Nemam sine više ni rečenice, ni riječi, ni slova. Nemam više ništa s čim mogu izraziti svoj život, život koji se sveo na nekakvo preživljavanje i čekanje. Čekanje nečega, a ne znam čega. Čekanje tebe da dođeš onako kao vjetar, nasmijan...da pružiš ruku i da me povedeš tamo gdje nema tuge, patnje, suza, bola. Da si samo slutio...da si samo znao koliko ćemo tuge i bola imati...da si samo znao, pazio bi na svaki korak...ja sada samo čekam i šaljem onaj naš mali, nježni, nevidljivi, lepršavi...nedostaješ mi.
< | ožujak, 2014 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |
02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.