Naš život bez tebe

ponedjeljak, 26.10.2015.

U snovima...

U snovima mojim, sve je tako živo,
živiš Boris u snovima mojim,
ne može mi ništa rana, tuga
nema više ničeg čeg' se bojim.
Došao si danas, da mi kažeštu sam,
ne brini mama,štitim te s neba, odagnaj tugu,
znaš da te volim, nisi sama.
Obećao sam ti za života svoga,
paziti te, čuvati te
do zadnjega daha tvoga...
I znam sine da je tako,
osjeća majka prisutnost tvoju,
u svakoj misli, u svakoj suzi
u snovima i beznadnom boju.
Znam zašto si došao danas,
tvoja slika je tako živa,
znam da me štitiš, naprijed me guraš,
a ja se osjećam kao kriva.
Volim sine i ja tebe,onako kako majka voli,
oprosti mi na svakoj suzi,
oprosti mi, sve što boli.
Ti leti sine iznad duge,
poleti iznad oblaka meka,
majka je tu, na tebe čeka.

26.10.2015. u 18:22 • 0 Komentara • Print • #

subota, 24.10.2015.

Nedostaješ, jako nedostaješ...

O sine moj, još jednom ti govorim, oprosti. Oprosti mi što me boli, boli toliko da ne znam da li sam živa ili živi mrtvac. Mrzim taj osjećaj nemoći, tuge, beznađa...ali dođe, dođe neočekivano poput oluje i ruši sve pred sobom. Ruši sve moje nade, ruši sve što bi moglo biti lijepo, sve je ništa bez tebe. Znam sve što sam ti obećala, ali tako sam ponekad slaba, ti si bio moja snaga, kotačić koji je pokretao cijelu obitelj. Vidiš li kako nam je bez tebe? Živimo, ali životom to ja ne bih zvala, živim jer sam živa, živim jer moram, živim jer se živa ne mogu sahraniti. Svi govore imaš druge, imaš zbog koga, imaš zbog čega. Sve ja to znam, ali oni koji to govore ne znaju da svu radost što imam obitelj ubija ova tuga u srcu, bol gubitka djeteta je bol nad bolima. Reče mi netko jučer da vrijeme liječi, nema sine tog vremena koje može izliječiti tvoj odlazak. Ja još uvijek učim, korak po korak, učim živjeti bez tebe i ne znam da li ću za zemaljskog života naučiti. Jedino što me drži ovdje je nada za susretom u vječnosti, samo to... i zato moram biti strpljiva i čekati trenutak svog odlaska. Do tada ću ovako padati, ustajati i nadati se vječnom svjetlu.
Javila mi je Anđela da ti je kuću počistila, tako sam ponosna na tu djevojku, ona je bila tvoja istinska prijateljica i nije te zaboravila. Zna ona da je mama daleko i da nema tko počistiti, tata i onako ima hrpu problema i obaveza. Zahvalna sam joj do neba.
Dolaze ovi dani sjećanja, a meni je to svaki. Svaki dan već 26 mjeseci, svaki dan, sat, minuta, sekunda prožeti su sjećanjem i mislima o tebi i vječnim pitanjem, zašto ti, zašto ja? Sine moj, molim te iskrenom majčinom ljubavlju, čuvaj svoju braću, čuvaj Jana i tatu, a po mamu požuri molim te. Volim te sine i šaljem ti nevidljivi zagrljaj put Neba.

24.10.2015. u 18:43 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 11.10.2015.

Uvijek i zauvijek

Ne znam sine da li da pišem ili ne? Uglavnom, ništa se bitno nije promijenilo u mojim mislima i osjećajima. Ja sam još uvijek ona mama koja neizmjerno trpi zbog tvog naprasnog odlaska. Nije još došao trenutak kada ću progovoriti, ali vjeruj blizu je. Sve što leži na ranjenoj duši će izići van. Ovo što sam ja doživjela i preživjela, ne svojom voljom, jednostavno nije za preživjeti. Zašto sam ja ostala i opstala zna samo Bog. To, da sam se promijenila iz temelja stoji. Nema više sine straha, nema bola koji boli više od tvog odlaska, nema stvari koja me može povrijediti nego što su me povrijedili ljudi, onda kada sam bila izgubljena u prostoru i vremenu. Napisati ću jednom kako je tekao proces moje kalvarije, doći će trenutak i za to. Neka, polako...ja nisam osoba koja bi se osvećivala, koja bi drugome poželjela loše. O tome će pobrinuti Netko iznad nas svih, Onaj koji poznaje sve. Onaj koji zna pakao kroz koji sam prolazila, koji zna za svaku moju suzu, koji zna svaku moju molitvu. Žao mi je Boris što ti nije dano živjeti, bio si ti jedno malo drugačije i neobično dijete. Valjda je bila slutnja da ćeš otići mlad, a ja sam tako polagala nade da ćeš upravo ti brinuti o nemoćnim roditeljima, jer si naprosto bio takav. U stvari, ne brine me ništa više...pustila sam da život ide svojim tokom. Živim ga jer sam živa, ali nema više u srcu životne radosti, ona je otišla zajedno s tobom. Znam da imam obitelj, oni su mi sve, ali ništa ne može biti jače i snažnije od tvog odlaska. Sve osude, sve laži, sve obmane netko će jednom morati opravdati...ima vremena. Za mene vrijeme i onako ne postoji, ono je prolazno pout našeg života, sve će to doći prije ili poslije. Nije ni važno kada ni kako, važno je jedino što znam da si u svakom trenutku samnom, ćutim to sine. Boli jedino što te ne mogu snažno zagrliti, tebe u drugoj dimenziji, ali...znam, vjerujem i ono što silno želiš to se može ostvariti. Ti znaš moju posljednju želju, i znam da ću otići s osmjehom na licu, onako kako bi ti želio. Sine moj, volim te beskrajno i neizmjerno, majčina ljubav ne umire nikada. Dok dišem, dišeš ti, dok moje srce kuca u njemu kuca i tvoje. Zagrljaj topli, nevidljivi, lepršavi let, leti...

11.10.2015. u 19:30 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

<	listopad, 2015					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31