Evo me, osjećam se stvarno jadno, baš jadno. Sama sebi sam suvišna. Radila sam nešto, ali bilo je to meni strašno naporno, prestrašno. Nisam prestajala misliti na tebe, jedva sam čekala da završim, da dođem ovamo, da ti pišem. Znaš u meni tinja neka nada da ti ovo sve znaš, da osjetiš koliko mi fališ, koliko te volim sine moj. Ja ne znam kako ću se ja naučiti na ovaj glupi i grozni život bez tebe. Svi mi govore da imam obitelj, da moram zbog njih. Nitko ne pita da li netko nešto mora zbog mene, ja sam MAMA, i tvoja mama bila, sada sam i ostati ću zauvijek. Svi su tu, ja njih imam, ali nemam tebe i čini mi se da bi svi lakše živjeli bez mene nego ja bez tebe. Ja sam dobila teret za nositi, ja sam dobila nepodnošljivi teret pod kojim se lomim, padam, dižem, pa opet padam. I znam, neka mi nitko ne govori da će proći, da vrijeme čini svoje. Moje vrijeme će doći kad budem s tobom, to će biti moje vrijeme, tada ću ponovo biti sretna, kad te nađem, kad te ponovo stisnem na svoje grudi. Boli me sine, boli me, guši me...knedla je stala u grlu, suza sama klizi niz lice. Život ide, moj se vrti u nekom crnom začaranom krugu i baca me s jedne na drugu stranu. Ne mogu više...volim te ljubavi majčina, volim te toliko da me i ova ljubav boli. Šaljem ti onaj naš lepršavi...dok ne dođem...svaki dan sam ti korak bliže.
< | listopad, 2013 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.