Naš život bez tebe

ponedjeljak, 31.03.2014.

Nikada više

Nikada više, Boki moj,
radosti u našoj kući,
odnese sreću u raj svoj,
k nama ne želi nitko ni ući.
Svi se boje bola i tuge,
a ja im ga ne bih dala,
od kad' si poletio iznad duge,
nema smijeha, nema šala.
Osmjeh je umro, s tobom ode
a ti si se smijao, danju i noću
čekamo da dođeš u pohode,
makar u snu prekineš samoću.
Da se majka barem u snu smije,
da joj još jednom srce poskoči,
da se hladna kuća zagrije,
da vidim tvoje zelene oči.
Tvoja mama

srijeda, 26.03.2014.

Anđele moj

Anđele moj, gdje skrivaš se ti?
U nebo gledam, posvuda te tražim,
zašto se ne želiš majci javiti?
Mahni mi samo krilom svojim,
izmami opet majci osmjeh na lice.
Javi se samo uzdasima mojim,
ti vječni sanjaru moj i lutalice.
Otišao si bez pozdrava sine,
a obećao da ćeš za pola sata doći.
Od tada moja tuga neće da mine,
ja te još uvijek čekam svake noći.
Očekujem tako poznati zvuk,
tako sam znala kad dolaziš kući.
Sada ne čujem ništa, samo muk,
ne znam kada će me dotući.
I zato Boris ja te molim,
pokaži se mami iza oblaka meka.
Ti znaš koliko te volim,
ne pusti da mama predugo čeka.

ponedjeljak, 24.03.2014.

***

Nemam kome reći, pa ću tebi. Nemam se kome žaliti pa tebi pišem, tebi koji nikada nećeš pročitati maminu bol, tebi koji si obilježio zauvijek moje srce. Lete slike ispred očiju, vraćaju me u neka dane kada si donosio sreću, kada sam te prvi put uzela u naručje, koliko sam noći probdjela uz tvoje dječje temperature, prvog rođendana u bolnici. Briga oko tvog hodanja, nikako nisi htio na noge...obilazak doktora, drugi put u bolnici od dvije i pol godine, naše selidbe, tvog plača u maloj školi, opet bolnica u Rijeci zbog komplikacija s vodeni kozicama, na desetke puta upale uha, na desetke puta angine. Toliko nježan, osjetljiv, moja strepnja za tebe je uvijek bila veća nego za braću. Oni su bili nekako otporniji na sve te dječje bolesti, ali ti si bio uvijek u svemu drugačiji. To sve meni nedostaje, kamo god otišla, gdje god bila ti si zvao, slao poruke, uvijek si imao nešto za pitati, reći. Sada mogu na kraj svijeta, nitko više mamu ne zove...pa se pitam, kakva je to povezanost bila. Nisam tada to uopće primjećivala, nekako mi se činilo da to radiš za sebe i braću...toga više nema i sada tako nedostaje. Stoji mi knedla u grlu...trebam se naučiti da te nema, da si nas fizički napustio, ali mi ne ide. Ne ide, nikako...ako preživim sve ove dane, ako se naučim živjeti sa svojim bolom, ako završim ono što sam započela, napraviti ću to sve za tebe. Zaslužio si to svojom ljubavlju, poštovanjem i ponosom koji si osjećao prema svojoj majci. Nastojala sam biti mama u pravom smislu te riječi, propustila sam mnoge stvari učiniti, ali sam vas beskrajno voljela. Jedino zbog čega sada mogu žaliti je to što te od smrti nisam uspjela sačuvati. Volim te sine moj, duša mi jeca...a ovaj moj nevdiljivi, lepršavi zagrljaj leti tebi put visina. Ja znam da ga ti osjetiš.

Želja

Želja samo ostala jedna,
obična, mala nevrijedna.
Otići samo, daleko, visoko
tamo gdje ne seže ljudsko oko.
Otići samo, skriti se od svijeta,
tamo daleko iznad planeta.
Tamo gdje nema patnje i boli,
tamo gdje se bezuvjetno voli.
Otići, gdje moja sreća spava,
bila bi najveća nada prava.
Nada i želja da ću te sresti,
na toj sjajnoj beskrajnoj cesti.
Tamo negdje u svjetlu zvijezda,
tamo gdje ste savili gnijezda.
Samo mi jedna želja osta,
dosta je meni života, dosta.
Tvoja mama

petak, 21.03.2014.

***

Zašto? Jedna upitna riječ. Samo jedna, a odgovora na nju nema. Ponovljena u tisuću misli, zašto ti, zašto ja, zašto naša obitelj, zašto ljudi koji ne razumiju, zašto okrutnost, zašto nerazumijevanje, zašto bahatost, zašto podsmjeh, zašto, zašto, zašto. Tko meni može sada objasniti nešto, kome ja sada više mogu vjerovati, tko je danas prijatelj, tko neprijatelj. Ja više ništa ne znam. Ja sam se našla u procjepu između sna i jave, našla sam se...negdje u nekom svijetu u kojem ne želim živjeti. Nikada se nisam ni osjećala da pripadam zemaljskom životu...nekako mi je oduvijek bio presurov i okrutan. Mislila sam, dobro...poslana sam ovamo valjda s nekakvom zadaćom...sada ni u to nisam više sigurna. Jednostavno, ovo nije taj svijet u kojem ja želim živjeti. Ja sam previše nježna, previše osjetljiva da bih mogla preživjeti i opstati. Jedina snaga koja me sada još uvijek ovdje drži je Ivan...premlad je još...ne bi bilo fer od mene da ga napustim. On me na neki način još treba da se otisne u ovaj okrutni svijet. Tako sam se trudila da od vas učinim poštene ljude, mislim da sam u tom dijelu uspjela. Da ste pošteni, radišni, skromni...da poštujete obitelj. Nisam vas naučila kako se nositi s nedaćama, jer to ni sama nikada nisam znala, niti naučila. Sada...kada polako putujem ka sutonu preispitujem sebe, što sam učinila krivo. Da li sam mogla spriječiti tragediju koja nam se dogodila? Tako mi se javlja osjećaj krivnje da sam mogla bolje...ali znam da sam vam dala svu svoju ljubav, znam da mijenjam svoj život za vaš. I kada bih tebe mogla vratiti sine, sekunde se dvoumila ne bih...eh, kad bih mogla. U nadi susreta u vječnosti, u nadi da ću tebe prvog ugledati kada sklopim ove svoje umorne oči šaljem ti onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine i volim te beskrajno.

Slikao si se malo nekoliko dana prije vječnog odlaska...valjda si slutio, želio da nam ostanu uspomene

Kako dalje ...

Ima li netko formulu neku da mi kaže, da se nađe,
kako se živi, kako diše, nakon svega što me snađe.
Ja više ne živim, životom ovo ne može se zvati,
ništa ne želim imati više, nikada neće da se vrati.
Nikada više života moga koji sam nekada imala,
bila je obitelj, bila je sreća, to sve je što sam znala.
Kako dalje koračati kroz život, kako kad sve je palo,
kako u srce donijeti radost, nema je više sve je stalo.
Rana je na srcu velika poput najvećeg oceana,
nastala samo u jednoj sekundi, jednog ljetnog dana.
Odnese sine sve iz kuće naše, odnese radost i sreću,
nikada više u kući ovoj ja radosti vidjeti neću.
Ja samo još jednu želju imam, veliku do neba,
da čim prije k tebi dođem, to je sve što mi treba.
U noćima ovim, pustim i tihim, dok sjedim i pišem,
očekujem tebe da se javiš, jecaj me guši i jedva dišem.
Ne ljuti se sine na majku svoju, ti znaš koliko te volim,
danima, noćima, da k tebi krenem Boga molim.
mama

srijeda, 19.03.2014.

U ponoru...

Upadam svakog dana dublje,
u ponor neki, ne vidim mu kraja.
Tama postaje sve tamnija,
nestalo je svjetla, nema raja.
Raj je prebivao ovdje sine,
u kući našoj, u domu tvom.
Nema više ništa ovdje,
nije više ovo ni kuća, ni dom.
Postala je ona ponor tuge,
hladna, bez srca i bez sreće.
Žali i ona sine za tobom,
zna da te ništa vratiti neće.
A, majka čeka, pogledom svojim,
često ga na cestu svrati...
gleda i prati auto svaki,
neće li netko da te vrati.
I suza u oku najednom zablista,
nema ga majko, neće doći.
Čekanje tvoje nada je samo,
u nadi i čekanju život će proći.
Tvoja mama

utorak, 18.03.2014.

***

Borise moj, prolazi dan za danom. Dugo te kući nema, a mama se stalno nečemu nada. Glupo je to sada objasniti, reći...ja to jednostavno ne mogu prihvatiti da nećeš doći. Nije to za objasniti, opisati...danas sam malo počistila tvoju vječnu kuću, ruže od rođendana još nisu sve povenule. Sve je živo, sve je tako živo, proljeće se budi u punom sjaju samo tebe nema. Kada, kako i na koji način ću ja shvatiti i prihvatiti ovu surovu stvarnost. Nikada više ništa neće biti isto...moj život se srušio kao kula od karata, a ja živim, a životom ga ne mogu zvati. I ide tako dan po dan...neka ovo moje vrijeme čim prije prođe...samo da čim prije tamo krenem. Možda i neću morati čekati tako dugo...možda će se ostvariti moja najveća želja. Ja sam svoj zadatak ovdje završila, nema više potrebe da sam tu...samo čekam, a dotada neka leti onaj naš nevidljivi, lepršavi put nebeskih visina. Strašno mi nedostaješ sine, nisi nas smio ostaviti...

nedjelja, 16.03.2014.

Proljeće stiže u našu dolinu,
sunce se rađa u jutro rano.
Ne vidi nitko moju tišinu,
ni bol, ni tugu što mi je dano.
Ljudima drugim sve je isto,
njihovi dani su puni radosti.
Ne vidi nitko srce čisto,
koje tone u tuzi i žalosti...
Tako želim sine, moja tugo,
da proljeća novog k tebi dođem.
Samo da ne bude predugo,
da konačno k tebi pođem.
To je sve što želim sada,
poći k tebi, zagrliti te snažno.
To je sve čemu se duša nada,
ostalo ništa nije važno.
Samo to te sada molim,
moje proljeće to više nije.
Znaš koliko te snažno volim,
ovo sunce mene ne grije.
Tvoja mama

četvrtak, 13.03.2014.

Samo da ti se mama javi, samo da te zagrlim u svojoj mašti, da ti kažem da te volim, da ti kažem da mi nedostaješ. Znaš da je Ivanu sutra rođendan, koje si ti planove imao. Položio je vozački ispit dva dana prije nego si ti otišao, tako si se radovao tome i rekao kako ćete vas dvojica sada skupa putovati. Na žalost, nisi nikada sjeo s bratom u auto da te poveze...a ja bih se tako tome radovala. Znaš da ne usnem, znaš da se ne probudim da mi nisi u mislima...pitam se da li će tako biti do kraja mog života...da živim razmišljajući o tebi i misleći kako bi bilo da si s nama.Tvoja soba je još uvijek netaknuta, prošlo je već puno vremena, ja odgađam svaki dan taj trenutak...sve mislim sutra ću. Nemam hrabrosti primiti tvoju majicu u ruke, nemam sine...a ne mogu nikome to prepustiti da učini umjesto mene. Previše je to meni dragocjeno, previše je uspomena u tvojoj sobi i tvom ormaru. Jednom će doći i taj dan, znam da ću morati...kad god, kako god neka bude. Eto, samo da znaš...leti onaj naš nevidljivi lepršavi u visine.

***

Nemam sine više ni rečenice, ni riječi, ni slova. Nemam više ništa s čim mogu izraziti svoj život, život koji se sveo na nekakvo preživljavanje i čekanje. Čekanje nečega, a ne znam čega. Čekanje tebe da dođeš onako kao vjetar, nasmijan...da pružiš ruku i da me povedeš tamo gdje nema tuge, patnje, suza, bola. Da si samo slutio...da si samo znao koliko ćemo tuge i bola imati...da si samo znao, pazio bi na svaki korak...ja sada samo čekam i šaljem onaj naš mali, nježni, nevidljivi, lepršavi...nedostaješ mi.

ponedjeljak, 10.03.2014.

Boris, točno prije 25 godina u 00:41 doletio si na ovaj svijet. Nisi dočekao svoj 25. rođendan. Nismo znali, nismo slutili da ćeš tako mlad odletjeti natrag u Očevo krilo. Zašto su po tebe došli tako rano, zašto baš tebe koji si bio tako pun života, koji si disao punim plućima, koji si živio 300 na sat? Nisi li slutio pa želio proživjeti na Zemlji sve što se da proživjeti? Ne znam sine moj, znam samo da nam svakog dana sve više nedostaješ, da se svakog dana zavrti poneka suza u oku, da na tebe pomislim stotinu puta. Ti živiš u svakom otkucaju moga srca, ti si duša moje duše. Bio si tako poseban, znao pokazati emocije, znao reći koliko voliš, znao iskazati tugu. Ja nemam više snage da ti bilo što kažem sine moj, osim sretan ti tvoj rođendan. Želim ti da ga proslaviš sa svojom vojskom anđela, neka se nebo raduje, a ja ti šaljem onaj naš najnježniji, lepršavi u visine.

Nedostaješ

Proslavili smo tvoj 25. rođendan sa 25 ruža i 25 svijeća. Najtužnije "slavlje" koje smo ikada imali.

petak, 07.03.2014.

Petak

Još jedan prođe, još jedan u nizu...ne brojim ih više sine. Ne mogu, nemam snage ni za to. Nemam snage za ništa, jednostavno ne ide. Što god probam ne ide...sve je stalo, a suđenje još nije ni počelo. Zapravo, nije ni bitno...tebe mi ništa neće vratiti, ali više od svega želim samo da se dokaže istina. Ja je znam, ali bih zbog tebe htjela da je znaju i drugi, samo istinu, to sam ti obećala tražiti, ti ne možeš govoriti, a bio si borac za pravdu. Već ta činjenica daje mi nadu da će se istina pokazati. U ponedjeljak će ti biti rođendan, tvoj 25.-i nedočekani. Kako će mama preživjeti taj dan, ne znam. Znam da ću do kraja života svaki dan bar jednom spomenuti tvoje ime, da ću svaki dan spustiti po jednu suzu. Dok se jednom ne sretnemo zauvijek, letjet će ovaj mamin nevidljivi, lepršavi u visine.

srijeda, 05.03.2014.

Znam sine ...

Znam sine, znam da mrziš suzu u mom oku,
znam da ne želiš mami ovu ranu duboku.
Znam sine, znam da ti mira ne dam,
dok noćima tebe čekam i nebo gledam.
Znam sine, znam da si moj anđeo sada,
da čekaš me tamo i moja si nada.
Znam sine, znam da je nebo daleko,
ali ja čekam i i znam da je tamo neko.
Znam sine, znam da ćeš čekati mamu,
vjerujem ti, ti me nebi ostavio samu.
Znam sine, znam da ćeš mi pružiti ruku,
kad dođe trenutak da skratiš mami muku.
Znam sine, znam da više ništa isto nije,
ni sunce zlatno ne grije kao prije.
Znam sine, znam da te beskrajno volim,
čim prije da krenem k tebi Boga molim.
Tvoja mama

nedjelja, 02.03.2014.

Sedam mjeseci

Još jedna ponoć prođe,
subota večer, majka čeka.
Kao nekada sina da dođe,
nakon izlaska u jutra neka.
Uzalud majka očekuje zvuk,
nada se, a zna da nema nade.
Bolna tišina pretvorila se u muk,
u ljetni sumrak netko ga ukrade.
Odnese majci svu radost i snove,
ni sada ne zna ni tko, ni zašto.
Čeka majka, još uvijek sina zove,
nada se u noćima da nešto javi.
Kao nekada poruku da šalje,
u jutro rano dok s društvom slavi.
Ne brini mama, ja sam tu...
dolazim za pola sata,
ništa ne brini...imam dva brata.
Dok njih imam, ja imam sve,
tako napisa sine ti...
braća su imala tebe,
a ti njih ostavi.

subota, 01.03.2014.

***

Eh, da...suza izdajnica neda skriti. Budi, budi, budi...samo to čujem. Hrabra, snažna, strpljiva...budi. Kako je olako izgovoriti onima koji nisu iskusili, koji ne znaju što znači izgubiti život. Tvojim odlaskom ja sam izgubila sve...baš sve. Ništa više nije isto, ne može biti niti blizu životu koji smo imali. Ožiljak na srcu je dubok i velik kao ocean...samo preživljavamo svoje dane, tumaram bez nade i cilja...a ne bih smjela. Zašto ne bi bilo jednostavnije nestati? Konačno bi stale suze i bol. Koji je smisao mog trpljenja? Jako teško mi je tražiti odgovore, jer ih sada ne mogu ni naći. Besmisao postojanja me obuzima svakog dana više...pitanja je bezbroj...samo oni koji su iskusili ovu bol mogu razumjeti što se događa u duši osobe koja pati. Ta patnja se ne može usporediti niti s jednom drugom. To je najveća od svih patnji koje jedna majka može iskusiti. Nikada ne bih poželjela ovu patnju bilo kome. Nisam se nadala okrutnosti ljudi oko sebe, nisam očekivala ovoliko nerazumijevanja...znam da nitko ne želi tuđu patnju i bol, znam da nitko ne treba samnom plakati. Očekivala sam samo da me puste da nosim to sama kako znam i umijem...a oni se usuđuju to analizirati, pričati o mom ponašanju, o mojim pogreškama. Mislim da ne mogu više...da mi je sve previše. Samo želim nestati, izgubiti se negdje u svijetu u kojem nema patnje. Volim te sine beskrajno, nedostaješ mi da ne smijem misliti...samo ti šaljem one naše nevidljive lepršave u visine i čekam.

Ti i tvoj brat u danima sreće...

<	ožujak, 2014					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Kolovoz 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (4)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (10)
Travanj 2014 (12)
Ožujak 2014 (16)
Veljača 2014 (11)
Siječanj 2014 (19)
Prosinac 2013 (27)
Studeni 2013 (30)
Listopad 2013 (31)
Rujan 2013 (33)
Kolovoz 2013 (24)