Marketing
I tako dođe dan...
...koji se teško preživi, u kojem poželiš samo jednu želju. Ne može to znati, ne može to razumjeti nitko nego onaj tko ima ovo gorko iskustvo gubitka. Koliko hrabrosti, koliko unutarnje borbe, koliko padova može izdržati ovo moje krhko tijelo? Od kuda mi snaga da dišem, od kuda da mislim, postojim, hodam, smijem se? Nemam pojma sine, ne znam tko i što me drži u ovom svijetu patnje. Korak naprijed, natrag tri...posrnem, padnem, obrišem prašinu, ustanem i tako u krug. Do kada će tako biti? Nemam pojma, stišće me u grlu, gutam suze, gušim se u bolu, nemam kome reći, nemam nikoga da ga zagrlim, da mu kažem da mi nedostaje, da mu kažem da sam tužna, da me boli...nema, a koga je briga uopće?
Pobjegla sam od ljudi, ali bol, tugu i sjećanja sam ponijela. Ponijela sam sve sa sobom, sve sam izgubila, ali sjećanja i ljubav u srcu žive.
Umorna sam sine, umorna od borbe sa životom, a tebe nema i nema. Ja čekam, pokušati ću biti strpljiva i čekati dan kada ću napokon naći smiraj napaćene duše. Volim te sine moj, nedostaješ mi...nedostaje mi sve što smo imali i izgubili jednog ljetnog predvečerja. Šaljem ti svu ljubav i onaj naš nevidljivi, lepršavi put neba.
Post je objavljen 18.11.2014. u 19:00 sati.