Rado bih ti napisala nešto lijepo, pa ću pokušati. Pokušati ću prizvati neka lijepa sjećanja, dane kada si donosio radost i veselje u našu kuću, zbijao šale i smijao se na sav glas. Kako mi je žao što sam te nekada pokušavala umiriti, što ti nisam pustila da se glupiraš još više, da mi ostane u sjećanju što više tvojih nepodopština. Ostale su samo slike i sjećanja, to mi nitko ne može uzeti. Sjećanje na sretne dane, tvog načina komunikacije, radosti, biti na usluzi svima i u svako vrijeme. Ne znam, ali čini mi se da su te mnogi već zaboravili, a znam da si za prijatelje bio spreman u vodu i vatru. Samo, to je život, sve se zaboravlja, samo mama pamti, samo mama pati. Znaš, ja sada imam jedan drugi i drugačiji život...neke stvari ne mogu promijeniti, ali neke moram ako se želim pomaknuti. Posložila sam u glavi neke stvari i vjerujem da je to za mene jedino ispravno rješenje u ovom trenutku. Jednostavno to trebam učiniti, jer na ovaj način ne mogu koraka naprijed. Nadam se da ću uspjeti, a ti ćeš biti u maminom srcu gdje god ja bila, uvijek će ovaj naš nevidljivi, lepršavi letjeti put neba, sve do susreta s tobom.
| < | veljača, 2014 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | ||
02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.