Naš život bez tebe

petak, 25.04.2014.

Petak, ne znam koji...

Kako da ti kažem i što da ti kažem? Još jedan petak dođe i prođe...i prolaze brzinom munje. Sve izgleda da je bilo jučer. Slagala sam tvoju robu, jednu majicu sam pokazala danas Janu i pitala ga da li zna čija je to majica. Odmah je rekao Borisova. Neće on tebe zaboraviti, ja ću mu pričati o tebi, o njegovom Borisu koji ga je vodio sa sobom u trgovinu, koji ga je jako volio, igrao se s njim...njegov spiderman. Koliko je bio siguran u to da je došao k njemu prvi spiderman, nikada tu igru neću zaboraviti. Koje si ti veliko dijete bio, toliko naivno, dobro i neiskvareno. Sve više vjerujem da Bog stvarno sebi uzima odabrane duše, iskrene, nježne, dječje naivne. Takav si bio, takvog sam te ja poznavala i oni koji su te poznavali u dušu znali su tko si i kakav si. Toliko mi nedostaje tvoja živost, radost, nestašluci...a najviše nesebična ljubav koju si pokazivao tako otvoreno i srdačno. Nema tvog koraka na stepenicama, znala sam kad ti ideš...uvijek si preskakao po dvije...nitko tako više ne ide. Bio si jedinstven i neponovljiv. Svako dijete majka jednako voli, nema tu razlike bez obzira na vašu različitost. Samo što si ti bio taj koji je tražio više pažnje, jednostavno si bio takav...možda sindrom srednjeg djeteta, ali sve se vrtilo oko tebe. Vezao si braću za sebe, bio poveznica cijele obitelji i onda nam te otmu u sekundi. Nesreće se događaju svaki dan, na žalost mnoge majke su zaplakale nad grobovima svoje djece i samo one znaju što to znači. Nije važno više tko je kriv i zašto je to tako...samo gorka spoznaja da te nema. Pročitala sam izvješće prometnog vještaka, znam da je sve moglo biti drugačije...ali na žalost sada više nije važno. Važno je samo saznati istinu koju ti dugujem, koju sam obećala tražiti zbog tebe i nadam se da će se pokazati jer neke činjenice su neoborive. I da, javiti ću se tebi ovako kad god budem imala potrebu da pišem. Pišem radi sebe i tebe...zbog nikoga drugog. Ponekoj tužnoj majci koja ovo pročita bude samo spoznaja da nije jedina i sama koja pati. Do susreta sine, leti onaj naš nevidljivi, lepršavi.

srijeda, 23.04.2014.

***

Boris, ovo je jako, jako teško. Ovo meni više nije podnošljivo...reci mi molim te, dođi mi u snovima i reci kako ću ja naprijed. Koraknem, padnem, podignem se...vratim tri koraka unatrag i tako dan po dan vrtim se u istom začaranom kugu. Pa se pitam mogu li ja to? Do kada će ova moja napaćena duša izdržati ovakvu bol? Ima par dana kako me boli, toliko me boli u prsima da mislim da bih mogla umrijeti...i molim, željela bih zbilja otići...ali evo još sam tu. Ne znam zašto, s kojim poslanjem trebam biti ovdje, kome sam potrebna kada sebi nisam. Život me razočarao toliko da ne vidim više ništa, ne vidim ni sunca, ni oblaka, ni kiše. Ne vidim ni sreće ni tuge, ne vidim ništa jer mi je život postao jedno veliko NIŠTA. Tko bi to razumio, nitko sine moj...ne razumijem ni ja, ali samo znam da boli...ništa drugo ne osjećam osim bol. Nema težeg i goreg od osjećaja da si zapravo živi mrtvac. Dišeš, hodaš, piješ, jedeš...živ si...unutra nema ništa, sve je umrlo u nutrini. Nema radosti, nema svjetla, nema nade, nema ničega...sve je umrlo, umrlo je još onoga dana kad si otišao. Sada je isplivalo van na površinu, sada se suočavam s bolnom istinom koju ne mogu prihvatiti. Možda je bolesno, sebično...kaže ona jedna izreka:"Vaša djeca, nisu vaša djeca." Bilo bi dobro kada bih ja to mogla sebi protumačiti, pa prihvatiti da moj Boris nije moj Boris, ali sine ti si moj sin. Ja sam te nosila pod srcem, ja sam te na prsa privijala, ja sam noćima bdjela uz tvoju postelju, ja sam strepila nad svakim tvojim korakom, pričala s tobom o tvojim problemima, ljubavi...i onda mi odeš, ostaviš me, a ja sam trebala tvoju djecu gledati, tvojoj sreći se radovati. I onda se nađu pametni, jako dobronamjerni koji sve znaju, koji znaju kako se ja nosim sa gubitkom, koji znaju koliko me boli, koji znaju da nisam jedina, koji znaju da život ide dalje...sve znaju, pa kad znaju evo im moj život neka ga žive, neka probaju kad već sve znaju i razumiju. Svašta su se usudili, svašta izgovorili...i ne znaju da ja znam. Ništa se skriti ne može, ali nisam očekivala da će o meni govoriti kao o najgorem ološu...tipa, eno je visi na facebooku, piše...a ostala bez sina. Ne mogu im to zaboraviti sine, i to su mi trebali biti "prijatelji", a ja sam samo dijelila svoju bol, tražila mrvicu utjehe i dobila samo sol na otvorenu ranu. Jedino zbog čega sada žalim je činjenica da sam to morala saznati izgubivši tebe, i da imam samo nekoliko ljudi na koje se mogu osloniti. Znaš, ja sam tebe savjetovala da se čuvaš, da budeš oprezan...a zapravo sama nikada nisam naučila skriti svoju iskrenost i naivnost. To je ono što si naslijedio od mene i što te možda koštalo života. Sine, ja čekam...dok ne dođe trenutak šaljem ti onaj naš lepršavi, nevidljivi u visine.

nedjelja, 20.04.2014.

Uskrs bez tebe

Stiglo je uskršnje jutro, ljudi se okupljaju na Svetim Misama, oko obiteljskog stola. Ja sam nigdje, ja sjedim za kuhinjskim stolom sama u kući, sjedim i mislim o tebi. Gdje si ti sada? U svojoj boli sam shvatila da me nitko ne može razumjeti nego onaj tko je izgubio dijete. Tumačenja onih koji to nisu prošli, tipa nisi jedina i vrijeme čini svoje su tako isprazna. Vrijeme ne čini ništa osim korak bliže tebi. Ti tako nedostaješ u našoj kući, da se to ne može riječima iskazati, ponekad mi se čini da zidovi vrište zajedno samnom. Radost uskrsnuća trebala bi biti moja nada, vjera i ufanje...i jest. Kad bih to izgubila, izgubila bih razum...kad bih mislila da je kraj, da nema ništa. Ova nada u meni da me čekaš daje mi snagu za svaki udah, za svaki novi korak, za svaki novi dan koji preživim bez tebe. I sjećanja na naše zajedničke Uskrse, na jelo koje si volio. Nisam ovog Uskrsa napravila makovnjaču, to je bilo uvijek za tebe...tako si je volio. Nemam je ni snage napraviti i gledati kad ne znam tko bi je uopće jeo kad tebe nema. Nikada više ni jedan blagdan, ni jedan praznik, ni jedan rođendan neće doći da ja neću spustiti suzu. Plačem i sada sine, plačem jer me nitko ne vidi... ne smijem pred njima, vidim da im je onda teško kad me vide da plačem. Sama sa sobom mogu isplakati svoju bol, ne želim da me drugi vide jer neki zapravo uživaju kad vide nekoga da pati. Zašto je tako, zašto je ovoliko okrutnosti u ljudskim dušama nikada neću saznati. Zapravo sam shvatila da si ljudi tumače onako kako im odgovara, ne onako kako bi trebalo biti. Babica ti je u bolnici, sinoć je operirana i kad je odlazila rekla mi je da će nju njezin Boris čuvati...stalno si s nama u mislima i molitvama. Nema dana da te ne spomenemo, nema dana da mama ne zavapi Nebu. Sine moj, neka te uskrsli Gospodin primi u svoje naručje, neka ti svijetli vječno svjetlo, mir i blagoslov tvojoj mladoj duši. Šaljem ti onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine u nadi da ću te čim prije zagrliti. Moje vrijeme je stalo, tvoje postalo vječnost.

petak, 18.04.2014.

Veliki petak

Sine, petak je...ne obični. Za mene ni jedan petak nije obični, za mene je svaki petak dan muke, a danas je dan muke i raspeća Isusa Krista. Meni je danas bio zbilja težak, stiska me u grudima cijeli dan, ne mogu disati. Imam osjećaj da nosim ogroman teret koji mi pritiska na srce i dušu. Skotrljalo se danas niz moje lice puno suza. Dolazi Uskrs, Uskrs bez tebe...treba mi biti nada, treba mi biti svjetlo, treba mi biti sve, a ja tonem. Tonem i kopnim, izgubio se žar radosti i života u meni... moram naprijed, a ne znam kako. Koliko mi treba snage, hrabrosti za svaki novi udah samo ja znam. Sine, tvojim odlaskom otišlo je sve...odnio si sa sobom sve što se našim životom zvalo. Nikada više ništa neće biti isto, nikada više...samo će svaki dan moje misli, moji nevidljivi zagrljaji letjeti put visina u nadi da ću te stisnuti u naručje kao nekada. Nedostaješ mi tako silno da osjećam fizičku bol...za trenutak susreta s tobom život bih dala.

utorak, 15.04.2014.

***

Dijete moje drago, kome da kažem nego tebi. Jedino ovako mogu nešto izbaciti van. Stiska me danas u grudima, imam osjećaj da ću se ugušiti od bola i tuge. Molim te, čuvaj ovo što nam je ostalo, čuvaj ovu našu obitelj bar još malo na okupu. Ne daj nikome da dođe k tebi prije mene, ja ne želim da itko ode prije. Puno se toga skupilo mami, treba za ovo imati snage. Znam ja da ne smijem pasti, znam da moram stajati na nogama. Ako padnem gotovo je...ali teško mi se održavati hrabrom, ponosnom. Lomi me život iz dana u dan. Da živim u idealnim uvjetima, nikada više ne bih mogla biti dobro, jer tebe nema. Ovako još teže doživljavam i proživljavam svaki, pa i najmanji stres, a ovo više nisu mali. Ovo je svaki dan gore, bojim se pomalo do kada će to ovako ići, ima li još zraka sunca i tračak nade da će biti nešto lijepo u ovom besmislu bez kraja.
Još mjesec dana pa će i tvoja kuća biti gotova. Biti će mi lakše kad to završimo, to je još jedino ostalo što sam ti mogla pružiti dok sam tu. Tvoja vječna kuća, spomen na jedan mladi izgubljeni život, na pustoš koju si ostavio iza sebe u našoj obitelji.
Sine moj, nema trenutka da nisi tu...nedostaješ mi svakim danom više, jedina utjeha da sam svakim danom bliže tebi. Volim te i šaljem ti onaj naš nevdidljivi, lepršavi put neba.

petak, 11.04.2014.

Još jedan petak u nizu

Živiš sine, živiš u mom srcu. Nikada ti umrijeti nećeš, ne dok mama živi. Steže me u grlu, nedostaješ mi jako...ali ja mislim da si ti samo otputovao na daleki put. Sresti ćemo se mi opet, znam ja...čekaš ti mamu. Sve što sada radim, sve što započnem, crpim snagu iz sjećanja. To mi nitko ne može oduzeti, ti si moja zvijezda vodilja. Tko i što sada može meni nanijeti bol veću od ove koju nosim? Nitko i ništa sine moj, Boga molim samo za ostatak obitelji, samo to mi sada treba. Ja nemam više planova i želja, one su u mojoj nutrini, skrivene od svih. Neću dozvoliti više sama sebi da pokazujem svoju bol, ona je moja...ne mora nitko znati kako živim, kako nosim.
Samo je jedna želja, skrivena i tajna...samo da se ostvari. Leti sine onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine. Volim te, nedostaješ mi do bola.

srijeda, 09.04.2014.

***

Samo da ti malo napišem. Moram ovo negdje izbaciti van, ove svoje osjećaje, a ne smijem ni ovdje. Kažu, piši na papir...ja zapravo ništa više ne razumijem. Koga briga za moj život, koga briga što ja pišem i kako se osjećam, koga briga kako mene boli i što me boli, koga briga za sve što se događa u našoj obitelji? Ne znam više, zbilja ne znam. Znam samo jedno, ali i to moram sakriti u nutrinu, ali želim, nadam se...nedostaješ nam svaki dan više. Posadila sam ti danas narandžaste maćuhice, boje koju si najviše volio i znaš ove mirišu, mirišu na proljeće, na život. Ne na ovaj život tu, na vječni život, na život u kojem si ti, na život u kojem se širi miris vječnog mira, svjetla i radosti, na život gdje ti živiš. Osjećam danas nešto što zapravo ne mogu opisati, ali osjećaš i ti mamino bilo...teško je, ne mogu ti sve reći, ali ti ćeš osjetiti maminu ljubav i mamine misli i želje.
Ne mogu više neke stvari slušati, boli me ova okrutnost oko mene, tako se želim negdje skriti, tako želim otići daleko...daleko. Tamo gdje su ostali svi moji sretni dani, tamo gdje je ostala radost, nada...gdje god bila, što god radila ja te nosim sine. Nosim te u svom ranjenom srcu, nosim te u duši...a dok te ponovo ne stisnem u svoje naručje leti onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine.

ponedjeljak, 07.04.2014.

Prošla je ponoć, još jedna u nizu,
ja čekam, al' kažu, život nema reprizu.
Nema više ničeg što nekad bješe,
svaka na svoj način, majke se tješe.
Neke vas dozovu u snove svoje,
neke beskrajne dane broje.
Neke k'o ja tužne stihove pišu,
neke puštaju suzu, neke uzdišu.
Svima nam ista sudba teška,
pitamo se stalno gdje je greška.
Što učinismo u životu loše
da naša djeca prije nas odoše.
I odgovora nikada biti neće,
al' doći će dani naše sreće.
Kad pođemo u susret našega raja,
stazom prekrasnom zvjezdanog sjaja.
Tamo nas čeka sve naše blago,
tamo negdje je sve naše drago.
Do susreta vječnog treba nam snaga,
tamo nas čekaju naša djeca draga.

subota, 05.04.2014.

U vrtlogu

Evo sine moj, ostavljam još jednu koju sam napisala. Nikada pisala ne bih, ali moram bol izbaciti van.

Baca me more na hridi oštre,
boli me, krvarim, gubim dah.
Nikoga nema da ruku pruži,
iz grudi se otima bolni uzdah.
Nije to more, nisu to hridi,
ja sam upala u vrtlog života.
Ode mi nekuda dijete milo,
ode mi nekuda mladost, divota.
Vrtim se u krugu bez nade,
padam, tonem i ustajem na mah.
Ne vidim izlaza iz tame,
sve više gubim dah.
Trgne me glas iz dubine,
ustani mama, ja te molim.
Moraš koračati radi mene,
moraš se boriti, ja te volim.

***

Moram ti malo napisati, jednostavno fališ mi. Ovo je trenutak kada razgovaram s tobom, ovo je trenutak koji je samo naš. Teško mi je objasniti neke stvari, ali...sada se vidi koliko si ti bio značajan član u našoj obitelji, koliko si bio potreban meni, tati i braći. Onaj dan kada se napunilo osam mjeseci od tvog odlaska u meni je nešto prepuklo. Slomilo se nešto u meni, nešto iznutra me promijenilo. Ne znam to objasniti, ali taj dan sam donijela odluku da neću nikome više pokazati kako me boli, da ću progutati svaku svoju suzu...ne želim nikada više nikome dati povoda da me sažalijeva. Tvoja mama je bila borac, uvijek...i tako će i ostati sve dok budem disala. Boriti ću se i dalje za sve ono što ti nisi uspio, mama će živjeti...a ti ćeš živjeti u mom srcu dok god bude kucalo. Dužna sam ti ostala puno toga i nadam se da ću otplatiti svoj dug prema tebi ako budem dovoljno dugo živjela, ako ne, ja znam da ćeš ti svojoj mami oprostiti. Jedino što sada znam je to da si ti imao mamu koja te voljela, da je mama imala sina koji je volio svoju mamu i ponosio se s njom. Želim ostati takva, želim biti mama na koju se i dalje možeš ponositi, mama koja će te zauvijek beskrajno voljeti kao što volim tvoju braću koja su tu kraj mene. Moja ljubav prema tebi je živa, samo je ranjena i tužna, ali živa.
Sine moj, kada bih mogla vratiti naše dane ne bih toga puno mijenjala, samo bih ti još više pažnje i ljubavi dala...samo bih te pokušala sačuvati. Otišao si, ali živiš u maminom srcu. Bol je ponekad jako surova, ali mogu ja to...ti ćeš meni dati snagu, ti ćeš biti moja zvijezda vodilja. Leti onaj naš nevidljivi, lepršavi put visina svakog dana, sve do susreta u vječnosti.

četvrtak, 03.04.2014.

Osam mjeseci

Da ne misliš da ne mislim. Osam mjeseci je prošlo sine moj, osam mjeseci nekakve lude nade da to nije istina, da si samo nekud otišao i da ćeš se vratiti, uletiti u kuću i reći:"Evo mene!" Znam, glupo jel'da, ali kako objasniti mami, kako mama da prihvati da te nema. Meni se čini da si još jučer bio tu...osam sati, osam dana, osam mjeseci, osam godina. Ništa tu činjenicu promijeniti ne može...ona će biti zakopana u mom srcu i duši do zadnjeg trenutka mog života. I znaš, ja sam ti uvjerena da ću s ovoga svijeta poći s osmjehom, vjerujem da tako odlaze sve majke čija su djeca otišla prije njih znajući da nas čekate. I tako ti mama živi sada, iz dana u dan pokušavam se pomiriti sama sa sobom, sa svojom tugom i bolom, pokušavam naučiti to nositi. Želim se izdignuti iznad same sebe, iznad ove moje crne nutrine, jer znam, jer vjerujem da ti ne želiš gledati ovakvu mamu. Ovo onda ne bi bila više tvoja mama, a ja to želim biti...mama koju si imao, mama koju si poznavao, mama koju si beskrajno volio, mama s kojom se se silno ponosio. Eto, takva ti ja želim biti...i biti ću zbog tebe, zbog ostatka obitelji. Neće više gledati suze u mom oku, neću ima dozvoliti da me ranjavaju više. Nikada nitko mene više neće povrijediti...nema više tog bola koji bi bio teži i veći. Ja sam svoj danak platila. Tebe će sine mama nositi svuda sa sobom u svom srcu, gdje god bila, što god radila. Nikada nitko neće uzeti ovu ljubav koja je tebi bila namijenjena...donijet ću je svu tebi jednog dana. Do tada će letjeti u mojim mislima onaj naš nevidljivi, lepršavi put visina.

<	travanj, 2014					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Kolovoz 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (4)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (10)
Travanj 2014 (12)
Ožujak 2014 (16)
Veljača 2014 (11)
Siječanj 2014 (19)
Prosinac 2013 (27)
Studeni 2013 (30)
Listopad 2013 (31)
Rujan 2013 (33)
Kolovoz 2013 (24)