Naš život bez tebe

četvrtak, 31.10.2013.

...

Bila sam danas kod tebe, a sada se ne mogu sjetiti jesam li bila dva ili tri puta. Onda znaš koliko sam zapravo rastresena. Bila sam kod Križa, malo počistila, zapalila svijeće ostavila cvijeće, za tebe, Isusa i sve duše za koje nema tko zapaliti svijeću. K tebi dolaze stalno neki prijatelji. Imaš toliko svijeća i cvijeća da se nema više kamo ni staviti, a nisam ja ništa stavila osim onih iznad tvoje glave. Fališ ti nekim svojim prijateljima, onima kojima si bio neizmjerno drag, nekima kao brat. Oni drugi, kojima nisi bio tako umiljat su u manjini, ali su zato jako, jako otrovni, pa te pokušavaju ocrniti čim više. Samo neka pucaju, neka hrane svoje sitne duše, jednom će prestati i naći novu žrtvu. Oni su jednostavno takvi, to im je duševna hrana. Jednom će prestati, treba im nova tragedija, na žalost. Ovi dani su posebni, sjećanja naviru na sve moje drage koji su tamo s tobom. Tvoji pradjedovi, prabake, djedovi, baka, moja teta, ujak, ujna, mladi rođaci koji su otišli rano kao ti. Svi ste mi tamo, nadam se da si našao djeda Milu i prabaku Mandicu koju si stalno posjećivao u domu dok je bila s nama. Ona te zbog toga jako voljela. Kad ti je otišao djed bio si star tri godine i uvijek si govorio kako se sjećaš da si mu sjedio u krilu, nadam se da te je uspio i sada stisnuti k sebi kad ja više ne mogu. Mili moj sine, neću ti govoriti koliko je teško. Danas ti samo želim reći neka ti svijetli vječno svjetlo, neka ti plamen svake svijeće ozari lice i privede u naručje našega Spasitelja. Volim te i šaljem ti mir i blagoslov.

srijeda, 30.10.2013.

...

Znala sam da će biti teško, da će biti jako teško, ali nisam slutila da ću se ovako slomiti. Nemam volje više, stvarno gubim volju za borbu sa životom. Izgubila sam jedan dio nečega najdragocjenijega što sam imala, mili sine moj. Imam sve što je potrebno za jedan koliko toliko pristojan život, krov nad glavom, topli dom, ali nema više tebe u tom toplom domu. Sada mi ništa više ne čini radost, ne mogu se otresti ove tuge u srcu. Što god pokušala raditi, kamo god krenula ti si u mojim mislima i hrpa pitanja na koje nema odgovora. Tražim nekakvu utjehu, tražim istinu, sve to meni stoji, kao da je vrijeme zauvijek stalo, neko teško vrijeme i ja zarobljena u njemu. Znaš, može me osuđivati tko god želi, ali ja sam shvatila da smo si svi tako jako različiti i da nismo jednako osjetljivi. Svi su mi govorili manje više da se unuče voli više od vlastitog djeteta, nisam imala to iskustvo, nisam znala. Sada mogu samo reći, volim to maleno dijete neopisivo, ali ta ljubav je drugačija od ljubavi prema onome koga si nosila, rodila, odgojila. Ne može se ta ljubav usporediti, nije ta ljubav jednaka. Ona je samo jednako velika, ali različita. Isto tako prema djeci, ja sam vas trojicu zaista jednako voljela, nastojala biti pravedna majka koliko god sam znala i umijela, ali ti si bio taj koji je tražio veću pažnju od braće. Pa nije valjda to bila slutnja da ćeš nas napustiti pa si htio da ti najviše pažnje posvetimo, tebi, tvojim nestašlucima, tvojim zafrkancijama, smijehu. Uvijek si bio u centru pažnje, oko tebe se sve vrtilo, jer si ti to tako htio. Braća su mirnija po karakteru i sada se vidi koliko si bio značajan u našoj kući. Od kada tebe nema, nitko više mami ne pomaže kuhati, nitko ne zove i pita, što ćemo danas za ručak, oćeš ti sama kuhati, ili ću ja staviti. O, sunce moje, ode tvojih 24 ljeta u nepovrat, ode maminih 24 godine ljubavi, sreće, brige, pažnje...i nikada se vratiti neće. Ja se s tim ne mogu nikako pomiriti, meni je to nepojmljivo, neprihvatljivo. Zašto ti, sine moj? Zašto ja? Volim te neizmjernom majčinskom ljubavlju, šaljem ti naš nevidljivi lepršavi.

utorak, 29.10.2013.

...

Evo me, osjećam se stvarno jadno, baš jadno. Sama sebi sam suvišna. Radila sam nešto, ali bilo je to meni strašno naporno, prestrašno. Nisam prestajala misliti na tebe, jedva sam čekala da završim, da dođem ovamo, da ti pišem. Znaš u meni tinja neka nada da ti ovo sve znaš, da osjetiš koliko mi fališ, koliko te volim sine moj. Ja ne znam kako ću se ja naučiti na ovaj glupi i grozni život bez tebe. Svi mi govore da imam obitelj, da moram zbog njih. Nitko ne pita da li netko nešto mora zbog mene, ja sam MAMA, i tvoja mama bila, sada sam i ostati ću zauvijek. Svi su tu, ja njih imam, ali nemam tebe i čini mi se da bi svi lakše živjeli bez mene nego ja bez tebe. Ja sam dobila teret za nositi, ja sam dobila nepodnošljivi teret pod kojim se lomim, padam, dižem, pa opet padam. I znam, neka mi nitko ne govori da će proći, da vrijeme čini svoje. Moje vrijeme će doći kad budem s tobom, to će biti moje vrijeme, tada ću ponovo biti sretna, kad te nađem, kad te ponovo stisnem na svoje grudi. Boli me sine, boli me, guši me...knedla je stala u grlu, suza sama klizi niz lice. Život ide, moj se vrti u nekom crnom začaranom krugu i baca me s jedne na drugu stranu. Ne mogu više...volim te ljubavi majčina, volim te toliko da me i ova ljubav boli. Šaljem ti onaj naš lepršavi...dok ne dođem...svaki dan sam ti korak bliže.

ponedjeljak, 28.10.2013.

...

Sine moj, tako se nekada osjećam bez veze. Ne znam ni tko sam, ni što sam, ni kamo pripadam, niti kuda idem. Život mi se na trenutke učini potpuno besmislen, znam da ne smijem pustiti da me nosi, da me baca u ništavilo i crnilo. Međutim, čini mi se da je cijeli svijet zapao u nekakvo stanje beznađa, crnila. Ja sam bila puna nekog svog optimizma, ja sam htjela mijenjati svijet, ja sam htjela da svi budu dobro, da svima bude lijepo, da svi budu sretni, siti, da imaju obitelj i dom. I nikada, baš nikada nisam osvijestila sebe da to ne može biti. Sve do sada, sada znam da je svijet promijenio mene, ja više nisam ta koja želi mijenjati svijet, shvatila sam da sam nevidljiva pahuljica koja se rastopila istog trenutka kad je pala na zemlju. Sve što sada želim je samo mir moje nutrine, mir u našoj krnjoj obitelji, malo ljubavi i barem poneki trenutak radosti. Fali mi sine radost, nema je...samo nada da ćemo se jednom sresti. Bude mi jako teško kad vidim neke poznate ljude kako okrenu glavu od mene kao da me nisu vidjeli, valjda se boje moje boli ili što ja znam. Dođe mi da vrisnem i kažem: " Ne bojte se, ovo sam ja, ovo je moja bol, ne bojte se neću je dati nikome, ne želim je dijeliti s nikim. Dovoljno je samo da mi kažete dobar dan, ili samo kimnite glavom, nemojte bježati od mene" Ti si bio moj sin, ne možeš ti nikoga boljeti kao mamu. Tako mi fališ, dolaze dani sjećanja, a 02.11. biti će tri mjeseca od kada nisi s nama, tri mjeseca kako majka obilazi tvoj dom, svaki dan. Bila sam danas u sami sumrak, tako je tužno bilo. Donijela sam ti narandžastu svijeću, bila je to boja koju si ti najviše volio, sve podsjeća na tebe, kamo god krenem, kuda god se okrenem, a samo tebe nema. Samo sjećanja i tuga u srcu. Znam, nikada više moj život neće biti isti, nikada više one radosti u srcu...samo pokušaji, pokušaji življenja. Volim te sunce moje, volim te i šaljem onaj naš lepršavi, nevidljivi. Vrati ga ponekad, osjetiti ću lepršavost, samo ga nekada vrati.

nedjelja, 27.10.2013.

...

Nekako su mi ove nedjelje baš posebno teške i puste. Nedjeljom smo bili na okupu pa još više nedostaješ. Preko tjedna, dok se radi manje se primjećuje, na trenutke zaboravim, valjda mislim da si vani negdje. Nedjeljom se stalno osvrćem, jer očekujem da te vidim tu negdje, a tebe nema, pa nema. Privikavati se na život bez tebe nije nimalo lako, kad si bio tako živahan i vidljiv posvuda. Kad sam bila kod tebe vidjela sam da si imao posjete. Obilaze tebe tvoji vjerni prijatelji, a jučer je u bečkoj katedrali i tebi svijeća gorjela, u Međugorju isto. Ljudi putuju, hodočaste i sjete se tebe, nekima si zbilja bio drag, oni drugi bi trebali barem šutjeti. Kad te već nisu voljeli, neka barem šute, neka barem ne izmišljaju i lažu. To je sve što želim od njih, neka te mrze u tišini. Znam da ti to smeta, uvijek si želio znati istinu. Ostavio si meni zadatak, jer ne znam je ni ja. Neka bude istina, kakva god bila...samo neka je pravedna. Mi nikada nikome nismo poželjeli zlo, pa nećemo ni sada u nadi da ćemo znati brzo što se zapravo dogodilo.
U mislima s tobom zauvijek, u mom srcu. Volim te i leti naš lepršavi u visine.

subota, 26.10.2013.

...

Postala sam malo nestrpljiva. Prošlo je već puno vremena od kada te nema. Meni su dani tako slični jedan drugom, neki malo lakši za preživjeti, neki puni bola i tuge. Danas, kad sam išla k tebi izvrištala sam u autu svu svoju bol, samo da me u kući ne čuju i ne vide. Tako neki trenutci bolno podsjete na tebe, i danas je bio jedan takav, moje suze su same krenula sa ruba oka, spojile se na bradi, nisam ih htjela, ali bio si previše blizu...a vidjela te nisam. Biti će tih dana uvijek, učimo ih živjeti jedan za drugim. Kad bi ti znao kako je kod nas pusto bez tebe, često imam potrebu pitati di je Boris, pa se sjetim gdje si, a onda slijedi tuga. I tako, dan po dan...nadam se da ću ti jednog dana napisati kako smo dobro, kako smo naučili živjeti, ne bez tebe, nego novi život. Ti ćeš uvijek biti dio ove obitelji, samo nisi fizički prisutan. Tvoj duh živi s nama i u nama i živjeti ćeš dok mi živimo. Javiti ću ti se još ovih dana, kao što sam obećala, čekam da konačno nešto jave, da se pokrene. Volim te sine, dolaze dani sjećanja...boliš me.

petak, 25.10.2013.

Dvanaesti petak

Evo ga, dođe i prođe još jedan petak. Neki malo neobičan u odnosu na ove do sada. Danas je cijeli buran, uznemiren, ali meni je donio nekakav unutarnji mir. Kad sam danas išla k tebi rekla sam tati da se idem malo s tobom "posvađati". Znaš to je onaj naš razgovor kad ja "pametujem", al' čuj to samo mama umije. Nadam se da se ne ljutiš na mamu što je opet malo pametovala, morala sam malo, lakše mi je tako. Obećala sam ti da ću pisati svaki dan dok se nešto ne pokrene. Nadam se da je i taj dan blizu, jer evo prošla je već hrpa petaka, još malo biti će i tri mjeseca, a papiri o nesreći nisu još kompletirani. Očekujem da će biti brzo.
Ništa meni neće biti lakše, niti bolje, ali neka barem saznam istinu. Da znam kako se sve dogodilo, ne po pričama rekla-kazala, nego po onome što o tome imaju reći oni koji su za to ovlašteni i osposobljeni. Žao mi je, tako mi je strašno žao što si morao otići tako mlad, tako pun života, veselja, planova, ali ti si planirao jedno, a Bog je imao drugi plan za tebe. Meni se jako teško s tim pomiriti, a znam da ću morati prihvatiti da te nema, da moram učiti živjeti bez tebe. Teško je, teško će biti, ali moram probati zbog Ivana, tate...ako želim nastaviti gdje sam stala, moram upregnuti nadljudski napor. Ne znam da li ću uspjeti, ali moram probati. Znaš, danas sam se sjetila jednog tvog nestašluka, pa sam se od srca nasmijala. To si mogao prirediti samo ti. Nadam se da ću se više puta sjetiti tebe s osmjehom na licu, nego sa suzama. Ništa te vratiti neće, ni moje suze, ni patnja, ni bol, ni osmjeh. Znam samo da nisi podnosio suzu u mom oku, a osmjeh ti nije nikada smetao, jer si se i sam stalno smijao i zbijao šale. Eto sine, danas sam malo mirnija, kako će biti sutra ne znam. Idemo dan po dan, biti će i dalje uspona i padova, dio maminog srca otišao je s tobom i tamo će zauvijek ostati. Nedostaješ mi nesnosno, ali ni to promijeniti ne mogu. Voljela sam te, volim te i voljeti ću te dok budem disala. Leti zagrljaj u visine...

Nema mjesta gdje te nije bilo, živio si život punim plućima...

četvrtak, 24.10.2013.

...

Obećala sam ti sine puno toga, ne ide ništa glatko kad smo mi u pitanju. Mi nikada ništa nismo riješili bez problema, sada kad nam se život srušio, stao negdje u ljetu mi i dalje skupljamo nekakve spise, papire, nalaze koji su se naravno uz put i zagubili. I da mama nije uporna, ne bi njih nitko ni tražio, ti si njima sine postao predmet KR-DO....(sijede brojke) a meni si sin bio i ostao zauvijek. Ti meni nisi predmet, ni spis, ti si moja živa rana koja će krvariti dok ja budem živa. Ništa meni ne znače papiri niti što u njima piše, to meni nije važno, ali bez tih papira mi ne možemo nikuda. Oni su bitni za državne institucije koje će voditi nekakve istrage i postupke, meni je važna samo istina. Budem li je tražila ovako sporo bojim se da je ja živa dočekati neću, a možda netko i želi da se istina nikada ne sazna. Ti reći ne možeš, braniti se ne možeš i tko će stati iza tebe. To nikome nije u interesu da se bori za nekoga koga više nema osim obitelji, jedino nama fališ, jedino nas boli...a dugujemo ti to. Istinu, kakva god ona bila...samo sam počela sumnjati da ćemo je otkriti. Za svih je najlakše da se spis zatvori bez troškova, a to je u slučaju kad se okrivi onaj koga više nema, onaj tko šuti i ne može reći više ni riječi. Ja sam ti obećala da ću se boriti, neću prestati...samo se bojim da neću uspjeti saznati pravu istinu nikada. Tako to sada izgleda, jer je sve krenulo u nekom krivom smjeru. Da li je slučajno ili namjerno, nikada neću saznati. Znam samo da ću se boriti do zadnjeg daha, ti si to zaslužio svojim životom. Nedostaješ mi tako snažno da mi se čini da neću izdržati, volim te sine moj...

Ostale su samo slike i tvoj vječni osmjeh na njima...

srijeda, 23.10.2013.

...

E, moj sine. Što sve mama mora sada podnijeti, što će morati dok se samo istina ne sazna. Danas me cijeli dan drži nekakav nemir, posebno kad sam saznala da su tvoji nalazi bili gotovi još 18.09. i sada se vuku po nekakvim ladicama. Ti si njima spis, predmet. Meni si bio sve na svijetu i sada čekam da se netko sjeti predmeta u ladici. Koliko li je okrutan ovaj život. Dok ja plačem, vrištim, tugujem, tražim, zovem, ti si postao spis. Užas! Ja to ne mogu vjerovati, bez obzira na sve...sustav je zbilja bešćutan. Ja znam da je to posao, ali ti si bio mladić...tvoja smrt je nasilna smrt, kako god to netko gledao. Tvoje tijelo je bilo smrskano, imao si nekoliko smrtonosnih ozljeda, sada si samo nečiji spis u ladici. Pobrinuti će se mama da se Spis izvuče iz ladice (ne znam kome je u interesu da tamo stoji). Prošlo je već dva mjeseca i skoro tri tjedna od nesreće, a mi stojimo na početku i ne znamo ništa. Ti si predmet. Eh, sine moj...nije se mama nadala da ću skupljati papire te vrste. Meni se sada sve čudno čini, vidim da neki postupci idu brzinom munje, o čemu to ovisi ja ne znam. Da si ti bio na suprotnoj strani i ostao živ, za tebe bi vjerovatno presuda već bila donesena. Tebi su i mrtvom donijeli presudu bez suda, e neće ići...ne dok ja živim. Jednom mora izaći istina van, kakva god bila. Bio ti kriv ili ne, ja samo želim istinu. Do tada ću tražiti...volim te sine, ne brini...tu je mama.
Ana mi poslala par slika, veseljačino moja, pa evo.

Oznake: spis, predmet

utorak, 22.10.2013.

...

I prolaze tako dani jedan za drugim. Danas je jedan od onih koji su teški, rekla bih nesnosni...ja ne znam zašto, ali danas je stvarno grozno. Zvala sam te, dugo sam te zvala, ali nisi mi se javio. Htjela sam da dođeš, da mi daš ruku, da me povedeš sa sobom, trebala sam te jako, jako. Nema te, ne javljaš se...nemoj mi ubiti ovo malo nade da ćeš doći, da ćeš ipak nekako doći. Kako majčinom ranjenom srcu objasniti tako nešto, to se ne može prihvatiti nikada. Neki se nauče nositi svoju bol, skrivati je pred svijetom. Nadam se da ću i ja naučiti ako budem dovoljno dugo živjela da to naučim.
Ja vjerujem da je nekim tvojim prijateljima teško bez tebe, da im fališ, da su tužni, ali samo majka zna što je bol i tuga. Ne želim zbilja da ikada u životu i jednoj majci zaplače srce za djetetom. Ona majka koja je izgubila dijete, dječaka, mladića, djevojčicu, djevojku, bez obzira koliko je staro, bilo je njeno dijete. Od srca otrgnuto, s majkom povezano nevidljivom niti, kada zauvijek ode, ode i dio majke. Nikada sine više ja neću biti ono što sam bila...jako mi nedostaješ. Svaki dan sve više. Volim te...i šaljem onaj naš nevidljivi, lepršavi.

ponedjeljak, 21.10.2013.

...

Idem ti opet malo pisati, samo malo, tek toliko da ti se javim, da ti kažem kako se na trenutke osjećam glupo, beskrajno glupo, usamljeno, kao da sam sama samcata na cijelom svijetu i kao da samo tebe čekam da dođeš. Eto, vidiš, bez veze...ali kad ja jednostavno još ne mogu vjerovati da ti zbilja nećeš doći. Ana mi je danas poslala neke tvoje slike, pa ti na njima prštiš od života, zafrkancije, smijeha i onda da te nema. Teško je...zbilja je teško, ja sam još tu i moram naprijed, samo još ne znam kako. Možda kroz neko vrijeme uspijem složiti ove krhotine, pa tako zakrpana polako koračati u nekom drugom životu. Onoga koji sam imala nema više, nikada se ne može vratiti i sada se moram učiti živjeti ovaj koji je.
Čekamo još uvijek papire od tvoje nesreće i čini mi se beskrajno dugo, prošlo je više od dva i pol mjeseca, a nalazi još nisu došli. To me sve skupa još više pogađa, nikada neće biti kraja tomu, a ja samo istinu želim i ništa drugo. Šaljem ti nevidljivi lepršavi i svu svoju ljubav.

nedjelja, 20.10.2013.

Još jedna nedjelja

Hej mali moj, danas sam ti opet posebno tužna. Radila sam nešto sitno po kući kako bih malo zaboravila, u jednom trenutku mi se učinilo da se ništa nama dogodilo nije, da si tu negdje, a onda opet onaj poznati grozni osjećaj. Nema ga, nema ga, nema ga...nije tu, otišao je zauvijek, ne traži ga. Pa ne mogu tako, sjećanje ne mogu izbrisati, ne na tebe... ti si moj sin, ti si dio mene. Kako majka može na trenutak zaboraviti svoje čedo...koje je pod srcem nosila, rodila, dojila, njegovala, strepila za svaki korak. Ljutim se ponekad što sam živa i moram ovoliko patiti...gdje je tomu kraj? Tako bi mi bilo lijepo pokraj tebe. Jesi vidio kako ti je tata lijepo sliku napravio. Takvu nema nitko, jedna, jedina, jedinstvena, neponovljiva. Na okviru boja od tvog golfa, flip-flop.Stavili smo je uz tvoj križ, sada ti je sve lijepo čisto i uredno. Kuću smo ti malo uredili dok ne napravimo cijelu.
Imamo kraj tebe ja i tata svoje mjesto, bar sada znam gdje će mene položiti. Ja sam uvijek mislila da ću odseliti odavde kad odem u mirovinu, da ćemo ja i tata ovo ostaviti ovdje vama, a ti si nas sada zauvijek vezao da ostanemo uz tebe.
Mogla bih ja tebi ovdje napisati puno svega, ali nekada mi je i to teško. Previše emocija ide iz srca pa počnem jako plakati, a ne želim da me vide. I onako previše plačem, ali ne mogu ja to. Jače je to od mene, plakati će mama za tobom dok bude živa.
Volim te, grlim i šaljem onaj mali nevidljivi, lepršavi.

subota, 19.10.2013.

...

Idem ti samo malo napisati, iako zapravo ne znam što bih ti rekla. Bili smo tamo, uredili ti malo dom...dolaze polako dani sjećanja na naše najmilije kojih više nema sa nama. Toliko vas već imam tamo da vas sve nabrojati ne mogu, ali sine moj ti si moja najveća rana. Prerano je to bilo, to nije tako trebalo biti, ali...ja to ne mogu promijeniti i to je najteže prihvatiti. Pomoći nema, povratka nema. Ovi surovi dani su ponekad nepodnošljivi, ali i to teško mogu promijeniti. Boli me nekako sve više...čini mi se da je samo nama život stao. Sreli smo kod tebe tvoje prijatelje, troje ih je bilo dok smo bili kod tebe. Zna mama tko te nije zaboravio i neće te zaboraviti nikada. Znaš, bude mi jako teško i kad radimo nešto. Ti si bio uvijek oko posla, tako je i danas bilo, da ne govorim koliko meni fališ oko svega. Volio si kuhati, nisam to tražila od tebe, sam si to želio...i tako mi često olakšao. Fali i to sada sine, fali sve, a najviše ti. Leti zagrljaj...volim te.

petak, 18.10.2013.

Jedanaesti petak

Evo, dođe i prođe još jedan dan bez tebe, jedanaesti petak kako si otišao zauvijek. Pročitala sam na jednom blogu ovako: "Toga smo dana umrli. Sahranili smo samo nju." E, tako je i kod nas sine, umrli smo i mi taj dan kad smo tebe sahranili, doslovce. Mi smo tu, tobože živi, ali nije to više život. Ovaj život nitko ne bi poželio živjeti, zbog tuge sine. Znaju to oni koji su izgubili svoje najmilije, posebno oni koji su sahranili dijete, to je najstrašnija sudbina koja može čovjeka zadesiti. Nikada neću zaboraviti kad su našoj Lindi psići uginuli kako je tugovala za njima, tugu u njenim očima...tako mi je žao bilo. Ona je tugovala za svojim mladuncima, a kako možemo znati kolika je njena tuga bila kada nije znala drugačije iskazati, nije znala reći. Ja ovdje tebi pišem da pretočim samo jedan mali, majušni dio u slova. Ja zbilja nisam u stanju nositi se sa ovolikom količinom tuge i boli, jer sam po prirodi bila drugačija osoba. Ja sam bila živa, ono kako si ti govorio; pun gas...tako sam živjela, planirala, radovala se. U tim planovima ste uvijek bili svi, bili ste moja snaga...i ti ode. Ode bez pozdrava, bez zbogom, bez doviđenja. Ponekada sam ljuta što sam ja živa, pitam uvijek zašto ti, a ne ja...ali znam da na to odgovora nema. Nema ni tvojih prijatelja k nama, možda se boje mojih suza i tuge. Ne znam, ali voljela bih da dođu, da znam da im je stalo...nema ničega sine. Samo tuga i bol i tvoja obitelj, ništa drugo. Idem sada probati još ono odraditi što sam sinoć započela...ljubim te i šaljem onaj naš lepršavi zagrljaj.

Evo jedna tvoja radna, i tu si nasmijan...

Ova je malo mutna, ali...osmjeh se vidi. Imao si jedinstven osmjeh.

Oznake: Boris, tuga

četvrtak, 17.10.2013.

...

Idem ti sine samo malo napisati prije nego što probam nešto raditi, ako uopće uspijem išta napraviti. Ti si još uvijek previše u mojim mislima da bih se ja mogla na nešto duže vremena koncentrirati. Tako mi je sada glupo bilo što raditi, jer meni sada nekako ništa nema smisla, a znam da moram, jer sam tu, jer sam još uvijek živa. Kako mi je, ne moram ti reći, ti to znaš i osjećaš. Dan za danom prolazi, ja sam još uvijek tamo negdje na početku...i trudim se pomaknuti, premda ne znam kako. Ne znam još to nositi, ja još čekam nekakvo čudo da se desi, ja se još nisam osvijestila od gubitka. Zapravo kada promislim o životu, sada mi se čini da nam dani život uopće nije lijep. Dok sam imala svoju potpunu obitelj nekako sam se s tim nedaćama u životu suočavala, tješila se da imam vas, da ima puno težih situacija u životima ljudi...gurala naprijed, borila se, nekada posustajala, ali...opet sam morala. Sada vidim da je zapravo sve jako bez veze, sama se borim cijeli život sa svojim tjelesnim hendikepom, koji me s godinama sve više pogađa i onda doživim ovakvu tragediju života poslije koje se čovjek nikada ne oporavi. Bliži mi se pedeseta godina, ne znam koliko ću još morati trpjeti na ovome svijetu, neki smo dobili teže križeve za ponijeti. Valjda ću jednom otkriti zašto toliko trpljenja. Ako je za spas tvoje duše sine, strpljivo će mama nositi svoj križ, koliko god bio težak ja ću ga vući, nositi, padati, moliti za snagu da ga nosim, samo da ti budeš dobro, da tvoja braća budu dobro. Meni je jedino to važno, jedino mi je obitelj bila oslonac i stub svega moga. Sada mi se okrnjila i nije više ista. Volimo se mi sine i dalje, ali smo ti jako tužni...nema tebe ljubavi naša. Ne znamo se više onako smijati, ne znamo se više radovati. S vremenom će neke stvari uminuti, samo će mama čekati dan kada će smiriti u tvom zagrljaju. Volim te sine, fališ mi jako...leti zagrljaj tebi u visine.

srijeda, 16.10.2013.

Čekam sine iz dana u dan, čekam i nadam se da će se barem nešto pokrenuti, ali sve ide sporo. Dani su mi kao preslikani, jedan za drugim. Svi su isti, samo neki loši, neki lošiji. Nema više lijepih, radosnih trenutaka, nema smijeha...a puna nas je kuća bila. I veselja i smijeha, svega. Sada tumaramo jedni pored drugim, uputimo si pogled tuge, poneku riječ u kojoj si ti. Danas sam se prisilila odraditi nešto u dvorištu, zbog tebe. Sve je ostalo, sve je stalo. To si sve ti organizirao, sada sam ja morala barem počistiti jer ti to ne bi pustio tako. Odlučila sam da ću ti pisati ovdje svaki dan dok ne skupimo sve papire o tvojoj nesreći. Pišem već puna dva mjeseca svaki dan, jer mi je tako lakše čekati. Tako ti se javljam, da znaš da si mi stalno u mislima. Uvijek ćeš biti dok bude mene. Poslala mi je kuma još jednu tvoju sliku, pa ti je ostavljam ovdje. Leti zagrljaj k tebi, čujemo se sutra. Jako sam ti umorna danas, volim te sine.

utorak, 15.10.2013.

...

Počela je utakmica, tata gleda...ja sam jednu rundu već isplakala. Jednostavno ne mogu prestati, gledam te kako sjediš u fotelji i gledaš s tatom nogomet, kao nekada. Kako se naviknuti na život bez tebe, ja ne znam. Danas mi je jedna mlada žena koja ima tri dječaka rekla da svaki dan misli na mene, da misli na ženu koja je stalno nosila osmjeh na licu. Nema ga više, mama se zaboravila smijati...a kako i ne bih. Odnio si svoj i mamin osmjeh sa sobom, bio si uvijek nasmijan kao mama. S tvojim osmjehom otišao je i mamin. Tako mi je žao što se ne znam nositi s ovolikom količinom bola, ali tko bi i zamjerio. Čak se sada čudim sama sebi kako uopće mogu živjeti, jer sam mislila da se to niti ne može preživjeti. Sjećaš li se kako sam vam uvijek govorila da se pazite, da budete uvijek oprezni, odgovorni, da se čuvate, da vam se kojem nešto ne desi. Rekla sam vam da bi mama umrla od boli da se kojem od vas nešto dogodi, i naravno ti si morao komentirati. Šalio si se, znam...nisi znao tada da će se tvoje riječi obistiniti. E, sine moj, mama umrla nije, ali boli...boli toliko da na trenutke mislim da neću izdržati. Rekao mi je i jedan gospodin da mu je bratić poginuo u prometnoj nezgodi prije pet godina i da se teta nikada oporavila nije. Kako se može majka oporaviti nakon gubitka djeteta i to odraslog mladića koji je trebao osnovati obitelj, od koga sam unučad očekivala, radovala se tvojoj sreći. Znam, razumijem potpuno kakav me život očekuje...život koji zapravo više nije život. To je preživljavanje iz dana u dan, pokušaj nekakvog novog umjetnog života, koji ja na žalost moram živjeti. Glupo, gluplje ne može biti. Moram živjeti, moram naprijed, a sve na silu. To je zapravo nekakvo mučenje, trpljenje...i trebam ga prihvatiti, biti strpljiva, a tako sam slaba. Eto vidiš, dolaze mi tako nekada nepodnošljivi dani kada ne znam ni kako, ni kuda...izvlačim zadnje atome snage iz sebe, želim se podignuti iz ovoga sivila, a tako je nekada teško. Nedostaješ mi jako, jako...sve bih dala za jedan tvoj osmjeh i zagrljaj...samo da ne budem morala predugo čekati. Do tada ti šaljem onaj naš mali, nježni, lepršavi...volim te sine.

ponedjeljak, 14.10.2013.

...

Evo mene u moj i tvoj kutak, evo da se ovako malo družim s tobom. Na sve načine pokušavam održati s tobom kontakt, na sve moguće i nemoguće načine, samo da nekako ublažim ovu tugu i bol za tobom. Ponekad tako jako nedostaješ da poželim vrištati do neba, ponekad me guši moja bol toliko da mi oduzima dah, a ja onda tražim kako naći malu utjehu. Odlazim do tebe, do Križa, molim, palim svijeće, pišem ti ovdje, ponekad neku pjesmicu, ali slaba sine utjeha u svemu. Nema tebe ljubavi, nema onog našeg vjetropira, o Boris da li znaš kako bolno nedostaješ, ne samo meni. Fališ cijeloj obitelji, a kako i ne bi kad si bio poseban, drugačiji...preživ, stalno ti je nešto trebalo, uvijek si nešto pitao, morao nekuda ići i sada te najednom nema u kući. Fališ svakog našeg trenutka, noći su mi najteže, tada si zbilja bio tu...zvao iz svoje sobe, mama ajde mi donesi...o da mi je još jednom čuti tvoj glas, da mi je samo još jednom čuti kako zoveš mamu. Mili moj sine, čežnja za tobom nikada minuti neće...želim samo, kad već moram živjeti, naučiti živjeti svoju bol, nositi je onako skrivenu u duši. Moja bol je još tako snažna da je svi vide, ne volim baš to, ali na žalost, ja to ne mogu skriti. Prevelika je i presnažna, naprosto vrišti iz srca i uma. I onda ti još neki tu bol i ranu povećaju svojim neumjesnim pričama koje samo stvaraju u meni jaču želju i inat da se uspijem boriti za ono što ti dugujem.
Znam ja da i ti to želiš, ti si bio uvijek borac za pravdu, uvijek nešto istjerivao...zato ja sada moram to učiniti za tebe. Volim te sine, u nadi da imaš svoj mir. Šaljem zagrljaj...onaj naš.

nedjelja, 13.10.2013.

...

Nedjelja je, trebao bi to biti poseban dan, zar ne? Obitelj na okupu, zajednički ručak...nekada je i bilo tako. Sada više ne znam ni koji je dan, ni koji sat, niti gledam, niti brojim. Prolaze mi ovi dani, a kao da nisu moji, niti dani, niti noći, niti je to više moj život. Sve se promijenilo, potpuno...ti si ostavio takvu pustoš u našoj kući da je očima vidljiva, rekla bih da je možemo opipati. Boris, tako mi je težak postao život...i na žalost, znam da nikada neće biti lakši, samo moram pokušati naučiti nositi ponosno svoju bol. Moram se učiti i naučiti, biti će to najteža od svih zadaća koje sam uradila u svom životu, samo ne znam da li ću dobiti prolaznu ocjenu. Najteže od svega je što se bojim da se nikada više neću moći nasmijati od srca, bojim se da je umrla radost. Obećala sam ti neke stvari i nadam se da ću uspjeti, da ćeš me ti voditi. Ja to neću moći sama, ja trebam tvoju pomoć. Ti mene nećeš ostaviti, zar ne?
Ti si samo fizički odsutan, ali tvoj duh je sa nama, ti si naš Anđeo koji nas sada pazi i čuva. Znam, možda ti pričam gluposti, ali nemoj se ljutiti na mamu, ja nekako moram izbaciti van iz sebe svoju bol, moram misliti da si tu negdje, da i dalje zujiš okolo, samo se skrivaš. Znaš, nekada mi dođe kada sam ljuta na samu sebe...ne znam zašto. Valjda zato što sam ja tu, a ti tamo gdje ne bi trebao biti. Ljuta sam ponekad što sam se toliko bojala da će se nešto dogoditi, da li majka može imati takvu intuiciju kad previše strepi. Nisam li ja svojim brigama i strahovima prizivala nesreću, jesam li se premalo pouzdala u Boga kada sam molila da te čuva. Ja sam tako zdvojna, tako bih rado znala odgovor na samo jednu riječ: Zašto? Ti si se stalno meni javljao, stalno slao poruke, u svakoj je stajalo:" Ne brini mama." I tvoja zadnja poruka je bila, ne brini, kod Dade sam, eto me za pol ure. A nisi došao Boris, nisi nikada više došao, a rekao si mi da ne brinem. Što sada, ja ne znam. Na trenutke mi se čini da ću se ugušiti od svog bola, tjeskobe, tuge. Znam da moram dalje, a to mi je tako naporno, ta moja unutarnja borba sa samom sobom. Previše je to mami, a moram. Molim te, nemoj se ljutiti što plačem, znam da to ne voliš, ali te molim dođi mi u san, dođi samo da te u snu zagrlim jer mi nepodnošljivo nedostaješ, sine moj.

subota, 12.10.2013.

...

Znaš Boris, evo mi stoji knedla u grlu, suza se spustila niz lice, ali moram ti reći, moram. Ti ćeš biti moj put, moje svjetlo, ja znam da ti želiš svoju mamu onakva kakva je bila. Polako sine, mama je tužna, mamu boli, ali ja ću pokušati učiniti ono što sam započela. Ako uspijem, tebi će biti posvećeno, samo iz jednog razloga. Ti si bio strašno ponosan na svoju mamu, ja imam oko sebe jedne divne ljude, ljude koji mi daju podršku, ljudi koji mole za tebe i našu obitelj. Imam nekoliko divnih prijateljica, nije lako ispuniti neka očekivanja, ali moram barem pokušati. Možda se uspijem izvući iz ove preteške boli, a znam da bi i ti to želio za svoju mamu, tatu i braću. Znaš, malo ti ih spominjem, ali ne mogu ti reći koliko se tata bori s tvojim gubitkom, znaš da je otvoreno pokazivao da si mu najmiliji sin, braća su izgubila poveznicu između sebe, ti si bio u sredini i bio nam sve. Zašto si morao otići tako rano, zašto moramo nositi svoju bol i tugu, to samo Bog zna, a mi živimo u vjeri i nadi da ćemo jednog dana svi opet biti zajedno i da tamo nema ni tuge, ni boli. Pišem ti, jer mi se čini da tako održavam s tobom duhovnu vezu, da ti znaš sve moje misli, da osjetiš koliko sam te voljela, koliko te volim. U našoj kući nema više radosti, ali ljubav je ostala. Ona ne može umrjeti, ljubav živi vječno, u toj ljubavi živiš i ti sine. Volim te i grlim najnježnijim zagrljajem.

petak, 11.10.2013.

Deseti petak

Evo, još jedan petak dođe i prođe. Čini mi se na trenutke kao vječnost, na trenutke kao da je bilo jučer. Kako ću brojiti dane, kako ću brojiti ove petke do posljednjeg daha, do susreta s tobom. Ne znam kako se pomaknuti, tjeram samu sebe na neke korake koji su toliko teški da ne znam ni sama što to radim. Činim li tako sebi još gore ili ću se s vremenom naviknuti? Pokušavam slušati što mi drugi govore, usmjeravati se nekamo drugamo, ali to je meni još gore. Ja pokušavam na silu nešto raditi, a ne ide. Čitam knjigu već tjedan dana, kakvu sam znala pročitati u par sati. Moje misli bježe, bježe k tebi sine. Mama se stalno k tebi vraća, stalno vrti život...postavlja pitanja, pokušavam naći suvisli odgovor. Ma tko može majci dati odgovor, tko može objasniti da si ostao bez djeteta, bez mladića koji je stasao u odraslog mladog čovjeka. Žao mi je što ne razumijem, što ne mogu prihvatiti da sam te morala izgubiti. Kažu mi da su to faze kod gubitka bliske osobe, da bliske osobe. Sine, ti si meni bio više od bliske osobe, ti si moj sin. I sada ja trebam prolaziti kroz neke faze, tugovanja, žalovanja, tjeskobe, ljutnje, nijekanja. Mene ti te faze uopće ne zanimaju, ne zanima me kako drugi na to gledaju. Ja znam kako se ja nosim, ja znam kako ja živim. Svi govore ti si hrabra žena, valjda im izgledam tako. Ne znam zbog čega, jer izgledom stvarno ne ostavljam dojam hrabre žene, po čemu to zaključuju, ja ne znam. Osjećam na trenutke potpuni raspad, na trenutke se malo saberem i vrtim se lijevo, desno. Sine moj, ne znam kako ću. Nemam planova, rekla sam da ću pustiti da život ide, ja u tom životu neću više ništa planirati. Neka se odvija kako mora, spuštam se niz vodu pa kuda me odnese, neka bude. Znaš, fališ mi svaki dan sve više, svaki dan je pustiji, a ja moram živjeti.
Meni je život postao presurov. Volim te dijete moje, i šaljem ti svu svoju ljubav.

četvrtak, 10.10.2013.

...

Danas sam otišla od kuće malo dalje, prvi puta od kada ti nisi s nama. Kako se to sve proživlja i preživlja samo ja znam. Nisam danas ni kod tebe bila, opet prvi put od kada te nema kod kuće. I opet vidim da zbilja moram učiti ponovo živjeti, jedan novi, potpuno drugačiji život. Svi se brzo priviknu na lijepo, na sreću, zadovoljstvo, na ovo se čovjek ne može priviknuti, ovo je nešto što se ne može nikada prihvatiti, samo se moram naučiti sa svojom tugom i bolom živjeti. Iako nisam blizu, sada još više razmišljam o tebi. U kući me sve podsjeća na tebe, tamo si prisutan u svakom kutu, ovdje sam daleko...i još više nedostaješ. Uvukla se još veća sjeta u majčino srce. Koliko god sam daleko od kuće, toliko si ti blizu mog srca. Volim te bez obzira na sve daljine koje su nas razdvojile.

srijeda, 09.10.2013.

...

Da nisi pomislio da sam te zaboravila, da ti se neću javiti. Eh, kad bi mama tebe samo za trenutak mogla zaboraviti. Tu si ti sine, u svakoj misli, u svakom udahu, u svakom otkucaju mog srca. Počeli smo ti danas tvoj dom graditi, znaš li kako to sada izgleda. Gradimo ti vječni dom, a tvoja kuća je trebala biti na drugom mjestu. Ti si već imao planove gdje ćeš sebi zidati kuću, ali Bog je imao drugačiji plan za tebe. Što da ja sada kažem na to, nego da me boli, nego da sam tužna. Vi ste meni i tati trebali tamo graditi vječni dom, a ne mi tebi. Tvoja kuća je sada negdje drugdje, lovi me sjeta, žal, a ne mogu to promijeniti. Trebao si graditi kuću, osnivati obitelj, imati djecu...a sve stade u sekundi. Boli me to sine moj, a promijeniti ne mogu ništa. Živim tako dan po dan, nemam planova, čekam nešto da se dogodi, nešto što će me izčupati iz ovog začaranog kruga. Kada će to biti i da li će uopće biti ja sada ne znam i nije mi ni važno. Što god se ima za dogoditi, neka bude. Moja borba je jednostavno stala. Danas sam mislila o tome koliko si ti bio sličan meni u nekim stvarima. Borac moj, fališ ti meni jako, jako. Nema sada tko onako borbeno nastupiti, nema tko ovaj ustajali zrak u kući izmiješati. O, sine moj! Kako ćemo se mi naučiti živjeti bez tebe? Volim te ljubavi mamina, ne znam što drugo da ti više danas kažem. Šaljem ti toplinu i ljubav iz naše tužne kuće.

utorak, 08.10.2013.

Boris, ja ne znam kako bih ti zapravo opisala sve ovo oko nas, u našoj kući. Tebe nema fizički tu, ali si toliko prisutan u svemu da mi se na trenutke učini kao da se ništa dogodilo nije. Samo si otišao na put, mi ćemo se opet sresti, ne može se obitelj raspasti, zaboraviti. Ti si dio nas, ti si dio ove obitelji, bio, jesi, i ostati ćeš. Koliko god tvoja fizička odsutnost boli, para srce, dušu, razum, toliko ljubavi prema tebi ima da ćeš živjeti vječno. U konačnici, ti si to i zaslužio, svojim djelima, svojom nježnom dušom, za koju mnogi nisu znali da postoji. Ostavio si ljubavi mamina toliko toga iza sebe, što neki ne ostave koji su živjeli 80 godina. Živio si brzo, veselo i pun gas...(ovo je tvoje bilo, pun gas) iako nisi vozio brzo, živio si brzo. Znam kako si se ti volio voziti, tebi je muzika u autu bila strast, lagana vožnja i glasna muzika. To je bio tvoj gušt. Volim se sjetiti svih tvojih dogodovština, neke mi izmame osmjeh na lice, neke tugu...ali u svakom slučaju ti si bio i ostati ćeš naša legenda. Semo Kralj
Idem sada..."čujemo se"

ponedjeljak, 07.10.2013.

...

Danas cijeli dan pada kiša, ružno je, tmurno i hladno. Ni u maminom srcu nije ništa bolje, ali znaš kada sam krenula k tebi kiša je stala nakon minute vožnje. Upalila sam svijeću kod Križa, otišla do tebe, svijeće gore bez obzira koliko je padalo. Upalila sam neke nove, pomolila se i polako krenula kući. Čim sam sjela u auto i odvezla se 200 metara kiša je počela neumoljivo padati. Pustilo je Nebo mamu da se u miru pomoli, da u miru upali svijeće. Zna Nebo, zna dragi Bog koliko je to mami važno. Tako ti mama sada živi iz dana u dan, živi za trenutke kada će doći k tebi, pomoliti se, razgovarati s tobom, reći ti što ima, što radimo, kamo idemo. Svi su mi dani postali isti...ne znam što bi se trebalo dogoditi da bi bili drugačiji. Još uvijek se sve vrti oko tebe, još uvijek si ti glavni u našoj kući, ma ti si to bio i prije, a vidim ja da ćeš to i ostati. Mi bez tebe ne znamo, moramo tako. Pričamo o tebi kao da si sa nama, ti nikada za nas nećeš ni otići, ti ne možeš nestati dok smo mi tu. Živiš u našim mislima, razgovoru, molitvi, srcu...i naprosto dok su mama tata i braća tu, biti ćeš i ti. Nema nam druge, jedino tako možemo živjeti. Previše traga si ostavio u našim životima, previše uspomena, slutio si ti da ćeš ranije otići pa si ostavio bogatstvo uspomena. Danas je tata odnio uokviriti slike i crteže koje si donio. I po tome si bio drugačiji od braće...puno sine uspomena, puno. I to mi je drago...kad bi netko i poželio da ne razmišlja o tebi, ne može. Ti su tu...u svemu oko nas, u svemu u nama.
I da, ti to znaš. To mi je bitno da znaš da te beskrajno volimo, da si bio i ostao dio naše obitelji. Šaljem ti sine obilje ljubavi iz naše tužne kuće, kuće ljubavi. Volimo te...

Ovdje si malo ozbiljniji, ali tako sjetnog pogleda. Najdraže moje...

nedjelja, 06.10.2013.

Ružarij

Danas je posebno bilo tužno u našoj kući. Blagdan je u našoj Župi, kako ga ovdje zovu "Lozarija". Svi imaju goste, obilje hrane, pića, gostiju. Naša vrata nitko danas otvorio nije, a znaš kako je bilo kad si ti bio tu. Puna nas je kuća bila, nas i ljudi koji su došli k nama. Kiša pada cijeli dan, kao da je i nebo proplakalo. Hladno je, bila sam kod tebe...steglo me sine oko srca. Iako pada tvoje svijeće sve gore, ni jedna se ugasila nije. Svijetli tebi tvoje svjetlo, samo se mami uvukla u dušu neka tama. Voljela bih da ti imam nešto lijepo za reći, nešto za povjeriti, ali nema. Svaki dan je isti, neki teži, neki podnošljiv za nositi i zbilja bih voljela da sam ja na tvom mjestu. Ne samo što si tako mlad, moja patnja u životu je bila često teška, borila sam se, sada mi je preteška. Moji fizički bolovi su svaki dan jači, ne znam kakve su Božje namjere sa mnom. Sve ću prihvatiti sine, što god još da dobijem ne može biti strašnije i teže od tvog gubitka. Jedino tvoja braća mene održavaju tu di jesam. Moram zbog njih, mama ih voli, kao što je voljela tebe. Malo sam ih zanemarila od kada tebe nema, sve se vrti oko tebe i tvog naprasnog odlaska. S vremenom će oni opet imati svoju mamu, a moje srce će zauvijek pripadati i tebi, onoliko koliko si ga uvijek imao. To se više ne može dijeliti, ja imam tri sina. Jednog na Nebu i dva na Zemlji. Tako će zauvijek ostati, što god bilo, ja imam tri sina. Volim te zlato, nedostaješ, danas posebno,
ali se nadam da nas vidiš, da znaš da te volimo i mislimo neprestano na tebe.

subota, 05.10.2013.

...

Spremam se k tebi, spušta se neki hladni tmurni sumrak. Nadam se da ti nije hladno ovako kao mami. Sutra se kod nas slavi Blagdan Blažene Djevice Marije od Svete Krunice. Svi se spremaju, Župa slavi, peku se pečenja, kolači. Sjećaš li se sine naših sretnih dana kada smo i mi slavili, kada je mama pekla kolače, tata spremao pečenje. Mama danas ne peče ništa, ni kruha nisam ispekla od 01.08. Kruh koji si tako volio, mama nema hrabrosti, snage, volje. Jednostavno ne mogu. Meni je to sada još teže, osjećam se grozno, drugi se raduju i slave, njima je sve isto, njima se život nije srušio. Ja ne mogu to, meni je to sada neki daleki san koji je nekada bio java. Nikada se mama više neće radovati kao nekad, i ako ikada dođe sretni trenutak, nikada više neće biti onako kao što je bilo dok si ti bio tu. Nikada sine moj...idem sada k tebi. Idem zapaliti svijeću. Neka ti barem svjetlo gori u ovu hladnu sumornu jesenju noć. Volim te...
Samo da ti šapnem, kruh sam ipak spekla, kapale su suze, ali spekla sam ga...onako kako si ti volio. Kad bih ti barem mogla odrezati onako kao noć prije tvog odlaska, o sine moj. Cijeli svijet bi dala, život svoj.

petak, 04.10.2013.

Deveti petak

Težak je svaki petak sine, svaki je teži i tužniji, vi ste petkom na večer izlazili van, družili se...i taj crni petak ste se trebali na večer družiti. Sve ste već dogovorili, a onda je sve stalo. U predvečerje petka, zaustavio se život i tvoj i moj i naše obitelji. Ostao je život tamo negdje prije 18:50. Do tada smo svi živjeli i radovali se našim danima, nema tebe, a mi zastali i ostali. Živimo sada neki drugi život, koji zapravo više i nije baš nešto što bi netko poželio živjeti. Sada nam valjda nitko više ne zavidi na životu, ne bi se nitko više mijenjao s nama. Bile su mi Tomislavova i Davidova mama, Tomislav nije mogao doći, ipak si kod njega proveo puno dana svog ranog djetinjstva, onih dječjih, školskih. Sjećanja sine ne umiru nikada, to mi nitko ne može uzeti dok je ovo malo razuma. Za neke si bio i ostao legenda, legenda koja se ne zaboravlja. Mami si bio sve na svijetu, i ne znam još kako će biti, kako će se ove rane još otvarati i zatvarati. Teško mi je danas i pisati, nekako ne ide ništa. Ni misli, ni riječi, ni bilo što...osjećam samo veliku prazninu, osjećam samo veliku tišinu. Volim te sunce moje, volim te, i šaljem zagrljaj.

četvrtak, 03.10.2013.

...

Popodne, još jedno bez tebe. U ovo vrijeme ste bili svi tu negdje, sada najednom nema nikoga. Nema tebe, svi se razbježali nekuda. Samo ja tu sjedim i čekam, a ne znam što. Pojma nemam što čekam i što treba biti. Trebala bih nešto raditi, ono nešto suvislo, korisno za druge i mene. Ja se moram sada prisiliti ručak kuhati, spremati osnovne kućanske poslove koje sam obavljala rutinski. Meni je sada sve problem učiniti, mene ništa više ne veseli. Uz svoju najveću bol, sada su ponovo krenuli i oni fizički, oni s kojima se borim od djetinjstva, zadnjih par dana su intenzivni i zbilja sam umorna. Tako bih voljela zaboraviti na sve, na život, izbrisati sve...od sjećanja se ne živi. Sve što je bilo lijepo je nestalo, ostala su zadnja dva mjeseca, dva mjeseca tuge i boli koja me paralizirala i učinila od mene osobu koju ne poznajem. Ja sebe više ne poznajem, ja se moram suočiti sa sobom, drugačijom, promijenjenom. Ja nikada više neću biti što sam bila, ni ista majka, ni ista supruga, ni ista žena. Tvoj odlazak promijenio je naš život potpuno. Kad bih imala mogućnost, otišla bih zauvijek odavde...ostavila ovu bol ovdje, sve sretne dane i nestala, zaboravila tko i što sam bila. Kad bih mogla, a znam da to nije moguće, zato mi ne preostaje ništa drugo nego učiti i dan po dan koračati prema nečemu...tko zna čemu, što me čeka i kako će biti. Kako god, meni je sada sasvim svejedno, nemam želja, nemam planova. Jedna kolegica mi je rekla da sam živjela prebrzo, da sam radila previše i da mi je Bog poslao poruku da ne mogu tako. Samo sam je pitala, zar me nije mogao na lakši način zaustaviti, zašto nije meni osobno dao poruku. Zar sam morala ostati bez sina da stanem sa svim, da izgubim volju za borbom, radom, životom? Nije fer, ne.
Pitanja mi dolaze sa svih strana, ja sada niti na jedno ne mogu odgovoriti. Voljela bih samo da vratim sebe, kad znam da tebe ne mogu, ali sam potpuno svjesna da to nije moguće, ja jednostavno nikada više neću biti JA, nikada kakva sam bila, onakva dok sam imala tebe. Boris, oprosti! Oprosti mami što je boli, oprosti što je tužna, oprosti što suze teku niz lice. Ja sada ne mogu drugačije, ti to znaš, ti si najbolje poznavao svoju mamu, koje je voljela bezuvjetno i nesebično. Tako će i ostati, to je jedino ostalo. Volim te sine, stoji mi veliki grumen u grlu, suze naviru, ali ja volim.

srijeda, 02.10.2013.

Dva mjeseca

02.08. - 02.10.2013. Dugo sine, predugo je ovo vrijeme. Dani su dugi, noći još duže. Nedostaješ svaki dan više. Znam, znam sve znam, ali ne mogu si pomoći. Tebi bi trebalo biti dobro, ja bih zbog toga trebala biti sretna, ali kako, kako kad mi ne govoriš, kako kad mi se ne javljaš? Tko mi može reći da majka može zaboraviti, da majka može preboljeti? Ima li netko hrabrosti reći, vrijeme čini svoje? Ne čini vrijeme ništa, vrijeme je za mene pojam koji više ne postoji. Za mene postoji jedino nada da ćemo se sresti, jedino to mi daje mrvicu snage za opstanak ovdje u ovom okrutnom svijetu stradanja, boli, patnje, bolesti, siromaštva, nasilja. Obitelj mi je bila sve na svijetu, sada više nije ista. Treba nam snage i volje da se ponovo okupimo, ujedinimo, onako kako smo nekada bili, a takvi ne možemo više biti. Samo smo slični nekoj obitelji koja je bila sretna, ujedinjena. Fali joj najljepši cvijet, mirisni pupoljak u samom otvaranju, slomljene grančice. Majka mora naučiti živjeti, mora, samo još ne znam kako. Nadam se da ću imati snage, zbog Ivana. On me zbilja još treba, ne bi bilo fer prema njemu. Treba mu mama bar još neko vrijeme, da se otisne u svijet, da osnuje svoju obitelj. Do tada imam zadatak brinuti o njemu, ali ako ti odlučiš doći prije po mene, ja sam spremna.
Neće te mama ljutiti, znam što bi ti meni sada rekao. Točno znam, zato ću ti samo reći volim te ljubavi moja, volim te anđele moj i šaljem ti onaj naš nevidljivi, lepršavi, najnježniji zagrljaj.

utorak, 01.10.2013.

...

E, dijete moje. Kako se učiti na ovaj novi život, neki tužni novi život. Da si se ti oženio, preselio...mama bi se radovala tvojoj sreći. Ovako se ne mogu nikako pomiriti da te neću više u kući vidjeti, da se nećemo sresti na hodniku, da nećeš izaći pred mene kad dolazim s posla da mi pomogneš nositi stvari koje sam uz put kupila, da me nećeš u jedan nazvati na posao da pitaš što ćemo danas kuhati za ručak. Fali to sine moj, sve fali, a najviše tvoja prisutnost. Opustila nam kuća. I živimo ti mi tako dan po dan, čekamo neki pomak, ali se nismo pomaknuli nikud od kad si otišao. Svaki dan je isti, tuga se uvukla u svaki kutak naše kuće. Nosimo je svatko na svoj način, ja to onako javno s puno emocija. Kad mi dođe ja jednostavno plačem, ne želim skrivati, iako se sklonim u sobu ili bilo kuda da me baš svaki puta ne vide. Voljela bi mama da je hrabrija i čvršća, ali to ću s vremenom naučiti, naučiti nositi svoju bol, svoju otvorenu ranu koju ću malo zakrpati, sakriti da je svi ne vide. Ja ne volim da me sažaljevaju, to nikada nisam voljela, ali sada se to ne može izbjeći. Ljubavi moja, ne znam što će vrijeme donijeti. Znaš da mama ima svašta za raditi, rješiti, a sada sam zbilja posustala i neću ništa, baš ništa planirati. Pustiti ću vremenu da radi svoje, kako god bude. Molim te, dođi samo na trenutak u moj san, javi se i reci da si dobro. Šaljem ti zagrljaj, onaj najnježniji, najmekši, majčin.

<	listopad, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Kolovoz 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (4)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (10)
Travanj 2014 (12)
Ožujak 2014 (16)
Veljača 2014 (11)
Siječanj 2014 (19)
Prosinac 2013 (27)
Studeni 2013 (30)
Listopad 2013 (31)
Rujan 2013 (33)
Kolovoz 2013 (24)