Nemam sine više ni rečenice, ni riječi, ni slova. Nemam više ništa s čim mogu izraziti svoj život, život koji se sveo na nekakvo preživljavanje i čekanje. Čekanje nečega, a ne znam čega. Čekanje tebe da dođeš onako kao vjetar, nasmijan...da pružiš ruku i da me povedeš tamo gdje nema tuge, patnje, suza, bola. Da si samo slutio...da si samo znao koliko ćemo tuge i bola imati...da si samo znao, pazio bi na svaki korak...ja sada samo čekam i šaljem onaj naš mali, nježni, nevidljivi, lepršavi...nedostaješ mi.
Post je objavljen 13.03.2014. u 01:00 sati.