaš zapravo ne želim. Nije mi stalo, nimalo. Što će mi sada život, znam, znam...nemoj se ljutiti. Ivan me treba, tata me treba, Mišel me treba, Jan me treba, ali meni sada trebaš ti. Jesam li sebična? Mislim li samo na sebe i svoju bol. Nedostaješ svima, znaš...ali ja sam mama. Pod mojim srcem si rasao i srasao s njim, otkinuto je to sine, nije to srce više isto. Odnio si komad sa sobom...i ne, nemoj ga vraćati. Tamo i pripada, tamo neka ostane do ponovnog susreta. Grlim te, i molim te daj mi neki mig...da znam, samo da znam da ti je dobro.

Život nakon života

Reci mi sine kako ćemo sada, ti si uvijek imao rješenje za sve. Ti si uvijek znao kako...i ja sam do sada uglavnom znala. Ja i ti smo sve probleme rješavali. Ti na svoj način, ja na svoj...a danas su me ponovo slomili. Lome mamu zli ljudi, pričaju o tebi sve, samo ne istinu. Tko se usudi pričati o tebi kad te ni poznavao nije...samo je majka poznala tvoju dušu. Kako si bio nježan i ranjiv, kako si to ponekad vješto skrivao, ali...nisi se ti sramio ni zaplakati. Skupa smo znali plakati, a oni se usuđuju govoriti...govoriti govorom mržnje, jer onaj tko te poznavao taj te i volio. Pisati ću sine, pisati ću i pretakati svoju bol u slova. Svako slovo ovdje napisano teži tonu boli. Ne može to svatko razumjeti, i bolje da ne može, i ne želim da me ikada itko razumije. Ne daj Bože da itko ikada osjeti ovoliku količinu boli...I da, kažu vrijeme liječi...laž, čista laž. Ne može ovu bol izliječiti vrijeme, to su obične floskule...tek kada majka stigne k tebi i ponovo te stisne u zagrljaj, tek tada će biti ponovo naše vrijeme...tada će nestati boli, tada će nastupiti ponovo ono o čemu smo uvijek sanjali...volim te, toliko snažno te volim da moraš osjetiti. Ovoliko ljubavi ne može ostati ovdje...moraš osjetiti.

Noć

Krenula je nedjelja, blizu je jedan sat iza ponoći. Ja sjedim sine, čekam...čekam da se javiš...glupo jelda? Ili nije, jednom ćeš zasigurno doći, znaš da ću te ja čekati. Čekati ću kao što sam uvijek čekala, znaš da mami nije teško. Mama bi sve za tebe učinila, krenula kamo god treba. Znaš, malo sam ti ljuta...otišao si po cigarete, napisao mi poruku:"Ne brini, eto me za pola sata.", a prevario si me. Nisi došao, nisi se vratio kući...a trebao si, trebao si doći za tih pola sata. I išao si kući, samo nikada nisi došao, krenuo si kao što si obećao, ali...i autobus je bio tamo u vrijeme u koje nije trebao biti, našao se tamo gdje si ti bio...zašto ste se sreli baš u toj sekundi. Zašto nisi kasnio samo 5 sekundi, nikada se ne bi sreli. Sine moj, previše te pitam, znam. Mrzio si to, nisi volio da te ispitujem. Govorio si mi samo ono što si želio reći, znam da mi sada želiš nešto reći...zato ja čekam, čekam sine, nije mami teško čekati. Samo se javi...osjećam toliku ljubav da me guši...moram te zagrliti, snažno da mi srce ne pukne. Volim te...tvoja mama.

subota, 17.08.2013.

...

Ima li pozdrava s kojim te mogu pozdraviti, možda:"Sine, ljubim te." Što drugo da ti kažem u još jedno jutro bez tebe? Nisam još ušla u tvoju sobu, nemam sine hrabrosti. Čekam da me zovneš da ti nešto donesem, onako kako si me često znao zvati. Sada nemam snage, ne mogu ući. Jednog dana kada rana ne bude ovako svježa, možda. Jutros ni slova ne idu, ništa ne ide više kao nekad. Ništa, znam samo da mi nedostaješ...
Bili smo malo prije ja i tata kod tebe, bili smo tamo gdje si stradao. Pitanja milijun, odgovora nema. Da li je znakovito što si život izgubio pokraj raspetog Spasitelja na križu. Šalje li On meni poruku, želi li me utješiti da si bio više Njegov nego moj? Ne znam, za sada mi je to još teško prihvatiti, znam da ćeš mi javiti kroz neko vrijeme, ja to znam. Ti svoju mamu nećeš ostaviti u neizvjesnosti, nekada malo kasniš, ali se javiš...uvijek se javiš. Slao si mi poruke u četiri ujutro, ja sam tu, ne brini. Tako ćeš i sada javiti, samo da dođe vrijeme, ja sam tu, ne brini. Leti sine s anđelima nebeskim, leti...ali molim te, javi mi se...makar u snu. Veliki zagrljaj ti šaljem i svu ljubav srca svoga. Volim te...

petak, 16.08.2013.

Prolazi četrnaesti dan, bol je danas nesnosna. Ja sam tupa od boli. Srce je okamenilo, tražim te oko kuće, gledam u polje i zamišljam kako trčiš nasmijan meni u zagrljaj. Pišem jer ne znam što drugo da radim, ova bol me paralizira...razum govori jedno, osjećaji govore drugo.
Ne znam zašto, danas je najgori dan od svih, potpuno sam se slomila. Tako bih rado da sanjam, da sanjam neki ružni san iz kojeg se sretna budim...ali ne ide to. Ja sam se tek danas probudila i shvatila najgorču javu. Nema te...
Što još da kažem, kad se bol ne može iskazati. Ona para srce, dušu, razara um i tijelo. Pokušavam disati, pokušavam ne misliti...ne mogu to kontrolirati. Vrtim se u začaranom krugu, ni molitva sa mojih usana ne teče sabrano. To se ne može shvatiti niti prihvatiti, 24 godine, 4 mjeseca i 23 dana bio si u našem životu. Nikada se nismo razdvajali, i sada te nema. Netko s kim si boravio 24 sata može jako faliti, ako su to 24 godine onda je to pola nečijeg života i najednom muk. Kad bi samo znao kako bih se rado mijenjala sa tobom, ovog trenutka, ove sekunde, bez razmišljanja. Pred tobom je trebao biti život...ja ga ionako više nemam.

Tvoje slike

Tebi

Sjedimo ja i tata jutros, pijemo kavu i zurimo svaki u svoju točku bez riječi. Šutnja je nesnosna, u našoj kući je oduvijek bilo živo, preživo. Ti si unosio živost. Iz sjećanja izvire tatin glas:"Ajde Boris, diži se!", a ti pospano iz kreveta odgovaraš:"Evo meee, jel´ kavica gotova?" Ja odgovaram da je, i tako svako jutro. Kako se priviknuti na ovu tišinu? Pa ti si bio taj koji je pokretao sve: šalu, smijeh, galamu, svađu...sve je kretalo od tebe. Mi sada šutimo, moje suze same teku. Nisam ih zvala, jednostavno se slijevaju same niz obraze. Odlazim u sobu, ne volim da me gledaju. Tata i Mišel piju kavu...neka je popiju u miru. Eto, samo da ti se javim...volim te i grlim najsnažnijim zagrljajem.

četvrtak, 15.08.2013.

Borisu u sjećanje

Sine moj, prolazi 13 dan od kada te nema kući. Čekam te, a znam da nećeš doći. Pišem ti, jer vjerujem da možeš osjetiti moje misli, da možeš osjetiti moju bol, da vidiš koliko mi nedostaješ. Bio si dio naše obitelji 24 godine i 4 mjeseca, sada te odjednom nema. Naprasno ti je život prekinut u sekundi. Ja više nisam ja, naša obitelj nije više ista. Bio si tako poseban, tako drugačiji od svoje braće. Živio si brzo, sluteći valjda da će ti život biti kratak. Nema mjesta gdje te nije bilo, gdje se pilo, gdje se razbijalo, gdje se feštalo. Svima si govorio "moj prijatelj". Pišem, jer ne znam drugačije izraziti svoju bol. Pretačem je u slova nastojeći je smanjiti. Toliko mi fališ, odnio si dio mene sa sobom i znaj da će s tobom i ostati dok se ponovo ne sretnemo.
Sjećam se svih tvojih nepodopština, nestašluka, šala. Sjećam se tvojih lutanja s prijateljima, mojih neprospavanih noći i brige kada ćeš se vratiti. Uvijek si govorio:"Ne brini mama, znaš da će me to proći." i prošlo je. Taman sam se opustila, smirio si se, zaljubio, prestao lutati i kada sam se najmanje nadala izgubila te u sekundi. Pola sata prije nego što sam te zauvijek izgubila napisao si mi zadnju poruku na mobitel:"Ne brini, eto me za pol ure." A, mama je brinula, uvijek brinula u nekoj slutnji da bih mogla ostati bez tebe. Sine, ovo je prvi tekst koji ti pišem. Znaš da nije zadnji, osim...ako se nešto ne dogodi i mama ne bude mogla pisati. Volim te do bola. Sanjaj svoje nedosanjane snove i javi se mami jednim onim svojim osmjehom kakav si samo ti imao. Volim te...

	kolovoz, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Kolovoz 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (4)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (10)
Travanj 2014 (12)
Ožujak 2014 (16)
Veljača 2014 (11)
Siječanj 2014 (19)
Prosinac 2013 (27)
Studeni 2013 (30)
Listopad 2013 (31)
Rujan 2013 (33)
Kolovoz 2013 (24)