Sine mili moj...pa ovi dani postaju godine, mama ti je svakim danom ranjivija i slabija. Kako se priviknuti na ovaj očajni život bez tebe? Ovo nije normalno, nije prirodno da roditelj sahranjuje svoje dijete. Tvoj naprasno prekinuti mladi život obilježio je našu obitelj zauvijek. Nikada više ništa neće biti isto, ovo je postao život bez života, ovo je postalo bolna želja za čim skoriji susret s tobom. Razum govori jedno, srce govori drugo. Tko će prevladati ja ne znam, ja sada nisam u stanju o tome razmišljati. Voljela bih da ti mogu nešto lijepo reći, i da skoro sam zaboravila, Jan me pitao jučer: Zašto nam je Boris poslao kišu? Pitao je jesi li na onom bijelom oblaku? Kako mu što reći, što mu odgovoriti...on je još tako mali. Bila mi je teta Marijana, puno smo pričali o tebi. Dadi jako fališ, bio si i ti njemu prijatelj kao i on tebi i jako ga boli kako si se oprostio od njega. Slutio si sine, ali od mame se nisi oprostio...nisi rekao da nećeš više doći...pišem, samo da nešto napišem. Pokušavam barem malo ove moje boli izbaciti, ali ništa ne pomaže...baš ništa. Jednostavno, fališ toliko da se bojim ove tišine, praznine...svega.
kolovoz, 2013 | > | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.