Prolazi četrnaesti dan, bol je danas nesnosna. Ja sam tupa od boli. Srce je okamenilo, tražim te oko kuće, gledam u polje i zamišljam kako trčiš nasmijan meni u zagrljaj. Pišem jer ne znam što drugo da radim, ova bol me paralizira...razum govori jedno, osjećaji govore drugo.
Ne znam zašto, danas je najgori dan od svih, potpuno sam se slomila. Tako bih rado da sanjam, da sanjam neki ružni san iz kojeg se sretna budim...ali ne ide to. Ja sam se tek danas probudila i shvatila najgorču javu. Nema te...
Što još da kažem, kad se bol ne može iskazati. Ona para srce, dušu, razara um i tijelo. Pokušavam disati, pokušavam ne misliti...ne mogu to kontrolirati. Vrtim se u začaranom krugu, ni molitva sa mojih usana ne teče sabrano. To se ne može shvatiti niti prihvatiti, 24 godine, 4 mjeseca i 23 dana bio si u našem životu. Nikada se nismo razdvajali, i sada te nema. Netko s kim si boravio 24 sata može jako faliti, ako su to 24 godine onda je to pola nečijeg života i najednom muk. Kad bi samo znao kako bih se rado mijenjala sa tobom, ovog trenutka, ove sekunde, bez razmišljanja. Pred tobom je trebao biti život...ja ga ionako više nemam.
Post je objavljen 16.08.2013. u 12:09 sati.