E, dijete moje. Kako se učiti na ovaj novi život, neki tužni novi život. Da si se ti oženio, preselio...mama bi se radovala tvojoj sreći. Ovako se ne mogu nikako pomiriti da te neću više u kući vidjeti, da se nećemo sresti na hodniku, da nećeš izaći pred mene kad dolazim s posla da mi pomogneš nositi stvari koje sam uz put kupila, da me nećeš u jedan nazvati na posao da pitaš što ćemo danas kuhati za ručak. Fali to sine moj, sve fali, a najviše tvoja prisutnost. Opustila nam kuća. I živimo ti mi tako dan po dan, čekamo neki pomak, ali se nismo pomaknuli nikud od kad si otišao. Svaki dan je isti, tuga se uvukla u svaki kutak naše kuće. Nosimo je svatko na svoj način, ja to onako javno s puno emocija. Kad mi dođe ja jednostavno plačem, ne želim skrivati, iako se sklonim u sobu ili bilo kuda da me baš svaki puta ne vide. Voljela bi mama da je hrabrija i čvršća, ali to ću s vremenom naučiti, naučiti nositi svoju bol, svoju otvorenu ranu koju ću malo zakrpati, sakriti da je svi ne vide. Ja ne volim da me sažaljevaju, to nikada nisam voljela, ali sada se to ne može izbjeći. Ljubavi moja, ne znam što će vrijeme donijeti. Znaš da mama ima svašta za raditi, rješiti, a sada sam zbilja posustala i neću ništa, baš ništa planirati. Pustiti ću vremenu da radi svoje, kako god bude. Molim te, dođi samo na trenutak u moj san, javi se i reci da si dobro. Šaljem ti zagrljaj, onaj najnježniji, najmekši, majčin.
Post je objavljen 01.10.2013. u 19:57 sati.