Naš život bez tebe

četvrtak, 27.11.2014.

Čekam nekoga...

Danas je sine za mene jedan strašno tužan dan. Za rođendane se se svi nekako raduju, slave, čestitaju. Ja danas nemam nikoga pored sebe, samo mi treba snažan zagrljaj. Nikada, dok budem disala neću zaboraviti tvoje obećanje kako ćeš mi napraviti feštu za rođendan, a onda se prerano otišao. Nikada više ja neću slaviti rođendan, ja nikada više neću imati istinsku sreću i radost u srcu. Učim sine živjeti jedan novi i drugačiji život, ali taj život nije ono što bi nekomu poželjela i priuštila. Znaš ti da to tvoja mama može, mama je uvijek bila borac, pa makar na svoju štetu. Želim ovo malo života provesti u miru, sjećanjima na neke lijepe dane i molitvi za obitelj. Tebe sine, nisam uspijela sačuvati od odlaska, molim te čuvaj braću i njihovu obitelj. Tvoja duhovna snaga to može. Nedostaješ mi silno danas, da te mogu samo na minutu vidjeti i zagrliti, dala bi život. Šaljem ti danas najnježniji, paperjasti zagrljaj u nebeske visine, volim te do bola sine moj. Tvoja mama.

utorak, 18.11.2014.

I tako dođe dan...

...koji se teško preživi, u kojem poželiš samo jednu želju. Ne može to znati, ne može to razumjeti nitko nego onaj tko ima ovo gorko iskustvo gubitka. Koliko hrabrosti, koliko unutarnje borbe, koliko padova može izdržati ovo moje krhko tijelo? Od kuda mi snaga da dišem, od kuda da mislim, postojim, hodam, smijem se? Nemam pojma sine, ne znam tko i što me drži u ovom svijetu patnje. Korak naprijed, natrag tri...posrnem, padnem, obrišem prašinu, ustanem i tako u krug. Do kada će tako biti? Nemam pojma, stišće me u grlu, gutam suze, gušim se u bolu, nemam kome reći, nemam nikoga da ga zagrlim, da mu kažem da mi nedostaje, da mu kažem da sam tužna, da me boli...nema, a koga je briga uopće?
Pobjegla sam od ljudi, ali bol, tugu i sjećanja sam ponijela. Ponijela sam sve sa sobom, sve sam izgubila, ali sjećanja i ljubav u srcu žive.
Umorna sam sine, umorna od borbe sa životom, a tebe nema i nema. Ja čekam, pokušati ću biti strpljiva i čekati dan kada ću napokon naći smiraj napaćene duše. Volim te sine moj, nedostaješ mi...nedostaje mi sve što smo imali i izgubili jednog ljetnog predvečerja. Šaljem ti svu ljubav i onaj naš nevidljivi, lepršavi put neba.

ponedjeljak, 10.11.2014.

U beskraju tuge...

Dragi moj sine, nema mama kome, pa će tebi reći. Nemam kome reći kako mi nedostaješ, kako me boli duša, kako se osjećam. Tužno je, tužnije ne može biti, a ja guram naprijed, guram jer osjećam da moram. Mislim da ne smijem izdati tebe, našu obitelj. Znam da bi se ti ljutio, ti si bio kotačić koji sve pokreće, ostavio mi silni zadatak, a ja ne znam da li ću moći. Toliko sam ti toga obećala, a bojim se da ću te izdati, da neću uspjeti. I onda ti dođeš u moje misli, onako nasmijan, onako vragolast i ja tada znam da moram. Nema stajanja, nema padanja, moraš kako znaš i umiješ. Teško je sine živjeti od sjećanja, jako teško...nekima su samo sjećanja ostala, ali dobro da ih imam. Ne želim nikome ovakvu bol u duši, ali očekivala sam previše od ovog "zemaljskog" svijeta, razočarala se, ali eto...Bog je imao neki drugi plan po kojem pokušavam živjeti, put kojim pokušavam hodati. Nije lagan, ali...što je u mom životu bilo lagano. Tvoj odlazak je stavio točku na i mojega života, obilježio me trajno...to sada više nije ni bitno. Ja samo znam da je lakše živjeti u nadi da me čekaš s one strane duge. Šaljem ti onaj naš najnježniji, nevidljivi, lepršavi put visina.

<	studeni, 2014					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Kolovoz 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (4)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (10)
Travanj 2014 (12)
Ožujak 2014 (16)
Veljača 2014 (11)
Siječanj 2014 (19)
Prosinac 2013 (27)
Studeni 2013 (30)
Listopad 2013 (31)
Rujan 2013 (33)
Kolovoz 2013 (24)