Prošla je ponoć, još jedna u nizu,
ja čekam, al' kažu, život nema reprizu.
Nema više ničeg što nekad bješe,
svaka na svoj način, majke se tješe.
Neke vas dozovu u snove svoje,
neke beskrajne dane broje.
Neke k'o ja tužne stihove pišu,
neke puštaju suzu, neke uzdišu.
Svima nam ista sudba teška,
pitamo se stalno gdje je greška.
Što učinismo u životu loše
da naša djeca prije nas odoše.
I odgovora nikada biti neće,
al' doći će dani naše sreće.
Kad pođemo u susret našega raja,
stazom prekrasnom zvjezdanog sjaja.
Tamo nas čeka sve naše blago,
tamo negdje je sve naše drago.
Do susreta vječnog treba nam snaga,
tamo nas čekaju naša djeca draga.
< | travanj, 2014 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 |
02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.