Naš život bez tebe

nedjelja, 23.02.2014.

***

Nikada nije lako, nikome nije lako. Imati nešto tako dragocjeno kao što si ti meni bio, pa to izgubiti u sekundi. Sine, ja sam obilježena svakako. Tvoj odlazak je mene promijenio iz temelja. Znam da ti ne poznaš ovakvu mamu, da ja više nisam ono što sam bila. Trebala bih biti ista mama tvojoj braći, na žalost nisam više ista. Ovo je sada ranjena mama, ljubav u meni živi. Volim tvoju braću više od ičeg na svijetu, ali ta ljubav je tako ranjena i tužna. Nježna je to ljubav, puna razumijevanja, ali ništa više isto nije. Ja se sada zbilja osjećam kao da sam umrla, nema u meni života, radosti, poleta, osmjeha. Ja sam to nekada bila, puna životne radosti i poleta. Nepokolebljiva i neustrašiva uz sve životne uspone i padove uvijek sam se dizala kao feniks iz pepela. Imala sam zašto, sada sam posustala i ne vidim se nigdje više. Samo čekam, čekam tebe da dođeš, da me zagrliš, primiš za ruku i povedeš. Samo taj trenutak, koji će biti najsretniji koji ja još mogu doživjeti. Oprosti sine mami, oprosti mi što me boli, oprosti mi što te volim, oprosti mi što mi nedostaješ. Do susreta leti onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine.

23.02.2014. u 15:00 • 2 Komentara • Print • #

Miris proljeća

Budi me jutrom sunce,
šalje mi poruku neku,
valjda me želi sjetiti
na sreću davnu, daleku.
Rodih te davnog proljeća,
radost si moja bio tada,
svega se majka sjeća,
zaboraviti neće nikada.
Sićušno biće, kosice duge,
kao pahulja na mom dlanu,
postade majci izvor tuge
u jednom jedinom danu.
U sekundi nesta svega
što imali smo mi nekada,
nema više ničega,
samo živi još nada.
U proljeće neko koje će doći,
u kojem ćeš opet ti biti,
kada će majka s tobom poći,
i nikada se više vratiti.
mama

23.02.2014. u 14:40 • 0 Komentara • Print • #

subota, 22.02.2014.

Prođe još jedan petak

Prošao je sine, još jedan u nizu. Ne znam više, ne brojim ih. Ni za to više snage nemam, ne može se nabrojati te dane, sate, minute i sekunde bez tebe. Teško je sine, svaki dan je duži, teži, bolniji. Ja kao trebam biti jaka i hrabra, ja kao trebam držati obitelj na okupu, ja kao trebam pokazati čvrstinu. Kako je to ljudima lako izgovoriti, kako je lako dati savjet ti moraš, ti možeš. Svi nešto od mene očekuju, ja baš ništa, ni od sebe ni od drugih. Što bih zapravo i trebala očekivati, ništa...nemam što. Svijet je postao jedna obična kaotična masa u kojoj više niti nema smisla postojanja. Smisao mog postojanja je postojao dok sam imala vas na okupu, sada je to nešto što se rasulo u prašini svemira. Ja u toj prašini tražim dio tebe, da dotaknem, zagrlim, kažem nedostaješ. Moj život je sada postao nešto što je promijenjeno iz bitka, iz bitka bezsmisla...a ja vjerujem. Da, vjerujem da si tamo, da me čekaš, da si sretan sa svojom vojskom anđela i da ćeš doći po mene kada bude trenutak. Do tada će mama svoj život morati živjeti tu. U svojoj patnji, svojim sjećanjima na neki lijep i sretan život, u nadi susreta u vječnosti. Do tada leti ovaj naš nevidljivi lepršavi u visine.

22.02.2014. u 00:42 • 0 Komentara • Print • #

četvrtak, 20.02.2014.

...

Nema mame, nema mame, tako se osjećam kao da sam umrla. Zapravo, vraća mi se rečenica jednog bolgera koji je napisao, taj dan smo umrli, sahranili smo samo tebe, sine moj mili. Zvuči okrutno, ali tako je sada. Ja sam umrla taj dan, umrla je ona žena i majka koja je postojala prije 02.08. Nisam ja više ja, život više život nije. Iz dana i dan samo preživljavam da prođe. Želim samo spavati, tako mislim da se možda probuditi neću, da neću znati, da neću misliti. Svaki puta se razočaram kad se probudim i vratim u surovu stvarnost i spoznaju kakav život imam sada, život bez života. Nema radosti, nade, sreće, osmjeha...sve si sine odnio sa sobom. Ti si bio taj koji je znao unositi radost, smijeh, nepodopštine...sve si bio u našoj kući. Jedino što mi preostaje je čekati, ništa drugo. U tom iščekivanju proći će i ovaj tužni život i konačno ću poletiti k tebi, tamo gdje pripadam oduvijek i zauvijek. Ja sam trebala tamo čekati tebe, sada ti čekaj mene, a do tada samo leti onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine.

Nedostaješ mi svaki dan sve više.

20.02.2014. u 03:11 • 6 Komentara • Print • #

petak, 14.02.2014.

...

Ja znam da se ti nećeš ljutiti, znam da bi rekao:"Dobro, kako ti hoćeš." I učiniti ću to što sam naumila. Drugačije neću moći, jednostavno vidim da ne ide. Moram se nekako pomaknuti iz ovoga stanja koje nije izdrživo na duže vrijeme. Vidno propadam, to sama primjećujem i fizički i psihički. Ako se sama ne pokrenem neće me nitko. Moram i zbog tebe, moram završiti što sam započela, moram sačekati da završi sud. Znam da moram, ali moram napraviti korak naprijed. Znam da moja odluka nije savršena, ali meni u ovom trenutku izgleda kao jedino moguće rješenje. Molim Boga svaki dan da uspijem, da krenem, da se pomaknem...kada ću još ne znam. Znam samo da moram...stanje je neizdrživo i neodrživo. Ja nisam nikada imala posebnih prohtjeva i želja, živjela sam skromno. Obitelj mi je bila sve, moj život, radost, oslonac. Tvojim odlaskom srušio se moj cijeli svijet, naša obitelj nije više ista, nikada neće biti i ja sam izgubila sebe, ne samo tebe. U nadi da ćemo se opet jednom sresti, da ćemo opet svi skupa biti sretni šaljem ti onaj naš lepršavi, nevidljivi u visine.

14.02.2014. u 23:29 • 0 Komentara • Print • #

četvrtak, 13.02.2014.

...

Sine moj, sine mili moj. Što se ovo od života desi? Dal' je ovo san il' java? Povremeno ne znam da li sanjam ružni san ili sam u još ružnijoj javi. Danas sam jako umorna, iscrpljena, od ničega. Samo od sebe, od košmara u mojoj glavi, od mijenjanja misli i slika brzinom munje. Stala sam...izgubila se...ne znam koraknuti naprijed. Ja bih natrag, ja bih rado samo svoj život. Ništa drugo mi ne treba, samo moj život natrag prije 02.08.2013. Ja ovako ne živim, zapravo sam u stanju kad gubim volju. Nisam mislila da postoji ovolika okrutnost među ljudima. Nisam ništa tražila od nikoga, ne želim baš ništa. Samo malo mira mi treba, ali ne, to ne. Treba me zgaziti sada je prilika za to. Sada kad nisam sposobna za ništa, sada je prilika. Gurnuti me u blato, ugušiti, uništiti. Upravo to mi rade, a misle da se ja bojim i da ću moliti. E, pa neka uživaju u svojim pobjedama, neka se naslađuju na mojoj slabosti i nemoći. Svaka čast, ja ću im zapljeskati prije nego se uzdignu na prijestolje. Dobra je ona izreka: U dobru se ne uzvisi, u zlu se ne ponizi. Ponižavaju mene drugi, ali nema veze...njima neka bude. Ja svoj život i svoju bol ne bih mijenjala za njihovu slavu. Volim te sine moj, čekaj me tamo među zvijezdama, brzo ću ja. Do tata leti onaj naš nevidljivi lepršavi u visine.

13.02.2014. u 19:06 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 09.02.2014.

...

Samo da ti kažem, bila sam jučer kod Karla. Išla sam ga vidjeti, išla sam odraditi ono što ti nisi uspio, a obećao si da ćeš ga doći vidjeti. Sada je već veliki dječačić od devet mjeseci, presladak. Njegovi mama i tata su divni mladi ljudi u čijim uspomenama ti nikada nećeš umrijeti. Tako, znaš, ostala ti je obitelj, par prijatelja i ona mlada djevojka koja će imati ožiljak na svom srcu do kraja života. Danas idem još kod tvoje Klare, kojoj si bio krsni kum. Bio si tako ponosan, sada ona ima kuma samo u priči. Kada poraste, ako ja budem živa pričati ću joj o tebi, reći ću joj kakav si bio, koliko je u tebi bilo ljubavi, radosti i života. Ne znam zašto dođu ovi teški dani, tužni i preteški, kada se ne znam suočiti sa životom, kada suze jednostavno same kapaju, sine moj. Teška sudbina, najteži križ koji majka može ponijeti i tražiti ponovo smisao na samom sutonu života je jako teško. Da li ću uspjeti, kako i na koji način ja ne znam. Jednostavno sam pustila da život čini svoje. Volim te sine, jako, jako mi nedostaješ. Šaljem ti onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine.

Ti i tvoja Klara.

09.02.2014. u 15:06 • 0 Komentara • Print • #

petak, 07.02.2014.

27. petak

Evo majke sine, ušli smo u petak, nekima samo jedan običan dan u nizu, mnogi mu se raduju jer slijedi vikend. Meni teži od svih dana u tjednu, dan koji je obilježio moj život. Rodio si se petkom, otišao petkom, toliko radosti i tuge u jednom jedinom danu. Dogovorila sam danas radove za tvoju kuću, znam da će ti se sviđati i da je to ono što bi ti sebi želio napraviti. Malo drugačija, malo neobičnija i to je ono što si ti bio. Malo drugačiji i neobičniji nego drugi. Prštao si sine od života, jurio, žurio, pomagao svima redom kao da moraš. Nisi morao, nikome nisi ništa bio dužan, ali ti si bio takav. Mnogi te pamte po tome. Moram ovih dana obići one tvoje male, najmanje prijatelje. One koji te neće pamtiti nego po pričama i slikama. Pričati će im roditelji, Klarini da si bio njen krsni kum, a Karlovi da si bio barjaktar na njihovoj svadbi i da si im bio najbolji prijatelj kojeg su voljeli kao i ti njih. Znaš Boris, mama bi jako voljela kada bi se mogla pomaknuti iz ovog sivila, iz ove rupe u koju sam upala, ali jako je teško. Jednostavno ne ide...svaki dan donesem odluku da ću nešto promijeniti i napraviti i onda opet ništa. Valjda ću se uspjeti pomaknuti jednog dana, barem za mali korak. Možda kada tvoja kuća bude gotova budem malo mirnija, možda kada krenem napraviti neki novi korak. Ne znam sine, u ovom trenutku ništa ne znam. Leti onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine. Volim te...

Evo mog barjaktara.

07.02.2014. u 00:16 • 4 Komentara • Print • #

utorak, 04.02.2014.

...

Samo da ti se javim, neću puno pisati. Danas je jedan od onih jako teških dana, onih kada se neda disati, misliti, pričati. Želim biti sama, samo s tobom u svom srcu i mislima. Nisam slutila da će ova bol postajati sve veća i teža, nisam mislila da će me oboriti toliko da neću znati živjeti, da mi postaje svejedno. Mi koji smo prošli ovu tragediju života, jedino mi razumijemo jedni druge. Samo mi znamo koliko napora treba uložiti za svaki korak, za ustati iz kreveta, započeti dan, izići među ljude.
Budu tako dani koji su zbilja teški, zato sada samo šaljem onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine.

04.02.2014. u 22:00 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 02.02.2014.

Šest mjeseci

Da sine, prošlo je je šest mjeseci, u ovo doba bio si još kod Dade, na odlasku. U 18:51 je stao tvoj život, u sekundi, u nekoliko sekundi. Naime, stručnjaci kažu maksimalno osam sekundi života nakon ozljede koju si ti imao. S obzirom da je puknulo tvoje srce i aorta ja vjerujem da je bilo samo sekunda, da nisi osjetio ništa. To je jedino što me sine tješi, da nisi patio, da te nije boljelo, neka mamu boli, nema veze. Da je mama mogla mijenjati taj trenutak s tobom, sve bih dala i sada, samo da postoji mogućnost. Svoj život da ti poklonim, da ti živiš svoju mladost dalje, da uživaš u svojim planovima, da se ženiš, da imaš troje djece koju si želio, da gradiš kuću. I nema više ništa sine, neće mama tvoju djecu grliti, neće me tvoja djeca bakom zvati, nećeš mi doći da majci u starosti ruku pružiš. Valjda je to zato što sam ja sve svoje nade polagala u tebe, jer si bio takav da sam sve to od tebe očekivala. Otišle su moje nade s tobom, sada treba život usmjeriti drugačije, samo ne znam kako.
Bila sam u crkvi danas, molili smo za tebe. Nadam se da si sretan tamo, rekao si nedavno seki u snu: "Dobro je meni ovdje." Ja bih voljela da meni češće dođeš, nekako bi mi lakše bilo, da te barem u snovima gledam. Volim te sine, dani su postali svi isti, samo se izmjenjuju dan i noć, drugo je sve isto, kao preslikano i onaj naš nevidljivi, lepršavi svaki dan jednako leti pun neba.

02.02.2014. u 18:33 • 0 Komentara • Print • #

subota, 01.02.2014.

Rado bih ti napisala nešto lijepo, pa ću pokušati. Pokušati ću prizvati neka lijepa sjećanja, dane kada si donosio radost i veselje u našu kuću, zbijao šale i smijao se na sav glas. Kako mi je žao što sam te nekada pokušavala umiriti, što ti nisam pustila da se glupiraš još više, da mi ostane u sjećanju što više tvojih nepodopština. Ostale su samo slike i sjećanja, to mi nitko ne može uzeti. Sjećanje na sretne dane, tvog načina komunikacije, radosti, biti na usluzi svima i u svako vrijeme. Ne znam, ali čini mi se da su te mnogi već zaboravili, a znam da si za prijatelje bio spreman u vodu i vatru. Samo, to je život, sve se zaboravlja, samo mama pamti, samo mama pati. Znaš, ja sada imam jedan drugi i drugačiji život...neke stvari ne mogu promijeniti, ali neke moram ako se želim pomaknuti. Posložila sam u glavi neke stvari i vjerujem da je to za mene jedino ispravno rješenje u ovom trenutku. Jednostavno to trebam učiniti, jer na ovaj način ne mogu koraka naprijed. Nadam se da ću uspjeti, a ti ćeš biti u maminom srcu gdje god ja bila, uvijek će ovaj naš nevidljivi, lepršavi letjeti put neba, sve do susreta s tobom.

01.02.2014. u 20:54 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.