Spremam se k tebi, spušta se neki hladni tmurni sumrak. Nadam se da ti nije hladno ovako kao mami. Sutra se kod nas slavi Blagdan Blažene Djevice Marije od Svete Krunice. Svi se spremaju, Župa slavi, peku se pečenja, kolači. Sjećaš li se sine naših sretnih dana kada smo i mi slavili, kada je mama pekla kolače, tata spremao pečenje. Mama danas ne peče ništa, ni kruha nisam ispekla od 01.08. Kruh koji si tako volio, mama nema hrabrosti, snage, volje. Jednostavno ne mogu. Meni je to sada još teže, osjećam se grozno, drugi se raduju i slave, njima je sve isto, njima se život nije srušio. Ja ne mogu to, meni je to sada neki daleki san koji je nekada bio java. Nikada se mama više neće radovati kao nekad, i ako ikada dođe sretni trenutak, nikada više neće biti onako kao što je bilo dok si ti bio tu. Nikada sine moj...idem sada k tebi. Idem zapaliti svijeću. Neka ti barem svjetlo gori u ovu hladnu sumornu jesenju noć. Volim te...
Samo da ti šapnem, kruh sam ipak spekla, kapale su suze, ali spekla sam ga...onako kako si ti volio. Kad bih ti barem mogla odrezati onako kao noć prije tvog odlaska, o sine moj. Cijeli svijet bi dala, život svoj.
Post je objavljen 05.10.2013. u 17:36 sati.